Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-720/22 (I.P.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Privođenje nadležnoj sudskoj vlasti u kontekstu člana 5. EK
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Apelacija preuranjena
- Krivični postupak
- Pritvor
- Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-720/22
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-720/22, rješavajući apelaciju I. P., na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka l), člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija I. P.
Utvrđuje se povreda člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu osporenog Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 K 008915 22 Kv 4 od 11. februara 2022. godine, koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske.
Odbija se kao neosnovana apelacija I.P. podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 K 008915 22 Kv 4 od 11. februara 2022. godine, u odnosu na pravo iz člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, koji se odnosi na postojanje osnovane sumnje i posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka a) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske.
Odbacuje se kao neosnovana apelacija I.P. podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 K 008915 22 Kv 4 od 11. februara 2022. godine, u odnosu na član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. I. P. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Marko Simikić advokat iz Bijeljine, podnio je 23. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 12 0 K 008915 22 Kv 4 od 11. februara 2022. godine, 12 0 K 008915 22 Kpp 4 od 9. februara 2022. godine, 12 0 K 008915 22 Kv od 7. februara 2022. godine i 12 0 K 008915 22 Kpp od 3. februara 2022. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 2. marta 2022. godine, apelant je 14. marta 2022. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Okružnog javnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) i Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpke –Policijska uprava Bijeljina (u daljnjem tekstu: PU Bijeljina) zatraženo je 16. marta i 20. aprila 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud i PU Bijeljina su, 28. marta i 4. maja 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju. Tužilaštvo nije dostavilo traženi odgovor na apelaciju. Dostavljeni odgovori su poslani na izjašnjenje apelantovom punomoćniku, 5. aprila i 6. maja 2022. godine, koji je, 9. maja 2022. godine, Ustavnom sudu dostavio izjašnjenje. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Iz Potvrde o lišenju slobode PU Bijeljina broj 15-01/2-18/22 od 2. februara 2022. godine, proizilazi da je apelant 2. februara 2022. godine u 10,05 časova lišen slobode od strane policijskih službenika PU Bijeljina i smješten u prostorije za zadržavanje lica lišenih slobode u PS Bijeljina I.
6. Iz Potvrde o predaji lica lišenog slobode Tužilaštvu broj 15-01/2-18/22 od 3. februara 2022. godine, proizilazi da je apelant 3. februara 2022. godine u 8,00 časova „predat“ Tužilaštvu.
7. Tužilaštvo je, 3. februara 2022. godine, nakon ispitivanja apelanta, Okružnom sudu podnijelo prijedlog za određivanje pritvora apelantu.
Određivanje pritvora apelantu
8. Rješenjem sudije za prethodni postupak Okružnog suda broj 12 0 K 008915 22 Kpp od 3. februara 2022. godine apelantu je određen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo Iznuda iz člana 232 stav 3 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) u sticaju sa krivičnim djelom Protivpravno lišenje slobode iz člana 143 stav 1 KZ RS, sve u vezi sa članom 37 KZ RS i iz razloga propisanih članom 197 stav a) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS). Određeno je da pritvor po tom rješenju može trajati najduže jedan mjesec, računajući od 2. februara 2022. godine od 10,00 časova kada je apelant lišen slobode.
9. Okružni sud je ocijenio da u ovoj fazi krivičnog postupka postoji dovoljan nivo osnovane sumnje da bi apelant mogao počiniti krivično djelo povodom kojeg se vodi istraga. Naime, Okružni sud je pojasnio da je osnovanu sumnju kao osnovni razlog za određivanje pritvora apelantu utvrdio na osnovu dokaza - zapisnika o saslušanju oštećenog kao i izvještaja PU Bijeljina od 2. februara 2022. godine, službene zabilješke Policijske stanice Bijeljina II od 29. januara 2022. godine, te službenih zabilješki istog organa od 28. januara 2022. godine, u okviru kojih su sadržane činjenice koje na saglasan način upućuju na radnju izvršenja predmetnih krivičnih djela.
10. Dalje, Okružni sud je zaključio da u konkretnom slučaju postoje razlozi za određivanje pritvora apelantu zbog postojanja zakonskog osnova propisanog u članu 197 stav 1 tačka a) ZKP RS jer činjenice sadržane u spisu predmeta ukazuju na opasnost od bjekstva apelanta. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je apelant zaposlen u imenovanom privrednom društvu u Republici Hrvatskoj (u daljnjem tekstu: Hrvatska) i državljanin je Republike Srbije (u daljnjem tekstu: Srbija) te da je nastanjen na opisanoj adresi u Srbiji. Zatim, da apelant nema bilo kakav lični, porodični i poslovni odnos u Republici Srpskoj odnosno Bosni i Hercegovini. Pored toga, Okružni sud je istakao da se tokom istrage apelant branio ćutanjem, te da taj sud nije imao činjenica koje bi ukazivale da apelant ne bi izvršio bjekstvo. Okružni sud je istakao i da su se i ostala lica koja se sumnjiče da su zajedno sa apelantom učestvovala u izvršenju predmetnog krivičnog djela branila ćutanjem, što po stavu tog suda, utiče na uspješno vođenje krivičnog postupka u ovom predmetu.
11. Nasuprot tome, Okružni sud je zaključio da u ovom slučaju ne postoje razlozi za određivanje pritvora po osnovu tačke g) člana 197 stav 1 ZKP RS jer u ovoj fazi istrage ne postoje činjenice koje se odnose na okolnost da se radi o vanrednim okolnostima koje bi rezultirale narušavanjem javnog reda ukoliko apelantu ne bi bio određen pritvor.
12. Odlučujući o žalbama Tužilaštva i apelantovih branitelja, Okružni sud – Vijeće je Rješenjem broj 12 0 K 008915 22 Kv od 7. februara 2022. godine, odbacilo, kao nedozvoljenu žalbu Tužilaštva, dok je uvažavanjem žalbi apelantovih branilaca, Rješenje od 3. februara 2022. godine ukinulo i predmet vratilo na ponovno odlučivanje.
13. Obrazlažući rješenje, Vijeće je navelo da žalba Tužilaštva nije dozvoljena, što je u rješenju dodatno obrazložilo. Nasuprot tome, Vijeće je ocijenilo da su u obrazloženju pobijanog rješenja izostali jasni i konkretni razlozi kojima se sudija za prethodni postupak rukovodio kada je u izreci pobijanog rješenja utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant učinio krivična djela, što je preduvjet za određivanje pritvora. Vijeće je istaklo da je u ponovnom postupku potrebno izvršiti ocjenu navoda iz prijedloga za „određivanje“ pritvora i dokaza dostavljenih uz prijedlog, te navoda odbrane iz odgovora na prijedlog, cijeneći i navode iz žalbi apelantovih branilaca, vodeći računa o propustima i primjedbama na koje je ukazano rješenjem, te tako donijeti zakonitu i pravilnu odluku.
14. Odlučujući u ponovnom postupku, Okružni sud - sudija za prethodni postupak je donio Rješenje broj 12 0 K 008915 22 Kpp 4 od 9. februara 2022. godine, kojim je apelantu, zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo Iznuda iz čl. 232 stav 3: KZ RS u sticaju sa krivičnim djelom Protivpravno lišenje slobode iz člana 143 stav 1 KZ RS-a, a sve u vezi sa članom 37 KZ RS, iz razloga predviđenih u članu 197 stav 1 tač. a) i g) ZKP RS, odredio pritvor u trajanju od jednog mjeseca, koji se računa od 2. februara 2022. godine od 10,00 časova, kada je apelant lišen slobode, tako da mu pritvor po ovom rješenju može trajati najduže do 2. marta 2022.godine.
15. Okružni sud je naveo da je postupajući po uputama iz rješenja od 7. februara 2022. godine, ponovo izvršio ocjenu navoda iz prijedloga Tužilaštva i dokaza dostavljenih uz prijedlog i utvrdio sledeće: Da je Tužilaštvo predložilo pritvor iz razloga predviđenih u članu 197 stav 1 tač. a) i g) ZKP RS zasnivajući iste na dokazima uz prijedlog, koji su opisani na str. 2 i 3 rješenja, među kojim su i Naredba o sprovođenju istrage od 3. februara 2022. godine, te dokazi uz žalbu od 4. februara 2022. godine (9 odštampanih stranica sa portala Semberija Info, Hit televizija, Depo.ba i Fokus.ba sa vijestima i objavama predmetnog krivičnog djela u medijima u Bijeljini, Brčko i Sarajevu.)
16. Okružni sud je naveo da je ponovo izvršio ocjenu navoda odbrane sa ročišta za odlučivanje o prijedlogu za određivanje pritvora apelantu od 3. februara 2022. godine i navoda iz žalbi apelantovih branilaca i utvrdio da u ovom predmetu krivične istrage postoji opći uvjet za pritvor kao i posebni uvjeti propisani članom 197 stav 1 tač. a) i g)
ZKP RS.
17. Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju osnovana sumnja proizilazi iz samih okolnosti da je apelant, u vremenskom razdoblju od 27. januara od 20,00 časova do 28. januara 2022. godine do 2,30 časova u Bijeljini u opisanom stanu, u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi upotrebom sile i prijetnje po prethodnom dogovoru, zajedno sa G.T., P.G., S.P. i S.J. pozvao telefonskim putem M.J. (u daljnjem tekstu: oštećeni), rekavši mu da idu na žurku na koju će doći i djevojke iz Srbije, te da je ga čekaju na navedenom mjestu, gdje je oštećeni svojim vozilom došao. Potom su apelant, oštećeni i ostali otišli do opisanog stana u kojem su oštećenog, na način opisan u rješenju udarali, tražeći da im da 15.000 KM na ime navodnog duga te su od oštećenog, upotrebom sile tražili i da „založi automobil“ (detalji opisani u rješenju), nakon čega su ključ od vozila oštećenog (PMV marke „Golf 7“) predali nepoznatom licu. Zatim su, kako je navedeno u rješenju, mobilnim telefonom snimali oštećenog koji je morao na snimku ponoviti da dobrovoljno predaje vozilo te su poduzimali druge, u rješenju opisane, radnje. Postojanje ovih okolnosti i činjenica na kojima se zasniva osnovana sumnja proizilazi iz priloženih dokaza uz prijedlog opisanih na strani 4 (zadnji pasus) i 5 rješenja. Na osnovu ovih dokaza i obavještenja, Okružni sud je zaključio da u ovom slučaju postoji dovoljno činjenica i okolnosti za razumnu sumnju i ozbiljno vjerovanje da je apelant počinio krivično djelo zbog kojeg se predlaže pritvor.
18. Dalje, Okružni sud je ocijenio da je osnovan i prijedlog Tužilaštva da se apelantu odredi pritvor iz razloga propisanog u članu 197 stav 1 tač. a) i g) ZKP RS.
19. U odnosu na razlog za pritvor propisan članom 197 stav 1 tačka a) ZKP RS, Okružni sud je ponovio utvrđenje iz rješenja od 3. februara 2022. godine.
20. Dalje, u odnosu na razloge propisane članom 197 stav 1 tačka g) ZKP RS, Okružni sud je istakao da je za krivično djelo Iznuda iz člana 232 stav 3 KZRS propisana kazna zatvora od tri do 15 godina, odnosno da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora preko 10 godina, što je objektivni uvjet za određivanje pritvora iz navedenog osnova. Pored toga, Okružni sud je cijenio da je krivično djelo počinjeno u sastavu grupe, uz upotrebu noža kojim je prijećeno oštećenom, da je oštećeni doveden u zabludu, da je oštećeni prvo namamljen da povjeruje da dolazi na žurku u iznajmljeni stan, gdje je i došao i gdje su počeli da ga udaraju i da traže novac, što nesumnjivo ukazuje na prethodni dogovor za počinjenje krivičnih djela. Osim toga, Okružni sud je utvrdio da su oštećenom primjenom sile uzeti ključevi od putničkog motornog vozila i od stana, da je više časova, od strane više lica fizički i psihički maltretiran i da su mu uzeli novac koji su pronašli. Okružni sud je imao u vidu da je navedeni događaj bio medijski propraćen, da iz priloženih članaka uz žalbu - proizilazi da je događaj uznemirio lokalnu zajednicu, posebno zbog načina kako je djelo počinjeno. Sve te okolnosti, po ocjeni Okružnog suda, ukazuju da bi puštanje na slobodu apelanta, rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda, kako od strane građana u Bijeljini, tako i šire društvene zajednice, jer je sam događaj u velikoj mjeri mogao uznemiriti javnost, kao i lokalnu zajednicu. Slijedom toga, Okružni sud je zaključio da je apelantu neophodno odrediti pritvor i iz razloga predviđenog u članu 197 stav 1 tačka g) ZKP RS.
21. Okružni sud je naveo da je odbrana apelanta ponudila da se apelantu umjesto pritvora zbog bojazni da će pobjeći, odredi jemstvo u iznosu od 20.000,00 KM uz obećanje da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da apelant nema prijavu boravišta u Republici Srpskoj, zbog čega nije mogao valjano odlučiti o ponuđenom jemstvu i slijedom toga smatra da u ovom slučaju nisu ispunjeni uslovi za određivanje jemstva. Okružni sud je ocijenio i da priloženi ugovor o zakupu stana na ime apelanta ne mijenja stav suda, jer apelant nije dokazao da živi u tom stanu, niti da ima prijavu boravišta na toj adresi. Konačno, Prema stavu Okružnog suda, ovu najtežu mjeru kojom se poseže u slobodu apelanta u konkretnom slučaju nije moguće zamijeniti niti jednom od blažih mjera predviđenih u ZKP RS.
22. Okružni sud -Vijeće je Rješenjem broj 12 0 K 008915 22 Kv 4 od 11. februara 2022. godine, odbio, kao neosnovane žalbe apelantovih branilaca izjavljene protiv rješenja od 9. februara 2022. godine.
23. Obrazlažući rješenje, Okružni sud je naveo da je sudija za prethodni postupak analizirao brojne dokaze koji su mu dostavljeni i iz kojih proizilazi pravilan zaključak da su ti dokazi relevantni i dovoljni za zaključak o postojanju osnovane sumnje, kao temeljnog osnovnog uslova za donošenje odluke o pritvoru apelantu. Takav zaključak je rezultat kritičke i sadržajne ocjene kako subjektivnih tako i objektivnih, pisanih dokaza koji su taksativno nabrojani u pobijanom rješenju, a koje je sudija za prethodno saslušanje cijenio pojedinačno i u međusobnoj povezanosti o čemu je u razlozima svog rješenja dao argumentovano i široko obrazloženje, i to kako u dijelu koji se odnosi na postojanje općih uvjeta nego i za kumulativno postojanje posebnih uvjeta za pritvor, propisanih članom 197. stav 1 tač. a) i g) ZKP RS, koji su u rješenju ponoveljeni.
24. Vijeće je ocijenilo da su neosnovani i žalbeni navodi da je donošenjem pobijanog rješenja povrijeđen princip reformatio in peius. Ovo stoga, kako je dalje navedeno, što je Tužilaštvo u inicijalnom prijedlogu za određivanje pritvora predložilo određivanje pritvora iz razloga propisanih u članu 197 tač. a) i g) ZKP RS, a sudija za prethodni postupak je donio odluku o pritvaranju osumnjičenog iz razloga propisanih u tački a) citirane zakonske odredbe dok je prijedlog tužioca za pritvor vezanu za tačku g) odbio. Odlučujući po izjavljenim žalbama, Vijeće Okružnog suda je uvažilo žalbe branilaca apelanta, a žalbu Tužilaštva odbacilo samo zbog toga što je zauzelo stanovište da je žalba nedozvoljena protiv rješenja suda kojim je određen pritvor prema apelantu. Ukidanjem takvog rješenja zahtjev Tužilaštva za određivanje pritvora po oba pritvorska osnova ponovo postaje aktuelan. Naravno sasvim druga pravna situacija bi bila da se Tužilaštvo nije žalilo protiv takvog rješenja ili da je njegova žalba odbijena kao neosnovana. Isto tako Okružni sud je ocijenio da sporni CD sa snimcima nadzornih kamera koji u svojoj žalbi pominje imenovani branilac nije dokaz na kojem je utemeljena odluka o postojanju osnovane sumnje da je predmetno djelo učinjeno i da je apelant učestvovao u njegovom izvršenju nego je takva odluka donesena na bazi drugih dokaza navedenih u obrazloženju rješenja.
25. Nadalje, Vijeće je ocijenilo neosnovanim teze iznesene u izjavljenim žalbama da je apelant neopravdano zadržan u pritvoru u razdoblju od 7. do 9. februara 2022. godine. Okružni sud je istakao da je prethodno rješenje o pritvoru ukinuto a ne preinačeno i da je predmet vraćen na ponovno odlučivanje, zbog čega u takvim okolnostima status apelanta kao pritvorenika nije izmijenjen, nego su samo utvrđeni određeni nedostaci u rješenju kojim je pritvor prema njemu određen.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
26. Apelant ističe da su u postupku u kojem su donesena osporena rješenja povrijeđena njegova prava iz člana II/3 d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i odnosno člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i čl. 6 i 17 Evropske konvencije. Apelant navodi da su istaknute povrede učinjene prema njemu učinjene „do i tokom održavanja ročišta za određivanje pritvora pred Okružnim sudom“ od strane MUP RS, Tužilaštva i Okružnog suda. Apelant prije svega navodi da je u policiji zadržan duže od 24 sata, što je suprotno članu 204 stav 1 ZKP RS. S tim u vezi navodi da je lišen slobode 2. februara 2022. godine u 10,00 h te da ga je „policija zadržala“ do 3. februara 2022. godine do 12,30 h kada ga je predala Tužilaštvu. Pored navedenog, apelant navodi da Tužilaštvo nije odredilo zadržavanje licu od 24 sata, ali ga je bez obzira na to zadržalo. Dalje, apelant osporava postojanje osnovane sumnje da je krivično djelo Iznuda iz člana 232 stav 3 KZ RS jer to krivično djelo se ne može počiniti na opisani način. Pored toga, apelant osporava postojanje posebnih pritvorskih razloga. Naročito, kršenje navedenih prava apelant vidi u nepostojanju odluke suda o njegovom pritvoru u razdoblju od donošenja Rješenja broj 12 0 K 008915 22 Kv od 7. februara 2022. godine, do donošenja Rješenja broj 12 0 K 008915 22 Kpp 4 od 9. februara 2022.godine 9. februara 2022. godine, te stoga smatra da nije postojao zakonski osnov za njegovo „lišenje slobode“ duže od 48 sati i da je morao biti pušten na slobodu, ali to se nije desilo. Apelant navodi da su Vijeće i sudija za prethodni postupak prilikom odlučivanja o određivanju pritvora donijeli rješenja na osnovu dokaza koji nisu dati apelantu na uvid i kopiju te ističe da je „sve vrijeme tražio da mu se dostavi CD sa snimkom nadzorne kamere, koji je Tužilaštvo navelo u prijedlogu za određivanje pritvora, ali obrani nikada nije dostavilo.“ Ostali pobrojani dokazi (9 odštampanih stranica sa internet portala) nisu bili priloženi uz prijedlog o određivanju pritvora, već su priloženi uz žalbu Tužilaštva koja je odbačena kao nedopuštena, tako da se rješenje o određivanju pritvora nije na njima moglo zasnovati. Apelant smatra da je povreda prava na pravično suđenje očigledna jer su odluke zasnovane na nezakonitim dokazima i dokazima koji apelantu nisu dostavljeni, da dokazi apelanta nisu ušli u dokazni postupak. Apelant navodi da je u postupku povrijeđeno i načelo zabrane reformatio in peius. Apelant je predložio da Ustavni sud, u skladu sa članom 64 Pravila Ustavnog suda donese privremenu mjeru kojom će naložiti Kazneno - popravnom zavodu u Bijeljini puštanje apelanta na slobodu do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.
II.Odgovor na apelaciju
27. PU Bijeljina je u odgovoru navela činjenice opisane u uvodnom dijelu ove odluke i u prilog istaknutim navodima dostavila dokaze. Posebno je PU Bijeljina istakla da je apelant predat postupajućem tužiocu Tužilaštva u okviru 24 časa koliko zakonski mogu lice zadržati policijski službenici, primjenom mjerom lišenja slobode.
28. Okružni sud je istakao da su u rješenju koje se osporava apelacijom dati jasni i nedvosmisleni odgovori u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant zajedno sa drugim licima učinio u sticaju krivično djelo Iznuda iz člana 232 stav 3 KZ RS i Protivpravno lišenje slobode iz člana 143 stav 1. KZ RS, a ovakav zaključak je donesen na osnovu ocjene dokaznog materijala dostavljenog od strane Tužilaštva. Pored toga, Okružni sud je zaključio da je u postupku koje je prethodilo donošenju odluke o pritvoru utvrđeno kumulativno, postojanje i drugih, posebnih uslova za pritvor propisanih članom 197 stav 1 tač. a) i g) ZKP RS o čemu su u obrazloženju rješenja dati dovoljni razlozi. Okružni sud je podsjetio da je 22. februara 2022. godine, donio Rješenje broj 12 0 K 008915 22 Kv 5 (koja je u prilogu odgovora dostavljena), kojom je apelantu produžen pritvor iz razloga propisanih u članu 197 stav 1 tačka a) ZKP RS, a odbijen prijedlog da se apelantu i drugim osumnjičenim produži pritvor iz razloga predviđenih u članu 197 stav 1 tačka g)
ZKP RS.
29. Apelantov punomoćnik je u izjašnjenju na odgovore istakao da „potvrda o predaji lica lišenog slobode broj 15-01/2-18/22 ima identičan broj protokola kao i potvrda o lišenju slobode koja je sačinjena dan prije što ne bi smjelo biti moguće jer su brojevi protokola, a ne brojevi predmeta i isti moraju biti različiti. To govori da je ova Potvrda napravljena naknadno u cilju ozakonjenja lišenja slobode i policijskog zadržavanja. Potvrda o predaji apelanta OJT u Bijeljini je takođe naknadno napravljena. Dokaz tome jeste prepravljanje broja protokola tako da se ne može utvrditi o kom broju se radi. Nadalje ova potvrda je kontradiktorna činjenici da su nad apelantom svo vrijeme vršili neposredno zadržavanje pripadnici MUP RS Policijske stanice Bijeljina 1, što je i sud konstatovao na ročištu za održavanje pritvora koje je održano u 15 časova […]. Jasno je da je posrijedi naknadno sastavljanje potvrda s kojim se pokušava opravdati nezakonite radnje, čak i izvršeno krivično djelo“ .
V.Relevantni propisi
30. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21), u relevantnom dijelu glasi Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tač. a) i g) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
Lišenje slobode i zadržavanje Član 204. st. (1) i (4) (1)Policijski organ može lice lišiti slobode ako postoje osnovi sumnje da je to lice počinilo krivično djelo i ako postoji bilo koji razlog predviđen u članu 197. ovog zakona, a policijski organ dužan je da takvo lice bez odgađanja, a najkasnije u roku od 24 časa sprovede tužiocu.[...]. (4) Ako lice lišeno slobode ne bude sprovedeno tužiocu u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, pustiće se na slobodu.
Odlučivanje o žalbi na rješenje Član 337. stav (3) (3) Odlučujući o žalbi, sud može rješenjem odbaciti žalbu kao neblagovremenu ili kao nedozvoljenu, odbiti žalbu kao neosnovanu ili uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti i, po potrebi, predmet uputiti na ponovno odlučivanje.
VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
U odnosu na pravo na pravično suđenje
33. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od tih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi: Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
34. U konkretnom slučaju krivični postupak je u fazi istrage, dakle, nije okončan. Predmet osporavanja apelacijom su rješenja kojim je apelantu određen inicijalni pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6 Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP-3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije preuranjena.
U odnosu na ostale navode
35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 12 0 K 008915 22 Kv 4 od 11. februara 2022. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 14. februara 2022. godine, a apelacija je podnesena 23. februara 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda.
36. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u vezi s pravom na ličnu slobodu i bezbjednost.
VII.Meritum
38. Apelant navodi da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo iz člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 17 Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost
39. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
40. Član 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja.
[…].
41. Apelant osporava rješenja kojima mu je određen pritvor i u kojima je utvrđeno da postoje uvjeti koji opravdavaju određivanje mjere pritvora u skladu sa članom 197 stav 1 tač. a) i g) ZKP RS i to kako u odnosu na postojanje osnovane sumnje, tako i posebnih pritvorskih razloga. Takođe, apelant tvrdi da je nezakonito zadržan u „policiji“ duže od 24 sata te da pritvor u kojem je bio u razdoblju od 7. do 9. februara 2022. godine, nije bio „zakonit“ jer nije bilo sudske odluke.
42. Ustavni sud konstatuje da je apelantu određena mjera pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da je, na način opisan u osporenim rješenjima, počinio krivična djela iz člana 232 stav 3 KZ RS i člana 143 stav 1 KZ RS, zbog čega lišavanje slobode apelanta potpada pod član 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i bezbjednost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5 Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKP RS koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Ustavni sud, takođe, podsjeća da se određivanje i produžavanje pritvora u razdoblju prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenog pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo te, načelno, samo u cilju osiguranja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga ZKP RS za određivanje i produžavanja pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, to jest „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 197 stav (1) tač. a), b), v) i g) ZKP RS.
Osnovana sumnja
43. U odnosu na navode apelanta o kršenju prava iz člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud u svojoj praksi iskazao stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i da predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Ustavni sud podsjeća da je „osnovanost“ sumnje na kojoj se hapšenje mora temeljiti bitan dio zaštite utvrđene članom 5. stav 1. tačka c) (vidi, Evropski sud, Mehmet Hasan Altan protiv Turske, presuda od 10. septembra 2018. godine, stav 124, Fernandes Pedroso protiv Portugala, presuda od 12. septembra 2018. godine, stav 87). Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo podrazumijeva postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je određeno lice možda počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Ilgar Mammadov protiv Azerbejdžana, presuda od 22. maja 2014. godine, stav 88, Erdagöz protiv Turske, presuda od 22. oktobra 1997. godine, Izvještaji 1997 VI, stav 51, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A broj 182, stav 32). Šta je osnovano zavisi od svih okolnosti, ali činjenice koje izazivaju sumnju ne moraju biti jednakog nivoa kao činjenice potrebne za opravdanje osuđujuće presude, ili čak podnošenje krivične prijave (vidi, Merabishvili protiv Gruzije [VV], presuda od 28. novembra 2017. godine, stav 184).
44. Dovodeći navedene principe u kontekst predmetnog slučaja, Ustavni sud zapaža, da je apelant svoje prigovore usmjerio prije svega na postojanje osnovane sumnje kao conditio sine qua non za zakonitost pritvora. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je, u smislu odredbe člana 197 stav (1) ZKP RS, opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određena osoba počinila krivično djelo. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, u ponovljenom postupku, odlučujući na dvije instance, zaključak u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela Iznuda iz člana 232 stav 3 KZ RS i Protivpravno lišenje slobode iz člana 143 stav 1 KZ RS za koje se provodi predmetna istraga, zasnovao na navedenim dokazima u rješenju koji su cijenjeni i analizirani (vidi, činjenični dio ove odluke). Ti sudovi su u obrazloženjima svojih odluka ukazali koje radnje je apelant počinio. Pri tome, Ustavi sud zapaža da je navode apelanta kojim je osporavao postojanje osnovane sumnje, ispitalo i Vijeće Okružnog suda i zaključio da su neosnovani. Prema mišljenju Ustavnog suda, okolnosti na kojima su redovni sudovi zasnovali svoju odluku u pogledu postojanja osnovane sumnje takvog su karaktera da mogu uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da je apelant počinio krivična djela zbog kojih se vodi predmetni postupak u smislu standarda člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani i da je u osporenim rješenjima pitanje postojanja osnovane sumnje detaljno razmotreno a razlozi u prilog zaključka o njenom postojanju, dovoljni, jasni i argumentirani.
Opasnost od bjekstva
45. Nadalje, apelant tvrdi da su izostali i razlozi i dokazi na kojima je zasnovan zaključak da su se stekli uvjeti za određivanje pritvora u smislu člana 197 stav 1 tačka a) ZKP RS. Ustavni sud podsjeća da se opasnost od bjekstva mora ocjenjivati s obzirom na brojne relevantne faktore koji mogu da potvrde postojanje opasnosti od bjekstva ili da je učine toliko slabom da ne može opravdati pritvor za vrijeme trajanja suđenja (vidi Evropski sud, Yağcı i Sargın protiv Turske, 8. juni 1995. godine, stav 52, Serija A, boj 319-A). Opasnost od bjekstva mora se cijeniti u vezi s faktorima koji se tiču karaktera osobe u pitanju, njezinog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih vrsta veza sa zemljom u kojoj joj se sudi. Očekivanje teže kazne i težina dokaza mogu biti relevantni, ali to nije odlučujuće i mogućnost dobivanja garancija može biti korištena za neutralizaciju rizika od bjekstva (vidi Evropski sud, Neumeister protiv Austrije, 27. juni 1968. godina, stav 10, Serija A, broj 8).
46. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je zaključak o postojanju opasnosti od bjekstva cijenjen s obzirom na činjenicu da je apelant zaposlen u privrednom društvu u Hrvatskoj i državljanin je Srbije te da je nastanjen na opisanoj adresi u Srbiji. Navedeno je i da apelant nema bilo kakav lični, porodični i poslovni odnos u Republici Srpskoj odnosno Bosni i Hercegovini. Pored toga, istaknuto je da se tokom istrage apelant branio ćutanjem, te Okružni sud nije imao činjenica koje bi ukazivale da apelant ne bi izvršio bjekstvo. Okružni sud je naveo i da su se i ostala lica koja se sumnjiče da su učestvovala zajedno sa apelantom u izvršenju predmetnog krivičnog djela branila ćutanjem, što po stavu tog suda, utiče na uspješno vođenje krivičnog postupka u ovom predmetu. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud ocijenio i da priloženi ugovor o zakupu stana na ime apelanta ne mijenja stav suda povodom opasnosti od bjekstva iz gore navedenih razloga, jer apelant nije dokazao da živi u tom stanu. Stoga, Ustavni sud smatra da sve navedene okolnosti, posmatrane u svojoj cjelokupnosti, ukazuju da su postojali relevantni i dovoljni razlozi za zaključak da su se stekli uvjeti iz člana 197 stav 1 tačka a) ZKP RS za produženje pritvora apelantu.
Narušavanju javnog reda
47. Nadalje, apelacijom se osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga za određivanje mjere pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP RS. Ustavni sud zapaža da je sudija za prethodni postupak Okružnog suda prilikom donošenja rješenja od 3. februara 2022. godine kojim je apelantu odredio pritvor zaključio da nije osnovan prijedlog Tužilaštva da se apelantu odredi pritvor zbog ovog osnova (detaljno opisano u uvodnom dijelu ove odluke). Nasuprot tome, u ponovljenom postupku, sudija za prethodni postupak Okružnog suda je u osporenom rješenju kojim je apelantu odredio pritvor zaključio da je ovaj uvjet ispunjen. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da ta okolnost sama po sebi može dovesti do određenih sumnji vezano za način na koji je postupao Okružni sud, budući da je on u odnosu na iste osnove i svjestan istih činjenica postupao drugačije kada je donosio prvo rješenje a posebno uzimajući u obzir činjenicu da je žalba Tužilaštva odbačena (vidi, mutatis mutandis, Mooren protiv Njemačke [VV], br. 11364/03, stav 78., 9. juni 2009.). Navedeno posebno iz razloga što, prema mišljenju Ustavnog suda, prilikom odlučivanja u ponovljenom postupku, sud treba da odlučuje na osnovu „stanja spisa“ koje je postojalo i u „prvobitnom“ postupku.
48. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se mjera pritvora po osnovu tačke g) stava 1 člana 197 može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna, koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela i ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. S tog aspekta, Ustavni sud ukazuje da prema stavu Evropskog suda određena krivična djela zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu standarda iz Evropske konvencije. To međutim važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uvjetom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizilazi da bi puštanje osumnjičenog/optuženog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen.
49. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća na to da je u odlukama br. AP-3210/15 i AP-2930/15 (vidi, Ustavni sud, odluke br. AP-3210/15 od 27. oktobra 2015. godine i AP- 2930/15 od 16. septembra 2015. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) razmatrao pitanje u kontekstu primjene člana 146 stav 1 tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, koja je identična odredbama člana 197 stav 1 tačka g) ZKP RS, te utvrdio povredu prava na slobodu i bezbjedmost s aspekta primjene posebnog pritvorskog razloga iz člana 146 stav 1 tačka d) ZKP FBiH, zasnivajući svoje odluke na praksi Evropskog suda, Preporuci (C/M Rec2006) 13 Komiteta ministara Vijeća Evrope o zadržavanju u pritvoru, uvjetima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zlouporabe, a u Odluci broj AP-3210/15 i na Izvještaju Misije OSCE u Bosni i Hercegovini iz avgusta 2008. godine pod nazivom „Zakon i praksa u primjeni mjera ograničenja slobode: Opravdanost mjere pritvora u Bosni i Hercegovini“. Tako je Ustavni sud u citiranim odlukama, između ostalog, podsjetio na to da samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenog moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi, Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). Ustavni sud je u citiranim odlukama, takođe, podsjetio i na stav Evropskog suda da određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu prouzročiti socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. Međutim, prema ocjeni Evropskog suda, ta osnova može se smatrati relevantnom i dovoljnom samo pod uvjetom da se temelji na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu doista narušilo javni red.
50. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da domaće zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud na dvije instance, prilikom ispitivanja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP RS ukazao na visinu propisane kazne zatvora za predmetno krivično djelo (kao objektivnog uslova za postojanje tog pritvorskog razloga), na sumnju u pogledu načina i okolnosti izvršenja krivičnog djela za koje se apelant tereti i najzad zainteresiranosti medija, a time i javnosti o sumnjama za počinjenje navedenog krivičnog djela. Sve naprijed navedene okolnosti su od strane Okružnog suda ocijenjene kao vanredne okolnosti, koje u svojoj ukupnosti ukazuju da bi apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo prijetnjom narušavanja javnog reda.
51. Ustavni sud ukazuje da, u smislu uspostavljenih standarda, samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu apelanta moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nisu dovoljni, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje kao takve nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi, već citiranu odluku Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da Okružni sud nije niti jednim argumentom potkrijepio svoju tvrdnju da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u smislu navedenih stavova Evropskog suda, iz kojih bi proizašao jasan zaključak da bi puštanje apelanata na slobodu zaista narušilo javni red i mir. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su osnovani navodi apelanata da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije u odnosu na zaključak redovnih sudova da su ispunjeni razlozi za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g)
ZKP RS.
Zakonitost lišavanja slobode apelanta i „zakonitost“ pritvora od 7. do 9. februara 2022. godine.
52. Dalje, Ustavni sud će ispitati navode apelanta da je nezakonito zadržan u „policiji“ duže od 24 sata te da apelantov pritvor u razdoblju od 7. do 9. februara 2022. godine nije bio „zakonit“.
53. U vezi sa apelantovim navodima da je nezakonito zadržan u policiji duže od 24 sata, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 204 stav (1) ZKP RS propisano da „policijski organ može lice lišiti slobode ako postoje osnovi sumnje da je to lice počinilo krivično djelo i ako postoji bilo koji razlog predviđen u članu 197 ovog zakona, a policijski organ dužan je da takvo lice bez odgađanja, a najkasnije u roku od 24 časa sprovede tužiocu.[...].“, dok je stavom (4) istog člana propisano da ako lice lišeno slobode ne bude sprovedeno tužiocu u navedenom roku pustiti će se na slobodu. Dakle, iz navedenih odredaba proizilazi da se lice koje je lišeno slobode, što je u konkretnom slučaju apelant može zadržati u policiji 24 sata. Dovodeći u vezu apelacione navode sa dostavljenom dokumentacijom, Ustavni sud konstatuje da je apelant 2. februara 2022. godine u 10,05 časova lišen slobode od strane policijskih službenika PU Bijeljina i smješten u prostorije za zadržavanje lica lišenih slobode u PS Bijeljina I. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz Potvrde o predaji lica lišenog slobode Tužilaštvu broj 15-01/2-18/22 od 3. februara 2022. godine, proizilazi da je apelant 3. februara 2022. godine u 8,00 časova predat Tužilaštvu. Dakle, iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je apelant bio u policijskom pritvoru 21 sat i 55 minuta. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu navode apelantovog punomoćnika iz izjašnjenja na odgovore (vidi, odgovor na apelaciju), ali ističe da Ustavni sud navode da su nadležne vlasti (eventualno) ne zakonito postupale i da su „naknadno sastavljale potvrde s kojim se pokušavaju opravdati nezakonite radnje i da je izvršeno krivično djelo“ ne može detaljnije ispitivati (to bi bili relevantni navodi za službe koje se bave provođenjem zakona), budući da suprotno proizilazi iz dokumentacije koju je dostavila PU Bijeljina.
54. Dalje, Ustavni sud će ispitati i apelacione navode da je apelant nezakonito bio u pritvoru u razdoblju od 7 do 9. februara 2022. godine. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u razdoblju od 7. do 9. februara 2022. godine, bio u pritvoru nezakonito, jer nije bilo „rješenja nadležnog suda“, zbog čega će Ustavni sud ispitati te navode.
55. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u presudi u predmetu Mooren protiv Njemačke (vidi Evropski sud, presuda Velikog vijeća od 9. jula 2009., zahtjev broj 11364/03, tač. 72 - 81), postavio osnovne pravne standarde relevantne za tumačenje „zakonitosti“ lišenja slobode u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije, koja je slijedio i u odlukama Hadži protiv Hrvatske i Bernobić protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, presude od 1. jula 2010. godine i 21. juna 2011 godine, zahtjevi br. 42998/08 i 57180/09, st. 24 i 43.) i u kojima je razmatrao slične prigovore podnositelja zahtjeva, vezane za boravak u pritvoru nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo rješenje o produženju pritvora podnositelju zahtjeva. Naime, Ustavni sud ukazuje da se relevantni pravni standardi koji proizlaze iz presude Mooren protiv Njemačke mogu sistematizirati u više skupina. Prvo, Evropska konvencija u članu 5 stav 1 postavlja obavezu da pritvor mora biti u skladu sa materijalnim i procesnim pravilima domaćeg prava; da domaće pravo mora biti određene kvalitete (to jest da samo domaće pravo mora poštovati zahtjeve Evropske konvencije, uključujući opća načela izražena ili implicirana u njoj, a posebno načelo pravne bezbjedmosti); da svako lišenje slobode mora biti u skladu sa svrhom zaštite pojedinca od arbitrarnosti. Nadalje, kada je riječ o načelima koja se primjenjuju na ispitivanje poštovanja domaćeg prava, relevantno je stajalište da nepoštovanje domaćeg prava povlači za sobom povredu Evropske konvencije. Međutim, naknadno utvrđenje višeg domaćeg suda da je niži sud pogriješio na osnovu domaćeg prava kad je donio rješenje/nalog o pritvaranju neće nužno retroaktivno utjecati na valjanost pritvaranja u međurazdoblju. Potrebno je utvrditi je li sudsko rješenje o pritvaranju (prema terminologiji Evropskog suda: sudski nalog o pritvaranju) ex facie nevaljano (to jest je li opterećeno „teškom i očiglednom nepravilnošću“ u iznimnom smislu u kojem tu nepravilnost shvaća Evropski sud) ili je riječ o rješenju koje je prima facie valjano i djelotvorno, osim ako i sve dok ga ne ukine viši sud.
56. Osim toga, kad je riječ o standardima koji se primjenjuju na ispitivanje arbitrarnog pritvaranja, relevantno je stajalište da se pojam „arbitrarnosti“ u tom kontekstu proteže dalje od nepoštovanja domaćeg prava. Lišenje slobode, iako je zakonito na temelju domaćeg prava, još uvijek može biti arbitrarno i time protivno Evropskoj konvenciji. Pritvaranje će biti arbitrarno kad postoji element zle vjere (bad faith) ili varanja (deception) na strani vlasti ili kad su domaće vlasti propustile pokušati pravilno primijeniti mjerodavno zakonodavstvo/pravo. Ostala dva relevantna standarda pri utvrđivanju je li lišenje slobode bilo arbitrarno jesu postojanje dovoljnog i relevantnog obrazloženja rješenja kojim je određeno pritvaranje te brzina kojom su domaći sudovi zamijenili rješenja kojima se određuje pritvaranje, koje je ili isteklo ili je utvrđeno nevaljanim.
57. Dovodeći u vezu navedene standarde sa konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je apelantu određen pritvor rješenjem od 3.febraura 2022. godine jer je sudija za prethodni postupak Okružnog suda zaključio da iz dokaza Tužilaštva proizilazi da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret te zbog toga što je zaključio da je ispunjen i poseban uvjet za određivanje pritvora propisan u članu 197 stav 1 tačka a) ZKP RS. Međutim, 7. februara 2022. godine, Vijeće Okružnog suda je donijelo rješenje kojim je utvrdilo da rješenje od 3. febraura 2022. godine ima nedostatke jer su u obrazloženju pobijanog rješenja izostali jasni i konkretni razlozi o postojanju osnovane sumnje da je apelant učinio krivična djela, što je preduvjet za određivanje pritvora. Pri tome se Vijeće Okružnog sud nije ograničilo samo na ukidanje rješenja već je dalo i uputu kako da se otkloni povreda zbog koje je ukinuto prvostepeno rješenje, što može, prema ocjeni Ustavnog suda, povoljno djelovati na „unapređenje provođenja pravde“ (improving the administration of justice). Nadalje, Ustavni sud zapaža, iako je rješenje sudije za prethodni postupak od 3. februara 2022. godine ukinuto u cijelosti, da Vijeće Okružnog suda nije dovelo u pitanje postojanje osnovane sumnje kao osnovnog preduvjeta za određivanje pritvora apelantu, jer da je to bilo u pitanju, mogao je, u skladu sa odredbama člana 337 stav 3 ZKP RS, uvažiti žalbu i rješenje preinačiti. Ustavni sud podsjeća da je tim odredbama propisano da sud može prilikom odlučivanja o žalbi, rješenjem odbaciti žalbu kao neblagovremenu ili kao nedopuštenu, odbiti žalbu kao neosnovanu ili uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti i, po potrebi, predmet uputiti na ponovno odlučivanje. Ustavni sud ukazuje da nema nikakve sumnje da je Vijeće Okružnog suda postupalo u okvirima svoje nadležnosti te da je imalo ovlaštenje da ukine odluku kojom je određen pritvor apelantu te da predmet vrati na ponovno odlučivanje.
58. Nadalje, Ustavni sud smatra da sudija za prethodni postupak nije postupao mala fide, ili da je zanemario pokušati pravilno primijeniti mjerodavni postupak. Činjenica da su se u žalbenom postupku otkrili neki nedostaci ne znači sama po sebi da je pritvor bio nezakonit (vidi, Evropski sud, Gaidjurgis protiv Litve, presuda od 16. januara 2001. godine i Benham protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. juna 1996. godine). Sudija za prethodni postupak je donio „novo“ rješenje o određivanju pritvora dva dana nakon što je prethodno rješenje ukinuto. Ustavni sud smatra da „nedostatak“ zbog kojeg je vijeće Okružnog suda ukinulo rješenje sudije za prethodni postupak ne čini to rješenje ex facie nevaljanim. Naime, rješenje sudije za prethodni postupak nije sadržavalo „tešku i očiglednu nepravilnost“ u smislu u kojem tu nepravilnost shvaća Evropski sud u svojoj praksi, koju i Ustavni sud slijedi.
59. Ustavni sud napominje i da je daljnji standard Evropskog suda da se prilikom ispitivanja „zakonitosti“ pritvora cijeni i brzina kojom domaći sudovi zamjenjuju rješenja kojima se određuje pritvor koji je ili istekao ili je utvrđeno da je neispravan, pri ocjeni treba li se pritvor neke osobe smatrati proizvoljnim (op. cit, Mooren protiv Njemačke, tačka 95). Naime, u ovome je predmetu, nakon odluke Vijeća Okružnog suda od 7. februara 2022. godine, sudija za prethodni postupak odlučio odnosno donio novo rješenje dva dana (9. februara 2022. godine) nakon ukidanja prvostepenog rješenja. To razdoblje, prema mišljenju Ustavnog suda, izgleda razumnim u danim okolnostima. Stoga, Ustavni sud, slijedeći i praksu Evropskog suda, zaključuje da vrijeme koje je proteklo između utvrđenja Vijeća Okružnog suda da je rješenje o određivanju pritvora neispravno i donošenja novoga rješenja o određivanju pritvora od stane sudije za prethodni postupak ne čini pritvor apelanta proizvoljnim (ibid, stav 96.). Uzimajući u obzir naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da je pritvor u kojem je apelant bio u razdoblju od 7. do 9. februara 2022. godine bio „zakonit“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“, te da stoga, apelantu u tom razdoblju nije bilo povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjedmost.
60. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da ni u ovom dijelu nisu prekršena prava apelanta zagarantovana članom II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.
61. Konačno, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav da, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produženju mjere pritvora, u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanta po pobijanoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i bezbjedmost ličnosti, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode prema pobijanim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere pritvora (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68. i 69. s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, u konkretnom slučaju Ustavni sud utvrđuje samo deklaratornu povredu u odnosu na osporena rješenja, naglašavajući da redovni sud, pri eventualno daljnjem produženju mjere pritvora koji je u konkretnom slučaju istekao 2. marta 2022. godine, mora osigurati garancije člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.
Zabrana zloupotrebe prava
62. U odnosu na član 17 Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je tim članom propisano: „Ništa se u ovoj konvenciji ne može tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u neko djelovanje ili izvrše neki akt koji je usmjeren na poništavanje bilo kojeg od navedenih prava i sloboda ili njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego da predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14 i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, proizlazi da su i ovi navodi apelacije neosnovani.
VIII.Zaključak
63. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada su redovni sudovi propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima uslijed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 197 stav (1) tačka g) ZKP RS.
64. Nasuprot tome, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava apelanta iz člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije kada su redovni sudovi na dovoljno jasan način naveli razloge za postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela povodom kojih se protiv njega vodi konkretna istraga tako i posebnog pritvorskog razloga propisanog članom 197 stav (1) tačka a) ZKP RS. Takođe, nema kršenja navedenog prava kada je pritvor apelantu u razdoblju od 7. do 9. februara 2022. godine, u predmetu Okružnog suda broj 12 0 K 008915 22 bio „zakonit“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom.
65. Najzad, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije kada ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije.
66. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka l), člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
67. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
68. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić