Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4690/20 (V. A.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Radni odnos
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4690/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-4690/20, rješavajući apelacije Vitomira Arkule, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Vitomira Arkule podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 Rs 041846 21 Rev od 19. avgusta 2021. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Vitomir Arkula (u daljnjem tekstu: apelant), iz Šipova, kojeg zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 24. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 Rs 041846 20 Rsž 2 od 11. novembra 2020. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-4690/20.

2. Apelant, kojeg zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 12. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 75 0 Rs 041846 21 Rev od 19. avgusta 2021. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-3888/21.

3. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji predmete broj AP-4690/20 i AP- 3888/21 i vodi jedan postupak, te donese jednu odluku pod brojem AP-4690/20.

Uvodne napomene

4. Apelant i Javna ustanova Centar za socijalni rad Šipovo (u daljnjem tekstu: tužena) su 30. oktobra 2015. godine zaključili ugovor o radu na određeno vrijeme na osnovu kojeg je apelant primljen na rad i raspoređen na radno mjesto stručni saradnik za pravne poslove na period od 1. novembra do 31. decembra 2015. godine, radi privremenog povećanja obima posla (navedeni ugovor u ime tužene potpisao je v.d. direktora Slavko Peno).

5. Rješenjem tužene o prestanku radnog odnosa broj 01-26-53/16 od 29. januara 2016. godine (u daljnjem tekstu: predmetno rješenje), utvrđen je prestanak radnog odnosa apelanta kod tužene sa 31. decembrom 2015. godine zbog isteka vremena na koji je apelant zasnovao radni odnos (predmetno rješenje u ime tužene potpisao je v.d. direktora Slavko Peno).

Postupak u kojem je donesena osporene odluka

6. Apelant je protiv tužene podnio tužbu Osnovnom sudu u kojoj je navedeno da je bio radnik kod tužene sve do dobijanja rješenja o prestanku radnog odnosa. Dalje je u tužbi navedeno da je imao zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme u periodu od 1. novembra do 21. decembra 2015. godine, te da je nakon isteka roka ugovora o radu na određeno vrijeme dolazio na posao u vremenskom periodu dužem od pet radnih dana, a sve do dobijanja predmetnog rješenja koje je primio 29. januara 2016. godine.

7. Presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 Rs 041846 19 Rs 2 od 26. maja 2020. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanta i poništeno je predmetno rješenje, te je utvrđeno da je apelant zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme kod tužene od 1. januara 2016. godine. Presudom je dalje obavezana tužena da apelanta vrati na radno mjesto stručni radnik za pravne poslove ili drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti, te da mu isplati iznose bliže označene u izreci na ime plate za određene periode, na ime toplog obroka i na ime troškova prevoza sa zakonskom zateznom kamatom. Presudom je također obavezana tužena da apelantu naknadi troškove postupak u iznosu bliže označenom u izreci presude.

8. Osnovni sud je naveo da je među strankama nesporno da su apelant i tužena zaključili ugovor o radu na određeno vrijeme, te da je predmetnim rješenjem tužene apelantu utvrđen prestanak radnog odnosa kod tužene sa 31. decembrom 2015. godine zbog isteka vremena na koji je zasnovao radni odnos, kao i da je apelant sa tim datumom odjavljen kod poreske uprave za uplatu doprinosa. Zatim je navedeno da je ugovor o radu na određeno vrijeme i predmetno rješenje u ime tužene potpisao v.d. direktora Slavko Peno. Također, navedeno je da iz rješenja Skupštine Opštine Šipovo broj 02-013-95 od 26. maja 2015. godine proizilazi da je za v.d. direktora tužene imenovan Slavko Peno do završetka postupka javne konkurencije, a najviše dva mjeseca. Zatim je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke proizlaze iznosi koje bi apelant u potraživanom periodu ostvario na ime plata, na ime toplog obroka i na ime troškova prevoza.

9. Osnovni sud je istakao da je među strankama sporno da li je apelant nakon isteka ugovora o radu na određeno vrijeme tj. nakon 31. decembra 2015. godine, nastavio sa radom kod tužene odnosno ostao da radi kod tužene najmanje pet radnih dana, te da li je u smislu člana 39. st. 5. i 6. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 1/16) kod tužene zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme po isteku ugovora o radu na određeno vrijeme. Dalje je navedeno da je sporno da li je rješenje o prestanku radnog odnosa doneseno nezakonito i od neovlaštenog lica, te da li apelant ima pravo na isplatu plata i ostalih naknada koje tužbom potražuje od tužene usljed nezakonitog prestanka radnog odnosa u smislu člana 189. navedenog Zakona o radu. Osnovni sud je ukazao na sadržaj odredbi člana 39. st. l., 5. i 6. i člana 189. navedenog Zakona o radu.

10. Zatim je navedeno da iz utvrđenog činjeničnog stanja, ocjenom izvedenih dokaza slijedi da je nesporno utvrđeno da apelant nakon isteka ugovora o radu na određeno vrijeme od 30. oktobra 2015. godine nije ostao da radi kod tužene nakon 31. decembra 2015. godine najmanje pet radnih dana po isteku vremena za koje je ugovor zaključen, jer to proizilazi iz priložene evidencije o prisutnosti radnika tužene na poslu za januar mjesec 2016. godine. Naime, od 1. januara do 31. januara 2016. godine među ostalim prisutnim radnicima tužene u ovoj evidenciji ne nalazi se ime apelanta odnosno apelant nije vođen kao radnik tužene za ovaj vremenski period. Osim toga, navedeno je da nesporno proizilazi iz izjave zakonskog zastupnika tužene Jelene Pavlović i svjedoka Slavka Pene da apelant nakon 31. decembra 2015. godine nije radio kod tužene. Dalje je navedeno da iz izjave svjedoka Slavka Pene proizilazi da je tužena sa apelantom zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme iz razloga suprotnih članu 39. stav 1. navedenog Zakona o radu. Ugovor o radu zaključen na određeno vrijeme nije zaključen zbog obima posla nego zbog političke igre-glasanja stranke apelanta u skupštinskoj većini, a kod tužene ima sistematizovano radno mjesto diplomirani pravnik. Stoga je Osnovni sud, cijeneći izjavu svjedoka, zaključio da je ugovor o radu zaključen na neodređeno vrijeme.

11. Presudom Okružnog suda broj 75 0 Rs 041846 20 Rsž 2 od 11. novembra 2020. godine uvažena je žalba tužene i preinačena je prvostepena presuda tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanta, te je apelant obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude, dok je zahtjev tužene za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa odbijen. Istovremeno presudom je apelant obavezan da tuženoj naknadi troškove sastava žalbe u određenom iznosu.

12. Okružni sud je ukazao na sadržaj člana 88. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te istakao da je u konkretnom slučaju ugovor o radu na određeno vrijeme sa apelantom zaključen 30. oktobra 2015. godine, te da u vrijeme zaključenja ovog ugovora Slavko Peno nije bio v.d. direktora tužene, jer mu je ta funkcija prestala sa 27. julom 2015. godine. Dakle, navedeni ugovor u ime tužene zaključilo je neovlašteno lice, a u postupku nije dokazano da je tužena ovaj ugovor naknadno odobrila. Dalje slijedi da zbog nepostojanja odobrenja, po mišljenju Okružnog suda, smatra se da je ugovor o radu na određeno vrijeme zaključen bez jedne ugovorne strane (što je bitan uslov za nastanak dvostranog ugovora) i da saglasnost volja nije ni postignuta zbog čega ugovor nije ni nastao. Shodno navedenom, Okružni sud je zaključio da apelant nije zasnovao radni odnos kod tužene, pa ne može tražiti vraćanje na rad, niti isplatu plata i ostalih naknada koje traži u ovoj parnici. Također je navedeno da je predmetno rješenje u ime tužene potpisao v.d. direktora Slavko Peno iako mu je ova funkcija prestala 27. jula 2015. godine, pa slijedi da predmetno rješenje ne obavezuje tuženu, s obzirom da je potpisano od strane neovlaštenog lica, a tužena ga nije kasnije odobrila, te da se kod takvog stanja stvari ne može tražiti poništenje rješenja koje ne proizvodi pravne posljedice u odnosu na tuženu. Okružni sud je istakao da kada se ima u vidu navedeno osnovani su navodi žalbe da je prvostepena presuda nezakonita, kao i navodi da se, između ostalog, presuda nije mogla temeljiti na iskazu Slavka Pene koji je saslušan u svojstvu parnične stranke. Stoga je imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud žalbu tužene uvažio i prvostepena presuda preinačio, primjenom odredbe člana 229. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

13. Presudom Vrhovnog suda broj 75 0 Rs 041846 21 Rev od 19. avgusta 2021. godine odbijena je revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude.

14. Vrhovni sud je ponovio da prema činjenicama koje su utvrdili nižestepeni sudovi, apelant i tužena su 30. oktobra 2015. godine zaključili ugovor o radu na određeno vrijeme, te da je navedeni ugovor za tuženu potpisao Slavko Peno kao v.d. direktora, kojem je mandat prestao 27. jula 2015. godine. Dalje je istakao da navedeno znači da je i ugovor o radu za tuženu potpisan od strane neovlaštenog lica odnosno da apelant kod tužene radni odnos na određeno vrijeme nije zasnovao na pravno valjan način, propisan odredbama čl. 16. i 19. Zakona o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 55/07-prečišćeni tekst), koji zakonski propis je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o radu. Dalje je naveo da je navedeni ugovor proizveo pravne posljedice, jer je apelant u periodu od 1. novembra do 31. decembra 2015. godine bio u radnom odnosu i primao je plate i odgovarajuće naknade. Međutim, usljed navedenog nezakonitog zasnivanja radnog odnosa apelant u predmetnoj parnici ne može uživati pravnu zaštitu odnosno ne može sa uspjehom tražit poništenje predmetnog rješenja jer je i to rješenje (kao i ugovor o radu) potpisano od strane neovlaštenog lica. Vrhovni sud je također naveo da drugačije rečeno, bez obzira što predmet tužbenog zahtjeva u ovoj parnici nije valjanost ugovora o zasnivanju radnog odnosa, što se u reviziji potencira, navedeno nezakonito postupanje tužene u vrijeme zaključenja ugovora o radu je bilo u korist apelanta (bio je u radnom odnosu određeni vremenski period), ali apelant ne može sa uspjehom tražiti poništenje predmetnog rješenja o prestanku radnog odnosa koji nije ni zasnovan u skladu sa zakonom, a time ni vraćanje na rad i isplatu plate i drugih naknada. Vrhovni sud je istakao da iz tih razloga, te kod utvrđenja da apelant suprotno tvrdnji iz tužbe nije ostao na radu kod tužene i u januaru mjesecu, nije osnovan ni dio zahtjeva apelanta da se utvrdi da je kod tužene zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme odnosno „nema osnova za primjenu odredbe člana 39. stav 5. Zakona o radu“.

15. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari, koja je okončana osporenom odlukom Vrhovnog suda, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelant navodi da je pravilno utvrđenje sudova da je Slavku Peni na dan zaključenja ugovora o radu "istekao mandata v.d. tužene", ali to ne znači da ugovor o radu nije nastao u smislu odredbi ZOO-a. Smatra da je pogrešan zaključak suda da među strankama nije postignuta volja za zaključenje ugovora imajući u vidu izjave Slavka Pene u svojstvu zakonskog zastupnika i svjedoka. Apelant navodi da kako ugovor o radu nije bio zaključen iz razloga koje zakon ima u vidu, nego radi političkih ciljeva stranke na vlasti u opštini nastupila je zakonska pretpostavka da je ugovor zaključen na neodređeno vrijeme. Apelant je naveo da je Okružni sud ispitivao prvostepenu presudu izvan razloga navedenih u žalbi (član 221. ZPP-a), te da valjanost ugovora o radu nije isticana ni u tužbi ni u odgovoru na tužbu, ni tokom postupka. Apelant ističe da su razlozi žalbe tužene da je Slavko Pena bio saslušan u svojstvu zastupnika tužene, a kasnije u svojstvu svjedoka, te u tvrdnji da apelant nije radio kod tužene nakon isteka vremena na koje je ugovor zaključen. Također je naveo da Vrhovni sud postupajući na ovakav način nije cijenio razloge revizije, pa smatra da je presuda Vrhovnog suda zasnovana na proizvoljnoj ocijeni izvedenih dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Relevantni propisi

16. Zakon o radu - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 55/07), u relevantnom dijelu glasi:

Član 16.

Ugovor o radu na određeno vrijeme ne može se zaključiti na duži period od dvije godine.

Ugovor o radu na određeno vrijeme može se zaključiti u sljedećim slučajevima:

- izvršavanja posla koji traje do 6 mjeseci;

- privremenog povećanja obima posla;

- zamjene odsutnog radnika do godinu dana;

- obavljanja posla čije je trajanje unaprijed određeno prirodom i vrstom posla.

Ugovor o radu zaključen suprotno odredbi stava 2. ovog člana smatra se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme.

Radni odnos zasnovan na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme prestaje istekom roka određenog tim ugovorom, ako se radnik i poslodavac drugačije ne sporazumiju.

17. Zakon o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 1/16, 66/18, 91/21 - OUS RS i 119/21) u relevantnom dijelu glasi:

7. Radni odnos na određeno vrijeme Član 39. stav (5) (5)Ako je ugovor o radu na određeno vrijeme zaključen suprotno odredbama ovog zakona ili ako radnik ostane da radi kod poslodavca najmanje pet radnih dana po isteku vremena za koje je ugovor zaključen, smatra se da je radni odnos zasnovan na neodređeno vrijeme.

18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ" broj: 29/78,39/85,45/89,57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske" broj: 17/93, 3/96,39/03 i 74/04 - u daljem tekstu: ZOO), Član 88. stav 1.

Ugovor koji neko lice zaključi kao punomoćnik u ime drugog bez njegovog ovlašćenja obavezuje neovlašćeno zastupanog, samo ako on ugovor naknadno odobri.

19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

20. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

21. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnim apelacijama, odnose isključivo na način na koji je u predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, utvrđeno činjenično stanje, ocjenjeni dokazi i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

22. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacije odbaciti kao nedopuštene ukoliko su očigledno (prima facie) neosnovane, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4690/20 (V. A.) | Sudska praksa | Aktio