Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-612/22 (I.A.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Ugovor o poklonu
- Građanski postupak
- Raskid ugovora
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-612/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-612/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela I. A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela I. A.
protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 188178 21 Gž od 21. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. I. A. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Sanjin Bandović advokat iz Živinica, podnijela je 17. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 188178 21 Gž od 21. decembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 188178 20 P od 27. septembra 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan presudom Kantonalnog suda od 21. decembra 2021. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se raskine Ugovor o poklonu broj OPU-IP 241/13 od 2. septembra 2013. godine, ovjeren kod notara N.Š., u odnosu na tuženu (N.Z.), kojim je apelantica, kao poklonodavac, tuženoj darovala nekretninu (pobliže opisanu u izreci prvostepene presude), dok u preostalom dijelu predmetni ugovor o poklonu ostaje na snazi. Također, apelantica je odbijena sa tužbenim zahtjevom da se na osnovu prvostepene presude izvrši prijenos posjeda na predmetnoj nekretnini sa dijelom od 1/2 u korist apelantice, kao i da se obaveže tužena da joj naknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da su parnične stranke zaključile predmetni ugovor o poklonu od 2. septembra 2013. godine, te da je u članu III ugovora o poklonu navedeno da su M.G. i tužena u posjedu predmetne nekretnine, kao i da je u članu V apelantica dala tabularnu izjavu da se tužena i M.G. upišu kao njezini suposjednici. S tim u vezi Kantonalni sud ukazao da je među parničnim strankama sporno da li su ispunjeni uslovi za opoziv ugovora o poklonu (apelantica je postavila tužbeni zahtjev kao raskid ugovora o poklonu) zbog grube neblagodarnosti tužene kao poklonoprimca i zbog osiromašenja apelantice kao poklondavaca. Kantonalni sud je ukazao da je apelantica u žalbi prvi put iznijela novu činjenicu koja se odnosi na vjerodostojnost ugovora o poklonu, pa je u vezi s tim navela da isti nije zaključila u notarskom uredu, već da joj je isti „donijet“ zbog čega sumnja u potpis u knjizi evidencija kod notara. S tim u vezi je Kantonalni sud ukazao da iste navode neće cijeniti primjenom odredbe člana 207. stav (1) ZPP-a (kojom je propisano da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalitelj pruži dokaze ad ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave), jer ih je apelantica prvi put iznijela tek u žalbi, a nije dokazala da ih nije mogla iznijeti tokom prvostepenog postupka. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo i to Opšti građanski zakonik (OGZ) i pravilno citirao njegove odredbe o razlozima za opoziv ugovora o poklonu, zbog osiromašenja darodavca (par. 947.) i zbog grube neblagodarnosti (poklonoprimca) (par. 948.), koja ne mora predstavljati krivično djelo, ali mora po svojoj važnosti razumno opravdati opoziv darovanja. U vezi sa navedenim je Kantonalni sud ukazao da iz iskaza saslušanih parničnih stranaka i svjedoka, ne proizlazi da su ponašanje tužene kao poklonoprimca i njen odnos sa apelanticom takvi da predstavljaju grubu neblagodarnost koja bi mogla poslužiti kao osnov za opoziv ugovora o poklonu. Naime, Kantonalni sud je zaključio da apelantica nije dokazala da se tužena prema njoj ponašala nezahvalno, jer se isto ponašanje sa aspekta pozitivnih propisa, ali ni sa aspekta moralnog stanovišta i običaja, ne može okvalifikovati kao gruba nezahvalnost poklonoprimca, koja bi predstavljala razlog za opoziv ugovora o poklonu propisan odredbom par. 948. OGZ-a. Umjesto toga, Kantonalni sud smatra da je riječ o eventualnom postojanju određenih porodičnih nesuglasica i neslaganja, koja nemaju karakter niti predstavljaju grubu neblagodarnost (u koje prema dosadašnjoj sudskoj praksi ne spadaju sitne uvrede, prekid komunikacije, niti subjektivni doživljaj apelantice da su joj iznevjerena očekivanja u načinu ponašanja tužene). Konačno, da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da nisu ispunjeni uslovi za opoziv ugovora o poklonu zbog osiromašenja poklonodavca, jer je u toku postupka utvrđeno da ista ima sredstva za život, da ima gdje živjeti, te da je izdržava kćerka M.G.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na efikasan pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka proizvoljno ocijenili izvedene dokaze kada su utvrdili da je ugovor o poklonu sastavljen na zakonit način, odnosno da ne postoje uslovi za njegovo raskidanje. Također, apelantica ističe da u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa navodima o kršenju ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj ocjeni dokaza i u vezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud, kao i prvostepeni sud, u obrazloženju svojih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasno obrazloženje kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantičinim navodima, ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić