Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1469/22 (B. K.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Obavještenje o optužnici u kontekstu člana 5. EK
- Obavještenje o na jeziku koji razumije
- Deportacija i ekstradicija u kontekstu člana 5. EK
- Strani državljanin
- Pritvor
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Krivični postupak
- Ekstradicija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1469/22
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-1469/22, rješavajući apelaciju Bilala Keskina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Bilala Keskina podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 K 042052 22 Kž od 28. marta 2022. godine, u odnosu na prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f) i st. 2. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bilala Keskina podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 K 042052 22 Kž od 28. marta 2022. godine, u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Bilal Keskin (u daljnjem tekstu: apelant) državljanin Republike Turske i Kraljevine Nizozemske, kojeg zastupa Mirza Ališah advokat iz Sarajeva, podnio je 29. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 K 042052 22 Kž od 28. marta 2022. godine, S1 3 K 042052 22 Kv4 od 16. marta 2022. godine, S1 3 K 042052 22 Kv3 od 4. marta 2022. godine, S1 3 K 042052 22 Eks 3 od 24. februara 2022. godine, S1 3 K 042052 22 Kv2 od 9. februara 2022. godine, S1 3 K 042052 22 Eks 2 od 1. februara 2022. godine, S1 3 K 042052 22 Kv od 21. januara 2022. godine i S1 3 K 042052 22 Eks od 16. januara 2022. godine.
2. Apelacijom je predloženo da Ustavni sud prije donošenja konačne odluke o apelaciji donese privremenu mjeru kojom će ukinuti rješenje o određivanju ekstradicionog pritvora ili predmet riješiti prioritetno.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 10. maja 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju 20. i 24. maja 2022. godine.
5. Odgovori na apelaciju su 26. maja 2022. godine dostavljeni punomoćniku apelanta na izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. U predmetu izručenja apelanta kao potraživanog lica, sudija za prethodni postupak Suda BiH je donio rješenje broj S1 3 K 042052 22 Eks od 16. januara 2022. godine kojim je apelantu određen privremeni pritvor koji može trajati najduže 18 dana, konkretno od 15. januara do 2. februara 2022. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno: odlučujući o zahtjevu za privremeno lišenje slobode apelanta kao potraživanog lica prema međunarodnoj difuznoj potjernici NCB Interpol Wiesbaden, SR Njemačka, zbog krivičnih djela propisanih u Krivičnom zakonu SR Njemačke apelant je 16. januara 2022. godine priveden pred Sud BiH; ročište je održano u prisustvu apelanta, njegovog punomoćnika i stalnog sudskog tumača za turski jezik; apelant je lišen slobode 15. januara 2022. godine od strane ovlaštenih službenih lica Granične policije BiH JGP Aerodrom Sarajevo o čemu je sačinjen zapisnik; za krivična djela zbog kojih pravosudni organi SR Njemačke potražuju apelantovo izručenje propisana je kazna zatvora u trajanju od 10 godina; nalog za hapšenje apelanta izdat je od strane lokalnog suda Darmstadt u SR Njemačkoj 29. decembra 2021. godine; na ročištu je utvrđen identitet apelanta temeljem ličnih dokumenata (putna isprava) pri čemu ni apelant nije osporio identitet; apelantu je saopšteno zbog čega se i na osnovu kojih dokaza traži njegovo izručenje; apelant je poučen da iznese svoju odbranu uz mogućnost da uzme branioca po sopstvenom izboru; apelant se saglasio da ga zastupa izabrani branilac; apelantu je pojašnjenja procedura pojednostavljenog izručenja na koju nije pristao. U nastavku je apelantu i njegovom braniocu prezentiran sadržaj međunarodne potjernice od 5. i 15. januara 2022. godine nakon čega je sudija za prethodni postupak, imajući u vidu izjašnjenje apelanta i njegovog branioca, ukazao da je potjernica raspisana zbog osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela formiranje kriminalne organizacije u vezi s kršenjem Zakona o nadzoru nad platnim uslugama koji pokriva krivična djela Krivičnog zakona SR Njemačke (pobrojani na strani 4 rješenja) za koja je zaprijećena kazna zatvora u trajanju do 10 godina. Zatim je ukazano na relevantne odredbe Zakona o izmjenama i dopunama zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, prema kojima se o prijedlogu države moliteljice za određivanje privremenog pritvora odlučuje pred sudijom za prethodni postupak ako postoji opasnost da će stranac čije se izručenje traži pobjeći ili se sakriti i prema kojima privremeni pritvor može trajati 18 dana. Također je istaknuto da se privremeni pritvor može odrediti uz ispunjenje dva zakonska uslova i to, da je lice čije se pritvaranje traži stranac i da postoji opasnost da će pobjeći ili se sakriti.
8. Sudija za prethodni postupak je ocijenio da je apelantovo privremeno pritvaranje opravdano i da priložena potjernica predstavlja ekvivalent zahtjevu za privremeno hapšenje prema članu 16. Evropske konvencije o ekstradiciji koja se primjenjuje i od strane nadležnih organa BiH. Na održanom ročištu je nesporno utvrđeno da je apelant stranac (na osnovu vlastitog kazivanja i putnih isprava), da nema državljanstvo BiH, da nema dokazane porodične, imovinske ili poslovne veze u BiH, da je bio nedostupan pravosudnim organima SR Njemačke za krivična djela počinjena u oktobru 2020. godine za koja nije propisana zastara krivičnog gonjenja i da stoga postoji realna opasnost da bi apelant, ukoliko ne bi bila određena mjera pritvora, ponovo postao nedostupan organima gonjenja SR Njemačke. U tom kontekstu je zaključeno da bi puštanje na slobodu apelanta značilo i njegovu nedostupnost kako u konkretnom postupku izručenja tako i prema pravosudnim organima zemlje moliteljice iz čega proizlazi opravdanost određivanja privremenog pritvora u smislu odredaba člana 38. stav 4. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima (u daljnjem tekstu: ZMPP). Činjenica da je apelant postao dostupan tek lišenjem slobode po raspisanoj potjernici nakon nedostupnosti pravosudnim organima SR Njemačke ukazuje na zaključak da je određivanje pritvora apelantu neophodno kako bi se isključio rizik od njegove ponovne nedostupnosti i bijega. Prema navedenom rješenju, kako je zaključeno, pritvor može trajati najduže 18 dana odnosno od 15. januara do 2. februara 2022. godine ili do nove odluke suda jer se jedino mjerom pritvora može u potpunosti osigurati apelantovo prisustvo i spriječiti bjekstvo odnosno nedostupnost. Također je navedeno da se privremeni pritvor može i produžiti ali najviše 40 dana od dana lišenja slobode apelanta u kom periodu je država moliteljica obavezna dostaviti pravosudnim organima u BiH validnu ekstradicionu dokumentaciju.
9. Vanraspravno vijeće Suda BiH je rješenjem broj S1 3 K 042052 22 Kv od 21. januara 2022. godine odbilo kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca podnesenu protiv rješenja o određivanju privremenog pritvora od 16. januara 2022. godine. U obrazloženju su istaknuti žalbeni osnovi kojima je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, bitnu povredu postupka i pogrešno izvedene zaključke. Pobijano rješenje je ispitano u granicama žalbenih navoda te je zaključeno da je žalba neosnovana iz sljedećih razloga: pobijano rješenje je pravilno i zakonito; zaključak sudije za prethodni postupak o određivanju mjere privremenog pritvora prema apelantu nije doveden u sumnju; pobijano rješenje sadrži pravilne zaključke u pogledu zakonskih osnova za pritvor pri čemu odbrana u žalbi nije iznijela argumente niti pružila dokaze kojima bi pobila njegovu pravilnost. Naime, u rješenju je dato argumentovano obrazloženje o tome zašto je mjera pritvora jedina adekvatna mjera kojom bi se sa sigurnošću isključio rizik od bjekstva apelanta u slučaju njegovog puštanja na slobodu, što je u cjelini prihvaćeno i od strane vanraspravnog vijeća. U pogledu neosnovanosti žalbenih prigovora prema kojima država moliteljica nije tražila pritvor za apelanta je istaknuto da su nadležni pravosudni organi SR Njemačke prvo izdali nalog za hapšenje apelanta a zatim je raspisana međunarodna potjernica u cilju lišenja slobode apelanta, što u konačnici i podrazumijeva pritvor kao mjeru osiguranja apelantove dostupnosti (član 38. ZMPP). Također, dio žalbe se fokusira na tvrdnju da Sud nije obrazložio postojanje opasnosti od bjekstva pa je u tom kontekstu i neosnovanosti takvih tvrdnji ukazano na relevantni dio obrazloženja pobijanog rješenja u kom su detaljno ispitane i analizirane okolnosti konkretnog slučaja uz zaključak o neophodnosti mjere privremenog pritvora. Navodi žalbe prema kojima apelant već neko vrijeme živi u Sarajevu na adresi stana u vlasništvu majke njegove supruge koja je državljanka BiH nije dokazana, niti postoji bilo kakav pouzdan dokaz o tome koja je stvarna adresa boravka apelanta.
10. Rješenjem sudije za prethodni postupak Suda BiH broj S1 3 K 042052 22 Eks 2 od 1. februara 2022. godine prema apelantu je produžen privremeni pritvor određen rješenjem od 16. januara 2022. godine. Prema navedenom rješenju privremeni pritvor može trajati do dostavljanja molbe za izručenje i ekstradicione dokumentacije od strane države moliteljice, ili do nove odluke Suda a najduže 40 dana (računajući od dana lišenja slobode odnosno od 15. januara 2022. godine do 24. februara 2022. godine ili do nove odluke suda). U obrazloženju su ponovljeni ključni dijelovi prethodnog rješenja o određivanju privremenog pritvora te su istaknute i nove činjenice. Te činjenice se tiču akta NCB Interpola Sarajevo od 18. januara 2022. godine u kojem je sadržan zahtjev države moliteljice za produženje roka za dostavljanje ekstradicione dokumentacije u prethodno određenom maksimalnom roku od 40 dana. Naprijed navedena informacija uz Interpolov akt je dostavljena Tužilaštvu, apelantovom braniocu i apelantu lično prevedena na njegov maternji jezik, na izjašnjenje. U izjašnjenju se Tužilaštvo saglasilo sa zahtjevom države moliteljice dok je apelantov branilac predložio ukidanje privremenog pritvora. U okolnostima konkretnog slučaja je sudija za prethodni postupak ocijenio da se od donošenja rješenja o određivanju privremenog pritvora nisu izmijenile okolnosti koje opravdavaju tu mjeru. U nastavku su na str. 4 i 5. ponovljeni ključni dijelovi rješenja o određivanju privremenog pritvora i sadržaj akta NCB Interpola Sarajevo u kom je sadržan i zahtjev države moliteljice te relevantne odredbe u kojima je propisano trajanje navedenog pritvora.
11. Vanraspravno vijeće Suda BiH je rješenjem broj S1 3 K 042052 22 Kv2 od 9. februara 2022. godine odbilo kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca izjavljenu protiv rješenja o produženju privremenog pritvora od 1. februara 2022. godine. U obrazloženju su istaknuti žalbeni osnovi i kratka elaboracija sadržaja pobijanog rješenja nakon čega je vijeće ispitalo pobijano rješenje u granicama žalbenih navoda. U tom pravcu je zaključeno da žalba apelantove odbrane nije osnovana te su u nastavku navedeni razlozi iz pobijanog rješenja iz kojih proizlazi da je rješenje pravilno i zakonito kao i zaključci sudije za prethodni postupak o produženju mjere privremenog pritvora. Analizirane su sve činjenice i dokazi te su prihvaćeni svi razlozi na kojima se pobijano rješenje temelji uz ocjenu da niti jednim žalbenim navodom nisu dovedeni u pitanje. Ponovljen je sadržaj zahtjeva države moliteljice za produženje roka za dostavljanje ekstradicione dokumentacije u konkretnom predmetu izručenja za maksimalnih 40 dana. Pri tome je naglašeno da je apelantu privremeni pritvor produžen rješenjem od 1. februara 2022. godine za još 22 dana i da država moliteljica u tom roku očigledno neće moći dostaviti molbu za izručenje sa pratećom dokumentacijom iz kog razloga je i zatraženo produženje pritvora. Suprotno žalbenim tvrdnjama, odbrana je imala priliku da se izjasni u pogledu zahtjeva države moliteljice za produženje privremenog pritvora s tim da se prema relevantnim odredbama ZMPP privremeni pritvor može produžiti, ali ne duže od 40 dana.
12. Tužilaštvo je 23. februara Sudu BiH podnijelo prijedlog za određivanje ekstradicijskog pritvora apelantu iz razloga propisanih članom 39. stav 1. točka a) ZMPP.
13. Povodom prijedloga tužilaštva Sud BiH je 23. februara 2022. godine održao posebno ročište u cilju saslušanja stranaka u vezi s dostavljenom molbom za apelantovo izručenje. Nakon toga je Sud BiH donio rješenje broj S1 3 K 042052 22 Eks 3 od 24. februara 2022. godine kojim je prema apelantu ukinut privremeni pritvor određen rješenjem od 16. januara 2022. godine i istovremeno određen ekstradicioni pritvor zbog opasnosti da bi boravkom na slobodi mogao izbjeći postupak izručenja ili provođenja izručenja u smislu člana 39. stav 1. točka a) ZMPP. Pritvor prema navedenom rješenju, kako je određeno, može trajati do izvršenja odluke o izručenju ili do nove odluke suda ali najduže šest mjeseci računajući od dana lišenja slobode odnosno do 15. jula 2022. godine (apelant lišen slobode 15. januara 2022. godine). U obrazloženju rješenja je navedeno da je postupajući tužilac predlažući ekstradicioni pritvor ukazao da se apelant u SR Njemačkoj potražuje za teška i ozbiljna krivična djela. Apelant se pridružio navodima svojih branilaca kojima je ukazano na nezakonitost pri lišenju slobode i nedostatak razloga za ekstradicioni pritvor.
14. Sudija za prethodni postupak je ocijenio da je prijedlog za određivanje ekstradicionog pritvora osnovan te su u nastavku navedeni razlozi i zakonski osnov za pritvor. Ponovljeni su ključni dijelovi prethodnih rješenja o određivanju privremenog pritvora a zatim je ukazano na relevantnu odredbu člana 18. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima kojom je izmijenjen član 39. osnovnog teksta ZMPP koji propisuje određivanje ekstradicionog pritvora i u ključnom regulira da se ekstradiocioni pritvor određuje na prijedlog tužioca ukoliko postoji opasnost da će lice čija se ekstradicija traži izbjeći postupak izručenja ili provođenja izručenja. S formalnog aspekta je zaključeno da prijedlog Tužilaštva ispunjava neophodne uvjete jer je Sudu nesporno dostavljena verbalna nota Ambasade SR Njemačke od 14. februara 2022. godine putem koje je dostavljena molba za izručenje apelanta u kontekstu naprijed citirane odredbe člana 39. stav 1. ZMPP. Molba za izručenje, kako je dalje navedeno, sadrži nalog za hapšenje suda u Damstadtu od 28. novembra 2021. godine kao i izvod iz relevantnih odredbi krivičnog zakonodavstva SR Njemačke vezane za krivična djela za koja se apelant potražuje. Uvidom u molbu je utvrđeno, kako je dalje obrazloženo, da ispunjava uvjete iz člana 16. Sporazuma o izdavanju između SFRJ i SR Njemačke od 26. novembra 1970. godine, ugovor koji je notifikacijom o sukcesiji preuzet od strane BiH. Utvrđeno je da molba sadrži nalog za hapšenje, opis krivičnih djela i prijepis relevantnih zakonskih odredbi i podataka podobnih za utvrđivanje identiteta apelanta koji apelant nije osporio te da su potrebni podaci u dovoljnoj mjeri sadržani u dostavljenoj dokumentaciji.
15. U pogledu prigovora o nedostavljanju neophodne dokumentacije koje je istakao apelantov branilac je navedeno da je u ranijoj fazi postupka molba za izručenje apelanta dostavljena Tužilaštvu, apelantovom punomoćniku i apelantu (prevedena na njegov maternji jezik) kada je Interpol dostavio zahtjev zemlje moliteljice za produženje privremenog pritvora apelantu, temeljem čega je zaključeno da su apelant i njegova odbrana imali dovoljno vremena da se upoznaju s navodima iz molbe za apelantovo izručenje. Pri tom je napomenuto da se radi o potpuno identičnoj molbi i dokumentaciji koja je priložena uz prijedlog Tužilaštva za određivanje ekstradicionog pritvora i molbi koja je dostavljena prilikom zahtjeva za produženje privremenog pritvora a apelantu i njegovoj odbrani nije uskraćeno pravo na uvid u iste. Prigovor u vezi nezakonitog postupanja Granične policije ocijenjen je irelevantnim za konkretan postupak izručenja jer je prema stanju u spisu apelant lišen slobode na JPG Aerodrom Sarajevo na zakonit način i u skladu sa uobičajenom praksom, na temelju validne međunarodne potjernice.
16. Zakonski osnov za određivanje ekstradicionog pritvora je član 39. stav 1. točka ) ZMPP u krivičnim stvarima prema kojem sudija za prethodni postupak po prijemu molbe za izručenje a na prijedlog tužioca rješenjem određuje ekstradicioni pritvor ako „postoji opasnost“ da će lice koje se potražuje izbjeći postupak izručenja ili provođenja izručenja. U tom pravcu je sudija za prethodni postupak ocijenio da se nisu promijenile okolnosti koje su predstavljale osnov za privremeni pritvor apelantu te je u tom pravcu na str. 6. i 7. obrazloženja rješenja navedeno detaljno obrazloženje. U rješenju je dat poseban osvrt na prigovore apelantove odbrane te ukazano na nedostatak dokaza na iznesene tvrdnje u vezi apelantovog prebivališta u BiH, braka sa državljankom BiH. Stoga je u konačnici zaključeno da je apelant evidentno nedostupan pravosudnim organima države moliteljice i da je njegova dostupnost praktično osigurana lišenjem slobode u BiH nakon raspisane potjernice. Ocijenjena je mogućnost izricanja blažih mjera te s tim u vezi zaključeno da se jedino mjerom ekstradicionog pritvora može u potpunosti osigurati prisustvo apelanta i spriječiti njegovo napuštanje BiH ili preduzimanje radnji u cilju njegovog skrivanja.
17. Rješenjem vanraspravnog vijeća Suda BiH broj S1 3 K 042052 22 Kv3 od 4. marta 2022. godine su odbijene kao neosnovane žalbe apelantovih branilaca izjavljene protiv rješenja o određivanju ekstradicionog pritvora. U obrazloženju rješenja je elaboriran sadržaj pobijanog rješenja i istaknuti žalbeni osnovi i razlozi kao i odgovor na žalbe Tužilaštva. Vijeća Suda BiH je zatim ispitalo pobijano rješenje te zaključilo da je isto pravilno i zakonito a u nastavku su navedeni razlozi za takav stav. Naime, analizirane su sve relevantne činjenice i dokazi u spisu i prihvaćeni razlozi na kojima se pobijano rješenje temelji, uz ocjenu da niti jedan razlog nije doveden u pitanje žalbenim navodima. U ključnim dijelovima je u pogledu neosnovanosti žalbenih tvrdnji vijeće podsjetilo da je apelantu određena a zatim i produžena mjera privremenog pritvora radi osiguranja njegovog prisustva po raspisanoj aktivnoj međunarodnoj potjernici, da se konkretan ekstradicioni postupak nalazi u fazi u kojoj je država moliteljica SR Njemačka podnijela molbu za izručenje apelanta koju je ambasada države moliteljice uputila Ministarstvu pravde BiH, da je zbog hitnosti u postupanju molba proslijeđena u kopiji koja je dovoljna za postupanje i donošenje odluke o ekstradicionom pritvoru. Dalje je navedeno da su neosnovanim ocijenjeni navodi odbrane da im nije dostavljena molba za izručenje s dokumentacijom jer se uvidom u spis može utvrditi da je sva dokumentacija kojom je sud raspolagao blagovremeno dostavljena i apelantovoj odbrani. U pogledu neosnovanosti tvrdnji o nezakonitom lišenju slobode je istaknuto da se uvidom u spis može utvrditi da je Granična policija BiH prilikom lišenja slobode apelanta postupala na zakonom propisan način i apelanta lišila slobode po osnovu validne međunarodne potjernice. Vijeće je zaključilo da je prvostepeno rješenje pravilno, da su pravilno utvrđeni i obrazloženi razlozi prema kojima je apelant nedostupan pravosudnim organima SR Njemačke koji su onemogućeni u procesuiraju za krivična djela počinjena 2020. godine na teritoriji SR Njemačke iz kog razloga je i raspisana međunarodna potjernica. U nastavku su ponovljeni ključni dijelovi pobijanog rješenja u kojima je jasno argumentirana neophodnost mjere ekstradicionog pritvora prema apelantu.
18. Rješenjem vijeća Suda BiH broj S1 3 K 042052 22 Kv4 od 16. marta 2022. godine je utvrđeno da su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje apelanta pravosudnim organima SR Njemačke. U obrazloženju rješenja je prvo naveden kratki istorijat postupka i to: sadržaj molbe za izručenje; ročišta na kojima je razmatrana molba za apelantovo izručenje i određivanje ekstradicionog pritvora i mišljenje sudije za prethodni postupak. Nakon toga je razmotrena ispunjenost zakonskih pretpostavki za izručenje iz člana 34. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima. Vijeće je nakon izvršenog uvida u dostavljenu dokumentaciju u spisu ocijenilo da su ispunjeni uvjeti za apelantovo izručenje SR Njemačkoj te su u tom pravcu navedene relevantne odredbe člana 34. tač. a) i b) stav 1. ZMPP. U tom kontekstu je nesporno utvrđeno da je apelant stranac i da ne uživa pravo azila u BiH niti je u postupku traženja azila u BiH. Iz priložene ekstradicione dokumentacije, između ostalog i naloga za hapšenje suda Darmstadt od 28. novembra 2021. godine, proizlazi da postoji dovoljno dokaza za osnovanu sumnju da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti čime je ispunjena pretpostavka za izručenje iz člana 34. stav 1. točka
c) ZMPP. Opisane krivičnopravne radnje, kako je dalje navedeno, opisane su i u domaćem zakonodavstvu, konkretno u odredbama Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu. KZ BiH) i to krivičnim djelima udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. stav 1. KZ BiH i pranje novca iz člana 209. stav 3. KZ BiH čime je ispunjena klauzula dvostruke inkriminacije kao jedna od posebnih pretpostavki za izručenje apelanta. Također je, kako je dalje obrazloženo, ispunjena pretpostavka iz člana 34. točka e) ZMPP jer krivična djela zbog kojih se traži apelantovo izručenje po svojoj prirodi nisu politička ili vojna već krivična djela protiv privrede i jedinstva tržišta.
19. Osim toga, preispitan je uvjet prema kojem je neophodno da nije nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja. U okviru ovoj preduvjeta je zaključeno da su krivična djela za koja se zahtijeva apelantovo izručenje počinjena u periodu od 2017. do 2020. godine i da nije nastupila zastara krivičnog gonjenja ni prema domaćem krivičnopravnom zakonodavstvu (krivična djela iz čl. 249. stav 3. i 209. stav 3. KZ BiH). Pored toga je utvrđeno da apelant od strane domaćeg suda nije pravomoćno osuđen ili oslobođen za isto krivično djelo te da protiv njega u BiH nije pokrenut krivični postupak zbog istog krivičnog djela.
20. Sljedeća pretpostavka za izručenje je utvrđivanje identiteta osobe čije se izručenje traži. U tom kontekstu je ponovljeno da je sudija za prethodni postupak na ranije održanim ročištima nesporno utvrdio apelantov identitet, kako uvidom u dokumentaciju (putne isprave R. Turske i Kraljevine Nizozemske) tako i na osnovu izjave apelanta. Pored toga, kako je dalje obrazloženo, utvrđeno je da u spisu postoji dovoljno dokaza za sumnju da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. U tom pravcu je ponovljen sadržaj dostavljene ekstradicione dokumentacije, nalog za određivanje istražnog zatvora sa detaljno opisanim radnjama izvršenja te aktivne međunarodne potjernice izdate od nadležnih pravosudnih organa države moliteljice. Sve navedeno po ocjeni suda predstavlja dovoljan osnov za zaključak o postojanju dovoljno dokaza za sumnju da je apelant počinilac krivičnih djela koja su predmet naloga za hapšenje/molbe za izručenje. Samim tim je ispunjena pretpostavka za izručenje iz člana 34. točka h) ZMPP.
21. Najzad, Sud je istakao da se izručenje apelanta ne traži radi krivičnog gonjenja ili kažnjavanja zbog njegove rase, pola, nacionalnog i etničkog porijekla, religijskog uvjerenja ili političkih stavova niti se izručenje traži za krivično djelo kažnjivo smrtnom kaznom prema zakonu države moliteljice, pa i ovi uslovi nisu prepreka za izručenje shodno članu 34. točka i) ZMPP. Neosnovanim su ocijenjeni navodi apelantove odbrane da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za izručenje apelanta jer se radi o presuđenoj stvari. S tim u vezi je navedeno da je u odnosu na apelanta na snazi međunarodna difuzna potjernica na temelju koje je lišen slobode a država moliteljica očigledno nije obustavila postupak. To je vidljivo iz činjenice da je blagovremeno dostavljena molba za izručenje sa ekstradicionom dokumentacijom tako da je očigledno da nadležni organi države moliteljice protiv apelanta vode postupak. Stoga je zaključeno da su ispunjene sve zakonske pretpostavke za apelantovo izručenje državi moliteljici. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
22. Apelacijom se ukazuje da je rješenjima o određivanju privremenog pritvora, zatim ekstradicionog pritvora i utvrđenja o ispunjenju zakonskih uvjeta za izručenje povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava BiH i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo da ne bude dva puta suđen ili kažnjen u istoj stvari iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju i pravo na proceduralne zaštitne mjere pri protjerivanju stranaca iz člana 1 Protokola broj 7 Evropske konvencije.
23. Obrazlažući kršenja navedenih prava u apelaciji se prije svega hronološki iznosi istorijat postupka, od lišenja slobode i određivanja privremenog pritvora, zatim produženja privremenog pritvora, određivanja ekstradicionog pritvora i u konačnici ispunjavanja uvjeta za izručenje apelanta državi moliteljici. Zatim je ukazano zbog čega su po apelantovom mišljenju sva rješenja donesena u postupku ekstradicije nezakonita i u suprotnosti s naprijed navedenim pravima. U tom pravcu se ističe da je još na prvom ročištu, dovođenjem apelanta pred sud, postojala praznina domaće pravne norme i njenog identiteta sa normama iz krivičnog zakonodavstva države moliteljice. Kršenjem principa identiteta norme počinjena je po apelantovom mišljenju povreda prava na pravično suđenje. Zatim se ukazuje na nepostojanje činjeničnog opisa krivičnog djela jer država moliteljica nije dostavila dokaznu građu iz koje bi proizlazili makar i osnovi sumnje da je apelant član ili vođa kriminalne grupe. Ukazuje i na neblagovremeno dostavljanje dokaznog materijala, konkretno zahtjeva za lišenje slobode jer je njegova odbrana prilikom prvog dovođenja u sud raspolagala samo emailom Interpola upućenog Graničnoj policiji BiH a o suštinskim razlozima za pritvor je upoznat nakon hapšenja. Takvo postupanje je suprotno članu 5. stav 2. Evropske konvencije. Apelantova odbrana je početkom marta 2022. godine zaprimila određenu dokaznu građu iz koje se može zaključiti da nije pribavljena na zakonit način jer na više mjesta kao izvor dokaza navodi „SkyECC“ i istražne radnje, što formalnopravno nije dokaz već ocjena organa gonjenja o prikupljenim dokazima. Osim toga, sud uopće nije cijenio mogućnost određivanja blažih mjera. Nesporno su apelantu oduzete putne isprave, ponudio je zatim polaganje jemstva i naveo mjesto boravišta ali u pobijanim rješenjima u tom pravcu nije dato nikakvo obrazloženje.
24. Apelacijom se opširno ukazuje na nedostatak obrazloženja u pogledu opasnosti od bjekstva temeljem kog mu je pritvor i određen. Ta opasnost je morala biti obrazložena u smislu potvrđivanja konkretnih i realnih opasnosti od eventualnog apelantovog bijega iz BiH. Dalje je navedeno da Sudu BiH nikada nije dostavljena zamolnica za izručenje iz čega proizlazi da zapravo nikada nije utvrđeno da li postoji temeljni ekstradicijski akt i ako postoji da li ima elemente da bi u formalnom smislu bio valjan. Verbalna nota nije isto što i zamolnica niti je može zamijeniti. Iz prijedloga Tužilaštva nije vidljivo da li je zamolnica provjerena u formalnopravnom smislu. Osim toga, ukazuje se da je u spis uložena nagodba između pravosudnih organa Kraljevine Holandije i apelanta iz 2018. godine koja se poklapa sa navodima zbog kojih je zatražen pritvor apelanta zbog čega je takav zahtjev trebao biti odbijen jer se radi o presuđenoj stvari. Smatra da je lišenje slobode izvršeno nezakonito. Navedeno potkrepljuje okolnošću da Državna granična služba BiH ima područje odgovornosti u krugu od 10 kilometara od granice prema unutrašnjosti države a ne van države. Ta činjenice od strane suda nije provjerena. Smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije pouzdano provjereno i utvrđeno postojanje odlučnih činjenica koje cjelokupan postupak prema apelantu definiraju kao zakonit ili nezakonit što je osnovni zahtjev svakog pa i ekstradicionog postupka.
25. U prijedlogu za donošenje privremene mjere je navedeno da bi izručenjem apelanta nadležnim organima SR Njemačke došlo do povrede prava garantiranih članom II/3.d) Ustava BiH i člana 5. Evropske konvencije imajući u vidu da su žalbe protiv privremenog i ekstradicionog pritvora odbijene a apelantovo izručenje bi suštinski bilo nezakonito. Predloženo je da Ustavni sud usvoji privremenu mjeru i ukine rješenja o ekstradicionom pritvoru i ispunjavanju uslova za apelantovo izručenje s obzirom na povrede učinjene tokom ekstradicionog postupka koje su u direktnoj vezi s pravom na ličnu slobodu i sigurnost.
II.Odgovor na apelaciju
26. U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da su svi argumenti istaknuti u apelaciji već razmotreni i ocijenjeni u žalbenom postupku o čemu su u pobijanim rješenjima dati jasni razlozi i obrazloženje. Osim toga, u rješenju je jasno navedeno da su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje apelanta pravosudnim organima SR Njemačke i razlozi u tom pravcu, pri čemu molba za izručenje, suprotno apelacionim tvrdnjama sadrži sve zakonske pretpostavke iz člana 34. ZMPP. U odgovoru je Sud BiH podsjetio da je postupak izručenja po svojoj prirodi administrativni postupak a ne sudski jer se u njemu ne utvrđuje stepen osnovane sumnje ili krivica potraživane osobe. To će se ocjenjivati eventualno pred sudom u SR Njemačkoj. Molba za izručenje, nasuprot tvrdnjama apelacije, je formalno i sadržajno prihvatljiva pa prigovori apelacije u tom kontekstu ne dovode u pitanje činjenična utvrđenja. Razlozi u pogledu odlučnih činjenica su detaljno izneseni u obrazloženju rješenja i pravilno je utvrđeno da su ispunjene sve zakonske pretpostavke za apelantovo izručenje
27. Tužilaštvo je ukazalo da su sva rješenja na koja je apelacijom ukazano pravilna i zakonita te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
28. Evropska konvencija o ekstradiciji sa protokolima („Službeni glasnik BiH“- Međunarodni ugovori broj 4/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Obaveza izručenja Strane ugovornice se obavezuju da će, prema propisima i uvjetima koji su navedeni u narednim članovima, izručivati jedne drugima lica koja se gone zbog počinjenog krivičnog djela [...].
Član 12. stav 1. i stav 2. tačka a) Molba i dokazi
1. Molba će biti formulirana u pismenom obliku i podnesena diplomatskim putem.
Neposrednim dogovorom dvije ili više strana može se dozvoliti drugi način.
2. Molbi se prilaže:
(a) original i autentična kopija [...] rješenje o hapšenju, ili bilo koji drugi akt istog pravnog djelovanja koji se izdaje na način propisan zakonom strane moliteljice;
Član 16. st. (1) i (2) Privremeno hapšenje
1. U hitnim slučajevima nadležni organi strane moliteljice mogu da zatraže privremeno hapšenje traženog lica; nadležni organi zamoljene strane odlučivat će o ovom zahtjevu u skladu sa zakonom ove strane.
2. Molba za privremeno hapšenje naznačit će postojanje jedne od isprava predviđenih u paragrafu 2., stav (a) člana 12. i upoznat će o namjeri da se pošalje zahtjev za izručenje. U njoj će se navesti krivično djelo za koje se traži izručenje, vrijeme i mjesto izvršenja kao i, u mjeri u kojoj je to moguće, opis traženog lica.
29. Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima ("Službeni glasnik BiH", br. 53/09 i 58/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 32. stav (1) (Propisi o izručenju) (1) Izručenje osumnjičenih […] stranih državljana iz Bosne i Hercegovine u drugu državu vrši se prema odredbama ovog zakona, ako međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno.
Član 33. st.(1), (2) i (3) (Dozvoljenost izručenja) (1) Izručenje stranaca drugoj državi dozvoljava se radi krivičnog gonjenja […].
(2) Izručenje, u smislu odredbe stava (1) ovog člana, dozvoljava se samo za krivična djela kažnjiva kako prema zakonima Bosne i Hercegovine, tako i prema zakonima države moliteljice.
(3) Izručenje radi krivičnog gonjenja dozvoljava se samo za krivična djela za koja je i prema krivičnom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine i prema zakonima države moliteljice predviđena kazna zatvora od najmanje jedne godine.
Član 36. st.(1), (2) i (3) (Postupak po molbi za izručenje stranca) (1) Po prijemu molbe za izručenje i prateće dokumentacije Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine će ih odmah proslijediti Tužilaštvu Bosne i Hercegovine.
(2) Tužilaštvo Bosne i Hercegovine ispituje da li je molba podnesena u skladu s članom 34 ovog zakona, pa ako utvrdi da molba nije potpuna, zatražit će od Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine da nadležni organ države koja traži izručenje otkloni nedostatke molbe.
(3) Ako Tužilaštvo Bosne i Hercegovine utvrdi da je država moliteljica uz molbu dostavila i kompletnu ekstradicionu dokumentaciju, ona se bez odgađanja prosljeđuje Sudu Bosne i Hercegovine na rješavanje.
Član 37.
(Lišavanje slobode lica čije se izručenje traži) Lice čije se izručenje traži lišit će slobode nadležni policijski organ u Bosni i Hercegovini, na osnovu raspisane međunarodne potjernice u kojoj je naveden zahtjev države moliteljice za određivanje pritvora tom licu i bit će doveden pred sudiju za prethodni postupak Suda Bosne i Hercegovine, s ciljem odlučivanja o prijedlogu države moliteljice za određivanje privremenog pritvora, ako postoji opasnost da će stranac čije se izručenje traži pobjeći ili se sakriti. Član 38. st. (1), (2), (3), (4) i (5) (Postupak pred sudijom za prethodni postupak i privremeni pritvor) (1) Nakon što se lice lišeno slobode, a čije se izručenje traži, privede sudiji za prethodni postupak na osnovu raspisane međunarodne potjernice na zahtjev države moliteljice ili na osnovu molbe strane države, tom licu će, nakon što se utvrdi njegov identitet, bez odgađanja biti saopćeno zbog čega se i na osnovu kojih dokaza traži njegovo izručenje i bit će pozvano da navede šta ima reći u svoju odbranu.
(2) Sudija za prethodni postupak poučit će lice čije se izručenje traži da može uzeti branioca po svom izboru koji može pristvovati njegovom ispitivanju, a ako to ne učini, da će mu sud postaviti branioca po službenoj dužnosti, ako se radi o krivičnom djelu za koje je prema krivičnom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine odbrana obavezna.
(3) O saslušanju i odbrani bit će sastavljen zapisnik.
(4) Privremeni pritvor određuje sudija za prethodni postupak i on može trajati 18 dana. Rješenje o određivanju pritvora dostavlja se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i Ministarstvu pravde Bosne i Hercegovine radi traženja molbe od strane države koja je raspisala potjernicu.
(5) Rok iz stava (4) ovog člana može se produžiti, ali ne može biti duži od 40 dana.
Član 39. stav 1. tačka a) i st. (2), (3) i (4) (Određivanje ekstradicionog pritvora) (1) Po prijemu molbe za izručenje, sudija za prethodni postupak Suda Bosne i Hercegovine, na prijedlog tužioca iz člana 36. stav (3) ovog zakona, određuje rješenjem ekstradicioni pritvor ako:
a) postoji opasnost da će lice, čija se ekstradicija traži, izbjeći postupak izručenja ili provođenje izručenja;
(2) Ukoliko postoji jedan od razloga iz stava (1) tačaka a), b) i c) ovog člana, sudija za prethodni postupak, po prijemu molbe u smislu člana 36. stav (3) ovog zakona, donijet će rješenje, kojim će licu kojem je određen privremeni pritvor iz člana 38. stav (5) ovog zakona, ukinuti privremeni pritvor i odrediti ekstradicioni pritvor.
(3) Pritvor iz st. (1) i (2) ovog člana može trajati do izvršenja odluke o izručenju, ali ne duže od šest mjeseci od dana pritvaranja.
(4) Pritvor neće biti određen ako je iz same molbe za izručenje očigledno da nema mjesta izručenju.
Član 44. stav (1) (Donošenje rješenja kojim se utvrđuje ispunjenost pretpostavki za izručenje) (1) Ako Vijeće Suda Bosne i Hercegovine nađe da su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje stranca, utvrdit će to rješenjem.
Član 97.
(Shodna primjena drugih propisa) Na pitanja koja nisu posebno regulirana ovim zakonom, a tiču se pružanja međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima, shodno se primjenjuju odredbe zakona o krivičnom postupku, krivičnih zakona, zakona o prekršajima i zakona o sudovima.
VI.Dopustivost
a) U odnosu na pravo na pravično suđenje
30. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelaciju je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
31. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na praksu organa Evropske konvencije, prema kojoj se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak ekstradicije. Bivša Komisija za ljudska prava je, razmatrajući ovo pitanje, zaključila da domaći sudovi, kada odlučuju o pitanju ekstradicije, ne donose odluku o „krivičnoj optužbi“ protiv traženog lica u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Komisija je ukazala da se pojam „odlučivanje o krivičnoj optužbi“ odnosi samo na postupak u kojem se odlučuje da li je neko lice krivo ili ne za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, a ne na postupak u kojem sudovi odlučuju o tome da li lice treba biti izručeno drugoj državi (vidi, bivša Komisija za ljudska prava, Farmakopoulos protiv Belgije, aplikacija broj 11683/85, 64 D.R. [1990]).
32. Navedena praksa organa Evropske konvencije, koju podržava i Ustavni sud, primjenjiva je i u konkretnom slučaju, budući da se i u konkretnom slučaju radi o ekstradicijskom postupku u kojem se odlučuje o postojanju zakonskih pretpostavki za apelantovo izručenje pravosudnim organima SR Njemačke i u kojem je apelantu određen ekstradicijski pritvor. Prema tome, proizlazi da se u konkretnom slučaju nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta, niti se odlučivalo o krivičnoj optužbi protiv apelanta, što je zaštićeno članom 6. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1635/12 od 27. juna 2012. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2937/13 od 17. septembra 2014. godine, st. 24. i 24, dostupne na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). Stoga, proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su apelantovi navodi u vezi s povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae s Ustavom Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je u smislu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, odlučio kao u izreci.
33. Pri tome Ustavni sud naglašava da u konkretnom slučaju ne može primijeniti praksu Evropskog suda zauzetu u predmetu Othman (Abu Qatada) protiv Ujedinjenog Kraljevstva prema kojoj je član 6. primjenjiv samo u izuzetnim slučajevima u postupcima protjerivanja, kada postoje flagrantna kršenja ljudskih prava (npr. suđenje in apsentia u kome je potraživana osoba bila lišena osnovnih prava koja su garantovana pravom na pravično suđenje; vidi, Evropski sud, Othman (Abu Qatada) protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 17. januara 2012. godine, st. 258. do 262). Dovodeći navedeno u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u ovoj fazi postupka (određivanje ekstradicionog pritvora i izručenja) iz apelacije i dokumentacije predočene Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je osporenim odlukama apelant na bilo koji način izložen flagrantnom kršenju ljudskih prava u smislu citirane odluke Evropskog suda, a zbog čega bi predmetni postupak izuzetno bio zaštićen garancijama člana 6. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud ostaje kod svoje dosadašnje prakse kako je to naveo u prethodnim tačkama ove odluke.
b) U odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost
34. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost, Ustavni sud zapaža da, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 3 K 042052 22 Kž od 28. marta 2022. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Navedeno rješenje je apelantovom punomoćniku uručeno 1. aprila 2022. godine a apelacija je podnesena 29. aprila 2022. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
37. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na ostale apelantove navode.
VII. Meritum
39. Apelant smatra da mu je nezakonito određen privremeni a zatim i ekstradicioni pritvor. Iz navedenog proizlazi da predmetna apelacija pokreće pitanje kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. f) i st. 2. i 4. Evropske konvencije.
40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
41. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode, izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
f) zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode lica s ciljem sprečavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili lica protiv kojeg je u toku postupak deportacije ili ekstradicije.
2. Svako ko je uhapšen obavještava se bez odgađanja i na jeziku koji razumije o razlozima svog hapšenja i o svakoj optužbi protiv njega.
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
42. Ustavni sud konstatira da se apelant nalazi u pritvoru počev od 15. januara 2022. godine i da je taj pritvor određen a potom i produžen u postupku pružanja međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima koji je pokrenut na zahtjev SR Njemačke za apelantovo izručenje. Ustavni sud dalje konstatira da je Predsjedništvo BiH 22. marta 2005. godine donijelo Odluku o ratifikaciji Evropske konvencije o ekstradiciji sa protokolima kojom je propisano da su se strane ugovornice obavezale da će, prema propisima i uvjetima koji su navedeni u toj konvenciji izručivati jedne drugima lica koja se gone zbog počinjenog krivičnog djela [...] (član 1.). Iz navedene konvencije proizilazi obaveza nadležnih organa BiH da postupaju po zahtjevima drugih država za izručenje lica koja se u toj državi gone zbog počinjenja krivičnog djela. Također, Ustavni sud ukazuje da je tokom 2009. godine oblast međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima u BiH izdvojena iz ZKP BiH i uređena u skladu sa praksom zemalja Evropske unije, donošenjem ZMPP kao lex specialis, s ciljem osiguranja jednakog postupka za sve organe u BiH u skladu sa međunarodnim konvencijama i ugovorima kojima je BiH pristupila. Dalje, Ustavni sud nalazi da je apelant stranac, tj. lice koje nije državljanin BiH, da je za njim raspisana međunarodna potjernica, da je lišen slobode na području BiH, da mu je prvo bio određen privremeni pritvor koji je kasnije zamijenjen ekstradicionim pritvorom, da se u vrijeme podnošenja apelacije apelant nalazi u ekstradicionom pritvoru i da je rješenjem Suda BiH od 28. marta 2022. godine utvrđeno da su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje apelanta pravosudnim organima SR Njemačke koja ga potražuje zbog izvršenja krivičnih djela koja su propisana kao krivična djela i krivičnopravnim zakonodavstvom BiH (kao krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. stav 1. KZ BiH i pranje novca iz člana 209. stav 3. KZ BiH).
43. Ustavni sud podsjeća da se sloboda ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Tekst člana 5. je potpuno jasan – garancije koje su u njemu sadržane primjenjuju se na “svakoga“. Tačke
a) do f) člana 5. stava 1. sadrže iscrpnu listu dozvoljenih osnova po kojima osoba može biti lišena slobode, pa lišenje slobode neće biti zakonito ukoliko ne potpada pod jedan od tih osnova (Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 13229/03, stav 43, ECHR 2008). Jedan od izuzetaka, koji se sadržan u tački f), dozvoljava državi da osobe protiv koje se poduzima radnja radi deportacije ili ekstradicije liši slobode.
44. Budući da apelant smatra da mu je u konkretnom postupku povrijeđeno pravo iz člana 5. st. 1., 2., 3. i 4. Evropske konvencije, Ustavni sud prvo konstatira da je apelant lišen slobode radi provođenja postupka njegovog izručenja SR Njemačkoj te se stoga na njega primjenjuju odredbe člana 5. stav 1. tačka f). Evropske konvencije, kao jednog od šest slučajeva dozvoljenog lišenja slobode. Također Ustavni sud ukazuje da odredbe st. 2. i 4. člana 5. Evropske konvencije, koji su međusobno najuže povezani, sadržavaju opće procesne garancije koje se odnose na svih šest iznimnih slučajeva dopuštenog lišenja slobode iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije. Član 5. stav 2. sadrži osnovnu garanciju da svaka osoba koja je lišena slobode treba znati zašto je lišena slobode te je sastavni dio sistema zaštite koju pruža član 5. (Khlaifia i drugi protiv Italije [VV], stav 115.). Kada je osoba obaviještena o razlozima lišenja slobode ili pritvora, može, ako to smatra prikladnim, pred sudom osporiti zakonitost svojeg pritvaranja u skladu s članom 5. stav 4. Evropske konvencije (Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, stav 40.; Čonka protiv Belgije, stav 50.). Dakle, u konkretnom slučaju apelant uživa garancije prava iz člana 5. stav 1. tačka f) i st. 2 i 4. Evropske konvencije.
45. Nasuprot tome, u pogledu prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je stav 3. člana 5. Evropske konvencije najuže povezan sa pretpostavkama za lišenje slobode iz stava 1. tačka c) tog člana i ne odnosi se ni na jednu drugu odredbu u okviru člana 5. Evropske konvencije. Član 5. stav 3. Evropske konvencije, osobama lišenim slobode ili pritvorenim osobama, zbog sumnje da su počinile krivično djelo pruža garancije protiv bilo kakvog proizvoljnog ili neopravdanog lišenja slobode (Aquilina protiv Malte [VV], stav 47.; Stephens protiv Malte (br. 2), stav 52.). Dakle, u konkretnom slučaju apelant ne uživa garancije prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije te stoga Ustavni sud navode povredi toga prava neće ispitivati.
46. Vraćajući se na pravo iz člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je svako lišenje slobode shodno drugom dijelu tačke f) stava 1. člana 5. opravdano samo tokom trajanja postupka deportacije ili ekstradicije. Ako se takav postupak ne sprovodi savjesno, lišenje slobode, prema članu 5. stav 1. tačka f) više neće biti dozvoljeno (A. i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Vv], st. 164; Amie i drugi protiv Bugarske, st. 72). Dalje, Ustavni sud ukazuje da se proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva prema „nacionalnom pravu“, tj. ZMPP koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije. Da ne bi bilo ocijenjeno proizvoljnim, lišenje slobode zasnovano na članu 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije mora biti sprovedeno u dobroj vjeri; ono mora biti blisko povezano sa osnovom lišenja slobode na koji se država poziva; mjesto i uslovi lišenja slobode moraju biti odgovarajući; trajanje lišenja slobode ne treba da premašuje rok koji je razumno potreban za ostvarenje željenog cilja (Yoh-Ekale Mwanje protiv Belgije, st. 117-19).
47. Ustavni sud će u nastavku ocijeniti da li je apelantu zakonito određen privremeni pritvor a zatim i ekstradicioni pritvor, u toku postupka ekstradicije u smislu člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je apelant stranac, tj. lice koje nije državljanin BiH, da je za njim raspisana međunarodna potjernica, da je lišen slobode na području BiH 15. januara 2022. godine na JPG Aerodrom Sarajevo od strane Granične policije BiH, da mu je sudija za prethodni postupak Suda BiH rješenjem od 16. januara 2022. godine koje je je potvrđeno rješenjem Suda BiH od 21. januara 2022. godine odredio privremeni pritvor u trajanju od 18 dana u smislu odredaba čl. 37 i 38. ZMPP, da je potom taj pritvor produžen za 22 dana rješenjem sudije za prethodni postupak od 1. februara 2022. godine koje je potvrđeno rješenjem vanraspravnog vijeća istog suda od 9. februara 2022. godine. Apelantu je zatim na obrazložen prijedlog Tužilaštva određen ekstradicioni pritvor rješenjem od 24. februara 2022. godine zbog opasnosti da bi boravkom na slobodi mogao izbjeći postupak izručenja ili provođenja izručenja u smislu odredaba člana 39. stav 1. tačka a) ZMPP, koji će trajati do postupka izručenja, ali ne duže od šest mjeseci od dana lišenja slobode to jest od 15. januara 2022. godine do 15. jula 2022. godine. Navedeno rješenje je potvrđeno o strane vanraspravnog vijeća istog suda od 4. marta 2022. godine.
48. Analizirajući odredbe člana 37. ZMPP, Ustavni sud uočava da je tim odredbama propisano da će lice čije se izručenje traži nadležni policijski organ u Bosni i Hercegovini lišiti slobode na osnovu raspisane međunarodne potjernice u kojoj je naveden zahtjev države moliteljice za određivanje pritvora tom licu i da će biti doveden pred sudiju za prethodni postupak Suda BiH, s ciljem odlučivanja o prijedlogu države moliteljice za određivanje privremenog pritvora, ako postoji opasnost da će stranac čije se izručenje traži pobjeći ili se sakriti. Dovodeći u vezu navedene odredbe sa konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da iz osporenih rješenja proizilazi da je protiv apelanta od strane nadležnog suda SR Njemačke izdat nalog za hapšenje (u decembru 2021. godine), da je zatim na osnovu naloga raspisana međunarodna difuzna potjernica NCB Interpol SR Njemačka od 5. januara 2022. godine odnosno NCB Interpol Sarajevo od 15. januara 2022. godine. Dalje, apelant je nakon lišenja slobode doveden pred sudiju za prethodni postupak Suda BiH 16. januara 2022. godine. U pogledu člana 38. ZMPP Ustavni sud uočava da navedene odredbe reguliraju postupak pred sudijom za prethodni postupak i privremeni pritvor. Tim odredbama je propisano da nakon što se lice čije se lišenje slobode traži zbog izručenja izvodi pred sudiju za prethodni postupak, nakon što se utvrdi njegov identitet, bez odgađanja mu se saopštava zbog čega se i na osnovu kojih dokaza traži njegovo izručenje; zatim se poučava da može uzeti branioca po svom izboru ili po službenoj dužnosti, ako se radi o krivičnom djelu za koje je prema krivičnom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine odbrana obavezna; prilikom saslušanja i odbrane se sastavlja zapisnik; privremeni pritvor određuje sudija za prethodni postupak i on može trajati 18 dana. Dakle, iz navedenih odredaba proizilazi da se privremeni pritvor može odrediti ako postoji opasnost da će stranac čije se izručenje traži pobjeći i postati nedostupan. Na osnovu navedenog, Ustavni sud nalazi da je lišavanje slobode stranca koji se zatekne u BiH, tj. privremeni pritvor u smislu odredaba čl. 37. i 38. ZMPP mjera osiguranja da stranac ne izbjegne postupak izručenja državi koja ga potražuje, te da je privremenog karaktera i u toku koje se pribavlja relevantna dokumentacija.
49. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja rješenja o određivanju privremenog pritvora proizlazi da je apelantu kao strancu (državljanin R.Turske i Kraljevine Nizozemske) određen privremeni pritvor na osnovu potjernice, za koju je utvrđeno da sadrži sve podatke koje propisuje član 16. stav 2. Evropske konvencije o ekstradiciji, a posebno da je u potjernici naznačeno po osnovu kog akta države moliteljice (naloga za hapšenje iz decembra 2021. godine) je potjernica izdata, te da su navedena krivična djela za koja se traži izručenje. Sud BiH je zaključio da iz stanja u spisu proizilazi da apelant, pored toga što nije državljanin BiH, nema posebne veze porodične ili poslovne koje bi ga vezivale za teritoriju BiH. Također, sudija za prethodni postupak je kao razloge za određivanje pritvora po ovom osnovu, ocijenio da je apelantova dostupnost obezbjeđena tek realizacijom međunarodne potjernice. Kako Sudu BiH nisu predočeni nikakvi dokazi iz kojih bi proizlazilo da apelant ima određene veze sa državom BiH, osim navoda da boravi u stanu majke njegove supruge (državljanke BiH) u Sarajevu ali za navedeno nije dostavljen dokaz (samo vjenčani list), zaključeno je da sve navedeno ukazuje na zaključak da postoji realna opasnost da bi apelant puštanjem na slobodu ponovo mogao biti nedostupan kako pravosudnim organima SR Njemačke tako i BiH čime bi se onemogućilo okončanje postupka izručenja. Sud BiH je također uzeo u obzir i vrstu krivičnih djela za koje je pokrenut postupak u SR Njemačkoj i visinu zaprijećene kazne (do 10 godina zatvora).
50. Dakle, Ustavni sud uočava da je apelantu privremeni pritvor određen od strane suda u BiH, da je zatim i produžen na period koji ne može trajati duže od 40 dana, uz detaljno i jasno obrazloženje razloga zbog kojih se određuje i zakonski osnov. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ne može konstatirati da je apelantu privremeni pritvor određen nezakonito.
51. Dalje, Ustavni sud će ispitati da li je osporenim rješenjem apelantu zakonito određen ekstradicioni pritvor. Naime, iz obrazloženja rješenja Suda BiH proizlazi da je apelant stranac, da nema prebivalište niti boravište u BiH, da u BiH nema imovine, niti da je na bilo koji način vezan za BiH, to ukazuje na opasnost da bi apelant boraveći na slobodi mogao napustiti BiH i na taj način izbjeći postupak izručenja. Tome doprinosi i vrsta krivičnih djela za koja se vodi krivični postupak protiv apelanta, kao i visina zaprijećene kazne, u smislu odredaba člana 39. stav 1. tačka a) ZMPP. Ustavni sud uočava da je organ sudske vlasti odredio pritvor apelantu do okončanja postupka ekstradicije, ali koji ne može trajati duže od šest mjeseci, da je Sud BiH detaljno i jasno obrazložio razloge zbog čega se pritvor određuje, tj. da postoji opravdana bojazan da će apelant pobjeći, odnosno kada je u postupku utvrđeno da apelant na bilo koji način nije vezan za BiH. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je apelantu zakonito određen ekstradicioni pritvor.
52. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ne može konstatirati da su privremeni i ekstradicioni pritvor određeni nezakonito. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije.
53. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz stava 2. člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatira da član 5. stav 2. Evropske konvencije zahtijeva da svaka osoba lišena slobode bude u najkraćem roku na jeziku koji razumije bude obaviještena o razlozima lišenja slobode. Osobe lišene slobode moraju biti obaviještene o bitnim pravnim i činjeničnim osnovama za lišenje slobode kako bi mogle, ako to smatraju prikladnim, pred sudom osporiti njegovu zakonitost u skladu s članom 5. stav 4. (Khlaifia i drugi protiv Italije [VV], stav 115.; J.R. i drugi protiv Grčke, st. 123. - 124.; Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, stav 40.; Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], stav 72.).
54. Dovodeći u vezu navedene stavove sa konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da iz osporenih rješenja proizlazi da je pored apelanta i njegovog punomoćnika na svim ročištima pred sudijom za prethodni postupak prisustvovao i stalni sudski tumač za turski jezik, da je u skladu sa obavezom iz člana 38. stav (1) ZMPP utvrđen apelantov identitet (putnim ispravama i ličnom izjavom apelanta) te mu je saopćeno zbog čega i za koja krivična djela se traži njegovo izručenje. Proizlazi da je u konkretnom slučaju apelant upoznat sa razlozima lišenja slobode, a što je u konkretnom slučaju postojanje raspisane međunarodne potjernice u kojoj je naveden zahtjev SR Njemačke - države moliteljice za određivanje pritvora apelantu, radi njegovog izručenja i krivičnog postupak koji se vodi u toj državi.
55. Pri tome, Ustavni sud posebno primjećuje da je u apelaciji ukazano da apelantovoj odbrani nije dostavljena molba za izručenje i prateća dokumentacija. S tim u vezi, Ustavni sud konstatira da je u svim rješenjima u kojima je povodom apelantovih žalbi odlučivalo vanraspravno vijeće navedeno kada je (datumi) i uz koju dokumentaciju apelantu dostavljen prijedlog Tužilaštva za određivanje ekstradicionog pritvora. Iz svih navedenih razloga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o povredi prava iz član 5. stav 2. Evropske konvencije.
56. Dalje, imajući u vidu da određivanje pritvora u toku postupka ekstradicije mora biti predmet revizije suda, u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti „klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države“ (vidi, Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima „sudski karakter“. Da bi imao „sudski karakter“, taj organ mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“ (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora, također, pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije, naročito, podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.
57. U konkretnom slučaju pobijano rješenje o određivanju privremenog a zatim ekstradicionog pritvora je preispitano od strane vanraspravnog vijeća Suda BiH. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant sve vrijeme imao branioca te se stoga ne može zaključiti da nisu ispunjene proceduralne garancije, u smislu prethodno iznesenog principa, odnosno da je apelant lišen prava da odluku kojom mu je određen privremeni pritvor, odnosno da odluku kojom mu je određen ekstradicioni pritvor, ispita sud.
58. Ustavni sud zapaža da, kako je već navedeno, prilikom revizije odluke o pritvoru moraju biti pružene „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“. Stoga ove proceduralne garancije u konkretnom slučaju treba posmatrati u kontekstu garancija sadržanih u članu 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije koji, kao što je već prethodno istaknuto, pruža drugačiji nivo zaštite od člana 5. stav 1. tačka c). U konkretnom slučaju, prilikom odlučivanja o određivanju ekstradicionog pritvora je prvo ukinut privremeni pritvor i određen ekstradicioni pritvor u smislu člana 39. ZMPP na temelju istih okolnosti o kojima je apelant već upoznat i o kojima se izjašnjavao pred sudijom za prethodni postupak kada mu je privremeni pritvor određen. S tim u vezi, Ustavni sud ne može zaključiti da nisu ispunjene proceduralne garancije, u smislu prethodno iznesenog principa, odnosno da je apelant lišen prava da odluku kojom mu je određen privremeni pritvor, ispita sud.
59. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f) i st. 2. i 4. Evropske konvencije.
Ostali navodi
60. Apelant je u apelaciji ukazao da mu je osporenim rješenjima prekršeno i pravo da ne bude dvaput suđen ili kažnjen zaštićeno članom 4. Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju i pravo na proceduralne zaštitne mjere pri protjerivanju stranaca iz člana 1. Protokola 7. uz Evropsku konvenciju. Međutim, osim isticanja da je apelant sa Kraljevinom Holandijom 2018. godine zaključio nagodbu za neka krivična djela nije navedeno ništa više. Također, osporena rješenja se isključivo odnose na postupak izručenja za krivična djela počinjena 2020. godine. Proceduralne garancije iz člana 1. Protokola broj 7. Evropske konvencije su već preispitane u okviru prava na ličnu slobodu i sigurnost pa nema potrebe da ih Ustavni sud posebno ispituje.
VII.Zaključak
61. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f), te člana 5. st. 2. i 4. Evropske konvencije. To je stoga jer nije našao elemente proizvoljnosti u određivanju pritvora u toku postupka ekstradicije, odnosno kada je privremeni a potom i ekstradicioni pritvor apelantu zakonito određen u smislu ZMPP, kada je apelant upoznat o razlozima lišenja slobode te kada su odluke kojima je određen privremeni pritvor a potom i ekstradicioni pritvor bile predmet revizije i kada apelantu nisu uskraćene proceduralne garancije u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
62. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
63. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
64. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić