Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-654/22 (N. B.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Ništavost
- Građanski postupak
- Izmakla dobit(dobitak)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-654/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-654/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Nenad Bratić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nenad Bratić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 Rs 113692 21 Rev od 7. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nenad Bratić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Miodrag Stojanović advokat iz Bijeljine, podnio je 17. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 Rs 113692 21 Rev od 7. decembra 2021. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 113692 21 Rsž od 24. maja 2001. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 113692 19 Rs od 13. novembra 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan presudom Vrhovnog suda od 7. decembra 2021. godine, odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se ponište rješenje MUP-a RS od 25. marta 2019. godine i rješenje policijskog odbora od 7. juna 2019. godine, da se naloži tuženoj (Republika Srpska, MUP RS) da apelanta vrati na njegovo radno mjesto ili mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, da mu isplati naknadu za izgubljenu zaradu od dana raskida poslovnog odnosa do povratka na posao sa zakonskom zateznom kamatom, kao i doprinose penzijskog i invalidskog osiguranja, kao i porez na platu za neisplaćene plate, te da se obaveže tužena da Fondu PIO RS isplati uplatu doprinosa i drugih doprinosa u korist apelanta za period od 4. aprila 1992. do 30. juna 1996. godine.
3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant radio kod tužene i da mu je na osnovu rješenja ministra unutrašnjih poslova od 25. marta 2019. godine prestao radni odnos sa danom konačnosti rješenja, kao i da je njegova žalba izjavljena protiv navedenog rješenja odbijena rješenjem policijskog odbora od 7. juna 2019. godine. Nadalje da je 25. marta 2019. godine apelant imao 40 godina, dva mjeseca i 23 dana penzijskog staža, od čega osam godina, 10 mjeseci i 19 dana staža osiguranja u uvećanom trajanju (beneficirani staž), pri čemu nije uzet u obzir poseban staž u dvostrukom trajanju (za period od 4. aprila 1992. do 30. juna 1996. godine), jer ga se apelant odrekao pismenom izjavom od 10. decembra 2015. godine. U vezi s tim Vrhovni sud naveo da je prvostepeni sud zaključio da su, s obzirom na to da je apelant na dan prestanka radnog odnosa imao 40 godina penzijskog staža, bili ispunjeni uslovi propisani odredbom člana 132. stav (1) tačka 2) Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima, u vezi sa članom 42. stav (3) Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju za donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu, pa kako je to rješenje donio ministar unutrašnjih poslova, shodno ovlaštenju u članu 65. Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima, tužbeni zahtjev je odbijen. Vrhovni sud je dalje naveo da je drugostepeni sud prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda. U vezi s tim je Vrhovni sud ukazao da je odredbom člana 132. stav (1) tačka 2) Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima propisano da radni odnos policijskom službeniku prestaje kad navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života. Također, da se radi o posebnom zakonu, lex specialis, koji, pored ostalog, reguliše prestanak radnog odnosa policijskih službenika i osnove za ta prestanak, i da nju podržava i sadržaj odredbe član 42. stav (3) Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, prema kojoj policijski službenik stiče pravo na starosnu penziju kada navrši 40 godine penzijskog staža, bez obzira na godine života. Vrhovni sud je dalje naveo da apelant nije, shodno odredbi člana 132. stav (2) Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima tražio da mu se poseban staž, koji se odnosi na period od 4. aprila 1992. do 30. juna 1996. godine računa u dvostrukom trajanju, kojeg je tužena imajući u vidu odredbu člana 37. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju računala u jednostrukom trajanju – tri godine, 11 mjeseci i 29. dana. I pored toga, da je apelant na dan donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa imao preko 40 godina penzijskog staža. S tim u vezi ja Vrhovni sud naveo da odredba člana 38. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju podrazumijeva da se staž u tom periodu ne može računati dvostruko, a ne da ne može teći nikako, kako to pogrešno navodi apelant. Nadalje, da je tužena dokazala da je apelant na dan donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa navršio 40 godina penzijskog staža, pa kako je to uslov propisan odredbom člana 132. stav (1) tačka 2) Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima za prestanak radnog odnosa policijskom službeniku po sili zakona, nisu nezakonita rješenja na osnovu kojih je apelantu prestao radni odnos. Konačno, da, suprotno navodima apelanta, uplata zakonom propisanih doprinosa nije propisana kao uslov za prestanak radnog odnosa na osnovu navedene zakonske odredbe, jer je to stvar upravnog postupka o kojem će se raspravljati o pravu apelanta na starosnu penziju i da ovaj podatak eventualno može uticati na njenu visinu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi kako su redovno sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, kada su utvrdili da je stekao uslove za odlazak u penziju, s obzirom na to da je navršio 40 godina penzijskog staža. U vezi s tim, apelant, smatra, da mu se staž u periodu od 4. aprila 1992. do 30. juna 1996. godine ne bi trebao nikako računati, naročito zbog toga što mu za isti period nisu uplaćeni doprinosi. Relevantni propisi
5. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br.
134/11, 82/13, 96/13 - OUS RS, 103/15, 111/21 i 15/22).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 134/11, 82/13, 96/13 - OUS RS i 103/15) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Poseban staž Član 37.
(1) Poseban staž u dvostrukom trajanju računa se:
a) borcu, pripadniku oružanih snaga Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ili vojnih formacija pod komandom tih snaga, za vrijeme oružanih sukoba na teritoriji te države od 17. avgusta 1990. do 19. maja 1992. godine, i
b) borcu, pripadniku Vojske Republike Srpske i pripadniku Ministarstva unutrašnjih poslova, za vrijeme oružanih sukoba na teritoriji bivše BiH od 19.
maja 1992. godine do demobilizacije.
(2) Licima iz stava 1. ovog člana u poseban staž u dvostrukom trajanju računa se i vrijeme provedeno u zarobljeništvu, kao i vrijeme provedeno na liječenju i medicinskoj rehabilitaciji, zbog posljedica bolesti ili povreda zadobijenih u oružanim sukobima i zarobljeništvu.
(3) Poseban staž, u skladu sa st. 1. i 2. ovog člana, utvrđuje Fond rješenjem, na osnovu pravosnažnog rješenja o kategorizaciji borca.
(4) Poseban staž, u skladu sa stavom 1. tačka b) i stava 2. ovog člana, računa se zaključno sa danom demobilizacije, odnosno sa danom oslobađanja iz zarobljeništva ili završetka liječenja i medicinske rehabilitacije, a najdalje do 19. juna 1996. godine.
Član 38.
Period koji je rješenjem iz stava 3. člana 37. ovog zakona utvrđen u poseban staž u dvostrukom trajanju ne računa se u staž osiguranja bez obzira na to da li je unesen u matičnu evidenciju Fonda.
Član 42.
(3) Izuzetno od stava 1. ovog člana, pravo na starosnu penziju ima policijski službenik, službenik Sudske policije Republike Srpske i pripadnik službe obezbjeđenja - policajac kazneno-popravne ustanove u Republici Srpskoj kada navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života..
6. Zakon o policiji i unutrašnjim poslovima (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br.
57/16, 110/16, 58/19, 82/19 i 18/22 - OUS RS).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o policiji i unutrašnjim poslovima (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 57/16, 110/16, 58/19 i 82/19) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
VI - PRIJEM U RADNI ODNOS U MINISTARSTVO
Ovlašćenja ministra prilikom prijema u radni odnos i drugih prava iz radnog odnosa Član 65.
(1) Ministar odlučuje o zasnivanju i prestanku radnog odnosa policijskih službenika, državnih službenika i namještenika zaposlenih u Ministarstvu.
(2) Ministar odlučuje i o drugim pravima iz radnog odnosa policijskih službenika, državnih službenika i namještenika.
XIV - PRESTANAK RADNOG ODNOSA POLICIJSKIH SLUŽBENIKA
Osnovi za prestanak radnog odnosa Član 132.
(1) Radni odnos policijskog službenika prestaje u sljedećim slučajevima:
2) kada policijski službenik navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života ili 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja, (2) Na zahtjev policijskog službenika, u postupku prestanka radnog odnosa, radi ostvarivanja prava na starosnu penziju, Ministarstvo će policijskom službeniku računati poseban staž u dvostrukom trajanju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju presude osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud dao jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić