Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4063/20 (Visokoškolska ustanova INTERNACIONALNI UNIVERZITET Brčko distrikt BiH)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Izmakla dobit(dobitak)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4063/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-4063/20, rješavajući apelaciju Visokoškolske ustanove INTERNACIONALNI UNIVERZITET Brčko distrikt BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Visokoškolske ustanova INTERNACIONALNI UNIVERZITET Brčko distrikt BiH podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 067180 20 Rev od 13. avgusta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Visokoškolska ustanova INTERNACIONALNI UNIVERZITET Brčko distrikt BiH (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Darko Milićević i Mirza Fazlić iz Brčkog, podnio je 6. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 067180 20 Rev od 13. avgusta 2020. godine, Presude Apelacionog suda broj 96 0 P 067180 20 Gž od 6. februara 2020. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 067180 15 P 2 od 12. marta 2019. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 067180 15 P 2 od 12. marta 2019. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se obaveže tuženi Brčko distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime naknade štete u vidu izmakle koristi u akademskoj 2014/2015. godini isplati ukupan iznos od 1.721.863,41 KM, od čega na ime izmakle koristi zbog smanjenog broja studenata iznos od 1.107.170,13 KM, a na ime izmakle koristi zbog izostanka realno očekivanog porasta dobiti od 20 % iznos od 614.693,28 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, te je apelant obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je utvrdio da je 30. juna 2011. godine Skupština Brčko distrikta Bosne i Hercegovine donijela Odluku o opravdanosti osnivanja Internacionalnog univerziteta u Brčko distriktu BiH, te da je Odjeljenje za obrazovanje Vlade Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) 11. januara 2012. godine donijelo rješenje o ispunjenosti uslova za osnivanje i početak rada te visokoškolske ustanove i odobren je njen upis u Registar visokoškolskih ustanova i u sudski registar, shodno članu 29. Zakona o visokom obrazovanju. Nakon toga Odjeljenje je izdalo apelantu dozvolu za rad (licencu) od 11. januara 2012. godine, što predstavlja prvu akreditaciju i licencu, koju je apelant kao visokoškolska ustanova bio obavezan obnoviti najkasnije dvije godine nakon dobijanja dozvole. Osnovni sud je ukazao da su odredbama člana 29. Zakona o visokom obrazovanju propisani uslovi za donošenje rješenja o ispunjavanju uslova za osnivanje i početak rada i dozvola za rad, da na osnovu pozitivne ocjene komisije Odjeljenje donosi rješenje o ispunjavanju uslova za osnivanje i početak rada i obavljanje djelatnosti visokog obrazovanja, izdaje dozvolu za rad, tj. licencu i vrši upis u Registar visokoškolskih ustanova. Zatim, da dozvola za rad predstavlja prvu akreditaciju i licencu visokoškolske ustanove, koju je visokoškolska ustanova obavezna obnoviti najkasnije dvije godine nakon dobijanja dozvole, te da visokoškolska ustanova može izvršiti upis studenata i početi sa radom nakon upisa u Registar visokoškolskih ustanova i Registar pravnih lica kod nadležnog suda, čime stiče status pravnog lica. Osnovni sud je nadalje utvrdio da je apelant zahtjev za dobijanje rješenja o ispunjenosti uslova za akreditaciju i dozvole za rad podnio 31. oktobra 2013. godine, prije isteka roka od dvije godine nakon dobijanja prve dozvole, te je stoga ocijenio da je apelantov zahtjev blagovremen. Ukazao je da je odredbom člana 35. Zakona o visokom obrazovanju propisan postupak izdavanja akreditacije, te da zahtjev za akreditaciju može podnijeti visokoškolska ustanova, odnosno osnivač, Odjeljenju najmanje godinu dana prije datuma za koji se traži akreditacija. S tim u vezi je istakao da se apelant obraćao tuženom u vezi sa tim zahtjevom „11. marta 2014. i 20. marta 2014. godine“, te da mu je Odjeljenje 16. aprila 2013. godine uputilo odgovor u kojem je između ostalog dato tumačenje u vezi sa datumom podnošenja zahtjeva za akreditaciju, shodno članu 35. Zakona o visokom obrazovanju, i navedeno da bi bilo najbolje da apelant zahtjev za akreditaciju podnese u oktobru 2013. godine, kako je apelant i postupio. Osnovni sud je nadalje utvrdio da je Odjeljenje, povodom apelantovog zahtjeva za akreditaciju od 27. decembra 2013. godine, obavijestilo apelanta da je u julu 2013. godine otpočeo postupak upravnog nadzora nad zakonitošću njegovog rada i akata, te da će zahtjev za izdavanje novog rješenja o ispunjenosti uslova za akreditaciju biti razmatran nakon što se okonča postupak upravnog nadzora, koji predstavlja prethodno pitanje za odlučivanje o tom zahtjevu. Zatim, da je Odjeljenje Rješenjem od 26. avgusta 2013. godine naložilo apelantu da u roku od 30 dana od prijema rješenja dostavi dokumente pobliže pobrojane u tom rješenju (35 dokumenata), uz upozorenje da ukoliko ne postupi po nalogu, da će u skladu sa članom 33. stav 4. Zakona o visokom obrazovanju zabraniti obavljanje djelatnosti toj visokoškolskoj ustanovi. Apelant je protiv tog rješenja uložio žalbu, koja je odbijena Rješenjem Apelacione komisije Kancelarije Gradonačelnika Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciona komisija) od 3. oktobra 2013. godine, a Rješenjem Apelacione komisije od 24. decembra 2013. godine odbijen je prijedlog za obnovu postupka. Presudom Osnovnog suda od 11. jula 2014. godine uvažena je apelantova tužba i navedena rješenja su ukinuta, ali je Presudom Apelacionog suda od 20. oktobra 2014. godine prvostepena presuda preinačena tako da je apelantova tužba odbijena kao neosnovana. Utvrđeno je da je u postupku provođenja upravnog nadzora formirana komisija, nakon čega je apelant dopisom Odjeljenja od 11. jula 2013. godine obaviješten da je 15. jula 2013. godine planirana posjeta apelanta radi provjere ispunjenosti uslova za rad i obavljanje djelatnosti, te je apelant pozvan da pripremi dokumentaciju o radu ustanove. U zapisniku o posjeti apelantu od 15. jula 2013. godine je konstatovano da je sastanak započeo sa rektorom univerziteta V.S, koji je izjavio komisiji da je zadnji radni dan i da su svi radnici od 16. jula 2013. godine na kolektivnom odmoru, te da komisija nema pravo vršiti nadzor jer je za to mjerodavna inspekcija, nakon čega je konstatovano da vršenje nadzora nije dopušteno. Zatim je apelant dopisom od 26. jula 2013. godine ponovo obaviješten da je planirana posjeta radi kontrole 29. jula 2013. godine, te da posjeta nije obavljena, već je apelant pozvao Odjeljenje da kontrolu izvrši 19. avgusta 2013. godine jer su radnici na godišnjem odmoru. Osnovni sud je takođe utvrdio da je Odjeljenje tražilo asistenciju policije 22. jula 2013, 23. jula 2013. godine i 25. jula 2013. godine, da su o posjetama radi upravnog nadzora sačinjeni zapisnici od 15. jula 2013. i 29. jula 2013. godine, te da je šef Odjeljenja M.P. 1. avgusta 2013. godine obavijestio policiju o, kako je naveo, apelantovim nezakonitim radnjama. Naveo je da je Rješenjem Odjeljenja od 30. jula 2013. godine apelantu zabranjen rad i obavljanje djelatnosti visokog obrazovanja do okončanja postupka provjere ispunjenosti uslova za rad, te da je to rješenje ukinuto Rješenjem Apelacione komisije od 15. avgusta 2013. godine uz obrazloženje da Zakon o visokom obrazovanju ne propisuje privremenu zabranu rada do okončanja postupka provjere ispunjenosti uslova. Osnovni sud je utvrdio i da je protiv apelanta i rektora V.S. vođen prekršajni postupak zbog onemogućavanja rada komisiji koju je imenovalo Odjeljenje da izvrši upravni nadzor nad apelantovim radom, ali je postupak obustavljen jer radnje koje su okrivljenima stavljene na teret ne predstavljaju prekršaj kažnjiv prema odredbi člana 156. Zakona o visokom obrazovanju.

4. Osnovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da upravni nadzor nije mogla obavljati komisija Odjeljenja, nego inspektor, te je zaključio da je apelant bez pravnog osnova spriječio vršenje upravnog nadzora od strane Odjeljenja. Pri tome je istakao da je apelant bio dužan da obezbijedi prisustvo samo onih službenika koji će moći staviti na raspolaganje određenu dokumentaciju radi provođenja upravnog nadzora, te da stoga nije od uticaja činjenica što je kod apelanta od 16. jula 2013. godine bio kolektivni godišnji odmor. S tim u vezi Osnovni sud je ukazao da je odredbama Zakona o visokom obrazovanju propisana nadležnost Odjeljenja za obrazovanje da vrši provjeru ispunjavanja uslova za početak rada i daljnji rad visokoškolske ustanove (član 14. stav 1. tačka g.), da vrši nadzor nad zakonitošću rada visokoškolske ustanove u oblasti visokog obrazovanja u skladu sa zakonom (član 14. stav 1. tačka r.), da upravni nadzor nad radom visokoškolskih ustanova u pogledu primjene ovog zakona vrši Odjeljenje, te da su odgovorni organi visokoškolske ustanove obavezni na zahtjev Odjeljenja u zahtijevanom roku dostaviti sve tražene informacije i dokumente za izvršavanje njegovih dužnosti (član 154. st. 2. i 6.). Slijedom navedenog je zaključio da su organi tuženog postupali u skladu sa zakonom. Nadalje je naveo da je upravni nadzor nad apelantom obustavljen Zaključkom Odjeljenja od 20. jula 2017. godine. Osnovni sud je ukazao da je odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice (član 154.), te da je šteta umanjenje društvenih sredstava, odnosno nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njihovog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta) (član 155.). Zatim, da krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom (član 158.), da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija (član 172.), te da oštećeni ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i naknadu izmakle koristi, te da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem (član 189.). S tim u vezi je istakao da je apelant zasnivao tužbeni zahtjev na tvrdnji da je pretrpio štetu u vidu izmakle koristi, koja se ogleda u smanjenju broja upisanih studenata, kao i ispisa određenog broja studenata, te gubitku očekivanog porasta dobiti, isključivo zbog radnji Odjeljenja, kao organa tuženog, odnosno šefa Odjeljenja M.P, a vezano za donošenje odluka, obavještenja nadležnim ministarstvima okolnih zemalja i određenim centrima i njegove istupe u sredstvima javnog informisanja. Slijedom navedenog Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao da postoji uzročno posljedična veza između smanjenog broja studenata isključivo zbog radnji i istupanja u medijima šefa Odjeljenja. S tim u vezi je istakao da je izjavama šefa Odjeljenja („da apelant nezakonito radi", „da diplome stečene na Univerzitetu nisu validne“, „da su stečene na nezakonit način“, ,,da se diplome na privatnim univerzitetima štampaju i stiču preko noći", „da je upisivao studente bez dozvole za rad“) došlo do povrede apelantovog ugleda ali da apelant, iako je dokazao da je manji broj studenata upisan u 2014/2015. godini, nije pouzdano dokazao da je do toga došlo upravo zbog izjava šefa Odjeljenja. Pri tome je istakao da se ne mogu zanemariti činjenice da je Univerzitet radio tek dvije godine, da je radio sve vrijeme od 2011/2012. godine (rješenje o privremenoj zabrani rada je ukinuto), upisivao studente, da nijedan radnik nije raskinuo ugovor o radu, da je apelant ometao upravni nadzor, te da su studenti mogli prekinuti školovanje iz raznih razloga. Pored toga je naglasio i da se broj studenata svakako mijenja iz godine u godinu zbog velikog broja razloga, kao i da su studenti imali mogućnost da uvidom u sudski registar i kod apelanta utvrde da apelant postoji kao pravno lice.

5. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 067180 20 Gž od 6. februara 2020. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena.

6. U obrazloženju presude Apelacioni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje prvostepenog suda, te je ocijenio pravilnim zaključak da apelant nije dokazao uzročno posljedičnu vezu između radnji tuženog i nastale štete u smislu odredaba čl. 154. i 155. ZOO. S tim u vezi je istakao da se u situaciji kada je tuženi postupao u granicama svojih nadležnosti i kada mu nije omogućeno da izvrši upravni nadzor nad apelantovim radom, ne može govoriti o protivpravnom postupanju tuženog, već apelantovom nezakonitom postupanju. Apelacioni sud je naveo da, stoga, apelant radnje tuženog ne može dovoditi u uzročnu vezu sa posljedicom jer je apelant taj koji je spriječio vršenje upravnog nadzora. Nadalje je naveo da je tuženi postupao u okviru svojih nadležnosti propisanih odredbama člana 14. Zakona o visokom obrazovanju i da je postupanje šefa Odjeljenja za obrazovanje, koji je obavještavao obrazovne institucije o situaciji na univerzitetu kome akreditacija nije obnovljena (nije izdata nova licenca u skladu sa odredbom člana 29. stav 6. Zakona o visokom obrazovanju), valjalo cijeniti u tom kontekstu, jer bilo je neophodno izvršiti upravni nadzor nad apelantovim radom. Naveo je i da je bez provjere načina rada, odnosno upravnog nadzora, koji je apelant dva puta spriječio, bilo nemoguće provjeriti ispunjava li apelant uslove za daljnji rad (naloženo mu je da pripremi 35 dokumenata na uvid), te je istakao da je upravni nadzor nad apelantovim radom obustavljen tek zaključkom Odjeljenja od 20. jula 2017. godine u kojem je, između ostalog, navedeno da su propusti u radu otklonjeni.

7. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 067180 20 Rev od 13. avgusta 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

8. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da je apelant u reviziji iznio iste navode koje je naveo i u žalbi-da je dokazao uzročnu vezu i da je u našem pravnom sistemu prihvaćena teorija adekvatne uzročnosti, te da je ponudio adekvatan uzrok, odnosno dokazao odsustvo nekog drugog uzroka koji bi eventualno mogao prouzrokovati iznenadni pad broja studenata. Nadalje je ocijenio neosnovanim apelantove navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi je istakao da je sam apelant, svojim protivpravnim postupanjem, stvorio situaciju koja se ne može podvesti pod redovan tok stvari na osnovu koga bi apelant mogao osnovano očekivati dobitak, u smislu odredbe člana 189. ZOO. S obzirom da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da apelant nije dokazao uzročno posljedičnu vezu između izjava i radnji šefa Odjeljenja i nastale štete, niti samu štetu, što se ne može nadomjestiti „teorijom adekvatne uzročnosti“, Apelacioni sud je zaključio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva.

Apelacioni navodi

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi sa tim apelant je opširno iznio sadržaj prigovora koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima. Takođe je naveo da odluke redovnih sudova ne zadovoljavaju standard obrazloženje sudske odluke jer prvostepeni sud nije dao pravnu kvalifikaciju radnji šefa Odjeljenja, na način da zauzme stav o tome da li su te radnje podobne da predstavljaju uzrok štete koja je kod apelanta nastupila, niti su to učinili sudovi više instance, te da su na taj način redovni sudovi propustili da se odrede prema relevantnim apelantovim argumentima.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima.

13. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, redovni sudovi su, na tri sudske instance, ukazali da apelant nije dokazao uzročno posljedičnu vezu između izjava i radnji šefa Odjeljenja i nastale štete, niti samu štetu u vidu izgubljene koristi (zbog smanjenog broja studenata i izostanka realno očekivanog porasta dobiti od 20 %), u smislu odredaba čl. 154. i 155. ZOO. Takav stav redovni sudovi su obrazložili zaključkom da je radnjama šefa Odjeljenja došlo do povrede apelantovog ugleda i da je apelant dokazao da je manji broj studenata upisan u 2014/2015. godini, ali da nije pouzdano dokazao da je do toga došlo upravo zbog izjava šefa Odjeljenja, već da je sam apelant, onemogućavajući provođenje upravnog nadzora nad njegovim radom, stvorio situaciju koja se ne može podvesti pod redovan tok stvari na osnovu koga bi apelant mogao osnovano očekivati dobitak, u smislu odredbe člana 189. ZOO. Pri tome Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude (o primjeni „teorije adekvatne uzročnosti“), a koje navode je Apelacioni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te u obrazloženju presude, suprotno apelaacionim navodima, jasno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost korištenja i koristio zakonom propisane pravne lijekove (žalbu i reviziju) u predmetnom parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4063/20 (Visokoškolska ustanova… | Sudska praksa | Aktio