Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-210/21 (E. P.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-210/21

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 210/21, rješavajući apelaciju Emira Porobića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Emira Porobića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 711715 20 Kž od 10. decembra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Emir Porobić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Pizović“ d.o.o. iz Sarajeva, podnio je 25. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 711715 20 Kž od 10. decembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 711715 19 K od 11. novembra 2019. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru „kojom se odlaže izvršenje kazne zatvora apelantu po Presudi Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 711715 19 K od 11. novembra 2019. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine po ovoj apelaciji“.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 210/21 od 3. marta 2021. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 5. aprila 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.

4. Odgovori na apelaciju su 20. aprila 2022. godine dostavljeni apelantu na izjašnjenje. Apelant se u ostavljenom roku nije izjasnio na dostavljene odgovore.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 711715 19 K od 11. novembra 2019. godine apelant je proglašen krivim da je počinio krivično djelo krađe iz člana 288. stav 1. u vezi sa članom 21. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Apelant je osuđen što je zajedno sa A. R., po prethodnom dogovoru, u namjeri da za sebe pribave protupravnu imovinsku korist, iskoristio nepažnju policijskog službenika Direkcije za koordinaciju policijskih tijela Dž. F., pa je A. R., dok je prolazila pored policajca, iz futrole koja se nalazila na pojasu hlača Dž. F., uzela i prisvojila jedan službeni pištolj marke Glock (bliže označen u presudi) s pripadajućim okvirom i 15 komada metaka, vlasništvo navedene policijske agencije, da bi nakon toga navedeni pištolj uzeo apelant, napustio stan u kojem su se nalazili i uputio se u nepoznatom smjeru, pričinivši tom prilikom štetu Direkciji za koordinaciju policijskih tijela. Apelant je, dakle, tuđu pokretnu stvar oduzeo drugome s ciljem da njenim prisvajanjem sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist, čime je počinio krivično djelo krađe.

7. U obrazloženju presude je navedeno da je Tužiteljstvo optužnicom od 26. juna 2018. godine, koja je potvrđena 28. juna 2018. godine, optužilo apelanta i A. R. zbog krivičnog djela krađe. S obzirom na to da su se optuženi izjasnili da nisu krivi, zakazan je glavni pretres. Tijekom postupka, suoptuženica A. R. je s Tužiteljstvom zaključila sporazum o priznanju krivnje, pa je postupak razdvojen i u odnosu na apelanta je nastavljen glavni pretres.

8. Dalje, navedeno je da su tijekom postupka provedeni dokazi pobrojani, interpretirani i ocijenjeni na str. 2–4. presude. Navedeno je da je, nakon ocjene izvedenih dokaza, Sud nesporno utvrdio da je apelant kritičnog dana bio u stanu označenom u presudi, u koji su došli Dž. F. i F. B. Dž. F. je bio odjeven u policijsku uniformu s pištoljem za pojasom. Apelant i A. R. su, po prethodnom dogovoru, s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi, zajednički kao suučesnici, svjesni zajedničkih uloga, poduzeli radnje na način da je A. R. iskoristila nepažnju Dž. F. i uzela pištolj iz futrole te ga dodala apelantu, koji se s pištoljem udaljio iz stana. Ukazano je da su te činjenice suglasno potvrdili svjedoci F. B. i I. A. u svojim iskazima koje je sud prihvatio kao objektivne i tačne (oba svjedoka su suglasno opisala događaje koji su prethodili oduzimanju pištolja, te naveli da se apelant, nakon što je oštećeni Dž. F. primijetio da mu nedostaje pištolj i pozvao policiju koja je došla i legitimirala prisutne, nakon što je policija napustila stan, vratio u stan i ostavio novac na stolu, navodeći da je taj novac „tal od pištolja“), kao i svjedok-oštećeni Dž. F. (koji je u svojoj izjavi opisao tijek događaja koji su se odvili kritične prilike, pri čemu je detaljno opisao pištolj koji je tom prilikom otuđen od njega, označavajući ga na isti način na koji je to učinjeno u izreci presude), čiji je iskaz suglasan s iskazima drugih svjedoka te materijalnom dokumentacijom – zapisnicima o prepoznavanju. Sud je našao neosnovanim apelantov prigovor u kojem je tvrdio da zapisnik o prepoznavanju nije potpisao tužitelj. Ukazano je da je odredbom člana

168. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) propisano da zapisnik o poduzetim službenim radnjama potpisuje službena osoba i zapisničar, pa s obzirom na to da je Sud utvrdio da su zapisnik potpisali službena osoba i zapisničar, ocijenjeno je da je zakonit. Sud je, dalje, naveo da je na osnovu svega navedenog utvrdio da su u apelantovim radnjama u cijelosti ostvarena obilježja krivičnog djela krađe. Utvrđeno je također da su radnje koje je apelant poduzeo navedene prilike rezultat njegove svijesti i volje, te da su poduzete s namjerom izvršenja krivičnog djela za koje je proglašen krivim.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 K 711715 20 Kž od 10. decembra 2020. godine odbijene su kao neosnovane žalbe koje su protiv prvostepene presude podnijeli apelant i Kantonalno tužiteljstvo u Sarajevu i potvrđena je presuda Općinskog suda od 11. novembra 2019. godine.

10. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant žalbu podnio zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se prvostepena presuda preinači tako da se apelant oslobodi optužbe ili da se osporena presuda ukine i održi pretres. Apelant je tvrdio da prvostepena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te da su, suprotno provedenom dokaznom postupku, pogrešno interpretirani iskazi saslušanih svjedoka, pri čemu je pogrešno ocijenjeno da su ti iskazi podudarni, čime je sve ostvarena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH. U smislu tvrdnji o tome da je izreka presude suprotna provedenom dokaznom postupku, ukazano je da se u izreci pobijane presude navodi da je apelant od Dž. F. otuđio jedan službeni pištolj „marke Glock serijskog broja KAU-065 sa pripadajućim okvirom i 15 komada metaka cal 9 mm, vlasništvo Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH“. Apelant je tvrdio da niti jedan dokaz nije proveden na ovu okolnost, čemu je odbrana prigovarala tijekom postupka, a prvostepeni sud se nije očitovao o tim prigovorima, čime je, smatra apelant, povrijeđeno njegovo pravo na odbranu. Dalje, apelant je u žalbi tvrdio da je u prvostepenoj presudi navedeno da su iskazi saslušanih svjedoka podudarni, pa ih je Sud prihvatio kao objektivne i tačne. Međutim, apelant je bio stava da se, uspoređujući te iskaze, nije moglo doći do tog zaključka, nego da su ti iskazi različiti i kontradiktorni, te na njima nije mogla biti zasnovana osuđujuća presuda. Apelant je također prigovarao zakonitosti dokaza, i to Zapisnika o prepoznavanju osoba MUPKS, Uprava policije, Odjeljenje kriminalističke policije, Odsjek kriminalističke policije Centar Sarajevo, Prva policijska uprava, broj 02/5-1-3.2-1723/16 od 10. augusta 2016. godine. Smatrao je da je interpretacija člana 168. ZKPFBiH od prvostepenog suda pogrešna, što vodi ka bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. ZKPFBiH. Naime, apelant je tvrdio da je u tom zapisniku konstatirano da je radnji prepoznavanja prisustvovao tužitelj, pa smatra da je on morao i potpisati zapisnik u skladu s odredbom člana 168. stav 9. ZKPFBiH, što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

11. Kantonalni sud je apelantove navode iz žalbe našao neosnovanim. U pogledu navoda o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka, kako u pogledu nerazumljivosti presude tako i u pogledu prigovora nezakonitosti zapisnika o prepoznavanju optuženog, Kantonalni sud je bio stava da osporena presuda nema navedenih nedostataka. Ukazano je da su svi dokazi koji su izvedeni pred prvostepenim sudom cijenjeni kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi i da je Općinski sud dao razloge u vezi sa zaključkom o apelantovoj krivnji. Kantonalni sud je apelantov prigovor o tome da je zapisnik o prepoznavanju nezakonit dokaz našao neosnovanim, ukazavši da je prvostepeni sud u tom smislu dao odgovore s kojima je suglasan i Kantonalni sud s obzirom na to da je utvrđeno da nije bilo potrebe za potpisom tužitelja na zapisnik jer je radnju provodila ovlaštena službena osoba koja je i potpisala zapisnik, kao i svjedok koji je vršio prepoznavanje. Konstatacija da je toj radnji prisustvovao tužitelj ne dovodi u pitanje zakonitost provedene radnje od ovlaštene osobe bez potpisa tužitelja jer se radnja prepoznavanja provodi u smislu člana 99. ZKPFBiH te navedeni zapisnik, suprotno apelantovim tvrdnjama, nije sačinjen u suprotnosti sa odredbom člana 168. stav 9. ZKPFBiH.

12. U pogledu navoda kojima je problematizirao utvrđeno činjenično stanje (iskaz svjedoka-oštećenog Dž. F., da nije utvrđeno da se radi o pištolju sa karakteristikama iz izreke pobijane presude, da su iskazi slušanih svjedoka kontradiktorni i ne potvrđuju zaključak prvostepenog suda o dokazanosti apelantove krivnje), Kantonalni sud je naveo da su ove apelantove tvrdnje suprotne utvrđenom činjeničnom stanju opisanom u prvostepenoj presudi koje se, prema ocjeni Kantonalnog suda, zasniva na izvedenim dokazima. Kantonalni sud je zaključio da oštećeni nije imao razloga neopravdano teretiti apelanta za krađu službenog pištolja, pri čemu odbrana nije ponudila argumentaciju kojom bi se zaključak prvostepenog suda doveo u sumnju. U pogledu iskaza drugih svjedoka koji su svjedočili kritičnom događaju, Kantonalni sud je utvrdio da su suglasni s iskazom oštećenog da je od njega otuđen pištolj uz opis okolnosti kritičnog događaja, odnosno u iskazima saslušanih svjedoka nije bilo nikakvih kontradiktornosti u pogledu odlučnih činjenica kritičnog događaja.

13. Što se tiče otuđenog pištolja koji nije pronađen i vraćen oštećenom, Kantonalni sud je bio stava da, prije svega, nije sporna utvrđena činjenica da je kritične prilike pištolj otuđen (dogovor između apelanta i A. R.) od oštećenog, kao i da nije sporno da se radilo o službenom pištolju sa karakteristikama kao u izreci prvostepene presude, kako je to opisao oštećeni koji je izjavio da je naknadio štetu prema Direkciji za koordinaciju policijskih tijela. Osim toga, Kantonalni sud je smatrao da nije bilo razloga dovoditi u pitanje tu činjenicu bez obzira na to što pištolj nije pronađen, iz razloga što su svjedoci F. B. i I. A. potvrdili da je apelant došao u stan u kojem se odvio kritični događaj i ostavio određeni novčani iznos kao kompenzaciju za ranije otuđeni pištolj. U pogledu iskaza oštećenog Dž. F., Kantonalni sud je naveo da bez obzira na kompromitirajuće okolnosti događaja u kojima se oštećeni nalazio (kritične prilike došao kao uniformirana osoba i kao zaposlenik Direkcije za koordinaciju policijskih tijela, sa službenim pištoljem u nepoznati stan i nepoznatim osobama radi ličnog provoda), to ne umanjuje značaj utvrđenih činjenica koje proizlaze iz izvedenih dokaza. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da u osporenoj presudi nema povrede ni u smislu člana 314. ZKPFBiH.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

15. U apelaciji su ponovljeni prigovori koje je apelant isticao tijekom postupka: navodi o identifikaciji pištolja, o nesuglasnosti izjava saslušanih svjedoka, te o nezakonitosti zapisnika o prepoznavanju iz razloga što ga nije potpisao tužitelj. Dakle, apelant tvrdi da se povreda njegovog prava na pravično suđenje ogleda u povredi njegovih procesnih prava. Tvrdi da je postupak koji je vođen protiv njega bio očigledno nepravičan jer redovni sudovi nisu istinito i potpuno utvrdili činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke, da nisu s jednakom pažnjom ispitivali i utvrđivali kako činjenice koje terete apelanta tako ni one koje mu idu u korist, te da je očigledno proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo.

b)Odgovor na apelaciju

16. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je o osporenoj odluci dao jasne odgovore na sve žalbene prigovore, i to sistematično, razumljivo i argumentirano. Sud smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.

17. Općinski sud je naveo da je u obrazloženju osporene presude dao jasne razloge o odlučnim činjenicama koje proizlaze iz neposredno izvedenih dokaza, da je prvostepena presuda po žalbi preispitana i potvrđena od drugostepenog suda, te da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.

18. Tužiteljstvo smatra da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 99. stav (3) Način saslušanja, suočenje i prepoznavanje (3) Ako je potrebno da se utvrdi da li svjedok poznaje lice ili predmet tražiće se od njega prvo da ih opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno s drugim njemu nepoznatim licima odnosno ako je to moguće - zajedno s predmetima iste vrste.

Član 168.

Čitanje i potpisivanje zapisnika (9) Zapisnik na kraju potpisuje lice koje je preduzelo radnju i zapisničar.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 K 711715 20 Kž od 10. decembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. januara 2021. godine, a apelacija je podnesena 25. januara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu njima povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

27. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

28. Ustavni sud prvenstveno zapaža da su u apelaciji ponovljeni prigovori koje je apelant isticao tijekom postupka pred redovnim sudovima. Apelant, u suštini, tvrdi da tijekom postupka koji se vodio protiv njega redovnti sudovi nisu istinito i potpuno utvrdili činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke i da je tijekom postupka očigledno proizvoljno primijenjeno procesno pravo.

29. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

30. Ustavni sud, dalje, podsjeća da član 6. Evropske konvencije, mada garantira pravo na pravično suđenje, ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to, prije svega, pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, st. 45–46, serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, presuda od 9. juna 1998. godine, stav 34, Izvješća 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje može li određena vrsta dokaza, na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, biti prihvatljiva ili, upravo, je li aplikant kriv ili ne. Stoga, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste je li postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti” koja je u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Evropske konvencije, prirodu utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, presuda od 10. marta 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, presuda od 28. jula 2009. godine). Zatim, prema stavu Evropskog suda, pri ocjeni je li postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu jesu li poštovana prava odbrane. Posebno je potrebno ispitati je li aplikantu dana prilika da ospori autentičnost dokaza, te da se može protiviti njihovoj uporabi. Uz to, u obzir treba uzeti i kvalitetu dokaza, kao i to stvaraju li okolnosti u kojima su oni pribavljeni sumnju u pouzdanost i tačnost dokaza. Iako se problemi pravičnog suđenja ne javljaju nužno u slučaju kad dobijene dokaze ne podržavaju drugi materijali, treba primijetiti da kada su dokazi čvrsti i ne postoji opasnost da su nepouzdani, potreba za dokazima koji ih podržavaju odgovarajuće slabi (vidi, između ostalog, ibid. Bykov, stav 90).

31. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud, razmatrajući apelantove navode u pogledu identifikacije pištolja za čiju je krađu apelant osuđen, zapaža da je Kantonalni sud, razmatrajući identičan apelantov navod, utvrdio da nije sporna utvrđena činjenica da je kritične prilike pištolj otuđen od oštećenog, kao i da nije sporno da se radilo o službenom pištolju sa karakteristikama kao u izreci prvostepene presude, kako je to opisao oštećeni koji je, upravo taj/takav pištolj dužio i za takav pištolj naknadio štetu Direkciji za koordinaciju policijskih tijela. Kantonalni sud je također ustvrdio da nije bilo razloga dovoditi u pitanje tu činjenicu bez obzira na to što pištolj nije pronađen, iz razloga što su svjedoci F. B. i I. A. potvrdili da je apelant došao u stan u kojem se odvio kritični događaj i ostavio određeni novčani iznos kao kompenzaciju za ranije otuđeni pištolj. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, na osnovu iskaza svjedoka saslušanih tijekom postupka kojima su poklonili vjeru našavši ih istinitima i vjerodostojnima, utvrdili da je u konkretnom slučaju apelant od oštećenog otuđio upravo pištolj označen u izreci prvostepene presude. Takav je zaključak prvostepenog suda, kao pravilan, potvrdio je i Kantonalni sud, odbijajući apelantov žalbeni navod u tom smislu. S obzirom na to da iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi da su redovni sudovi imali bilo kakve sumnje u istinitost iskaza saslušanih svjedoka, te da je oštećeni Dž. F. pištolj koji je od njega otuđen označio na isti način na koji je to učinjeno u izreci prvostepene presude, Ustavni sud smatra da nije osnovan apelantov navod da u pogledu identifikacije predmetnog pištolja nije ponuđen niti jedan dokaz, odnosno u obrazloženjima i zaključcima redovnih sudova o ovom pitanju, ne nalazi proizvoljnost koja bi rezultirala kršenjem člana 6. Evropske konvencije.

32. Dalje, razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tijekom postupka pred redovnim sudovima, o čemu su se Općinski sud i Kantonalni sud dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 296. stav 2. ZKPFBiH propisana obaveza suda da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud uočava da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Prvostepeni sud je u obrazloženju presude detaljno naznačio koje je svjedoke saslušao i šta je utvrdio iz njihovih iskaza, kao i koji su materijalni dokazi provedeni tijekom postupka. Opisan je i proces ocjene svih provedenih dokaza, kako pojedinačno tako i u njihovoj vezi. Ustavni sud, dalje, zapaža da su ovi apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda koji je zaključio da je u postupku nesporno utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim i da navodima iz žalbe kojima je osporavao prvostepenu presudu nije doveo u pitanje pravilnost postupka pred prvostepenim sudom, niti odluke koja je nakon provedenog postupka donesena. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda, u skladu s obavezom iz člana 296. stav 2. ZKPFBiH, dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te da su za svaki dokaz koji su cijenili dali logično i uvjerljivo obrazloženje tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i, u vezi s tim, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. U pogledu apelantovih navoda o tome da je zapisnik o prepoznavanju osoba MUPKS od 10. augusta 2016. godine nezakonit jer, iako je radnji prepoznavanja prisustvovao tužitelj, on taj zapisnik nije potpisao, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da je odredbom člana 168. stav 9. ZKPFBiH propisano da zapisnik na kraju potpisuje osoba koja je poduzela radnju i zapisničar. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, razmatrajući identičan apelantov prigovor istican i tijekom postupka pred redovnim sudovima, utvrdili da je sporni zapisnik potpisan od ovlaštene službene osobe koja je poduzela radnju i zapisničara. Kantonalni sud je, odgovarajući na apelantovu žalbu, obrazložio da okolnost da je u zapisniku konstatirano da je provođenju radnje prepoznavanja prisustvovao i tužitelj ne znači da je tužitelj tu radnju i provodio. Radnju je, kako je utvrđeno, provodila ovlaštena službena osoba, zapisnik je sastavio zapisničar, i to su osobe koje su, u smislu odredbe člana 168. stav 8. ZKPFBiH bile obavezne potpisati zapisnik kako bi on bio zakonit i kako bi se mogao koristiti kao dokaz tijekom postupka. Ustavni sud, s obzirom na navedeno, ne nalazi da su redovni sudovi postupili protivno navedenoj zakonskoj odredbi, niti vidi proizvoljnost u odluci Općinskog suda da predmetni zapisnik prihvati kao zakonit dokaz, na kojem je, između ostalih dokaza i u vezi s njima, zasnovao svoju odluku o apelantovoj krivnji.

34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud nalazi neosnovanim apelantove navode da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su osporene presude obrazložene i jasne, te donesene uz pravilnu primjenu procesnih normi, kada iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što odaje utisak da je način na koji je utvrđeno činjenično stanje i izvršena ocjena dokaza proizvoljan, te kada ništa ne upućuje na povredu prava na pravičan postupak u cjelini.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-210/21 (E. P.) | Sudska praksa | Aktio