Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4278/20 (I. P.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Posjed
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dosjelost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4278/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-4278/20, rješavajući apelaciju Ive Pranjića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ivo Pranjić protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 047385 20 Gž od 21. septembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivo Pranjić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Živan Blagojević, advokat iz Šamca, podnio je 27. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 P 047385 20 Gž od 21. septembra 2020. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 P 047385 19 P 2 od 10. jula 2020. godine, stav I, odbijen je kao neosnovan primarni tužbeni zahtjev tužilaca A.P., M. P. i S.I. (u daljnjem tekstu: tužioci) kojim su tražili da se utvrdi da su stekli pravo na posjed dijela parcele označene kao k.č. broj 6805 (preciznije označena i opisana u izreci presude, u daljnjem tekstu: prva parcela) u površini od 161 m2, te dijela prve parcele i parcele broj k.č. 6804 (preciznije označena i opisana u izreci presude, u daljnjem tekstu: druga parcela) u ukupnoj površini od 200 m2, što je apelant dužan trpiti da se ove parcele pocijepaju i dio koji posjeduju tužioci otpiše iz jednog posjedovnog lista i upiše u drugi posjedovni list (preciznije označeni u izreci) na ime tužilaca sa dijelom od po 1/3, a sve prema skici vještaka geometra koja je sastavni dio presude. Istom presudom tužioci su odbijeni sa zahtjevom za naknadu troškova postupka, preciznije označno u izreci.

3. Stavom II presude odbijen je kao neosnovan podredni (eventualni) tužbeni zahtjev tužilaca kojim su tražili da se utvrdi da su stekli pravo na posjed dijela prve parcele u površini od 161 m2, što je apelant dužan trpiti da se prva parcela pocijepa i dio koji posjeduju tužioci otpiše iz jednog posjedovnog lista i upiše u drugi posjedovni list (preciznije označeni u izreci) na ime tužilaca sa dijelom od po 1/3, a sve prema skici vještaka geometra koja je sastavni dio presude, te da su tužioci stekli pravo služnosti puta, progona stoke i staze po dijelovima prve i druge parcele, ukupne površine od 200 m2 (pravac kolnika preciznije opisan u izreci), što je apelant dužan trpiti da se ovo pravo tužilaca upiše u određeni posjedovni list (preciznije označen u izreci), a sve prema skici vještaka geometra koja je sastavni dio presude. Istom presudom tužioci su odbijeni sa zahtjevom za naknadu troškova postupka, preciznije označno u izreci.

4. Stavom III presude odbijen je kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se ukine svaka služnost u korist povlasnih parcela označenih kao k.č. broj 6802 i 6803 (preciznije označene i opisane u izreci, u daljnjem tekstu: treća i četvrta parcela) vlasništvo i posjed tužilaca, a na teret poslužnih parcela (druge parcele i parcele zvana „potkućnica“, preciznije opisana u izreci) vlasništvo i posjed apelanta, te su tužioci dužni prestati vršiti svaku služnost u korist treće i četvrte parcele pod prijetnjom izvršenja. Istom presudom odbijen je apelant sa zahtjevom za naknadu troškova postupka, preciznije označno u izreci.

5. Stavom IV određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

6. U obrazloženju presude je navedeno da su tužioci podnijeli tužbu protiv apelanta, radi utvrđivanja prava na posjed, da su u tužbi istakli da su zajedno sa njihovim pravnim prednikom (majkom), te njenim pravnim prednicima neprekidno, a najmanje od 1971. godine u posjedu od oko 160 m2 sjeveroistočnog dijela prve parcele koja je u određenom posjedovnom listu upisana na apelantovo ime. Ukazano je da su tužioci naveli da su na dijelu prve parcele, te na dijelu treće parcele (koja je u određenom posjedovnom listu upisana na ime tužilaca) njihovi pravni prednici 1971. godine sagradili porodičnu kuću, te da su u posjedu spornog dijela prve parcele duže od 50 godina. Ukazano je da su tužioci istakli da su i u posjedu puta površine od 128 m2 koji se pruža duž istočne strane prve parcele, da tim putem dolaze u svoje dvorište, da je put na terenu fizički ograđen od parcela koje apelant drži u faktičkom posjedu, te da je apelant svoje dvorište formirao upravo u okvirima zemljišta koje drži u svom posjedu. Nadalje je ukazano da su tužioci u tužbi istakli da su diobu parcela, formiranje pristupnog puta, te faktički posjed na terenu nekada davno dogovorili pravni prednici parničnih stranaka. Ukazano je da su tužioci istakli da ih niko nije ometao u njihovom posjedu sve do maja 2018. godine kada su srušili staru porodičnu kuću i počeli izgradnju nove porodične kuće, u čemu ih je ometao apelant (na način detaljno naveden u presudi), te su radovi na izgradnji nove porodične kuće obustavljeni na apelantovu inicijativu.

7. Ukazano je da je apelant u odgovoru na tužbu osporio navode iz tužbe, te da je istakao da je on vlasnik i posjednik prve i druge parcele.

8. Nadalje je navedeno da je Općinski sud rješenjem od 30. novembra 2018. godine prekinuo predmetni postupak do pravosnažnog okončanja parničnog postupka u predmetu broj 25 0 P 047662 18 P, koji su tužioci pokrenuli protiv apelanta, radi smetanja posjeda na dijelu prve parcele. Navedeno je da je Rješenjem Općinskog suda broj 25 0 P 047662 18 P od 11. februara 2019. godine (rješenje postalo pravosnažno 28. marta 2019. godine) Općinski sud utvrdio da je apelant 24. jula 2018. godine smetao tužioce u mirnom i faktičkom posjedu dijela prve parcele na način detaljno naveden u presudi. Apelantu je naloženo da uspostavi prijašnje stanje, te mu je zabranjeno određeno ponašanje kojim bi tužioce ometao u mirnom i faktičkom posjedu dijela prve parcele (sve preciznije navedeno na strani 3 presude). Ukazano je da je Općinski sud rješenjem od 4. juna 2019. godine odredio nastavak predmetnog postupka.

9. Nadalje je ukazano da su tužioci na pripremnom ročištu održanom 29. oktobra 2019. godine, putem punomoćnika precizirali tužbeni zahtjev na način kako je to detaljno navedeno u stavu I i II izreke presude, te da tužioci tužbeni zahtjev temelje na dosjelosti, u skladu sa odredbom člana 58. Zakona o stvarnim pravima.

10. Ukazano je da je sud iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke R. Š. od 10. februara 2020. godine, te njegovog usmenog obrazloženja nalaza na ročištu za glavnu raspravu, utvrdio da je treća parcela „upisana“ na tužioce sa određenim dijelovima detaljno navedenim na strani 7 presude, te da su prva i druga parcela „upisane“ na apelanta sa dijelom 1/1. Nadalje je ukazano da se treća parcela nalazi u sjevernoj strani do apelantove parcele, da se na njoj nalazi izgrađen stambeno porodični objekat. Pored tog objekta, tužioci su izgradili temelj za novu porodičnu kuću koji je jednim dijelom postavljen na parceli tužilaca, a jednim dijelom na prvoj parceli, u površini od 130 m2 koja je u vlasništvu apelanta, te da je granica između prve i treće parcele u dužini od 16,48 m2. Osim toga, ukazano je da tužioci duži niz godina za dolazak u svoje dvorište koriste putni pravac preko parcela tuženog i to sa istočne strane u površini od 116 m2. Nadalje je ukazano da stanje na licu mjesta ne odgovara katastarskim planovima i operatu iz razloga što je detalj smaknut u odnosu na analogni i digitalni plan, te da putni pravac sa istočne strane parcela tuženog (površina od 116 m2) po katastarski planovima i operatu pada na susjedne parcele preciznije označene na strani 7 presude.

11. Nadalje je Općinski sud citirao odredbe čl. 58., 324. i 326. Zakona o stvarnim pravima, te je naveo da tužioci nisu dokazali da se njihov posjed dijela prve parcele u površini od 130 m2 zasniva na valjanom pravnom osnovu. Ukazao je da bi tužioci pravo na posjed sporne površine dijela prve parcele mogli steći pod uslovima vanredne dosjelosti, uz protek dvadesetogodišnjeg roka savjesnog posjeda. Ukazano je da je pravni osnov sticanja prava na posjed kod tužilaca vidljiv u odnosu na treću parcelu i parcelu preciznije navedenoj u presudi (parcele su ranije bile upisane na ime pravnog prednika tužilaca, a ona ih je stekla nasljedstvom iza svog oca i poklonom od svog brata), te da tužioci nemaju valjan pravni osnov za posjedovanje dijela prve parcele, koja je upisana na apelanta. Naime iako se radi o nezakonitom posjedu dijela prve parcele, tužioci bi pravo na posjed mogli steći pod uslovima vanredne dosjelosti uz protek dvadesetogodišnjeg roka savjesnog posjeda, te da nesavjestan posjednik ne može nikada dosjelošću steći pravo vlasništva ili posjeda nekretnine koju posjeduje, bez obzira koliko dugo trajao njegov posjed. U skladu sa tim je navedeno da su tužioci u tužbi naveli da im je poznato da je dio prve parcele koji oni drže u svom posjedu „upisan“ na apelantovo ime, te da im je poznata činjenica da pravo na posjed ima apelant. Navedeno je da, iako postoji zakonska presumpcija savjesnog posjeda, nesavjesnost posjeda ne treba dokazivati suprotna strana kada iz navoda samog posjednika proizlazi da je njegov posjed nesavjestan, a što je u konkretnom predmetu slučaj. Ukazano je da je punomoćnik tužilaca tokom postupka istakao da tužioci nisu imali miran posjed spornog dijela prve parcele, te da iako i nemiran posjed može biti savjestan iz dokaza provedenih tokom postupka je evidentno da su tužioci bili nesavjesni. Nadalje, ukazano je da je pravni prednik tužilaca pravo na posjed treće i parcele detaljno navedene u presudi stekla nasljeđem i poklonom, te joj nije mogla ostati nepoznata činjenica da nema pravo na dio prve parcele koja graniči sa parcelama koje je naslijedila i dobila na poklon.

12. Navedeno je da iz skice lica mjesta vještaka geodetske struke od 27. februara 2020. godine (tehnička greška u pisanju datuma, skica vještaka geometra R.Š. je od 10. februara 2020. godine) nesporno utvrđeno da putni pravac sa istočne strane apelantovih parcela označenih kao dio prve i dio druge parcele poklapa površinu od 116 m2, te da predmetni dio opisanih parcela u cijelosti pada na parcele br. četiri i pet na kojima kao nosilac prava nije upisan apelant, već D. P.. U skladu sa tim je ukazano da na drugačiji zaključak suda ne utiče izjašnjenje vještaka da stanje na licu mjesta ne odgovara katastarskim planovima i operatu, iz razloga što je detalj „smaknut“ u odnosu na analogni i digitalni plan, jer je sud prilikom odlučivanja dužan uzeti u obzir samo važeće stanje u katastarskim planovima. Ukazano je da apelant nije nosilac prava na navedenim parcelama, da ne postoji njegova pasivna legitimacija, zbog čega je sud primarni i eventualni tužbeni zahtjev u pogledu spornog pristupnog puta odbio kao neosnovan. Osim toga, ukazano je da iz istih razloga nije osnovan ni apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se ukine svaka služnost puta na putnom pravcu.

13. Presudom Kantonalnog suda broj 25 0 P 047385 20 Gž od 21. septembra 2020. godine žalba tužilaca je djelimično uvažena, Presuda Općinskog suda broj 25 0 P 047385 19 P 2 od 10. jula 2020.godine preinačena, tako da je djelimično usvojen prvopostavljeni tužbeni zahtjev tužilaca i utvrđeno da su tužioci stekli pravo na posjed dijela prve parcele (preciznije opisane u izreci) u površini od 130 m2, te dijela prve i druge parcele ukupne površine 116 m2 (preciznije opisane u izreci), što je apelant dužan trpiti da se ove parcele pocijepaju i dio koji drže u posjedu tužioci otpiše iz određenog posjedovnog lista i upišu u drugi posjedovni list (preciznije označeni u izreci) na ime tužilaca sa dijelom od po 1/3, a sve prema nalazu i skici vještaka geometra od 10. februara 2020.godine koji su sastavni dio presude. Obavezan je apelant da tužiocima nadoknadi troškove postupka u iznosu i u roku preciznije određenom u izreci. Istom presudom odbijen je kao neosnovan prvopostavljeni tužbeni zahtjev tužilaca u dijelu kojim je tražena površina posjeda prve parcele od 31 m2 (odnosno do traženih l61 m2), te dijela prve i druge parcele u površini od 84 m2 (odnosno do traženih 200 m2), kao i zahtjev za isplatu troškova postupka preko dosuđenog iznosa. Prvostepena presuda u stavu III ostala je neizmijenjena. Istom presudom odbijena je apelantova žalba kao neosnovana.

14. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, da je dao pravilnu ocjenu provedenih dokaza, ali je pogrešno primijenio odredbe čl. 58., 324. i 326. Zakona o stvarnim pravima kojim se propisuju uslovi sticanja prava vlasništva i posjeda u vezi sa dosjelošću. Kantonalni sud je citirao odredbe člana 58. st. (1), (2), (4) i (6) Zakona o stvarnim pravima, te je ukazao da je pravni prednik tužilaca posjed na trećoj i parceli detaljno navedenoj u presudi stekla nasljeđivanjem i poklonom (u presudi navedena površina svih parcela – 29.144 m2, pravni prednik tužilaca je naslijedila 2/5, odnosno 11.656 m2), da nije mogla znati da joj ne pripada pravo posjeda na spornom dijelu površine prve parcele (ukupne površine 246 m2), da apelant provedenim dokazima nije osporio ove navode tužilaca, niti je dokazao da su tužioci znali ili morali znati da im ne pripada pravo na posjed.

15. Nadalje Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud nesporno konstatovao da bi tužioci imali pravo na posjed dijelova spornih parcela s obzirom na protek rokova u vezi sa dosjelošću, ali da je tužbene zahtjeve odbio iz razloga jer se ne radi o savjesnom posjedu. Ukazano je da prvostepeni sud smatra da je u konkretnom slučaju savjesnost prestala čim su držaoci (tužioci) saznali da im pravo na državinu ne pripada, tako da nepošten, odnosno nesavjestan posjednik ne može nikada dosjelošću steći pravo vlasništva ili posjeda nekretnina bez obzira koliko dugo trajao njegov posjed. U skladu sa tim, Kantonalni sud je ukazao da prvostepeni sud pogrešno zaključuje da se nesavjesnost tužilaca ogleda već u samoj tužbi, jer su tužioci u tužbi naveli da je dio prve parcele koji oni drže u svom posjedu upisan na ime apelanta, te da apelant ima pravo na posjed spornog dijela površine prve parcele. Ukazano je da takav zaključak prvostepenog suda nije ispravan, jer u suprotnom tužioci ne bi ni podnosili tužbu. Osim toga, ukazano je da nema navoda tužilaca iz kojih proizilazi da oni potvrđuju kako je njihov posjed nesavjestan. Nadalje je ukazano je da prvostepeni sud pogrešno konstatovao da tužioci nisu imali miran posjed.

16. U skladu sa tim je navedeno je da su tužioci 27. jula 2018. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv apelanta, radi smetanja posjeda, te da se stanje mirnog i faktičkog posjeda tužilaca potvrđuje i izrekom pravosnažnog rješenja Općinskog suda od 11. februara 2019. godine u kojem je konstatovano da se „utvrđuje da je apelant 24. jula 2018. godine smetao tužioce u mirnom i faktičkom posjedu sjeveroistočnog dijela parcele označene kao k.č. broj 6805....“. Kantonalni sud je ukazao da su tužioci sve do podnošenja tužbe radi smetanja posjeda na spornom dijelu prve parcele imali miran i faktički posjed. Navedeno je da se skica lica mjesta vještaka geometra M. H. od 30. marta 2001. godine i skica lica mjesta vještaka geometra R. Š. od 10. februara 2020. godine u cijelosti poklapaju, odnosno nema razlike u tadašnjem stvarnom stanju na licu mjesta, što upućuje na zaključak da se svo vrijeme do podnošenja predmetne tužbe (13. juna 2018. godine) radi o mirnom i savjesnom posjedu tužilaca i njihovog pravnog prednika. Osim toga, ukazano je da prvostepeni sud ne osporava činjenicu proteka roka od 10 godina neprekidnog posjedovanja, već je tužbeni zahtjev odbio iz razloga što zaključuje kako se radi o nesavjesnom posjedu.

17. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud u obrazloženju prvostepene presude pravilno utvrdio stanje izgrađenih građevinskih objekata, stanje ranije izgrađenih građevinskih objekata, činjenice istaknute u nalazu i skici lica mjesta vještaka geometra R. Š. od 10. februara 2020. godine, te konstataciju vještaka da „stanje na licu mjesta ne odgovara stanju u katastarskim planovima i operatu iz razloga što je „sav detalj smaknut“ u odnosu na analogni i digitalni plan (nije korektno izvršena harmonizacija podataka novog premjera i digitalnog plana, tako da putni pravac sa istočne strane parcela apelanta po katastarskim planovima i operatu pada na susjedne parcele što nema veze sa stanjem na terenu. Ukazano je da i pored ovih nespornih činjenica prvostepeni sud pogrešno izvodi zaključak o savjesnosti i poštenom postupanju tužilaca i njihovog pravnog prednika. Na spornom dijelu parcele u površini od 130 m2 pravni prednik tužilaca je nesporno ranije imala izgrađen građevinski objekat koji je u posjedu držala duže od deset godina, a sporni dio parcele u površini od 116 m2 pravni prednik tužilaca je koristila, a sada koriste tužioci kao jedini pristupni put svojim nekretninama na kojima se vode kao posjednici. Ukazano je da je pravni prednik tužilaca, kao i tužioci imali zakonit i savjestan posjed u odnosu na apelanta i njegovog pravnog prednika, odnosno da su ispunjeni uslovi propisani članom 58. Zakona o stvarnim pravima. Apelacioni navodi

18. Apelant smatra da mu je presudom Kantonalnog suda od 21. septembra 2020. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te povredu prava na imovinu iz člana 1. protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

19. Apelant ističe da su tužioci tužbeni zahtjev opredijelili na ročištu od 29. oktobra 2019. godine, te da su tužioci zadržali pravo da nakon provedenog vještačenja po vještaku geodetske struke urede i konačno opredijele tužbeni zahtjev u skladu sa nalazom vještaka, što do kraja postupka nisu učinili. Apelant navodi da je tužbeni zahtjev glasio onako kako je to navedeno u izreci prvostepene presude, tj. da su u tužbenom zahtjevu naveli da „skica vještaka geometra čini sastavni dio presude…“, te da nisu istakli da i nalaz predstavlja sastavni dio presude, kako je to pogrešno u izreci presude naveo Kantonalni sud. Apelant smatra da je Kantonalni sud na taj način odlučivao po tužbenom zahtjevu koji tužioci nisu postavili, čime je prekoračio tužbeni zahtjev i povrijedio odredbu člana 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Apelant smatra da je Kantonalni sud utvrdio pravo na posjed na parcelama koje nisu upisane kao posjed apelanta, nego drugog lica koje nije stranka u postupku, te da u toku postupka nije vodio računa o stranačkoj sposobnosti. Apelant dalje ističe da je Kantonalni sud zanemario činjenično utvrđenje prvostepenog suda, da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenio i odredbu člana 58. Zakona o stvarnim pravima, te da je osporena presuda u zemljišnim knjigama neprovodiva.

20. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 2. stav (1) (1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

21. Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije BiH”, br. 66/13, 100/13, 32/19 - OUS FBiH i 94/20 - Rješenje US FBiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije BiH”, br. 66/13, 100/13), koji u relevantnom dijelu glasi: Član 58. st. (1) i (2) Sticanje dosjelošću (1)Samostalni posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini, ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, protekom deset godina neprekidnoga posjedovanja.

(2)Samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan, stiče dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja.

22. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

23. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

24. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

25. Ustavni sud prije svega zapaža da je apelant predmetnom apelacijom osporio presudu Kantonalnog suda u dijelu koji se odnosi na usvojeni prvopostavljeni tužbeni zahtjev tužilaca.

26. Apelant smatra da je Kantonalni sud izašao iz okvira postavljenog tužbenog zahtjeva, jer tužioci tužbeni zahtjev nisu zasnovali na nalazu vještaka, već samo na skici kako je to navedeno u izreci prvostepene presude. Ustavni sud iz obrazloženja presude Općinskog suda zapaža da su tužioci tužbeni zahtjev precizirali na pripremnom ročištu održanom pred Općinskim sudom 29. oktobra 2019. godine, na način kao je to detaljno navedeno u stavu I i II prvostepene presude, odnosno da je u izreci presude Općinskog suda u stavu I i II navedeno „prema skici vještaka geometra, koja je sastavni dio presude“. Ustavni sud primjećuje da je u izreci presude Kantonalnog suda navedeno „prema nalazu i skici vještaka geometra R.Š. od 10. februara 2020. godine, koji nalaz i skica su sastavni dio presude“. Ustavni sud podsjeća da je je odredbom člana 2. ZPP-a propisano da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. U skladu sa tim, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presuda Općinskog i Kantonalnog suda slijedi da je isti vještak sačinio nalaz i mišljenje, te da je sačinio skicu lica mjesta u odnosu na parcele koje su bile obuhvaćene tužbenim zahtjevom. Ustavni sud zapaža da je izrekom presude Kantonalnog suda odlučeno o parcelama koje su predstavljale predmet tužbenog zahtjeva, te navođenje Kantonalnog suda da pored skice i nalaz vještaka predstavlja sastavni dio presude, suštinski ne mijenja stanje stvari preciziranog tužbenog zahtjeva o kojem se u postupku odlučivalo. Dakle, u konkretnom slučaju Ustavni sud ocjenjuje ove apelantove navode neosnovanim.

27. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude da su u zemljišnim knjigama prva i druga parcela (pristupni put) upisane kao posjed apelanta sa dijelom 1/1, te da je Kantonalni sud prvostepenu presudu preinačio u odnosu na te parcele, na način detaljno naveden u izreci presude. Proizilazi da su neosnovani i navodi apelanta da je Kantonalni sud utvrdio pravo na posjed na parcelama koje nisu upisane kao posjed apelanta, nego drugog lica koje nije stranka u postupku. Osim toga Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud u osporenoj odluci dao jasne, uvjerljive i logične razloge za svoje odlučenje koji ima činjenični osnov u izvedenim dokazima, primjenjujući relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima, za to je dao jasno obrazloženje u kojem Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

28. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić