Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1131/22 (A. K.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1131/22
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-1131/22, rješavajući apelacije Aleksandra Kragulja, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Aleksandra Kragulja.
Utvrđuje se povreda člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu osporenih rješenjā Vrhovnog suda Republike Srpske br.
11 0 K 030948 22 Kž od 3. marta 2022. godine i 11 0 K 030948 22 Kž 2 od 6. maja 2022. godine, koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske.
Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 030948 22 Kž 2 od 6. maja 2022. godine, u dijelu koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku u skladu s članom II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka
c) i stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Aleksandra Kragulja podnesena protiv rješenjā Vrhovnog suda Republike Srpske br.
11 0 K 030948 22 Kž od 3. marta 2022. godine i 11 0 K 030948 22 Kž 2 od 6. maja 2022. godine, u odnosu na ostale aspekte prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i člana 5 stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Aleksandar Kragulj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Marko Mikeš advokat iz Banje Luke, podnio je 30. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) broj 11 0 K 030948 22 Kž od 3. marta 2022. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 030948 22 Kv 2 od 25. februara 2022. godine. Apelacija je u Ustavnom sudu registrirana pod brojem AP-1131/22.
2. Apelant je potom, 18. maja 2022. godine, putem istog punomoćnika, podnio apelaciju protiv rješenjā Vrhovnog suda br. 11 0 K 030948 22 Kž 2 od 6. maja 2022. godine i 11 0 K 030948 22 Kv 3 od 26. aprila 2022. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP- 1763/22.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod brojevima AP-1131/22 i AP- 1763/22 odnose na isto pitanje, predmet i postupak koji se vodio pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-1131/22.
4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 8. aprila 2022. godine, zatraženo je od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), da dostave odgovore na apelaciju u predmetu broj AP-1131/22.
5. Vrhovni sud, Okružni sud i Tužilaštvo su, u periodu od 13. do 18. aprila 2022. godine, dostavili odgovore na apelaciju. Dostavljeni odgovori su, 18. aprila 2022. godine, poslani na izjašnjenje apelantovom punomoćniku, na koje se apelantov punomoćnik nije izjasnio.
6. Budući da se osporene odluke u predmetu AP-1763/22 odnose na nastavak postupka u kojem su donesene osporene odluke u predmetu broj AP-1131/22, te iz razloga što je u dostavljenim apelacijama ukazano na skoro identična pravna pitanja kao (i) iz razloga ekonomičnosti postupka, a imajući u vidu i temporalni karakter osporenih odluka, Ustavni sud učesnicima u postupku nije dostavljao apelaciju broj AP-1763/22 na odgovor, te će se u ovom predmetu koristiti odgovorima iz predmeta AP-1131/22.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Apelacija AP-1131/22
8. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 030948 22 Kv 2 od 25. februara 2022. godine, apelantu je produžen pritvor, koji je određen Rješenjem sudije za prethodni postupak tog suda broj 11 0 K 030948 22 Kpp 3 od 30. januara 2022. godine, za još 2 (dva) mjeseca, tako da po tom rješenju može trajati najduže do 28. aprila 2022. godine do 13,30 časova. Apelantu je pritvor produžen zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo Obljuba nad dijetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172 stav 3 u vezi sa st. 1 i 2 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) i postojanja pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tač. b), v) i g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS).
9. U obrazloženju rješenja, Okružni sud je naveo da je Tužilaštvo podnijelo Prijedlog za produženje pritvora prema apelantu broj T13 0 KT 0059458 22 od 22. februara 2022. godine (u daljnjem tekstu: prijedlog Tužilaštva), i da je taj sud, povodom prijedloga Tužilaštva održao ročište za izjašnjenje stranaka i branioca apelanta. Navedeno je da je apelantov branilac, izjašnjavajući se o prijedlogu Tužilaštva, između ostalog, ukazao na porodične prilike apelanta i to da živi sa ocem od 82 godina, koji je nepokretan i da se jedino o njemu brine upravo apelant, pa iz tih razloga predlaže da se odbije prijedlog za određivanje pritvora, a da se umjesto mjere pritvora odrede mjere zabrane. Osim toga, apelant je istakao da ne stoje pritvorski razlozi koji su navedeni u prijedlogu obzirom da on više nema pristup ustanovi u kojoj je bio zaposlen, a tvrdnje o postojanju emotivne veze prema oštećenoj je nerealan, te da je takođe neopravdan prijedlog koji se odnosi na tačku g) iz člana 197 stav 1 ZKP RS „obzirom da ljudi po internetu mogu pisati svašta sve zbog obračuna sa njim, ali da se ne može raditi o uznemirenosti građana.“
10. Okružni sud je na osnovu dokaza prikupljenih u dosadašnjem toku istrage kao i dokaza dostavljenih uz prijedlog Tužilaštva, opisanih na str. 2 i 3 rješenja, utvrdio da postoji osnovana sumnja kao opšti uslov za produženje pritvora tj. da je apelant u ovoj fazi istrage osnovano sumnjiv da je počinio navedeno krivično djelo. U vezi s tim, Okružni sud je interpretirao iskaz svjedoka V.K. - direktora opisane JU Doma za djecu i omladinu bez roditeljskog staranja (u daljnjem tekstu: Dom za djecu bez roditeljskog staranja), na strani 3 obrazloženja rješenja, koji je, između ostalog, potvrdio da je prije četiri godine apelant zaposlen u tom domu gdje je bila smještena i mldb. oštećena. Pojasnio je da su u više navrata obavještavali nadležni Centar za socijalni rad da se mldb. oštećena teško adaptirala na uslove doma te da se često samopovrijeđivala i boravila na Klinici za dječiju psihijatriju i nije pronađen adekvatan smještaj za istu. Od novembra do januara 2021. godine prema dogovoru sa Ministarstvom zdravlja i socijalne zaštite RS, nadležnim Centrom za socijalni rad i Klinikom za psihijatriju UKC RS, mldb. oštećena radnim danima boravila u dječijem domu, a vikendima na liječenju na Klinici za dječiju psihijatriju. Iznio je da je prva saznanja o odnosu između apelanta i oštećene su dobili kada se u domu pojavilo napisano pismo upućeno mldb. oštećenoj a za koje su po načinu kako je napisano posumnjali da je napisao apelant. Istakao je da su pronašli prepisku preko aplikacije „Instagram“ između mldb. oštećene i navedenog profila, za koje su postojale sumnje da koristi apelant ali da je apelant negirao komunikaciju sa oštećenom. Zatim je naveo da je nakon prijave od strane vaspitača J.K. zbog sumnje da je apelant imao seksualne odnose sa mldb. oštećenom pokrenut i disciplinski postupak protiv apelanta. Svjedok V.K. istakao je, da je disciplinska komisija donijela odluku da se apelant kazni. Negirao je tvrdnje E.P., partnerke apelanta, te istakao da nema saznanja da je mldb. oštećena sa drugom djecom organizovano odlazila u kuću apelanta niti je nekad bila takva praksa. Takođe, izjavio je da u Dom za djecu bez roditeljskog staranja, nije nikad dolazila donacija u vidu literature pornografskog sadržaja. Okružni sud je naveo da je apelant u toku postupka izjavio da se sprijateljio sa porodicom oštećene, da je išao kod njenog očuha kako bi odnio poklon za useljenje, a prema saznanjima svjedoka, mldb. oštećena u tom periodu nije boravila u navedenom mjestu. Takođe, apelant je naveo da je išao sa svojom vjerenicom u posjetu na Kliniku za psihijatriju gdje se predstavljao kao njen matični vaspitač, te da je dao broj svog mobilnog telefona majci od oštećene koja ga je redovno kontaktirala. Okružni sud je naveo da su u međuvremenu saslušane i Lj.U. (psiholog) i D.K. (pedagog) zaposlene u Domu za djecu bez roditeljskog staranja koje su u potpunosti potvrdile navode svjedoka V.K. Svjedok D.K. je potvrdila da je stručno osoblje primijetilo da između apelanta i mldb. oštećene postoji nešto veća komunikacija i prisnost. Takođe su primijetili da je mldb. oštećena znala da se potuče sa drugim dijetetom u smjeni kada radi apelant da bi bila izdvojena kao žrtva i da bi sa apelantom obavljala razgovor u takozvanoj „garsonjeri“, a to je vaspitačka prostorija smještena bliže spavaonicama gdje su smještene djevojčice.
11. Okružni sud je naveo da je iz stanja spisa vidljivo i to da je Tužilaštvo, 9. februara 2022. godine izdalo naredbu dr Slobodanu Stanković specijalisti neuropsihijatrije i stalnom sudskom vještaku iz oblasti neurologije i psihijatrije i Tatjani Basara Marković, diplomiranom psihologu, za neuropsihijatrijsko i psihološko vještačenje apelanta, da se izjasne o duševnom stanju apelanta, stepenu mogućnosti shvatanja djela i mogućnosti upravljanja postupcima u vrijeme kritičnog događaja, da li je u vrijeme izvršenja djela postojala velika nesrazmjera u zrelosti i godinama između apelanta i oštećene i na druge okolnosti navedene u naredbi. Navedeno je i da je 10. februara 2022. godine, Tužilaštvo izdalo Zavodu za sudsku medicinu Banja Luka naredbu za vještačenje DNK i to bioloških tragova pronađenih u opisanom automobilu koji koristi apelant. Osim toga, 18. februara 2022. godine, je u prostorijama Okružnog suda izvršeno otvaranje i pregledanje predmeta oduzetih od apelanta na osnovu potvrde o privremenom oduzimanju predmeta br. 13-02/1-2-13/22, 13-02/1-2-14/22, 13-02/1-2-12/22 i 13-02/1-2-11/22 od 28. januara 2022. godine, PU Banja Luka SKP i isti dan Tužilaštvo je izdalo naredbu za pregled i utvrđivanje bioloških tragova i utvrđivanje DNK na navedenim predmetima. Navedenim vještačenjima očekuje se da budu pronađeni biološki tragovi oštećene, jer je ista u svojoj izjavi navela da je u više navrata dolazila u kuću apelanta, te da se vozila njegovim automobilom. Okružni sud je istakao da je iz dostavljene fotodokumentacije vidljivo da su prilikom pretresa pronađena seksualna pomagala kao i ženska garderoba na kojoj postoji sumnja da bi mogli biti biološki tragovi oštećene, a pronađeni su i sadržaji sa dječijom pornografijom i nakon izvršenih vještačenja postoji mogućnost da će se istraga proširiti i u odnosu na druga krivična djela. U prijedlogu Tužilaštva je navedeno da Tužilaštvo planira u nastavku istrage da pozove i sasluša svjedoka N.R., bivšu radnicu Doma za djecu koja do sada nije saslušana jer stanuje u Bijeljini, a trebala bi da ima saznanja o pismu koje je apelant poslao mldb. oštećenoj kao i o njihovom odnosu, te je njeno saslušanje zakazano za naredni period i da sasluša u svojstvu svjedoka i troje imenovanih mldb. štićenika dječijeg doma, na okolnosti odnosa između apelanta i oštećene. Na osnovu tvrdnji svjedoka: V.K., D.K., Lj.U., J.K. i iskaza mldb. oštećene i dokaza materijalne prirode nesumnjivo je utvrđeno postojanje osnovane sumnje kao opšteg uslova za produženje pritvora.
12. Okružni sud je potom naveo da je osnovan prijedlog Tužilaštva i u pogledu posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tač. b), v) i g) i ZKP RS, pa je zbog toga apelantu produžen pritvor po navedenim posebnim pritvorskim razlozima.
13. U pogledu pritvorskih razloga predviđenih članom 197 stav 1 tačka b) ZKP RS, Okružni sud je istakao da je potrebno u svojstvu svjedoka saslušati N.R., bivšu radnicu Doma za djecu bez roditeljskog staranja, kao i mldb. štićenike dječijeg doma. Okružni sud je zaključio da su osnovani navodi Tužilaštva da bi puštanjem na slobodu apelant mogao da utiče na navedene svjedoke, jer ih dobro poznaje, a takođe postoji osnovana bojazan da bi mogao da utiče na djecu koju je potrebno saslušati, jer je u odnosu na njih, obzirom da je radio kao vaspitač, bio u odnosu nadređenosti.
14. Okružni sud je ocijenio da i dalje egzistira i pritvorski osnov iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP RS, a to je da postoje okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo. Bojazan da bi boravkom na slobodi proizlazi iz samog odnosa mldb. oštećene prema apelantu koji je za ovaj vremenski period zbog velike razlike u godinama i zloupotrebom svog položaja, odnosa vaspitač - dijete stekao povjerenje i emotivnu vezanost oštećene za njega koja je u više navrata pokazivala zaštitnički odnos prema apelantu, prikrivanjem njegovog identiteta od drugih zaposlenih lica dječijeg doma. Okružni sud je istakao da je i sam apelant iskazao izrazitu upornost u pogledu kontrole nad mldb. oštećenoj koju je odmah nakon dolaska u dječiji dom vezao za sebe a zatim i seksualno iskorištavao, pratio je u vrijeme kada nije boravila u dječijem domu, ostvarivao kontakte sa njenom porodicom te prekoračio odnos koji imaju vaspitač i štićenik. Cijeneći da je prilikom pretresa u kući apelanta pronađena razna literatura o seksualnom odgoju djece, kriminalističkom profilisanju seksualnih prestupnika, kao i veći broj isječaka iz novina o pedofiliji i prostituciji zaista postoji opravdana bojazan da bi puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivično djelo i u odnosu na drugu djecu.
15. Kada je u pitanju osnov za produženje pritvora iz razloga propisanog članom 197 stav 1 tačka g) ZKP RS, Okružni sud je ukazao da se apelantu stavlja na teret teško krivično djelo iz člana 172 stav 3 u vezi sa st. 1 i 2 KZ RS, za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna, a koje je posebno teško obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela. Uzimajući u obzir da je apelant kao vaspitač iskoristio svoj službeni položaj i nadređenost, kao i nemoćno stanje oštećene, znajući da je ista posebno ranjiva, jer je u prethodnom periodu bila žrtva nasilja, te znajući da postoji velika nesrazmjera u godinama i zrelosti, jer je od oštećene stariji 28 godina, kao i da je u kontinuitetu od dvije godine vršio obljubu nad oštećenom, isto čini okolnosti izvršenja krivičnog djela posebno teškim, Okružni sud je zaključio da bi puštanjem na slobodu apelanta rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda i mira. Naime, Okružni sud je istakao da je nakon određivanja pritvora apelantu, javnost u Republici Srpskoj bila vidno uznemirena, te su priču o predmetnom događaju prenijeli, kako pisani, tako i elektronski mediji u RS i regionu. Takođe, na elektronskim medijima je organizovano više tematskih emisija posvećenih upravo ovom predmetu i tematici Doma za djecu bez roditeljskog staranja. Iz navedenih članaka i televizijskih emisija, kao i brojnih komentara na društvenim mrežama, koji se objavljuju čak i mjesec dana nakon određivanja pritvora apelantu, se najoštrije osuđuje postupanje apelanta. Istaknuto je i da je, nakon određivanja pritvora apelantu, smijenjen i direktor Doma za djecu bez roditeljskog staranja i da je organizovano više tematskih sjednica na kojima raspravljano o predmetnom događanju iz čega jasno proizlazi da je javnost uznemirena predmetnim događanjem, te da bi puštanjem na slobodu apelanta moglo doći „do bojazni za narušavanje javnog reda i mira.“
16. Konačno, Okružni sud je zaključio da se ovakvom odlukom neće dovesti u pitanje poštovanje člana 204 stav 4 ZKP RS i člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), koje propisuju da trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme i kada se isti cilj ne može ostvariti drugim sredstvima.
17. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 030948 22 Kž od 3. marta 2022. godine odbio, kao neosnovanu apelantovu žalbu, izjavljenu protiv Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 030948 22 Kv 2 od 25. februara 2022. godine.
18. U obrazloženju Rješenja, Vrhovni sud je naveo da je pažljivom analizom pobijanog rješenja u pravcu žalbenih navoda, zaključio da nisu osnovani prigovori koji upućuju na odsustvo osnovane sumnje i postojanju pritvorskih osnova iz člana 197 stav 1 tač. b), v) i g)
ZKP RS.
19. Vrhovni sud je ocijenio da je postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koja se tereti, koja je utvrđena prilikom određivanja pritvora, prvostepeni sud obrazložio u pobijanom rješenju detaljno iznoseći dokaze, sa njihovom analizom i ocjenom koja je u potpunosti potkrepljuje. Kod postojanja detaljnog i sistematičnog iskaza saslušanih svjedoka, koje sud izlaže i analizira, postoji dovoljno uvjerljivih i čvrstih dokaza o toj sumnji. Razloge koje o tome daje prvostepeni sud prihvata i Vrhovni sud kao valjane, radi čega su bez osnova prigovori žalbe branioca kojima se ukazuje da nema osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti, čime se sugeriše da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno.
20. Okolnost da svjedoci koje rješenje navodi poimenično, koje apelant dobro i dugo poznaje, nisu saslušani, pravilno je cijenjena kao koluziona opasnost i razlog za pritvor iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKP RS. Takođe, Vrhovni sud je ocijenio da je Okružni sud, cijeneći okolnosti pod kojima je krivično djelo počinjeno, kako vremenski i prostorno, odnos oštećene prema apelantu, vezanost oštećene za apelanta kao vaspitača, pravilno zaključio da postoji bojazan od ponavljanja krivičnog djela i ispunjenosti uslova za produženje pritvora po osnovu člana 197 stav 1 tačka v) ZKP RS.
21. Što se tiče pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP RS, Vrhovni su je ocijenio da je u pobijanom rješenju dato detaljno i valjano obrazloženje, kroz ocjenu težine krivičnog djela preko visine zaprijećene kazne i težine posljedice, kao i drugih okolnosti koje se odnose na način izvršenja krivičnog djela, a u vezi sa činjenicom da je djelo izvršeno prema štićenici od koje je osumnjičeni stariji 28 godina, stav javnosti kroz kontinuiranu zainteresovanost sa negativnim manifestacijama, zbog čega bi njegovo pojavljivanje, dakle puštanje na slobodu, rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.
Apelacija AP-1763/22
22. Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 030948 22 Kv 3 od 26. aprila 2022. godine, apelantu je produžen pritvor, za još 2 (dva) mjeseca, tako da po ovom rješenju može trajati najduže do 28. juna 2022. godine do 13,30 časova, zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo Obljuba nad dijetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172 stav 3 u vezi sa st. 1 i 2 KZ RS. Pritvor je produžen zbog postojanja pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tač. b), v) i g) ZKP RS.
23. Vrhovni sud je naveo da je povodom prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora apelantu održao ročište na kojem je tužilac ostao kod prijedloga za produženje pritvora apelantu a apelant i njegov branilac se protivili prijedlogu i predložili da se odbije.
24. Vrhovni sud je naveo da je osnovana sumnja utvrđena prilikom određivanja pritvora provjerena i održana rješenjem o njegovom produženju. Ona proizilazi iz do sada pribavljenih dokaza koji su dostavljeni uz prijedlog za produženje pritvora a posebno iz iskaza mldb. oštećene, svjedoka V.K., Lj.U., D.K. i J.K. te dokaza materijalne prirode. Istaknuto je da je svjedok V.K. detaljno i uvjerljivo opisao svoja prva saznanja o odnosu oštećene i apelanta, pronalasku prepiske na „Instagramu“ za koje su postojale sumnje da ga koristi apelant, prijave od strane vaspitača J.K. zbog sumnje da je apelant imao seksualne odnose sa oštećenom. Svoja saznanja o tom odnosu iznijeli su i ostali navedeni svjedoci potvrđujući navod ovog svjedoka što sve sa iskazom oštećene, gradi jednu logičnu i uvjerljivu osnovu iz koje proizilazi osnovana sumnja da je apelant poduzeo radnje u kojim su sadržani element bića krivičnog djela koje mu se stavlja na teret naredbom o sprovođenju istrage.
25. U vezi pritvorskog osnova predviđenog članom 197 stav 1 tačka b) ZKP RS, Vrhovni sud je naveo da smatra da i dalje egzistiraju. Ukazano je da prema dosadašnjem toku istrage i prikupljenim dokazima se opravdano može očekivati da se salušanjem mldb. štićenika dječijeg doma, sadašnjih i ranijih, može doći do saznanja koja su korisna za razjašnjenje ove krivične stvari. S druge strane svojstvo apelanta, kao vaspitača i autoriteta takvim licima prema položaju u domu je dovoljan osnov da se prihvati postojanje bojazni od njegovog uticaja na te svjedoke. Kroz navođenje da se radi o sadašnjim i ranijim štićenicima iz vremena apelantovog rada i boravka oštećene u domu, dovoljno je definisan i određen krug lica na koja se može ostvariti ovaj uticaj.
26. Vrhovni sud je takođe zaključio da i dalje egzistira i pritvorski osnov iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP RS, a to je da postoje okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo. Navedeno proizlazi iz samog odnosa mldb. oštećene prema apelantu koji je za ovaj vremenski period zbog velike razlike u godinama i zloupotrebom svog položaja, stekao povjerenje i emotivnu vezanost. Ova vezanost je takva da je ona u više navrata pokazivala zaštitnički odnos prema apelantu, prikrivanjem njegovog identiteta od drugih zaposlenih lica dječijeg doma. Sam apelant je iskazao izrazitu upornost u pogledu kontrole nad mldb. oštećenoj vezujući je za sebe, a zatim i seksualno iskorištavajući, prateći je van doma, ostvarujući kontakte sa njenom porodicom čime je prekoračio uobičajeni odnos koji imaju vaspitač i štićenik. Sve to zajedno, u vezi sa činjenicom da je prilikom pretresa u kući apelanta pronađena razna literatura o seksualnom odgoju djece, kriminalističkom profilisanju seksualnih prestupnika, kao i veći broj isječaka iz novina o pedofiliji i prostituciji zaista postoji opravdana bojazan da bi puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivično djelo.
27. Kada je u pitanju osnov za produženje pritvora iz razloga propisanog članom 197 stav 1 tačka g) ZKP RS, Vrhovni sud je ponovio stavove iz prethodnih rješenja. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je na elektronskim medijima organizovano više tematskih emisija, objavljivanje članaka i prenošenje brojnih komentara bez obzira što je proteklo tri mjeseca od određivanja pritvora apelantu, što je još uvijek aktuelno i sadrži najoštriju osudu postupanja apelanta.
28. Konačno, Vrhovni sud je ukazao da se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina a postoji potreba da se saslušaju brojni svjedoci, pribave i analiziraju nalazi vještačenja uključujući i kompleksne DNK analize, što sve dalje vodi utvrđivanju odlučnih činjenica to ukazuje da se istraga nije opravdano do sada mogla završiti a što su sve zajedno važni razlozi koji opravdavaju produženje pritvora za još dva mjeseca. S obzirom na izloženo, na osnovu člana 200 stav 3 ZKP RS, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci rješenja.
29. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 030948 22 Kž 2 od 6. maja 2022. godine odbio, kao neosnovanu apelantovu žalbu, izjavljenu protiv Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 030948 22 Kv 3 od 26. aprila 2022. godine. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud je ponovio razloge koji su dati u prvostepenom rješenju o osnovanoj sumnji da je apelant počinio krivično djelo za koje se provodi predmetna istraga, koje prihvata i Vrhovni sud kao valjane, radi čega su bez osnova prigovori žalbe kojim se ukazuje da nema osnovane sumnje kada je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti čime se sugeriše da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Vrhovni sud je ponovio i posebne razloge za pritvor te je istakao kako je i po stavu tog suda, u pobijanom rješenju pravilno ocijenjeno da ti razlozi postoje.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
30. Apelant u apelacijama ukazuje na povredu člana II i II/3 d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6 i 7 Evropske konvencije. Apelant navodi da je u toku dosadašnjeg toka krivičnog postupka u cijelosti povrijeđeno njegovo “pravo na odbranu“ jer je osumnjičen za krajnje teško krivično djelo ali uprkos nespornom nedostatku dokaza, [apelant] se i dalje nalazi u pritvoru po rješenjima Okružnog suda i Vrhovnog suda. Apelant ističe da je više puta isticao činjenicu da je [apelant] jedini koji živi u domaćinstvu sa svojim ocem [...], koji je star 82 godine, koji je lice sa invaliditetom i koji ne može da se brine sam o sebi a brigu o njemu je preuzeo [apelant], ali to nije uzeto u obzir. Apelant navodi da je odbrana predlagala da mu se odrede mjere zabrane koje bi ispunile svoju svrhu, prije svega mjera zabrane napuštanja porodične kuće ali postupajući sudovi ove navode i prijedloge nisu uzeli u razmatranje. Apelant navodi da je u konkretnom slučaju „oštećena - djevojčica uzrasta 13 godina, koja je ranije doživjela traumu gdje je bila podvođena od strane svoje bake pa je radi toga i smještena u Dom za nezbrinutu djecu [...], a prilikom ročišta za određivanje pritvora istaknuta je činjenica da je oštećena lice koje se liječi na psihijatriji uslijed trauma koje je doživjela i koja redovno uzima izuzetno jake terapije i lijekove za smirenje, pa uslijed takvog psihičkog stanja i ranijeg seksualnog zlostavljanja mogla je prije svega da izmisli predmetne događaje ili da bude nagovorena da predmetni događaj dočara na ovakav način.“ Apelant ističe da u konkretnom krivičnom postupku, do sada postoji samo iskaz oštećene, a o njenom psihičkom i ostalom stanju se apelant ranije očitovao, i to samo po sebi ne može biti razlog da se [apelant] i dalje nalazi u pritvoru i sa time se na najgrublji način krše njegova ljudska prava. Apelant navodi da je stav „Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), jasno nalaže da pritvor i pritvorski razlozi protekom vremena moraju biti što restriktivniji i što argumentovaniji, što u konkretnom slučaju nije riječ, a u priloženim rješenjima se uopšte ne obrazlaže ni osnovana sumnja a ni pritvorski razlozi.“ Posebno, apelant smatra da je Tužilaštvo bilo dužno nakon tri mjeseca da ga optuži a ne da traži produženje pritvora obrazlažući to saslušanjem eventualnih svjedoka, što je po njegovom stavu nerealno. Smatra da se „krajnje bespravno nalazi u pritvoru i da je apelacija u cjelosti osnovana.“
II.Odgovor na apelaciju
31. Okružni sud je odgovorio da su u ovom krivičnom postupku u svemu ispoštovana prava apelanta koja mu garantuje Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija, te da nije došlo do kršenja prava apelanta pobrojanih u apelaciji i predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
32. Vrhovni sud je odgovorio da se sasvim određeno izjasnio o apelantovim žalbenim prigovorima koji se odnose na odlučne činjenice i nije dužan da odgovara na sve druge prigovore koje apelant neopravdano, prema svom shvatanju pravilnosti vođenja postupka i zakonitosti dokaza, očekuje i na njima insistira.
33. Tužilaštvo je odgovorilo da apelant povredu istaknutih prava obrazlaže činjenicom da je jedini koji brine o ocu koji je lice s invaliditetom, da se radi o mldb. oštećenoj, za koju smatra da je izmislila predmetne događaje i da se osnovana sumnja u pogledu izvršenja predmetnog krivičnog djela koje mu se stavlja na teret ogleda u činjenici, odnosno samo dokazu u vidu iskaza mldb. oštećene. Naime, navodi apelanta nisu osnovani iz razloga što pored iskaza mldb. oštećene, postoje i iskazi radnika zaposlenih u Domu za nezbrinutu djecu, a prevashodno iskaz J.K. koji je prijavio krivično djelo i tom prilikom predočio šta mu je sve mldb. oštećena ispričala o predmetnim događajima, te iskazi štićenika doma koji to potvrđuju, uz napomenu da su, kako Okružni sud i Vrhovni sud, u svojim rješenjima dali sveobuhvatnu analizu dokaza koji potvrđuju osnovanu sumnju da je apelant počinio predmetno krivično djelo, kao i detaljnu analizu razloga zašto se prema istom ne može primijeniti neka blaža mjera osim pritvora.
V.Relevantni propisi
34. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 64/17, 104/18 – OUS RS, 15/21 i 89/21) koji u relevantnom dijelu glasi:
Obljuba sa djetetom mlađim od petnaest godina Član 172. st. (1), (2) i (3) (1) Ko izvrši obljubu ili s njom izjednačenu polnu radnju sa djetetom mlađim od petnaest godina, kazniće se kaznom zatvora od dvije do deset godina.
(2) Ako djelo iz stava 1. ovog člana izvrši srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stepena, a u pobočnoj liniji zaključno sa četvrtim stepenom, očuh, maćeha, usvojilac, staralac, nastavnik, vaspitač, ljekar, vjerski službenik ili drugo lice kojem je dijete povjereno radi učenja, vaspitanja, čuvanja, staranja ili njege, učinilac će se kazniti kaznom zatvora od pet do petnaest godina.
(3) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana izvršeno upotrebom sile ili prijetnje, ili iskorištavanjem duševne poremećenosti ili nemoćnog stanja djeteta, ili na naročito svirep ili ponižavajući način, ili od strane više lica, ili postoji velika nesrazmjera u zrelosti i uzrastu između učinioca i žrtve, ili je usljed djela nastupila teška tjelesna povreda, teško narušavanje zdravlja ili trudnoća lica prema kojem je djelo izvršeno, učinilac će se kazniti kaznom zatvorom najmanje osam godina.
35. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tač. b), v) i g) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i
g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
Trajanje pritvora u istrazi Član 200. st. (1), (2) i (3) (1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora.
Po rješenju sudije za prethodni postupak, pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.
(2) Pritvor se po odluci vijeća iz člana 24. stav 5. ovog zakona, na obrazložen prijedlog tužioca, može produžiti najviše za dva mjeseca.
Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje.
(3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, pritvor se može, odlukom Vrhovnog suda Republike Srpske, produžiti, na obrazloženi prijedlog tužioca, za najviše još tri mjeseca. Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja. O žalbi odlučuje vijeće Vrhovnog suda u drugom sastavu.
VI.Dopustivost
36. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
37. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su rješenjā Vrhovnog suda br. 11 0 K 030948 22 Kž od 3. marta 2022. godine i 11 0 K 030948 22 Kž 2 od 6. maja 2022. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena rješenja apelant je primio 9. marta i 11. maja 2022. godine, a apelacije su podnesene 30. marta i 18. maja 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
40. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjem povrijeđena prava iz člana II i II/3 d) i
e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6 i 7 Evropske konvencije. Međutim, imajući u vidu da je apelantu osporenim rješenjima produžen pritvor, proizlazi da se suština njegovog zahtjeva odnosi na zaštitu prava na slobodu i sigurnost ličnosti i člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud, imajući u vidu sadržaj apelacije i osporenih rješenja, te okolnost da Ustavni sud shodno pravilu iura novit curia nije ograničen niti vezan pravnom kvalifikacijom iz apelacije, u konkretnom slučaju ispitati da li je lišavanje slobode bilo u skladu sa članom II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5 Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
41. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
42. Član 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
43. Ustavni sud naglašava da se prava utvrđena u članu 5 Evropske konvencije prema svom sadržaju ubrajaju u osnovna prava zaštićena Evropskom konvencijom, te da član 5 Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava, odnosno, u konkretnom slučaju, ZKP RS kao nacionalnog prava, koje mora biti usklađeno sa standardima Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice za osumnjičenog ne smije pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je osoba počinila krivično djelo, te, načelno, samo radi osiguranja njene prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKP RS za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje opšteg uslova, dakle „osnovane sumnje“ da je osoba počinila krivično djelo, i postojanje barem jednog od posebnih razloga, taksativno nabrojanih u članu 197 stav 1 tač. a), b), v) i g).
44. Imajući u vidu da se apelacionim navodima suštinski ukazuje na nezakonitost pritvora uopšteno, da je apelant lice lišeno slobode i da se u vrijeme podnošenja apelacije nalazi u pritvoru zbog sumnje da je počinio krivično djelo Obljuba nad dijetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172 stav 3 u vezi sa st. 1 i 2 KZ RS, Ustavni sud podsjeća da član 5 stav 1 Evropske konvencije predviđa lišenje slobode kao dio krivičnog procesa osoba osumnjičenih za učešće u izvršenju krivičnog djela (član 5 stav 1 tačka c). Imajući u vidu da iz osporenih rješenja proizilazi da je apelant lišen slobode zbog sumnje da je počinio krivično djelo Obljuba nad dijetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172 stav 3 u vezi sa st. 1 i 2 KZ RS, Ustavni sud smatra da se apelantova situacija treba cijeniti u odnosu na član 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije.
45. Imajući to u vidu, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora temeljiti hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisan članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijevaju da je osoba lišena slobode u skladu sa članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Naime, član 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog perioda nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stajalištu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštivanja slobode pojedinca.
46. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je osoba počinila krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, Serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5 stav 1 Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravnu osnovu u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5 Evropske konvencije, tj. osoba koja se lišava slobode mora biti zaštićena od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 64).
47. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud podsjeća da je, u smislu odredbe člana 197 stav 1 ZKP RS, opšti uslov za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo, dok su posebni pritvorski razlozi taksativno nabrojani u stavu 1. navedene zakonske odredbe. U apelantovom slučaju je ocijenjeno da osim postojanja osnovane sumnje kao conditio sine qua non za određivanje pritvora postoje i tri posebna pritvorska razloga iz člana 197 stav 1 tač. b), v) i g) ZKP RS. Apelacijom su uopšteno problematizovani razlozi za pritvor (opšti i posebni) tvrdnjom da su sudovi postupali proizvoljno i da nije obrazloženo postojanje opšteg niti posebnih razloga za pritvor.
48. U vezi zaključka redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koja je osumnjičen, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepenih rješenja proizlazi da su Okružni sud i Vrhovni sud u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje cijenili dokazni materijal predočen od strane Tužilaštva (dokazi pobrojani na str. 2 i 3 obrazloženja rješenja od 25. februara 2022. godine i strani 2. rješenja od 26. aprila 2022. godine), pri čemu su ključni dokazi analizirani u nastavku na okolnost postojanja osnovane sumnje da je apelant, učestvovao u izvršenju krivičnog djela. Iz navedenog proizilazi da je osnovana sumnja utvrđena na temelju dokaza koji su interpretirani u obrazloženju osporenih prvostepenih rješenja, koje je u cijelosti prihvatio Vrhovni sud u drugostepenom postupku. Stoga se ne mogu prihvatiti tvrdnje da su izostali razlozi i obrazloženje u vezi sa zaključkom o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo Obljuba nad dijetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172 stav 3 u vezi sa st. 1 i 2 KZ RS. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, redovni sudovi utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog promatrača da je apelant mogao počiniti krivično djelo za koje je osumnjičen (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, naprijed citiranu odluku AP-5842/10, tačka 64,).
49. Ustavni sud dalje podsjeća da su Okružni sud i Vrhovni sud, prema zakonskoj odredbi člana 197 stav 1 tač. b), v) i g) ZKP RS, navedene osnove primijenili zbog postojanja naročitih okolnosti koje ukazuju da će (apelant) ometati krivični postupak uticajem na svjedoke (b), zbog postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna (v) i jer se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna i koje je naročito teško s obzirom da se radi o izvršenju krivičnog djela Obljuba nad dijetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172 stav 3 u vezi sa st. 1 i 2 KZ RS, što u konačnici predstavlja vanredne okolnosti koje bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom od narušavanja javnog reda (g). S obzirom na navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja, imajući pri tom u vidu da apelant zakonitost pritvora problematizuje uopšteno, Ustavni sud smatra da je u odnosu na osnov za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tač. b) i v) ZKP RS, u konkretnom predmetu redovni sud, u svjetlu konkretnih okolnosti ovog predmeta, dovoljno obrazložio svoj stav o neophodnosti produžavanja pritvora iz ovih posebnih pritvorskih razloga, pri čemu u datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost. Takođe, Ustavni sud primjećuje da iz osporenog rješenja od 25. februara 2022. godine proizilazi da je Okružni sud imao u vidu apelantov zahtjev za određivanje mjera zabrane ali da je zaključio da je neophodno da se protiv apelanta pritvor produži te da se isti cilj ne može ostvariti drugim sredstvima. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud obrazloženja redovnih sudova u okolnostima konkretnog slučaja ne smatra proizvoljnim, te nije mogao da prihvati osnovanim apelantove tvrdnje o proizvoljnosti primjene člana 197 stav 1 tač. b) i v) ZKP RS.
50. Nasuprot tome, u odnosu na navode apelacija kojim se osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP RS, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud prilikom donošenja rješenja od 3. februara 2022. godine kojim je apelantu produžio pritvor, zaključio da je osnovan prijedlog Tužilaštva da se apelantu odredi pritvor zbog ovog osnova (detaljno opisano u činjeničnom dijelu ove odluke). Ustavni sud ukazuje da se mjera pritvora po osnovu tačke g) stava 1 člana 197 može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna, koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela i ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. S tog aspekta, Ustavni sud ukazuje da prema stavu Evropskog suda određena krivična djela zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu standarda iz Evropske konvencije. To međutim važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uslovom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizilazi da bi puštanje osumnjičenog/optuženog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen.
51. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća na to da je u odlukama br. AP-3210/15 i AP 2930/15 (vidi, Ustavni sud, odluke br. AP-3210/15 od 27. oktobra 2015. godine i AP- 2930/15 od 16. septembra 2015. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) razmatrao pitanje u kontekstu primjene člana 146 stav 1 tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, koja je identična odredbama člana 197 stav 1 tačka g) ZKP RS, te utvrdio povredu prava na slobodu i sigurnost s aspekta primjene posebnog pritvorskog razloga iz člana 146 stav 1 tačka d) ZKP FBiH, zasnivajući svoje odluke na praksi Evropskog suda, Preporuci (C/M Rec2006) 13 Komiteta ministara Vijeća Evrope o zadržavanju u pritvoru, uslovima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe, a u Odluci broj AP-3210/15 i na Izvještaju Misije OSCE u Bosni i Hercegovini iz avgusta 2008. godine pod nazivom „Zakon i praksa u primjeni mjera ograničenja slobode: Opravdanost mjere pritvora u Bosni i Hercegovini“. Tako je Ustavni sud u citiranim odlukama, između ostalog, podsjetio na to da samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenog moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi, Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). Ustavni sud je u citiranim odlukama, takođe, podsjetio i na stav Evropskog suda da određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu prouzročiti socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. Međutim, prema ocjeni Evropskog suda, ta osnova može se smatrati relevantnom i dovoljnom samo pod uslovom da se temelji na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu doista narušilo javni red.
52. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da domaće zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Dalje, Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Vrhovni sud u dva navrata (rješenja od 25. februara i 26. aprila 2022. godine) prilikom ispitivanja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP RS ukazali na visinu propisane kazne zatvora za predmetno krivično djelo (kao objektivnog uslova za postojanje tog pritvorskog razloga), na sumnju u pogledu načina i okolnosti izvršenja krivičnog djela za koje se apelant tereti i najzad zainteresovanosti medija, a time i javnosti o sumnjama za počinjenje navedenog krivičnog djela. Takođe, redovni sudovi su ukazali na veliki nesrazmjer u godinama i zrelosti, jer je apelant od oštećene stariji 28 godina, kao i da je u kontinuitetu od dvije godine vršio obljubu nad oštećenom, što čini okolnosti izvršenja krivičnog djela posebno teškim. Ukazano je i da je nakon određivanja pritvora javnost u Republici Srpskoj bila vidno uznemirena, te su priču o predmetnom događaju prenijeli, kako pisani, tako i elektronski mediji u RS i regionu. Takođe, na elektronskim medijima je organizovano više tematskih emisija posvećenih upravo ovom predmetu i tematici Doma za djecu bez roditeljskog staranja. Navedeno je i da je nakon određivanja pritvora apelantu, smijenjen i direktor navedene ustanove i organizovano više tematskih sjednica na kojima raspravljano o događanju u Domu za djecu bez roditeljskog staranja iz čega jasno proizlazi da je javnost uznemirena predmetnim događanjem, te da bi puštanjem na slobodu apelanta moglo „doći do bojazni za narušavanje javnog reda i mira.“ Sve naprijed navedene okolnosti su od strane Okružnog suda i Vrhovnog suda ocijenjene kao vanredne okolnosti, koje u svojoj ukupnosti ukazuju da bi apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo prijetnjom narušavanja javnog reda.
53. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu niti jednim konkretnim argumentom ukazali da zaista postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u smislu navedenih stavova Evropskog suda, već su, upravo potvrđujući konstataciju iz navedenog izvještaja OSCE-a i stava Ustavnog suda iz Odluke broj AP-3210/15, osporena rješenja o produžavanju pritvora donijeli imajući u vidu visinu zaprijećene kazne, način za koji se sumnja da je krivično djelo počinjeno, medijsko praćenje „slučaja“ i organizovanje više tematskih sjednica na kojima raspravljano o događanju u Domu za djecu bez roditeljskog staranja kao i smjenom direktora navedene ustanove. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da je pozivanje redovnih sudova na činjenicu da navedene okolnosti predstavljaju vanredne okolnosti koje bi, ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu, mogle dovesti do narušavanja javnog reda, proizvoljno u pogledu postojanja vanrednih okolnosti kao osnova za određivanje pritvora, shodno odredbama člana 197 stav 1 tačka g) ZKP. S tog aspekta, Ustavni sud je mišljenja da su i Okružni i Vrhovni sud iznijeli samo pretpostavke („bojazan“) da bi puštanje apelanta na slobodu predstavljalo stvarnu opasnost za narušavanje javnog reda te da su propustili utvrditi postojanje vanrednih okolnosti u periodu relevantnom za produženje pritvora i jasno konkretizovati kojim radnjama i dešavanjima bi nastupila stvarna prijetnja narušavanju javnog reda i mira.
54. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su osnovani navodi apelanta da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije u odnosu na zaključak redovnih sudova da su ispunjeni razlozi za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP RS.
55. Konačno, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produživanju mjere pritvora, da u situaciji kada utvrdi da je apelantovo lišavanje slobode po osporenoj odluci redovnog suda rezultovalo povredom prava na ličnu slobodu i sigrnost i to samo u odnosu na jedan od tri pritvorska razloga, te da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode po osporenim odlukama u predmetu AP-1131/22 isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja/produžavanja mjere pritvora (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68 i 69, s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba).
56. Nasuprot tome, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke i ukinuo odluku Vrhovnog suda od 6. maja 2022. godine kojom je potvrđeno rješenje od 26. aprila 2022. godine, budući da pritvor po rješenju od 26. aprila 2022. godine može trajati najduže do 28. juna 2022. godine do 13,30h, i to samo u dijelu koji se odnosio na pritvorski osnov iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP RS.
VIII.Zaključak
57. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije, kada su redovni sudovi propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi puštanje apelanta na slobodu rezultovalo vanrednim okolnostima uslijed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 197 stav 1 tačka g) ZKP RS.
58. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na ličnu slobodu i sigurnost u odnosu na ostale aspekte člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stava 3 Evropske konvencije, kada su odluke o produžavanju pritvora donijeli zakonom ustanovljeni nadležni sudovi na način i u postupku propisanom zakonom, pri čemu su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili razloge za postojanje osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 197 stav 1 tačka b) i v) ZKP RS, te kada je drugostepeni sud potvrdio iste, uz zaključak da je pritvor jedina adekvatna mjera.
59. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
60. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić