Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3049/21 (M. B., E. B., A. B., S. B. i S. Ć.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3049/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-3049/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Muharem Begić i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Muharem Begić, Ermin Bajrić, Amir Bejtić, Siniša Blažić i Silvije Ćelan protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 451217 16 Rsž od 26. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Muharem Begić, Ermin Bajrić, Amir Bejtić, Siniša Blažić i Silvije Ćelan (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bihaća, koje zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnijeli su 25. avgusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 451217 21 Rev od 1. juna 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 451217 16 Rsž od 26. februara 2021. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1158/21 od 9. juna 2021. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 1. juna 2021. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 451217 14 Rs od 18. aprila 2016. godine obavezana je tužena (Federacija Bosne i Hercegovine, Sudska policija) da apelantima isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama, pobliže naznačene u izreci predmetne presude, na ime: razlike plate po osnovu uvećanja bruto satnice zbog uvećanja životnih troškova u periodu od 1. jula 2011. do 31. jula 2014. godine, razlike naknade za minuli rad za navedeni vremenski period, te manje isplaćene naknade za regres za korišćenje godišnjeg odmora. Obavezana je tužena da apelantima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.292.44 KM.
4. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda od 18. aprila 2016. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Rs 451217 16 Rsž od 26. februara 2021. godine žalbu apelanata odbio kao neosnovanu, dok je žalbu tužene uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata da se obaveže tužena da apelantima isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom na ime razlike plate po osnovu uvećanja bruto satnice zbog uvećanja životnih troškova u periodu od 1. jula 2011. do 31. jula 2014. godine i razlike naknade za minuli rad za navedeni vremenski period, te je prvostepenu presudu preinačio i u dijelu odluke o troškovima postupka na način da je obavezao tuženu da apelantima, na ime troškova parničnog postupka, isplati iznos od 1.764,14 KM (umjesto iznosa od 5.292.44 KM), dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom nesporno utvrđeno da su apelanti zaposlenici tužene, da su bili zaposlenici tužene u utuženom periodu, ali da je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva. Naime, kako je naveo Kantonalni sud, osnovano se u žalbi tužene navodi da sud i vještak nisu ovlašćeni da u redovnom postupku, prostom računicom, usklađuju najnižu bruto satnicu, jer je odredbama člana 9. Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH propisano da će Vlada Federacije BiH donositi odluke o povećanju najniže bruto satnice u skladu sa indeksom povećanja rasta troškova života koji objavljuje Federalni zavod za statistiku. Kantonalni sud je ukazao da je takav stav zauzeo Vrhovni sud Federacije BiH u svojoj Odluci o pravnom shvaćanju broj 65 0 P 496860 16 Spp2 od 27. januara 2017. godine. Shodno naprijed navedenom, Kantonalni sud je žalbu u tom dijelu usvojio i preinačio prvostepenu presudu. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan i tužbeni zahtjev apelanata za isplatu razlike naknade za minuli rad jer, kako u konkretnom slučaju apelantima ne pripada pravo na isplatu razlike plate po osnovu povećanja troškova života, samim tim im ne pripada ni pravo na isplatu bilo kakve razlike naknade za minuli rad.
6. U odnosu na odluku o troškovima postupka, Kantonalni sud je naveo da je, dakle, povodom žalbe tužene predmetnu žalbu usvojio i preinačio prvostepenu presudu na način da su apelanti odbijeni sa tužbenim zahtjevom za isplatu razlike plate po osnovu povećanja bruto satnice i minulog rada. Prema tome, Kantonalni sud je naveo da su apelanti u predmetnom postupku uspjeli sa 1/3, odnosno samo u dijelu isplate regresa, pa je u tom smislu preinačena i odluka o troškovima parničnog postupka srazmjerno uspjehu apelanata u parnici te su apelantima dosuđeni troškovi predmetnog postupka u iznosu od 1.764,14 KM (umjesto iznosa od 5.292.44 KM). Takođe, Kantonalni sud je ukazao da se angažovanje advokata čije je sjedište izvan područja suda nije moglo smatrati nužnim za vođenje predmetne parnice, pa da se troškovi nastali usljed navedenog nisu mogli smatrati troškovima potrebnim radi vođenja parnice. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je o troškovima odsustva iz kancelarije Ustavni sud zauzeo stav u Odluci o dopustivosti broj AP-6/21 od 17. februara 2021 godine.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, između ostalog, navode da ne trebaju da trpe štetne posljedice uzrokovane činjenicom da Vlada Federacije BiH nije povećala najmanju bruto satnicu, pa da je predmetni zahtjev apelanata (za isplatu razlike plate po osnovu uvećanja bruto satnice zbog uvećanja životnih troškova i na ime razlike naknade za minuli rad) u konkretnom slučaju morao biti usvojen u cijelosti. Ističu da im je povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku. Nadalje, apelanti osporavaju i odluku Kantonalnog suda o troškovima postupka ističući da su troškovi odsustva iz kancelarije „predviđeni“ relevantnim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, u odnosu na navode apelanata koji se tiču odluke o njihovom tužbenom zahtjevu u dijelu u kojem je isti odlukom Kantonalnog suda odbijen kao neosnovan, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1149/19 od 30. oktobra 2019. godine, u odnosu na AP-2251/19, dostupna na www.ustavnisud.ba). U odnosu na navode apelanata koji se tiču odluke Kantonalnog suda o troškovima predmetnog postupka, Ustavni sud podsjeća da je, takođe, u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1623/21 od 23. juna 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U odnosu na navode apelanata kojima ukazuju na to da je u predmetnom postupku došlo do povrede načela ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud zapaža da apelanti, kako to proizlazi iz stanja predmetnog spisa, nisu bili onemogućeni da izlože svoj predmet, odnosno da iznesu dokaznu građu u predmetnom postupku, pa se stoga, nasuprot tvrdnjama apelanata, ne može zaključiti da je na bilo koji način dovedeno u pitanje načelo ravnopravnosti parničnih stranaka u predmetnom postupku. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić