Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3926/20 (TT „Group“ d.o.o. Šipovo)

Odluka donesena 22. 06. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Aktivna legitimacija
  • Zakup
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Isplata duga
  • Pasivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3926/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-3926/20, rješavajući apelaciju TT „Group“ d.o.o. Šipovo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio TT „Group“ d.o.o. Šipovo protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 121967 19 Rev od 12. augusta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. TT „Group“ d.o.o. Šipovo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija "Pucar" Miljkan Pucar, Slavica Graorac i Slavko Jandrić, podnio je 30. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 121967 19 Rev od 12. augusta 2020. godine.

2. Presudom Okružnog privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 57 0 Ps 121967 18 Ps 2 od 1. aprila 2019. godine obavezan je apelant da tužiocu Draganu Tufegdžiji vlasniku Pekoteke „Centar“ s.p. Šipovo (u daljnjem tekstu: tužilac) isplati određeni novčani iznos [na ime isporučenih pekarskih proizvoda], uz obavezu naknade troškova parničnog postupka. Istom presudom je odbijen kao neosnovan protivtužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da sud obaveže tužioca da mu na ime duga za neplaćene mjesečne zakupnine za određeni period isplati određeni novčani iznos. Presudom je usvojen protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže tužioca da mu na ime duga za isporučeno brašno isplati određeni novčani iznos i troškove postupka. Konačno, presudom je odbijen kao neosnovan i protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže tužioca da mu na ime naknade utroška električne energije isplati određeni novčani iznos (sve preciznije navedeno u izreci presude).

3. Okružni sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da su bile u poslovnim odnosima po osnovu isporuke pekarskih proizvoda, kao i isporuke brašna. Nadalje, utvrđeno je da je tužilac u periodu od 2014. do 2016. godine apelantu isporučivao pekarske proizvode i za svaku isporuku ispostavljao fakture koje je knjižio u svojim evidencijama, kao i apelant, što je vještak ekonomske struke konstatovao u nalaz i mišljenju, navodeći da su i jedna i druga strana na potpuno identičan način evidentirali u svojim poslovnim evidencijama navedene finansijske dokumente, te da je utvrđen ukupan iznos potraživanja tužioca po osnovu isporučenih pekarskih proizvoda po ispostavljenim računima. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja Okružni sud je primjenom odredba člana 262. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zaključio da je tužilac kao povjerilac ovlašten da od apelanta kao dužnika zahtjeva ispunjenje obaveze, a apelant je obavezan ispuniti tu obavezu savjesno u svemu kako ona glasi.

4. Nadalje, Okružni sud je utvrdio da tužilac kao fizičko lice (zakupoprimac) sa preduzećem „Vitorog“ a.d. Šipovo (zakupodavac) zaključio ugovor o zakupu poslovnog prostora u Šipovu (u daljnjem tekstu: pekara) uz cijenu zakupnine od 700,00 KM. Okružni sud je na osnovu zapisnika o primopredaji stvari i opreme utvrdio da je apelant izdao u zakup pekaru tužiocu sa pratećom opremom koja je taksativno nabrojana u zapisniku (u daljnjem tekstu: oprema), koji je potpisan od strane apelanta kao zakupodavca i tužioca kao zakupoprimca. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, Okružni sud je zaključio da protivtužbeni zahtjev koji se odnosi na potraživanje na ime zakupnine nije osnovan. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da su u poslovnom odnosu po osnovu zakupa pekare i opreme za pekaru bili fizičko lice (tužilac) i pravno lice „Vitorog“ a.d. Šipovo, zbog čega je sud zaključio da apelant nema aktivnu legitimaciju za isticanje ovakvog zahtjeva, kao i da tužilac nema pasivnu legitimaciju u tom dijelu zahtjeva.

5. Okružni sud je osnovanost protivtužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje apelanta za isporučeno bračno detaljno pojasnio na strani devet obrazloženja presude.

6. Okružni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da nije osnovan ni dio protivtužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu duga na ime isporučene električne energije. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je nesporno da se računi za utrošenu električnu energiju odnose na pekaru, koju je po osnovu Ugovora o zakupu, izdalo treće lice, odnosno „Vitorog“ a.d. Šipovo kao zakupodavac tužiocu kao zakupoprimcu, zbog čega je usvojio prigovor nedostatka i aktivne i pasivne legitimacije.

7. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Viši privredni sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši sud) je donio Presudu broj 57 0 Ps 121967 19 Pž od 15. oktobra 2019. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio presudu Okružnog suda u usvajajućem dijelu tužbenog zahtjeva i u dijelu kojim je odbijen protivtužbeni zahtjev.

8. Viši sud je apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio, prihvatajući činjenično utvrđenje i pravne zaključke prvostepenog suda u pogledu odluke o usvajanju tužbenog zahtjeva tužioca i odluke o odbijanju protivtužbenog zahtjeva apelanta na ime plaćanja električne energije, ali ne i zaključak prvostepenog suda u pogledu nedostatka stvarne legitimacije strana u sporu, u pogledu protivtužbenog zahtjeva apelanta na ime zakupnine za opremu, slijedom čega je prvostepenu presudu u tom dijelu potvrdio, iz razloga što tuženi provedenim dokazima nije dokazao visinu zakupnine, a ne iz razloga datih u prvostepenoj presudi. Naime, Viši sud je u obrazloženju presude naveo da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je tužiocu kao fizičkom licu opremu isporučio „Vitorog“ a.d. Šipovo, budući da iz zapisnika o primopredaji opreme proizilazi da je zapisnik snabdjeven pečatom apelanta. Međutim, po ocjeni Višeg suda, apelant izvedenim dokazima nije dokazao visinu svog potraživanja koja bi se odnosila na zakup opreme za pekaru. U tom smislu, Viši sud je pojasnio da zapisnik o primopredaji opreme ne sadrži visinu zakupa opreme, niti ima bitne elemente ugovora o zakupu pokretnih stvari, niti se njime može dokazati visina zakupnine koja je bitan element svakog ugovora o zakupu. Pored toga, Viši sud je naglasio da u konkretnom slučaju nije sporno da je između tužioca i „Vitorog“ a.d. Šipovo zaključen Ugovor o zakupu poslovnog prostora i da je predmet zakupa pekara, međutim, predmet konkretnog spora nije plaćanje zakupnine za poslovni prostor i predmetni ugovor nije zaključen između parničnih stranaka u konkretnoj pravnoj stvari.

9. Odlučujući o reviziji apelanta Vrhovni sud je Presudom broj 57 0 Ps 121967 19 Rev od 12. augusta 2020. godine reviziju odbio.

10. Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom revizionom postupku sporna odluka u usvajajućem dijelu tužbenog zahtjeva tužioca i u odbijajućem dijelu protivtužbenog zahtjeva apelanta na ime zakupnine za opremu i na ime potrošnje električne energije. Vrhovni sud je naveo da je osporena odluka u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev tužioca zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava (član 262. ZOO). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da iz sadržaja zapisnika o primopredaji stvari i opreme proizilazi da je tužilac kao fizičko lice preuzeo od apelanta opremu nabrojanu u otpremnici iz čega dalje proizilazi da su tužilac i apelant u materijalno pravnom odnosu u pogledu predmetne opreme. Međutim, s obzirom da navedeni zapisnik, a ni otpremnica, osim nabrojanih stvari i opreme, ne sadrži druge elemente iz kojih bi proizlazilo da je time zasnovan zakupni odnos između tužioca i apelanta, u pogledu predmetne opreme, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilno stanovište drugostepenog suda, da navedena pismena nemaju elemente ugovora o zakupu. Kako je za usvajanje predmetnog dijela protivtužbenog zahtjeva apelant morao dokazati postojanje zakupnog odnosa sa tužiocem u pogledu korištenja navedene opreme, kao i visinu zakupnine, što provedenim dokazima nije dokazao, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan zaključak drugostepenog suda, da apelant nije dokazao osnov, ni visinu predmetnog potraživanja, u smislu člana 7. stav 1. i čl. 123. i 126. ZPP-a.

Apelacioni navodi

11. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Navodi da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo odnosno arbitrirali pri tumačenju i primjeni materijalnog i procesnog prava i to na njegovu štetu, čime je ishodovana direktna povreda prava na pristup sudu i sudsku zaštitu. Ističe da je osporena presuda u pobijanom dijelu nejasna i kontradiktorna, jer je suprotna činjenicama i dokazima na koje se sud u toj presudi poziva. Nadalje, navodi da je sud potpuno ispustio iz vida činjenicu da se tužilac nije pojavio pred sudom, nije dao iskaz, držao se pasivno, kakvo ponašanje je sud trebao posebno cijeniti kada je donosio odluku. Apelant navodi da je sud morao cijeniti dokaze koje ima u spisu, a ne proizvoljno tvrditi da navedenu činjenicu apelant nije dokazao.

Relevantni propisi

12. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Ispunjenje obaveze i posledice neispunjenja Član 262. stav 1.

(1) Poverilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahteva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savesno u svemu kako ona glasi.

13. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS RS, 45/09 – OUS RS, 49/09, 61/13 i 109/21 – OUS RS). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS RS, 45/09 – OUS RS, 49/09 i 61/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

17. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a i ZPP-a, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizilazi da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da su tužilac i apelant bili u poslovnom odnosu u kojem je tužilac izvršio isporuku pekarskih proizvoda apelantu, kao i da su i tužilac i apelant u svojim knjigovodstvenim evidencijama evidentirali dug apelanta prema tužiocu, zbog čega je sud apelanta obavezao da tužiocu, u smislu člana 262. ZOO, isplati dug po osnovu isporučenih pekarskih proizvoda. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant nije, u smislu člana 7. stav 1. i čl. 123. i 126. ZPP-a, dokazao ni osnov ni visinu postavljenog protivtužbenog zahtjeva kojim je tražio isplatu zakupnine za korištenje opreme, dok je protivtužbeni zahtjev za isplatu naknade na ime utrošene električne energije odbijen usljed nedostatka aktivne i pasivne legitimacije. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja prigovore koje je isticao u žalbi i reviziji, a na koje su detaljno odgovorili Viši sud i Vrhovni sud u obrazloženjima osporenih odluka, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3926/20 (TT „Group“ d.o.o. Šipovo) | Sudska praksa | Aktio