Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4717/20 (L. J.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Radni spor
- Otkaz
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 88
- Zakon o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-4717/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4717/20, rješavajući apelaciju Ljiljane Jevtić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Ljiljane Jevtić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 257915 14 Rsž od 19.
decembra 2019. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Ljiljani Jevtić u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Ljiljane Jevtić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 257915 14 Rsž od 19. decembra 2019. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ljiljana Jevtić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Vlasenice, koju zastupa Edvin Agić, advokat iz Tuzle, podnijela je 25. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 257915 14 Rsž od 19. decembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 257915 12 Rs od 14. februara 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 2846/20 od 14. oktobra 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 2864/20, koju je apelantica podnijela 5. augusta 2020. godine protiv presude Kantonalnog suda od 19. decembra 2019. godine, jer je postupak po izjavljenoj reviziji protiv osporene presude bio u toku. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 257915 20 Rev od 27. oktobra 2020. godine revizija odbačena kao nedozvoljena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog suda, te Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 1. novembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Pozvani su u periodu od 11. do 26. novembra 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.
5. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelanticinom zastupniku radi eventualnog izjašnjenja na odgovore 18. januara 2022. godine.
6. Apelanticin zastupnik je 26. januara 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
8. Iz zabilješke od 1. decembra 2011. godine (koja je dostavljena uz apelaciju), koju je sačinio sekretar tuženog (Z. O.) u prisustvu svjedoka (zaposlenika E. V.), proizlazi da je 1. decembra 2011. godine trebao uručiti apelantici zahtjev za davanje izjave u pismenoj formi, te da je telefonskim putem pokušao da kontaktira apelanticu i objasni joj da je u njenom interesu da napiše opravdanje (pismenu odbranu), ali da je apelantica bila izričita i odbila bilo kakvo objašnjenje, izjašnjavanje ili potpisivanje jer „joj je advokat savjetovao“ da ne prima nikakve dokumente niti da se izjašnjava. Također je navedeno da ju je nakon toga upozorio da je protiv apelantice pokrenut postupak utvrđivanja odgovornosti zbog nedolazaka na posao, kao i da je navedeno da će pismena u skladu s odredbama Pravilnika biti uručena u radnu kancelariju, odnosno na kućnu adresu ili biti objavljena na oglasnoj ploči.
9. Rješenjem tuženog o otkazu ugovora o radu broj 110-1069/11 od 12. decembra 2011. godine (u daljnjem tekstu: predmetno rješenje), na osnovu člana 86. stav 1. tačka 5, a u vezi sa članom 88. stav 1. Zakona o radu, apelantici je otkazan ugovor o radu zaključen na neodređeno vrijeme 16. novembra 2009. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o radu) zbog teže povrede radne obaveze iz člana 121. stav 1. tačka 14. Pravilnika o radu tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik) – neopravdanog izostanka tri radna dana s posla u toku 2011. godine, a koje apelantica nije ni željela opravdati, te zbog teže povrede radne obaveze iz člana 121. stav 1. tačke 23. Pravilnika – nedoličnog ponašanja prema drugoj zaposlenici učinjenog 2. decembra 2011. godine, koje apelantica nije željela opravdati. Nadalje, iz predmetnog rješenja proizlazi da iz navedenih razloga nastavak radnog odnosa nije moguć, pa shodno članu 94. Pravilnika i članu 100. Zakona o radu apelantica nema pravo na otpremninu, te je sa 12. decembrom 2011. godine raskinut radni odnos apelantice kod tuženog.
Osporeni postupak
10. Apelantica je 18. maja 2012. godine podnijela tužbu protiv tuženog kojom je predložila da se utvrdi da joj je nezakonito prestao radni odnos kod tuženog i da se tuženi obaveže da joj uspostavi radno-pravni odnos, kao i prizna sva prava po ugovoru o radu i isplati zaostale plaće, topli obrok, prevoz, uz odgovarajuće doprinose, kao i da joj isplati određeni iznos za službena putovanja, sve sa zateznim kamatama i troškovima postupka.
11. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 257915 12 Rs od 14. februara 2014. godine, stavom I izreke, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se utvrdi da joj je nezakonito prestao radni odnos kod tuženog, te da se tuženi obaveže da joj uspostavi radno-pravni odnos i prizna sva prava po ugovoru o radu. Stavom II izreke presude usvojen je apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj na ime zaostalih plaća za period novembar i dio decembra 2011. godine isplati iznos, bliže označen u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom. Stavom III izreke presude odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa koji se odnosi na potraživane plaće, te dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu određenih iznosa na ime naknade za topli obrok, troškova prevoza za određene periode, odgovarajuće doprinose za PIO i zdravstveno osiguranje, određeni iznos za službena putovanja, sve s odgovarajućim zateznim kamatama, uz naknadu troškova parničnog postupka. Stavom IV izreke presude apelantica je obavezana isplatiti tuženom po osnovu troškova postupka iznos od 1.123,20 KM.
12. Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je apelantica bila zaposlenik tuženog po ugovoru o radu do 12. decembra 2011. godine kada je doneseno predmetno rješenje kojim je apelantici utvrđen prestanak radnog odnosa. Dalje je navedeno da je tokom postupka utvrđeno da apelantica 15. 28. i 29. novembra 2011. godine nije bila prisutna na radnom mjestu, a što je i ona priznala, kao ni 16. novembra 2011. godine, kada je polagala stručni upravni ispit. Dalje je navedeno da iz apelanticine izjave proizlazi da nije imala pismeno odobrenje tuženog kao poslodavca za odsustvo u navedene dane, te da je 15. novembar 2011. godine koristila za polaganje stručnog ispita (iako je iz uvjerenja o položenom ispitu utvrđeno da je ispit polagala 16. novembra 2011. godine za koji dan, prema njenoj tvrdnji, također nije ima odobrenje za odsustvo s posla), dok je 28. i 29. novembra 2011. godine bila odsutna zbog vjerskih praznika, te je istakla da se javila portiru, odnosno direktoru, a što je bila praksa. Zatim je navedeno da iz provedenih dokaza, izjava svjedoka, knjige evidencija dolazaka i odlazaka, protokola i dokumentacije računovodstva proizlazi da je apelantica u navedene dane bila odsutna s posla, da nije podnosila zahtjev, niti joj je izdato bilo kakvo rješenje o plaćenom ili neplaćenom odsustvu s posla u te dane, niti je za te dane dostavila ljekarske doznake, niti je na bilo koji način pismeno opravdala svoj izostanak. Općinski sud je istakao da apelantica svoje tvrdnje da je portira i direktora obavijestila usmeno o izostanku s posla ničim nije potkrijepila, dok je tuženi navedenim pismenim izjavama koje je sud proveo kao dokaz, kao i evidencijama potvrdio da tuženi kao poslodavac od strane apelantice o nedolasku na posao u navedene dane nije bio obaviješten o razlozima nedolaska. Zatim je ukazao da se prema članu 121. tačka 14. Pravilnika neopravdan izostanak s posla u trajanju od tri dana u kalendarskoj godini smatra težom povredom radnih obaveza, zbog koje se može otkazati ugovor o radu, što je tuženi i učinio. Prema mišljenju Općinskog suda, apelantica je bila dužna pismeno se obratiti tuženom kao poslodavcu za dobivanje odobrenja za odsustvo s posla u dane u koje je odsustvovala, te navesti razloge zbog kojih želi da odsustvuje, a što apelantica, prema njenom iskazu, nije učinila. Također je navedeno da je u skladu sa Zakonom o radu i Pravilnikom apelantici pripadalo pravo da koristi dane za vjerske praznike, kao i dane za stručno usavršavanje, ali, prema mišljenju Općinskog suda, odsustvo s posla apelantice u navedene dane bez odluke, odnosno odobrenja direktora ili drugog ovlaštenog lica predstavlja neopravdan izostanak s posla, čak i ako postoji načelna saglasnost neposrednog rukovodioca da može koristiti navedene dane. Općinski sud je istakao da apelantica nije dokazala da je imala neposrednu saglasnost rukovodioca, dok je tuženi svojim dokazima dokazao da tu saglasnost nije dao.
13. Općinski sud je naveo da je otkaz ugovora o radu apelantici dat i zbog njenog nedoličnog ponašanja, koje se ponavljalo, te da se u skladu sa članom 121. stav 1. tačka 23. Pravilnika težom povredom radne obaveze smatra nedolično ponašanje prema ostalim zaposlenicima, svađe, uvrede, prijetnje, vulgarni ispadi itd. Zatim je ukazao da je iz provedenih dokaza utvrđeno da je apelantica pismeno upozoravana na svoje ponašanje (apelantica je potvrdila da je dva puta upozorena), te da je prekršajno odgovarala, a što je sud utvrdio iz dokaza provedenih tokom postupka (sudska rješenja od 19. oktobra 2011. i 9. novembra 2011. godine kojim je apelantica proglašena odgovornom i utvrđeno je kršenje radne discipline). Također je navedeno da je apelantica odbila obavljanje dežure, a što je bilo u opisu apelanticinih poslova i radnih zadataka (utvrđeno iz originalnog i prepravljenog spiska dežurstva od 26. oktobra 2010. godine i drugog pisma upozorenja pred otkaz od 2. novembra 2011. godine). Dakle, iz materijalne dokumentacije uložene u spis, a koja je potvrđena i apelanticinim iskazom, utvrđeno da je apelantica svojim ponašanjem doprinijela odluci tuženog da donese predmetno rješenje, jer je ona priznala kod ovog suda da je prekršajno odgovarala za nedolično ponašanje na poslu, da je upozoravana na ponašanje, utvrđeno je da je odbila dežurstva, te da za svoje odsustvo s posla u sporne dane nije tražila odobrenje poslodavca.
14. Općinski sud je ukazao da je apelantica u tužbi, između ostalog, navela da nikada nije dobila predmetno rješenje, te da joj nije omogućeno iznošenje odbrane u smislu člana 90. Zakona o radu. Dalje je navedeno da je tuženi u odgovoru na tužbu, između ostalog, naveo da je apelantici u više navrata pokušano uručenje predmetnog rješenja koje je apelantica odbila primiti. Također je navedeno da što se tiče pružanja odbrane, apelantici je pruženo pravo na odbranu, tako što joj je upućen zahtjev za dostavljanje odbrane u pisanoj formi, međutim apelantica ga je odbila primiti, pa se stoga nije ni očitovala. Pri tome je napomenuo da apelantica nije htjela primiti nijedan zahtjev za očitovanje u slučaju incidenata u muzeju, upozorenja pred otkaz i ostalog, pa je bio prisiljen takve akte slati poštom, postavljanjem na oglasnoj ploči muzeja, ostavljanjem u apelanticinoj kancelariji itd.
15. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelantica 12. decembra 2011. godine bila na radnom mjestu kod tuženog, te da joj je pravnik tuženog (prema apelanticinom iskazu) pokušao, uz prisustvo pet zaposlenika tuženog, uručiti predmetno rješenje koje je apelantica odbila primiti – preuzeti i potpisati prijem rješenja. Zatim je navedeno da je istog dana apelantica napustila svoje radno mjesto, na koje više nikada nije došla, te da je istog dana sa radnog mjesta otišla kod ljekara i otvorila bolovanje. Dakle, kako je utvrđeno da je apelantica odbila primiti predmetno rješenje, prema mišljenju Općinskog suda, predmetno rješenje smatra se uručenim apelantici, tim više što je provedenim dokazima utvrđeno da je tuženi predmetno rješenje pokušao poštom dostaviti apelantici na adresu na kojoj je bila prijavljena u Sarajevu, ali ga apelantica nije preuzela.
16. Dalje je navedeno da je shodno članu 125. Pravilnika direktor tuženog pokrenuo postupak utvrđivanja apelanticine odgovornosti zbog nedolazaka na posao u sporne dane, pa je 1. decembra 2011. godine apelantici upućen zahtjev za dostavljanje odbrane u pisanoj formi u skladu sa članom
90. Zakona o radu, koji je propisao da će poslodavac omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu, iz čega je utvrđeno da je tuženi omogućio apelantici da u pisanoj formi dostavi odbranu u vezi s nedolaskom u sporne dane na posao, a s obzirom na to da se radilo o tri dana, što prema Pravilniku kao teža povreda radne dužnosti za posljedicu ima otkaz ugovora o radu. Zatim je ukazao da iz pismene zabilješke od 1. decembra 2011. godine (omaškom suda navedeno 1. novembra 2012. godine) proizlazi da je tuženi apelantici pokušao uručiti zahtjev za dostavljanje odbrane u pismenoj formi, po kojem apelantica nije postupila. Osim toga, navedeno je da je tuženi kao poslodavac prije donošenja predmetnog rješenja pribavio i mišljenje Vijeća zaposlenika, koje je dalo pozitivno mišljenje na otkaz ugovora o radu apelantici. Također je istakao da je tokom postupka proveden dokaz uvidom i čitanjem zabilješke inspektora rada od 19. marta 2012. godine koji je utvrdio da je otkaz ugovora o radu dat u skladu sa Zakonom radu. Cijeneći sve navedeno, Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je tuženi u potpunosti postupio u skladu sa Zakonom o radu (čl. 86. i 89), te da je predmetno rješenje doneseno u skladu sa članom 89. Zakona o radu u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenice zbog kojih se daje otkaz. Također je istakao da je tuženi u skladu sa članom 90. Zakona o radu omogućio apelantici da iznese svoju odbranu, što je utvrđeno iz upućenih zahtjeva vezanih za nedolazak na posao i nedolično ponašanje, a na koje apelantica nije odgovorila, te da je tuženi pribavio i mišljenje Vijeća zaposlenika, stoga je, prema mišljenju Općinskog suda, u skladu sa članom 91. Zakona o radu tuženi dokazao da je opravdano otkazao ugovor o radu apelantici i tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbio.
17. Općinski sud je ponovio da je utvrđeno da je apelantica odbijala, odnosno nije primala, preuzimala pismena tuženog kao svog poslodavca, te da se stoga prema odredbama o dostavljanju pismena iz Zakona o upravnom postupku pismena smatraju uredno dostavljenim.
18. Općinski sud je istakao, s obzirom na to da je Pravilnik usvojen odlukom i usklađen sa Zakonom o radu, što je potvrdio i Inspektorat, da je inspektor rada po apelanticinoj prijavi utvrdio da je otkaz ugovora o radu dat u skladu sa Zakonom o radu i Pravilnikom, te da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelantica počinila teže povrede radnih obaveza neopravdanim izostankom sa posla tri dana u 2011. godini, te nedoličnim ponašanjem u službi, odlučio je kao u izreci (sudska praksa je zauzela isti stav u vezi s neopravdanim izostankom s posla bez odobrenja nadležne osobe, AP-2819/09, Vrhovni sud Republike Srpske Rev. 762/07).
19. Općinski sud je naveo da je sudski vještak utvrdila da je tuženi do 12. decembra 2011. godine po osnovu plaća ostao dužan apelantici određeni iznos, dok po osnovu toplog obroka tuženi apelantici nije dužan ništa, te da je tuženi po osnovu prevoza izvršio uplatu višu od one koja pripada apelantici. Stoga je udovoljio tužbenom zahtjevu u dijelu kojim je tuženi obavezan apelantici po osnovu plaća do 12. decembra 2011. godine isplatiti iznos bliže označen u izreci presude. Dalje je naveo da je odbio dio apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je predloženo da se utvrdi da je apelantici nezakonito prestao radni odnos kod tuženog, te stoga apelantici ne pripadaju ni plaće i ostale naknade koje se tužbom potražuju poslije 12. decembra 2011. godine, kao dana kada joj je otkazan ugovor o radu. Također je navedeno da Općinski sud nije utvrdio da apelantici pripadaju naknade za službena putovanja, jer za put na Kosovo ne postoji putni nalog, putovanje u Banjaluku prema nalazu vještaka je obavljeno na vlastiti zahtjev zbog postdiplomskog studija, za put u Švedsku vještak je utvrdila da je u propratnom aktu naznačeno da je put obavljen na način da je sve troškove radionice snosio organizator, te za putovanje u Egipat u periodu od 29. oktobra do 15. novembra 2010. godine vještak je utvrdio da je u tom periodu apelantica bila na bolovanju.
20. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 257915 14 Rsž od 19. decembra 2019. godine djelimično je uvažena apelanticina žalba i prvostepena presuda je preinačena tako što je apelantica obavezana da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 149,00 KM. Presudom je dalje odbijena kao neosnovana u preostalom dijelu apelanticina žalba i potvrđena je prvostepena presuda. Presudom je također odbijen zahtjev tuženog za naknadu troškova odgovora na žalbu u određenom iznosu.
21. Kantonalni sud je naveo da je apelantica podnijela žalbu protiv prvostepene presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (pozivajući se pri tome na član 208. stav 1. tačka 1. u vezi sa članom 210. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP), pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Zatim je ponovio činjenično utvrđenje i zaključak prvostepenog suda, te naveo da je odredbom člana 59. Pravilnika propisano da plaćeno odsustvo s posla do sedam radnih dana u kalendarskoj godini zaposlenik ima, između ostalog, za pripremanje i polaganje stručnog ispita ili drugog ispita koji predstavlja uvjet za obavljanje poslova radnog mjesta na koje je zaposlenik raspoređen (tačka 9. navedenog člana). Dalje je navedeno da je direktor obavezan (član 61. Pravilnika) omogućiti zaposleniku dopust do četiri radna dana u jednoj kalendarskoj godini radi zadovoljavanja njegovih vjerskih, odnosno tradicionalnih potreba, s tim da se dopust od dva dana koristi uz naknadu plaće – plaćeni dopust. Odluku o korištenju plaćenog odsustva donosi direktor Muzeja, a na zahtjev zaposlenika (član 63. Pravilnika). Kantonalni sud je ponovio da je u prvostepenom postupku utvrđeno na osnovu izjava svjedoka, knjige evidencija dolazaka i odlazaka, knjige protokola i dokumentacije računovodstva tuženog, da je apelantica sporna tri dana bila odsutna s posla, da nije podnosila zahtjev, niti joj je izdato bilo kakvo rješenje o plaćenom ili neplaćenom odsustvu s posla u te dane, niti da je za njih dostavila ljekarske doznake, niti da je na bilo koji način pismeno opravdala svoj izostanak.
22. Kantonalni sud je istakao da s obzirom na to da navedeni dokazi ukazuju da je apelantica zaista neopravdano (bez odluke, odnosno odobrenja direktora) u navedenom periodu izostala tri dana s posla, te da nije dokazala suprotno, u smislu člana 126. ZPP, to su neosnovani prigovori žalbe da ne postoji nijedan razlog da je apelantica neopravdano odsustvovala u sporne dane zato što je praksa bila da se dobije usmeno odobrenje, što je apelantica dobila. Dalje je naveo da se ne mogu se prihvatiti kao osnovani ni navodi žalbe da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, koji se svode na to da prvostepeni sud nije pravilno utvrdio sve činjenice niti ocijenio izvedene dokaze. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da slobodnoj ocjeni dokaza od strane suda žalilac ne može s uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu dokaza iz koje izvodi svoj činjenični zaključak na način da iznosi drugačije činjenično stanje. Pri tome je naveo da je prvostepeni sud ocijenio „sve ove žalbene navode“ koji su od odlučnog značaja savjesno i brižljivo u skladu sa članom 8. ZPP i za svoju odluku dao pravilne i potpune razloge koje je prihvatio i ovaj sud.
23. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 RS 257915 20 Rev od 27. oktobra 2020. godine odbačena je apelanticina revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
24. Vrhovni sud je ukazao na sadržaj člana 237. stav 2. ZPP, te naveo da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM (iznosi 8.656,00 KM), pa je apelanticina revizija, prema navedenoj odredbi, nedopuštena. Dalje je naveo da nije ni izuzetno dopustio reviziju u konkretnom predmetu primjenom odredbe člana 237. stav 3. ZPP, jer nije ocijenio da bi odlučivanje bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, pa je primjenom odredbe člana 247. ZPP revizija odbačena kao nedopuštena.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
25. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje. Apelantica, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka proizvoljno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze, te da su proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelantica navodi da redovni sudovi ne znaju da li postoji ni da li je bio važeći Pravilnik koji su primijenili, jer nisu izvršili uvid i čitanje Pravilnika, koji nije bio dokaz u ovoj pravnoj stvari, a što je bilo od suštinskog značaja za presuđenje. Apelantica je ukazala da je prvostepeni sud na glavnoj raspravi održanoj 18. decembra 2013. godine rješenjem stavio van snage da će se izvoditi kao dokaz Izvod iz Pravilnika, te da na strani broj 7 prvostepene presude, gdje su pobrojani izvedeni dokazi, nema Pravilnika. Apelantica navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe čl. 89, 90. i 91. Zakona o radu. Smatra da su redovni sudovi teret dokazivanja prebacili na nju, pri čemu je ukazala da je poslodavac dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz. Zatim da su pogrešno zaključili da je tuženi proveo proceduru i omogućio apelantici pravo na odbranu (vezano za nedolazak na posao i nedolično ponašanje), a što je utvrđeno na osnovu zahtjeva za dostavljanje odbrane u pisanoj formi, te da tokom postupka nije saslušan nijedan svjedok koji bi potvrdio da je ispoštovana ta procedura, kao i da u spisu ne postoji nijedan dokaz na koji način je tuženi pokušao uručiti apelantici zahtjev, osim zabilješke od 1. decembra 2011. godine.
26. U pogledu dužine trajanja postupka apelantica je navela da je predmetnu tužbu podnijela 18. maja 2012. godine, da je predmet zaveden kao radni spor koji se po svojoj prirodi treba provesti po hitnom postupku, te da je vidljivo da je odluka Kantonalnog suda donesena nakon šest godina i sedam mjeseci iz čega proizlazi očigledna povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku. II.Odgovori na apelaciju
27. Kantonalni sud je naveo da iz navoda apelacije proizlazi da apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, koje vidi u dužini trajanja postupka po žalbi na prvostepenu presudu, te proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da iz spisa slijedi da se postupak vodio u skladu sa zakonom, te da nisu povrijeđena navedena prava iz apelacije.
28. Općinski sud je naveo da apelanticino pozivanje na činjenicu da je provođenje dokaza – Izvoda iz Pravilnika na glavnoj raspravi stavljeno van snage nije od značaja za odluku koju je ovaj sud donio u prvostepenom postupku. Općinski sud je istakao da je uz odgovor na tužbu od 19. juna 2012. godine dostavljen Izvod Pravilnika, te da je tokom postupka dostavljena odluka o usvajanju Pravilnika, koje je pri donošenju odluke u ovoj pravnoj stvari primijenio, jer je sud u obavezi (po službenoj dužnosti) primijeniti odgovarajuće zakone i podzakonske akte, što je u konkretnom slučaju navedeni pravilnik. Smatra da stoga Pravilnik nije mogao biti izveden kao dokaz tokom postupka, što je i razlog za donošenje rješenja na glavnoj raspravi da se Izvod iz Pravilnika neće čitati. Također je navedeno da su Pravilnik i odluka o usvajanju Pravilnika u predmetnom spisu, kao i da je prema zabilješki Inspektorata rada od 19. marta 2012. godine utvrđeno da je Pravilnik, koji je usvojen odlukom o usvajanju Pravilnika, u skladu sa Zakonom radu. Smatra da je apelacija neosnovana.
29. Tuženi je predložio da se apelacija odbaci, odnosno odbije kao neosnovana. Smatra da apelantici nije prekršeno pravo na pravično suđenje s obzirom na to da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene odredbi materijalnog i procesnog prava na predmetnu situaciju. Također smatra da apelantica nije ponudila nijedan dokaz da su redovni sudovi neopravdano odugovlačili postupak i da su svojim ponašanjem doprinijeli dužini trajanja predmetnog postupka.
30. Apelanticin zastupnik je naveo da je izjašnjenje Općinskog suda u suprotnosti sa sadržajima zapisnika sa pripremnog ročišta i glavne rasprave i samoj prvostepenoj presudi koji su dostavljeni uz apelaciju. Zatim je naveo da Općinski sud ne navodi kada je to tokom postupka dostavljena u spis odluka o usvajanju Pravilnika i Pravilnik, da navodi da je uz odgovor na tužbu dostavljen Izvod Pravilnika, te da je tokom postupka dostavljena odluka o usvajanju Pravilnika nisu tačni. Također je naveo da u cijelosti ostaje pri podnesenoj apelaciji, navodima iz nje, osnovu, kao i prijedlogu. V.Relevantni propisi
31. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
1. Način prestanka ugovora o radu Član 86. stav (1) tačka 5.
Ugovor o radu prestaje:
5. otkazom poslodavca odnosno zaposlenika;
Član 88. stav (1) Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup, ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos.
Član 89.
Ugovor o radu, u slučaju iz čl .88. i 88. a ovog zakona, može se otkazati u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz.
Član 90.
Ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada zaposlenika, obavezan je omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.
Član 91.
U slučaju otkazivanja ugovora o radu u smislu člana 88. st. 1. i 2. ovog zakona, poslodavac je dužan, u slučaju spora pred nadležnim sudom, da dokaže postojanje razloga za otkaz.
32. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
VI.Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
35. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP 2846/20 od 14. oktobra 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelanticinu apelaciju podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 257915 14 Rsž od 19. decembra 2019. godine, jer je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom apelanticine revizije. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 257915 20 Rev od 27. oktobra 2020. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 257915 14 Rsž od 19. decembra 2019. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda Kantonalnog suda dostavljena apelantici 6. juna 2020. godine, a apelacija u predmetu broj AP 2864/20 podnesena 5. augusta 2020. godine (60. dan), proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
37. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje.
Pravo na pravično suđenje
38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
39. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
40. Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju predmetni parnični postupak vodio radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu i potraživanja iz radnog odnosa, dakle na predmet građansko-pravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
U odnosu na osporene odluke
41. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda u pogledu povrede prava na pravično suđenje u odnosu na osporene odluke svodi isključivo na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje, ocijenjeni dokazi i primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
42. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
43. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku, između ostalog, odbijen apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se utvrdi da joj je nezakonito prestao radni odnos kod tuženog, te da se tuženi obaveže da joj uspostavi radno-pravni odnos i prizna sva prava po ugovoru o radu. Osim toga, tužbeni zahtjev je odbijen i u dijelu koji se odnosi na potraživane naknade (plaće nakon 12. decembra 2011. godine, topli obrok, troškove prevoza, doprinose za PIO i zdravstveno osiguranje i službena putovanja).
44. Apelantica tvrdi da su redovni sudovi pogrešno zaključili da joj omogućeno pravo na odbranu u skladu sa članom 90. Zakona o radu, a što je utvrđeno na osnovu zahtjeva za dostavljanje odbrane u pisanoj formi, te da tokom postupka nije saslušan nijedan svjedok koji bi potvrdio da je ispoštovana ta procedura, kao i da u spisu ne postoji nijedan dokaz na koji način je tuženi pokušao uručiti apelantici zahtjev osim zabilješke od 1. decembra 2011. godine. Ustavni sud podsjeća da je članom 90. Zakona o radu propisano: „Ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada zaposlenika, obavezan je omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.“ Dakle, navedena odredba obavezuje poslodavca da omogući zaposleniku da iznese svoju odbranu, osim u slučaju postojanja posebnih okolnosti. U vezi s tim, Ustavni sud nalazi da je u obrazloženju prvostepene presude navedeno da je tuženi u skladu sa članom 90. Zakona o radu omogućio apelantici da iznese svoju odbranu, što je utvrđeno iz upućenih zahtjeva vezanih za nedolazak na posao i nedolično ponašanje, a na koje apelantica nije odgovorila, te da je utvrđeno da je apelantica odbijala, odnosno nije primala, preuzimala pismena tuženog kao svog poslodavca. Pri tome je navedeno da je 1. decembra 2011. godine apelantici upućen zahtjev za dostavljanje odbrane u pisanoj formi u skladu sa članom
90. Zakona o radu, iz čega je utvrđeno da je tuženi omogućio apelantici da u pisanoj formi dostavi odbranu, odnosno da iz pismene zabilješke od 1. decembra 2011. godine (vidi tačku 8. ove odluke) proizlazi da je tuženi apelantici pokušao uručiti zahtjev za dostavljanje odbrane u pismenoj formi, po kojem apelantica nije postupila. Nadalje, Ustavni sud uočava da je prvostepena presuda potvrđena presudom Kantonalnog suda. Ustavni sud ponavlja da navedena odredba obavezuje poslodavca da omogući zaposleniku da iznese svoju odbranu osim u slučaju postojanja posebnih okolnosti. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ocjenjuje ove apelanticine navode neosnovanim.
45. Nadalje, u odnosu na apelanticine navode da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe Pravilnika, koji nije bio proveden kao dokaz u ovoj pravnoj stvari, te da su redovni sudovi teret dokazivanja prebacili na nju, pri čemu je ukazala da je poslodavac dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je apelantica počinila teže povrede radnih obaveza neopravdanim izostankom s posla tri dana u 2011. godini, te nedoličnim ponašanjem u službi kako to propisuje Pravilnik. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja, također, proizlazi da je tuženi dokazao da nije dao apelantici saglasnost za korištenje spornih dana kao neradnih po bilo kom osnovu, da je apelantica više puta upozoravana na ponašanje i da je prekršajno odgovarala za nedolično ponašanje, te da je odbila dežurstva. Osim toga, Ustavni sud nalazi da je Općinski sud u obrazloženju istakao da je Pravilnik usvojen odlukom i usklađen sa Zakonom o radu, što je potvrđeno i od strane Inspektorata, te da je inspektor rada po apelanticinoj prijavi utvrdio da je otkaz ugovora o radu dat u skladu sa Zakonom o radu i Pravilnikom. Pri tome, iz odgovora na apelaciju koji je Općinski sud dostavio Ustavnom sudu, proizlazi da je sud u obavezi (po službenoj dužnosti) primijeniti, pa i pribaviti odgovarajuće zakone i podzakonske akte, što je u konkretnom slučaju navedeni Pravilnik, te da stoga Pravilnik nije mogao biti izveden kao dokaz tokom postupka, što je i razlog donošenja rješenja na glavnoj raspravi da se Izvod iz Pravilnika neće čitati. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud i ove apelanticine navode smatra neosnovanim.
46. Dakle, Ustavni sud smatra da su se redovni sudovi, suprotno apelanticinim tvrdnjama, pozvali na relevantne odredbe zakona, te da su dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u vezi s kršenjem člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovana.
U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku Relevantna načela
48. Ustavni sud ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38. i Delić protiv Bosne i Hercegovine presuda od 2. marta 2021. godine, stav 18).
Period koji se uzima u obzir
49. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 18. maja 2012. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do donošenja presude Kantonalnog suda od 19. decembra 2019. godine, kao konačne odluke u predmetnom postupku. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje je sedam godina i sedam mjeseci.
Analiza dužine trajanja postupka
50. U konkretnom slučaju Ustavni sud najprije zapaža da se radi o parničnom postupku iz oblasti radnih odnosa, koji je kao takav od većeg značaja za apelanticu i koji je po zakonu hitne prirode. U pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenice i materijalne dokaze predočene Ustavnom sudu, Ustavni sud zaključuje da se ne radi o složenom predmetu.
51. Ocjenjujući apelanticino ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelantica svojim postupcima nije utjecala na dužinu trajanja predmetnog postupka.
52. Nadalje, u pogledu ponašanja sudova, Ustavni sud zapaža da je postupak pred prvostepenim sudom trajao oko godinu i devet mjeseci (računajući od dana podnošenja tužbe). U okolnostima konkretnog slučaja navedeni period se može smatrati razumnim rokom za provođenje prvostepenog postupka, s obzirom na to da se pred prvostepenim sudom provodi dokazni postupak, na osnovu kojeg se utvrđuje činjenično stanje koje služi kao osnov za donošenje sudske odluke. Ocjenjujući ponašanje Kantonalnog suda u predmetnom postupku, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odluku o žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude donio tek nakon pet godina i oko 10 mjeseci (računajući od dana donošenja prvostepene presude). U vezi s tim, Ustavni sud, ukazuje da dužina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostepeni postupak, s obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja o pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. juna 2020. godine, tačka 34, dostupna na internet stranici www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je navedeno postupanje Kantonalnog suda u odlučujućoj mjeri doprinijelo ukupnoj dužini trajanja postupka, pri čemu Kantonalni sud nije ponudio adekvatan odgovor u pogledu navoda o dužini trajanja predmetnoga postupka pred tim sudom.
53. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku koji je trajao sedam godina i sedam mjeseci, pri čemu pretežnu odgovornost za dužinu trajanja postupka snosi Kantonalni sud, koji je odluku o žalbi donio nakon pet godina i oko 10 mjeseci, a koji nije dao opravdavajuće razloge za dužinu trajanja postupka.
54. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji povreda apelanticinog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
55. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
56. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantici u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 500,00 KM.
57. Navedenu naknadu dužna je platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII.Zaključak
58. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja apelanticinog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada je predmetni postupak trajao sedam godina i sedam mjeseci, pri čemu pretežnu odgovornost za dužinu trajanja postupka snosi Kantonalni sud, koji je odluku o žalbi donio nakon pet godina i oko 10 mjeseci, a koji za to nije dao opravdavajuće razloge.
59. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničeg što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelanticinu štetu, te kada su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali argumentirane i jasne razloge za svoje odlučenje.
60. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić