Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4352/20 (S. P.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Ništavost
- Vlasničko-pravni odnosi
- Ugovor o kupoprodaji
- Raskid ugovora
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4352/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4352/20, rješavajući apelaciju Slobodana Pojužine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Slobodana Pojužine podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 287208 20 Rev od 3. septembra 2020.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Slobodan Pojužina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Šaban Spiljak, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 287208 20 Rev od 3. septembra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 287208 17 Gž od 19. decembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 287208 12 P od 29. marta 2017. godine.
2. Apelant je podneskom od 19. novembra 2021. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i S.M. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 25. aprila 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tužiteljica dostavili su odgovore na apelaciju 9. maja 2022. i 13. maja 2022. godine.
5. Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
6. Odgovori na apelaciju dostavljeni su 24. maja 2022. godine apelantovom punomoćniku na izjašnjenje.
7. Apelantov punomoćnik nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
9. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 287208 12 P od 29. marta 2017. godine, donesenoj po tužbi tužiteljice protiv prvotužene M. G. (u daljnjem tekstu: prvotužena) i apelanta kao drugotuženog „radi utvrđenja prava vlasništva i predaje u posjed“, odnosno po protivtužbi apelanta radi „utvrđenja ništavosti i raskida ugovora“, utvrđeno je da je tužiteljica na temelju pravno valjanog kupoprodajnog ugovora stekla pravo suvlasništva na nekretnini, precizno opisanoj u izreci presude, u dijelu ½, pa su prvotužena i apelant dužni priznati da se tužiteljica na temelju te presude, a kada se za to steknu zakonski uvjeti, upiše kao suvlasnik predmetne nekretnine u dijelu ½ u zemljišnim knjigama (stav I). Naloženo je tuženima da se isele iz dijela predmetnih nekretnina i da oslobođene od ljudi i stvari predaju u posjed tužiteljici ½ dijela predmetnih nekretnina (stav II), te je naloženo apelantu da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka (stav III). Također je odbijen protivtužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da je ništav kupoprodajni ugovor zaključen 27. januara 2004. godine između pok. D.P. (prednik prvotužene) kao prodavca i tužiteljice kao kupca (stav IV), kao i eventualni protivtužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da je predmetni ugovor raskinut (stav V).
10. U obrazloženju presude Općinski sud je utvrdio da su tužiteljica i prednik prvotužene 27. januara 2004. godine zaključili Ugovor o kupoprodaji suvlasničkog dijela od ½ predmetne nekretnine, da je tužiteljica platila porez na promet nekretnina, te da je odbačen njen prijedlog za uknjiženje prava suvlasništva na predmetnoj nekretnini zbog nedostatka saglasnosti Federalnog ministarstva pravde, u smislu člana 91. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (pogrešno navedeno ZOO), jer je tužiteljica državljanka Republike Makedonije. Naveo je da je među parničnim strankama bilo sporno da li je na osnovu takvog ugovora tužiteljica stekla pravo suvlasništva na predmetnoj nekretnini u dijelu od ½, odnosno da li je takav ugovor protivan prinudnim propisima i apsolutno ništav, te eventualno da li se ima smatrati raskinutim. Općinski sud je ukazao da je odredbama Zakona o vlasničkopravnim odnosima propisano da se pravo vlasništva stječe po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem (član 23), da se pravo vlasništva na nekretninama, na osnovu pravnog posla, stječe upisom u javne knjige o nekretninama ako je nositelj savjestan, dok se savjesnost stjecanja pretpostavlja (član 38). Zatim, ukazano je da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari, ali da mora dokazati da na stvar čiji povrat traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog (član 43), te da osoba koja je pribavila individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znala niti je mogla znati da nije postala vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik) ima pravo zahtijevati njen povrat i od savjesnog posjednika kod koga se tâ stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu (član 48). Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da je predmetni kupoprodajni ugovor pravno valjan, što je potvrdila i prvotužena koja je priznala tužbeni zahtjev s obzirom na to da je uredno potpisan, ovjeren kod Općinskog suda 28. januara 2004. godine, da je plaćen porez na promet nekretnina, te da je tužiteljica uvedena u posjed predmetnih nekretnina. Pri tome je istakao da tužiteljica u tom momentu nije znala da između Bosne i Hercegovine i Republike Makedonije, čija je državljanka, nije postojao reciprocitet (a danas postoji), uslijed čega je njen prijedlog za uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama odbačen.
11. Općinski sud je nadalje ocijenio neosnovanim protivtužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da je predmetni kupoprodajni ugovor ništav. S tim u vezi je istakao da činjenica da je tužiteljicin prijedlog za uknjižbu prava vlasništva odbačen iz razloga nedostatka saglasnosti Federalnog ministarstva pravde ne dovodi do ništavosti ugovora, odnosno da se ne radi o nedopuštenom predmetu obaveze koji je protivan prinudnim propisima. Općinski sud je ukazao da su odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisani bitni uvjeti za pravno valjano zaključenje obligacionih ugovora koji se odnose na saglasnost vôlja stranaka (član 26), njihovu sposobnost obavezivanja (pogrešno naveden član 46), valjani predmet (član 46, pogrešno navedeno član 51), dopuštenu pravnu osnovu ili svrhu ugovaranja (član 51, pogrešno navedeno član 54) i potrebnu formu (član 67). Kako je u konkretnom slučaju predmet ugovorne obaveze prodavca bio predaja stvari, a kupca isplata kupoprodajne cijene, Općinski sud je zaključio da je predmet ugovorne obaveze dopušten, odnosno da se ne može svrstati ni u pravne (protivan ustava i prinudnim propisima) ni u moralne (protivne moralu društva) nedopuštene ugovorne obaveze. U konačnici je ocijenio neosnovanim apelantov eventualni protivtužbeni zahtjev zbog nedostatka aktivne legitimacije na njegovoj strani jer nije bio ugovorna strana.
12. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 287208 17 Gž od 19. decembra 2019. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena.
13. U obrazloženju presude Kantonalni sud navodi da se članom 3. predmetnog kupoprodajnog ugovora tužiteljica, kao kupac, obavezala isplatiti kupoprodajnu cijenu u iznosu od 50.000,00 KM, s tim da iznos od 43.500,00 KM isplaćuje prodavcu sa danom ovjere ugovora, a ostatak od 6.500,00 KM će isplatiti sa danom prenosa nekretnine u korist kupca kroz gruntovne knjige, a najdalje u roku od tri mjeseca od dana ovjere ovog ugovora i da kupac odmah ulazi u posjed nekretnine sa danom ovjere ugovora. Nadalje je ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda da je predmetni kupoprodajni ugovor pravno valjan, te da je tužiteljica temeljem tog ugovora stekla pravo suvlasništva sa dijelom ½, a sa kojim dijelom je prodavac bio i upisan u zemljišne knjige. Ukazao je da je ugovor o prodaji nekretnina, shodno odredbi člana 454. ZOO, ugovor kojim se prodavac obavezuje da će na kupca prenijeti vlasništvo nekretnine, a kupac se obavezuje da mu za to plati ugovorenu kupoprodajnu cijenu, te da je, kako bi ugovor o kupoprodaji proizveo pravno djejstvo, potrebno da postoji saglasnost ugovornih strana o bitnim elementima ugovora o prodaji, a to su predmet i cijena. Istakao je da pored navedenog pravna valjanost ugovora o kupoprodaji nekretnina pretpostavlja pismenu formu ovog ugovora i da su potpisi ugovarača ovjereni od nadležnog organa kako je regulirano Zakonom o prometu nepokretnosti. Kantonalni sud je zaključio da predmetni kupoprodajni ugovor sadrži sve bitne elemente ugovora, te da je stoga pravno valjan i da proizvodi pravno djejstvo, kao i da je tužiteljica na temelju tog ugovora stekla pravo suvlasništva na predmetnoj nekretnini u suvlasničkom dijelu prednika prvotužene. S obzirom na to da apelant nije osporavao da drži u posjedu cijelu predmetnu nekretninu, Kantonalni sud je ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva kojim je tužiteljica tražila da se apelantu naloži da se iseli iz nekretnine koja je bila predmet kupoprodajnog ugovora primjenom odredaba čl. 43. i 48. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Kantonalni sud je nadalje ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode kojima je osporavao odluku prvostepenog suda u dijelu kojim je odbijen njegov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je predmetni kupoprodajni ugovor ništav. S tim u vezi je ukazao na sadržaj odredbe člana 91. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (vidi, supra, tačka 21), te je istakao da je postojanje reciprociteta uvjet za upis prava vlasništva u zemljišne knjige, ali nije pravna pretpostavka za valjanost ugovora, odnosno nije razlog ništavosti, i da je saglasnost Federalnog ministarstva pravde uvjet koji treba postojati u momentu podnošenja ugovora na uknjižbu u zemljišne knjige, a ne u momentu zaključivanja ugovora o kupoprodaji. Kantonalni sud je nadalje naveo da predmetni kupoprodajni ugovor nije ništav ni u smislu odredbe člana 458. stav 2. ZOO jer u konkretnom promet nekretnina nije ograničen zbog nepostojanja reciprociteta. Kako je upis prava vlasništva tužiteljice u zemljišne knjige uvjetovan postojanjem pismene saglasnosti Federalnog ministarstva pravde, tužiteljica će moći izvršiti uknjižbu kad se taj uvjet, uz druge uvjete propisane Zakonom o zemljišnim knjigama, ostvari. Stoga je Kantonalni sud ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da je prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtjev pod odložnim uvjetom. U konačnici je istakao da je prvostepeni sud pravilnom primjenom odredbe člana 508. ZOO odbio eventualni tužbeni zahtjev iz razloga što drugotuženi nije bio ugovorna strana, pa shodno tome ne može ni tražiti raskid ugovora.
14. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 287208 20 Rev od 3. septembra 2020. godine djelimično je usvojena apelantova revizija u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu i troškovima postupka i nižestepene presude su preinačene u odnosu na apelanta tako da je apelantu naloženo da tužiteljici preda u posjed ½ predmetnih nekretnina, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev u odnosu na apelanta odbijen (st. I i II prvostepene presude), te je apelant obavezan da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u preciziranom novčanom iznosu (stav III prvostepene presude). U preostalom dijelu u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu apelantova revizija je odbijena, a u odnosu na odluku o protivtužbenom zahtjevu (st. IV i V prvostepene presude) odbačena, te je tužiteljica obavezana da apelantu nadoknadi troškove revizionog postupka u preciziranom iznosu.
15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM. S obzirom na to da se protivtužbeni zahtjev nije odnosio na novčani iznos, a apelant u protivtužbi nije naznačio vrijednost predmeta spora, što je bio dužan prema odredbi člana 53. stav 2. tačka 5. ZPP, Vrhovni sud je zaključio da vrijednost predmeta spora po protivtužbi nije označena preko propisanog imovinskog cenzusa, uslijed čega je odbacio apelantovu reviziju u tom dijelu primjenom člana 247. stav 1. ZPP. Nadalje je ocijenio neosnovanim apelantov revizioni prigovor da su nižestepeni sudovi propustili pravilno primijeniti odredbu člana 3. stav 2. ZPP i da su dozvolili raspolaganje stranaka koje je protivno prinudnim propisima, koji se odnosi na priznanje činjeničnih navoda tužbe od prvotužene i na osnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na nju. S tim u vezi je istakao da, osim što se ne radi o raspolaganju koje je protivno prinudnim propisima u smislu navedene zakonske odredbe jer nije donesena presuda na osnovu priznanja, taj revizijski prigovor nije od značaja ni zbog toga što apelant nije ovlašten pobijati drugostepenu presudu u dijelu kojim je tužbeni zahtjev usvojen u odnosu na prvotuženu. Vrhovni sud je zatim naveo da je drugostepeni sud, suprotno apelantovim revizionim navodima, za svoje zaključke dao jasne i valjane razloge, uključujući i razloge za zaključak da je predmetni kupoprodajni ugovor pravno valjan. Nadalje je Vrhovni sud ocijenio da apelant nije pasivno legitimiran u pogledu tužbenog zahtjeva za utvrđenje prava suvlasništva (stav I izreke prvostepene presude) jer je tužiteljica taj zahtjev zasnivala na tvrdnjama da je pravo suvlasništva stekla kupovinom idealnog dijela nekretnine od pravnog prednika prvotužene, kao drugog suvlasnika predmetne nekretnine. Vrhovni sud je naveo da je tužiteljica suvlasnica idealnog dijela predmetne nekretnine i da ne može od apelanta zahtijevati da joj preda u posjed tačno određeni dio predmetne nekretnine, te da je takav tužbeni zahtjev neosnovan. Istakao je da tužiteljici kao suvlasnici pripada pravo na suposjed cijele stvari srazmjerno njenom dijelu od ½, te da je osnovan njen zahtjev da joj apelant preda u posjed idealni dio od ½ predmetne nekretnine. Konačno, vezano za odluku o troškovima postupka Vrhovni sud je, pozivajući se na odredbu člana 397. stav 2. ZPP a u vezi sa članom 386. stav 2. ZPP, obrazložio da je tužiteljica, nakon preinačavanja nižestepenih presuda, uspjela u sporu u odnosu na apelanta „sa oko 70%, pa joj pripada srazmjeran dio troškova postupka“ a da apelantu „pripada 30% njegovih troškova postupka“, te je srazmjerno uspjehu apelanta u sporu sa 30% „nakon izvršenog prebijanja troškova obje parnične strane“ obavezao apelanta da tužiteljici isplati precizirani novčani iznos pri čemu je pojašnjeno da su troškovi obračunati shodno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata i Zakona o advokaturi.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.
k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi sa tim, apelant navodi da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da je tužiteljica državljanin Republike Makedonije i da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije postojao reciprocitet u stjecanju nekretnina između BiH i Republike Makedonije u smislu odredbe člana 91. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, te da je stoga predmetni ugovor ništav jer je protivan prinudnim propisima (član 458. ZOO u vezi sa čl. 87-91. Zakona o vlasničkopravnim odnosima) i ima nedopušten predmet obaveze. Apelant navodi da su sudovi kao organi javne vlasti dužni da paze na ništavost ex officio jer se time vrijeđa javni interes, te da se ništav ugovor, shodno odredbi člana 107. stav 1. ZOO, ne može konvalidirati ni kada razlog ništavosti naknadno otpadne. Navodi da je izreka presude donesena pod odgodnim uvjetom (u dijelu u kojem je navedeno da će tužiteljica imati pravo da se uknjiži „kada se za to steknu zakonski uvjeti“), što je u suprotnosti sa članom 54. ZPP, te da je sud jedino mogao utvrditi da li tužiteljicino pravo postoji u momentu zaključenja glavne rasprave ili ne. Također, navodi da je takva odluka u suprotnosti i sa načelom konstitutivnog djejstva upisa vlasništva u zemljišne knjige i da je stoga kontradiktorna izreka presude prema kojoj je tužiteljica stekla pravo vlasništva ali da će se upis tog prava izvršiti kada se za to steknu zakonski uvjeti. Navodi da je spomenute prigovore isticao i u reviziji ali da ih Vrhovni sud nije smatrao bitnim. Apelant navodi da je pogrešna konstatacija Vrhovnog suda da u protivtužbi nije naznačio vrijednost spora s obzirom na to da je u podnesku od 27. maja 2015. godine označio vrijednost spora u iznosu od 50.000 KM. U konačnici navodi da osporava odluku kojom je obavezan da snosi troškove predmetnog postupka jer je protiv njega podnesena tužba isključivo iz razloga što je suvlasnik predmetne nekretnine i da on nije prouzrokovao predmetni spor.
17. Apelant je Ustavnom sudu 19. novembra 2021. godine dostavio dopunu apelacije. II.Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud je naveo da je osporena presuda donesena primjenom odgovarajućih materijalnih i procesnih zakona, da obrazloženje osporene presude sadrži odgovore na sve apelantove odlučujuće argumente, te da su apelacioni navodi neosnovani. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
19. Kantonalni sud je naveo da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelantovih prava na koja se u apelaciji poziva.
20. Tužiteljica je navela da su apelacioni navodi neosnovani i da su osporene odluke zasnovane na zakonu i drugim domaćim i međunarodnim propisima. Predložila je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se tekst relevantnih odredbi kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji glasi:
II - PREDMET
Kakav mora biti predmet obaveze Član 46.
(1) Ugovorna obaveza može se sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju.
(2) Ona mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.
Ništavost ugovora zbog predmeta Član 47.
Kad je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav.
Kad je predmet obaveze nedopušten Član 49 Predmet obaveze je nedopušten ako je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva.
III - OSNOV
Dopušten osnov Član 51.
(1) Svaka ugovorna obaveza mora imati dopušten osnov.
(2) Osnov je nedopušten, ako je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva.
(3) Pretpostavlja se da obaveza ima osnov iako nije izražen.
Ništavost ugovora zbog osnova Član 52 Ako osnov ne postoji ili je nedopušten, ugovor je ništav.
Pojam Član 454 (1) Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine, a kupac se obavezuje da prodavcu plati cijenu.
[…]
STVAR
Opšte pravilo Član 458.
(1) Stvar o kojoj je ugovor mora biti u prometu, te je ništav ugovor o prodaji stvari koja je van prometa.
(2) Za prodaju stvari čiji je promet ograničen važe posebni propisi.
(3) Prodaja se može odnositi i na buduću stvar.
22. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima (“Službene novine Federacije BiH” br. 6/98 i 29/03)
II STJECANJE PRAVA VLASNIŠTVA
1. Osnovi stjecanja prava vlasništva Član 23.
Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.
9. Stjecanje prava vlasništva pravnim poslom Član 38.
Pravo vlasništva na nekretnine, na osnovu pravnog posla stječe se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan. Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja.
[…]
VIII PRAVA STRANIH OSOBA
Član 87.
[…] Na teritoriji Federacije strana fizička lica mogu biti nosioci prava vlasništva na zemljištu i zgradi koje su stekli nasljeđivanjem, kao i državljani Bosne i Hercegovine i Federacije, ako međunarodnim ugovorom nije drukčije određeno.
Član 88.
Strano fizičko i pravno lice koje obavlja djelatnost u Federaciji može biti nosilac prava vlasništva na poslovnim zgradama, poslovnim prostorijama, stanovima i stambenim zgradama, te na građevinskom zemljištu na kome su navedeni objekti izgrađeni ili će biti izgrađeni.
Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, federalnim zakonom može se predvidjeti da strano fizičko i pravno lice ne može imati pravo vlasništva na nekretninama koje se nalaze na određenom području Federacije.
O sticanju prava stranih fizičkih i pravnih lica na nekretninama iz stava 1. ovog člana, evidenciju vodi Federalno ministarstvo pravde, na osnovu podataka koje mu po službenoj dužnosti dostavljaju organi nadležni za upis prava na nekretninama.
Član 89.
Strano fizičko lice koje je stalno nastanjeno u Federaciji može biti nosilac prava vlasništva na stanu i stambenoj zgradi, kao i na građevinskom zemljištu na kome su navedeni objekti izgrađeni ili će biti izgrađeni.
Član 90.
Strano fizičko i pravno lice može pravo vlasništva pravnim poslom prenositi na domaće fizičko i pravno lice, kao i na strano fizičko i pravno lice koje mogu biti nosioci prava vlasništva, sukladno ovom zakonu.
Član 91.
Izuzetno, strana pravna i fizička lica mogu biti ograničena u stjecanju prava vlasništva na nekretninama na teritoriji Federacije, uvjetom reciprociteta.
U slučajevima iz stava 1. ovog člana pismenu suglasnost daje Federalno ministarstvo pravde, koje je dužno prethodno pribaviti mišljenje Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine.
23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
2. Tužba za utvrđenje Član 54.
(1) Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, povredu prava ličnosti ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.
(2) Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili, kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.
[…] VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 287208 20 Rev od 3. septembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. novembra 2020. godine a apelacija je podnesena 3. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđenje i predaju u posjed (tužbeni zahtjev) i utvrđenje ništavosti i raskida ugovora (protivtužbeni zahtjev), dakle o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, te da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na obrazloženu sudsku odluku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.
32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Također, Ustavni sud, slijedeći praksu Evropskog suda, ukazuje da je prvenstveno na domaćim vlastima, posebno sudovima, da riješe problem tumačenja domaćeg zakonodavstva. U vezi s tim, Evropski sud je istakao da neće postavljati problem tumačenja domaćeg prava od domaćih sudova, osim u slučaju očigledne proizvoljnosti, drugim riječima, kada uoči da je primjena od domaćih sudova bila očigledno pogrešna ili takva da su izvedeni proizvoljni zaključci i/ili uskraćivanje pravde (vidi, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je u okolnostima konkretnog postupka, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, došlo do proizvoljne primjene prava, te da li je ispoštovan standard obrazložene sudske odluke.
33. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud usvojio tužiteljicin tužbeni zahtjev i utvrdio da je predmetni kupoprodajni ugovor pravno valjan i da je tužiteljica na osnovu tog ugovora stekla pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, te posljedično tome obavezao apelanta da tužiteljici preda u posjed ½ predmetne nekretnine, smatrajući da predmet tog ugovora (predaja stvari i isplata kupoprodajne cijene) nije nedopušten, odnosno da nije protivan prinudnim propisima. Pri tome je Općinski sud istakao da tužiteljica u momentu zaključenja ugovora nije znala da između Bosne i Hercegovine i Republike Makedonije nije postojao reciprocitet, uslijed čega (nepostojanja reciprociteta) je njen prijedlog za uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini odbačen, i da reciprocitet danas postoji, te da nedostatak saglasnosti Federalnog ministarstva pravde ne dovodi do ništavosti predmetnog ugovora. Kantonalni sud je podržao zaključak prvostepenog suda o punovažnosti predmetnog kupoprodajnog ugovora, obrazloživši takav pravni stav zaključkom da predmetni kupoprodajni ugovor sadrži sve zakonom propisane bitne elemente i da je zaključen u odgovarajućoj formi, pozivajući se pri tome na odredbe člana 454. ZOO. Razmatrajući pitanje nedostatka reciprociteta u kontekstu apelantovog prigovora ništavosti predmetnog ugovora, Kantonalni sud je istakao da je postojanje reciprociteta uvjet za upis prava vlasništva u zemljišne knjige, ali da nije pravna pretpostavka za valjanost ugovora, odnosno nije razlog ništavosti jer saglasnost Federalnog ministarstva pravde predstavlja uvjet koji treba postojati u momentu podnošenja ugovora na uknjižbu u zemljišne knjige, a ne u momentu zaključivanja ugovora o kupoprodaji. Također je naglasio da nedostatak reciprociteta ne čini predmetni ugovor ništavim, u smislu odredbe člana 458. stav 2. ZOO, jer u konkretnom promet nekretnina nije ograničen zbog nepostojanja reciprociteta. Vrhovni sud je podržao stav o pravnoj valjanosti predmetnog kupoprodajnog ugovora smatrajući da je drugostepeni sud za takav zaključak dao jasne i valjane razloge. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali zadovoljavajuće razloge za zaključak da predmetni ugovor nije ništav, uzimajući u obzir specifične okolnosti predmetnog spora i formulaciju tužbenog zahtjeva, te u tim razlozima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti koji bi predstavljali osnov da Ustavni sud dato tumačenje redovnih sudova zamijeni vlastitim.
34. Ustavni sud primjećuje da apelant ukazuje da Vrhovni sud nije dao odgovor na prigovore koje je istakao u apelaciji. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da standard obrazložene sudske odluke, kao segment prava na pravično suđenje, dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi, Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije presuda od 21. januara 1999. godine, stav 26, i Kikabidze protiv Gruzije, presuda od 16. februara 2022. godine, tačka 62), što je Vrhovni sud u konkretnom slučaju i uradio. U pogledu apelantovih navoda da je pogrešna konstatacija Vrhovnog suda da u protivtužbi nije naznačio vrijednost spora uslijed čega je odbacio njegovu reviziju u odnosu na protivtužbu, Ustavni sud ponavlja da je Vrhovni sud podržao zaključak drugostepenog suda o pravnoj valjanosti predmetnog kupoprodajnog ugovora iz čega proizlazi da su redovni sudovi razmotrili apelantove tvrdnje o ništavosti predmetnog ugovora, te stoga neodlučivanje o apelantovom protivtužbenom zahtjevu (kojim je tražio da se utvrdi da je predmetni ugovor ništav) ni na koji način nije dovelo u pitanje pravičnost predmetnog parničnog postupka. U konačnici, u vezi sa apelantovim navodima kojima osporava odluku o troškovima postupka, Ustavni sud podsjeća da nije sud četvrte instance, te da ocjena koji su troškovi bili neophodni radi vođenja predmetne parnice spada u ingerenciju redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud smatra da odlukom o troškovima postupka u konkretnom slučaju nije dovedena u pitanje pravičnost predmetnog postupka na način koji bi zahtijevao intervenciju Ustavnog suda u tom pogledu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3188/20 od 20. aprila 2022. godine, tačka 42, dostupna na www.ustavnisud.ba).
35. Sumirajući navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
36. Konačno, vezano za dopunu apelacije koju je apelant podnio 19. novembra 2021. godine, Ustavni sud podsjeća da je rok za podnošenje apelacije 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio, te da se apelacija ne može dopunjavati izvan ovog roka. S obzirom na to da je apelant osporenu presudu primio 7. novembra 2020. godine, proizlazi da je dopuna apelacije podnesena po proteku roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu odluku, iz kog razloga je Ustavni sud neće razmatrati (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2337/20 od 12. januara 2022. godine, tačka 56). Ostali navodi
37. Apelant smatra da mu je, zbog proizvoljne primjene prava, prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ove tvrdnje, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je već utvrdio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
38. U pogledu navoda da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelant nije explicite naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. Ustavni sud primjećuje da je apelant imao mogućnost korištenja pravnih lijekova propisanih zakonom i da je tu mogućnost iskoristio izjavljivanjem žalbe drugostepenom sudu i revizije Vrhovnom sudu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu neosnovani.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da su redovni sudovi dali jasne razloge za zaključak o pravnoj valjanosti predmetnog kupoprodajnog ugovora, koje Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne smatra rezultatom proizvoljne primjene prava.
40. Ustavni sud također zaključuje da nije došlo ni do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.
41. U konačnici, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, s obzirom na to da je apelant u predmetnom postupku imao mogućnost i koristio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić