Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-194/22 (A. J.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-194/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-194/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Almir Jerlagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Almir Jerlagić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 P 019385 21 Rev od 9. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Almir Jerlagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Haris Rizvanović advokat iz Sarajeva, podnio je 18. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 019385 21 Rev od 9. novembra 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekst: Kantonalni sud) broj 68 0 P 019385 20 Gž 4 od 24. marta 2021. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 P 019385 16 P 2 od 30. jula 2020. godine.
2. Presudom Općinskog od 30. jula 2020. godine obavezan je apelant da tužiocu (B.K.) na ime naknade koristi ostvarene korištenjem nekretnine, kuće i pomoćnog objekta tužioca, za period od 1. januara 2009. do 2. jula 2020. godine isplati iznos od 55.200,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, te na ime naknade koristi ostvarene korištenjem poljoprivrednog zemljišta tužioca za isto vremensko razdoblje isplati iznos od 5.060,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom (stav I). Odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva tužioca za isplatu naknade koristi ostvarene korištenjem predmetnih nekretnina za razdoblje od 2. jula 2020. godine pa do konačne predaje u posjed tužiocu, sa pripadajućom zakonskom kamatom, kao i preostali dio tužbenoga zahtjeva tužioca za isplatu naknade koristi ostvarene korištenjem poljoprivrednog zemljišta za isto razdoblje (stav II). Odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tužilac da mu na ime ulaganja u objekat, koji je bio predmetom ugovora između stranaka, isplati iznos od 20.034,78 KM, sa zakonskom zateznom kamatom (stav III). Konačno, obavezan je apelant da tužiocu naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu (stav IV).
3. Presudom Kantonalnog suda od 24. marta 2021. godine žalba apelanta je djelomično uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena u stavu I izreke, tako da se obavezuje apelant da tužiocu na ime naknade koristi ostvarene korištenjem nekretnina, kuće i pomoćnog objekta tužioca, isplati mjesečni iznos od po 400,00 KM počevši od 8. septembra 2011. do 2. jula 2020. godine, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i u stavu III izreke, tako da se obavezuje tužilac da apelantu naknadi troškove na ime ulaganja u objekat u iznosu od 9.379,88 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, dok se sa preostalim dijelom protivtužbeni zahtjev apelanta odbija. Žalba apelanta je uvažena i prvostepena presuda preinačena u stavu I izreke u odnosu na isplatu naknade koristi ostvarene korištenjem poljoprivrednog zemljišta za određeno vremensko razdoblje u iznosu od 5.060,00 KM, tako da se taj tužbeni zahtjev tužioca u cijelosti odbija kao neosnovan. U preostalom dijelu žalba apelanta je odbijena.
4. Presudom Vrhovnog suda od 9. novembra 2021. godine revizija apelanta je odbijena.
5. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, kojeg je prihvatio i drugostepeni sud, proizlazi da su parnične stranke zaključile usmeni ugovor o kupoprodaji nekretnina u maju 2006. godine, a nakon toga i pismeni predugovor o kupoprodaji od 10. maja 2007. godine. Nadalje, da je po usmenom dogovoru stranaka, nakon što su obišle nekretnine, kojom prilikom ih je tužilac pokazao apelantu, predao ključeve od objekta i izvršio predaju u posjed nekretnina, apelant uselio. Također, da je tužilac apelantu predao posjedovni list za predmetne nekretnine koji je glasio na N.K. (sina tužioca), te mu je obećao i obavezao se predugovorom da će po isplati ukupnog iznosa na ime cijene omogućiti uknjižbu prava vlasništva nad njima. S tim u vezi, da je apelant na ime cijene za tekuću 2006. godinu isplatio iznos od 2.500,00 KM i da se obavezao plaćati preostali iznos od 42.500,00 KM do kraja 2012. godine, ali da je prestao vršiti isplate početkom 2008. godine. Nadalje, da je apelant otpočeo radove na stambenom objektu tri godine poslije useljenja, s tim da nije obavijestio tužioca o renoviranju objekta. Također, da je apelant odmah po useljenju započeo aktivnosti na renoviranju pomoćnog objekta, jer je obavljao stočarsku proizvodnju, čemu se tužilac nije protivio. Konačno, da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka utvrđena prosječna cijena mjesečnog zakupa stambenog objekta u iznosu od 150,00 KM, a pomoćnog objekta od 250,00 KM, kao i da utvrđeno da je na nekretninama na kojima su sagrađeni stambeni i pomoćni objekat, upisano 29 suvlasnika. Vrhovni sud je dalje ukazao da je drugostepeni sud pravilnom i zakonitom presudom, odlučujući u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, tužiocu na ime korištenja predmetnih nekretnina dosudio mjesečni iznos od po 400,00 KM počev od 8. septembra 2011. do 2. jula 2020. godine, te da neosnovano apelant ukazuje da na predmetnim nekretninama ima 29 suvlasnika, budući da da je nekretnine koje je uzeo i koristio. Također, da je pravilno drugostepeni sud utvrdio da je apelant u smislu odredbe člana 46. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (kojom je propisano da posjednik postaje nesavjestan kada mu je tužba dostavljena), postao nesavjestan od 8. septembra 2011. godine, tj. od datuma podnošenja podnošenja tužbe tužioca (kojom je tužilac u drugom postupku tražio predaju u posjed predmetne nekretnine). Konačno, da je pravilno drugostepeni sud, na osnovu prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka, shodno odredbi člana 44. stav (3) Zakona o vlasničkopravnim odnosima (kojom je propisano da savjestan posjednik ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari, kao i naknadu korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana), smatrao da apelantu pripada iznos od 9.377,38 KM na ime ulaganja u stambenih objekata, koje je, dok je bio savjesni posjednik, uložio za obavljanje nužnih radova na predmetnom stambenom objektu. Također, da je pravilno drugostepeni sud smatrao da apelantu ne pripadaju nužni troškovi ulaganja u pomoćni objekat, jer je ta ulaganja izvršio radi obavljanja poljoprivredne, odnosno stočarske proizvodnje zbog čega ih je morao izvršiti, a ta ulaganja tužiocu nisu od koristi jer se time ne bavi, a i ne živi na predmetnim nekretninama.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi je predmetne nekretnine napustio 2015. godine od kada ih više ne koristi, ali da je zadržao ključ od objekta. Također osporava rezonovanje drugostepenog suda u pogledu računanja dana od kada se ima smatrati nesavjesnim.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o vlasničkopravnim odnosima na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić