Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3857/20 (Općina Jablanica)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Javna vlast
- Pravo na pravnu sigurnost
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Izvršenje
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3857/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-3857/20, rješavajući apelaciju Općine Jablanica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Općine Jablanica podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 Ip 054747 16 Pž od 29. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Općina Jablanica (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Općinsko javno pravobranilaštvo Jablanica, podnijela je 26. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 Ip 054747 16 Pž od 29. decembra 2016. godine i Rješenja Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 Ip 054747 16 Ip od 12. avgusta 2016. godine.
Uvodne napomene
2. Apelantica je donijela Rješenje broj 04-I/7-25-9-511/12 od 28. maja 2013. godine kojim je za PI „Gradska pekara“ d.o.o. Jablanica (u daljnjem tekstu: izvršenik) utvrđena obaveza plaćanja naknade za korištenje građevinskog zemljišta u iznosu od 1.209,00 KM mjesečno, počev od 1. decembra 2011. godine.
3. Apelantica je donijela Zaključak broj 04-I/7-25-9-511/12 od 3. avgusta 2015. godine, kojim je u rješenju od 28. maja 2013. godine iza obrazloženja dodata uputa o pravnom lijeku, koja glasi: „Protiv ovog Rješenja može se izjaviti žalba Žalbenoj komisiji Općinskog vijeća, u roku od 15 dana od dana prijema rješenja. Žalba se predaje ovom organu u pismenom obliku, usmeno na zapisnik ili se šalje putem pošte preporučeno i taksira sa 20,00 KM administrativne takse po tarifnom broju 3. Tarife općinskih administrativnih taksi. Protiv ovog zaključka nije dozvoljena posebna žalba, već se isti može pobijati u žalbi protiv glavnog rješenja“.
Osporeni izvršni postupak
4. Apelantica, kao tražilac izvršenja, podnijela je Općinskom sudu prijedlog za izvršenje protiv izvršenika (prijedlog za izvršenje podnesen na osnovu izvršne isprave – rješenje od 28. maja 2013. godine).
5. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj 56 0 Ip 054747 16 Ip od 23. maja 2016. godine određeno je predloženo izvršenje, te su određeni troškovi izvršenja koji se sastoje od sudske takse na prijedlog i rješenje o izvršenju.
6. Rješenjem Općinskog suda broj 56 0 Ip 054747 16 Ip od 12. avgusta 2016. godine usvojen je prigovor izvršenika izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 23. maja 2016. godine, prijedlog za izvršenje odbačen, a izvršni postupak obustavljen i ukinute sve provedene izvršne radnje.
7. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo da je članom 23. stav 1. tač. 1. i 2. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da su izvršne isprave, između ostalih, izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, ukoliko zakonom nije drugačije određeno. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da su rješenje od 28. maja 2013. godine i zaključak od 3. avgusta 2015. godine izvršne isprave. Zatim, da bi se odredilo izvršenje na osnovu izvršne isprave, potrebno je ispunjenje još jednog uslova - da je izvršna isprava pravosnažna i izvršna. Općinski sud je naveo da na obje isprave (rješenje i zaključak) postoji klauzula pravosnažnosti i izvršnosti. Dalje je naveo da je članom 35. stav 2. ZIP propisano da potvrdu o izvršnosti daje sud, odnosno tijelo koje je odlučivalo o potraživanju u prvom stepenu, a stavom 4. istog člana da će neosnovanu potvrdu o izvršnosti ukinuti rješenjem isti sud odnosno organ vlasti, na prijedlog izvršenika, koji mora biti podnesen u roku od osam dana od dana prijema rješenja o izvršenju. Zatim je naveo da je izvršenik rješenje o izvršenju zaprimio 25. maja 2016. godine, a prigovor na rješenje i prijedlog za ukidanje spornih klauzula podnio sudu 30. maja 2016. godine. Takođe, da iz apelantičinog prijemnog pečata na podnesku-prijedlog za ukidanje klauzule pravosnažnosti i izvršnosti od 30. maja 2016. godine proizilazi da je izvršenik blagovremeno zatražio ukidanje spornih klauzula. Općinski sud je naveo da odredbama ZIP nije propisan način postupanja suda u slučaju kad izvršenik podnese prigovor i istovremeno zahtjev za ukidanje klauzule pravosnažnosti i izvršnosti te je naveo da je pitanje izvršnosti i pravosnažnosti izvršne isprave očito prethodno pitanje, jer od ocjene valjanosti izvršnosti i pravosnažnosti zavisi i odluka suda o prijedlogu za izvršenje. Dalje, da je članom 34. stav 1. ZIP propisano da sud ne može prekinuti postupak kako bi sačekao odluku nadležnog suda ili drugog organa o prethodnom pitanju, a članom 60. istog zakona propisano je da se izvršenje može odložiti samo na prijedlog tražitelja izvršenja, ako zakonom nije drugačije propisano, te uz ispunjenje drugih uslova navedenih u konkretnoj odredbi. Zatim, da je prethodno pitanje pravno pitanje o postojanju nekog prava ili pravnog odnosa od koga zavisi odluka suda o konkretnoj pravnoj stvari, o kojem pitanju još uvijek nije odlučio nadležni sud ili drugi organ kao o glavnom pitanju, te da je odluka o prethodnom pitanju deklaratorna i unosi se u obrazloženje odluke, kao element činjeničnog stanja, a ne unosi se u izreku odluke. Općinski sud je ukazao da apelantica i dalje ostaje nadležna da meritorno odluči o zahtjevu za ukidanje spornih klauzula, a sud u odluci po prigovoru zauzima pravni stav o pravosnažnosti i izvršnosti rješenja od 28. maja 2013. godine jer je izvršenik prigovorom osporio valjanost potvrda o pravosnažnosti i izvršnosti tog rješenja.
8. Općinski sud je ukazao da iz navoda izvršenika, te dokaza koji su priloženi uz prigovor, koje apelantica ničim nije osporila, proizilazi da je izvršenik zaprimio rješenje od 28. maja 2013. godine, ali da konkretno rješenje nije imalo pouku o pravnom lijeku. Zatim, da je izvršenik tražio dopunu tog rješenja, nakon čega je apelantica donijela rješenje od 20. juna 2013. godine koje je potpuno identično rješenju od 28. maja 2013. godine. Dalje, da je izvršenik protiv rješenja od 20. juna 2013. godine podnio žalbu koja je odbijena rješenjem apelantičine žalbene komisije od 16. avgusta 2013. godine, nakon čega je izvršenik tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom. Zatim, da je presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 009251 13 U od 19. juna 2015. godine uvažena podnesena tužba, poništena rješenja od 16. avgusta 2013. godine i 20. juna 2013. godine i predmet vraćen na ponovni postupak (u uputama koje je Kantonalni sud dao jasno stoji da je u postupku donošenja rješenja od 20. juna 2013. godine počinjena bitna povreda odredaba upravnog postupka, jer nije bilo zakonske osnove za donošenje tog rješenja, već je samo trebalo zaključkom dopuniti rješenje od 28. maja 2013. godine u odnosu na uputu o pravnom lijeku). Nadalje, da je nakon toga donesen zaključak od 3. avgusta 2015. godine, ali da je konkretni zaključak manjkav i nepravilan, te s tim u vezi istakao da tim zaključkom izvršenik nije poučen da rok za žalbu na rješenje od 28. maja 2013. godine teče od dana prijema dopunjenog rješenja, a niti od prijema zaključka kojim se rješenje dopunjava. Općinski sud je naveo da je apelantica bila dužna da u zaključku navede takvu pouku i da uz zaključak izvršeniku dostavi i rješenje od 28. maja 2013. godine, ali da to nije učinjeno, što jasno proizilazi iz sadržaja zaključka i dostavnice. Općinski sud je naveo da za izvršenika još nije počeo da teče rok za žalbu protiv rješenja od 28. maja 2013. godine jer izvršenik nije zaprimio dopunjeno rješenje. Dalje je ukazao da član 208. stav 2. Zakona o upravnom postupku jasno navodi da u slučaju kad se dopunjava rješenje, rok za žalbu teče od dana dostavljanja dopunjenog rješenja, a ne od dostavljanja dopune rješenja. Takođe, da je akt o dopuni upravnog akta poseban akt i za stranku proizvodi dejstvo tek nakon dostave dopunjenog upravnog akta. Općinski sud je naveo da bi drugačije tumačenje dovelo u pitanje korištenje stranke procesnim ovlaštenjem da izjavi žalbu, jer bi rok za žalbu tekao od dana dostavljanja rješenja od 28. maja 2013. godine, što upravo proizilazi iz zaključka od 3. avgusta 2015. godine, pa je izvršeniku rok za žalbu istekao davno. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ukazao da izvršenik nije zaprimio dopunjeno rješenje od 28. maja 2013. godine i ono nije moglo postati pravosnažno, a time ni izvršno, pa se na osnovu takvog rješenja nije mogao pokrenuti izvršni postupak. Shodno tome, Općinski sud je naveo da nisu osnovane klauzule pravosnažnosti i izvršnosti rješenja od 28. maja 2013. godine, pri čemu je naglasio da takav zaključak o valjanosti klauzula važi samo u konkretnom izvršnom postupku. Općinski sud je ukazao da je iz apelantičinog akta od 1. juna 2016. godine jasno da apelantica nema namjeru meritorno odlučivati o prijedlogu izvršenika za ukidanje spornih klauzula, što nije pravilan i zakonit stav.
9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 56 0 Ip 054747 16 Pž od 29. decembra 2016. godine (koje je apelantica primila 27. augusta 2020. godine) odbijena je kao neosnovana apelantičina žalba i potvrđeno rješenje Općinskog suda od 12. avgusta 2016. godine.
10. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je naveo da iz povratnice uz koju je izvršeniku dostavljeno rješenje od 28. maja 2013. godine proizilazi da je izvršenik konkretno rješenje uredno zaprimio 11. juna 2013. godine. Zatim je naveo da bi prema zaključku od 3. avgusta 2015. godine, rješenje od 28. maja 2013. godine bilo pravosnažno i izvršno puno prije nego što je izvršenik uopšte i zaprimio konkretni zaključak, a što je pravna besmislica – nonsens. Naime, da bi zaključak od 3. avgusta 2015. godine imao prani učinak prema izvršeniku, tim zaključkom je izvršeniku trebala biti ostavljena mogućnost na izjavljivanje žalbe protiv rješenja od 28. maja 2013. godine u roku od 15 dana, računajući od dana dostave zaključka, a ne od dana dostave rješenja, kako stoji u zaključku. Kantonalni sud je naveo da je zaključak od 3. avgusta 2015. godine izvršeniku dostavljen tek 4. avgusta 2015. godine, zbog čega takav zaključak nema nikakvog smisla, jer se njegovim donošenjem za izvršenika ništa nije promijenilo, a trebao je imati pravni značaj samo u odnosu na izvršenika. Dalje je ukazao da apelantica nije postupila po presudi tog suda od 19. juna 2015. godine koja je donesena u upravnom sporu, te da zbog navedenog rok za žalbu protiv izvršne isprave – rješenje od 28. maja 2013. godine još nije ni počeo teći, iz čega slijedi da izvršna isprava nije stekla svojstvo izvršnosti. Zatim je naveo da prvostepeni sud osporenom odlukom nije ispitivao materijalnu zakonitost izvršne isprave, nego je u granicama svoje nadležnosti u okvirima navoda iz prigovora odlučivao o prigovoru izvršenika. Kantonalni sud je naveo da je odluka po prigovoru, vezano za izvršnost isprave, ograničena samo na predmetni postupak, a da će konačnu odluku po prijedlogu izvršenika za ukidanje klauzule izvršnosti izvršne isprave donijeti apelantica (nadležna služba) koja je donijela izvršnu ispravu.
Apelacioni navodi
11. Apelantica je navela da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije.
12. Apelantica je navela da su redovni sudovi preispitivali materijalnu zakonitost izvršne isprave, što je nedopustivo i pravno neutemeljeno. Zatim, da je nepravilna konstatacija da je uz zaključak od 3. avgusta 2015. godine trebalo dostaviti i rješenje od 28. maja 2013. godine, te je ukazala da je prvostepeni sud izgubio iz vida da je zaključak sastavni dio tog rješenja i da zajedno čine jednu cjelinu. Dalje, da nema smisla ponovno dostavljanje rješenja, jer je već dostavljeno strankama, a dostavljanjem zaključka od 3. avgusta 2015. godine rješenje je dostavljeno u cijelosti. Takođe, da se izvršna isprava ne donosi u okviru izvršnog postupka, te se o sadržaju izvršne isprave ne može raspravljati u okviru izvršnog postupka. Apelantica je ukazala da je u Obavijesti od 1. juna 2016. godine navedeno da su rješenje od 28. maja 2013. godine i zaključak od 3. avgusta 2015. godine pravosnažni i izvršni, te ne postoje uslovi za ukidanje klauzula pravosnažnosti i izvršnosti. Apelantica je ukazala da je presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 013642 16 U od 7. februara 2019. godine odbijena tužba tužitelja (izvršenik), te da je u obrazloženju presude navedeno da tužitelj (izvršenik) nije ulagao žalbu niti na rješenje od 28. maja 2013. godine niti na zaključak od 3. avgusta 2015. godine, pa su isti pravosnažni i izvršni. Takođe je ukazala da je Kantonalni sud u izvršnim predmetima br. 56 0 Ip 063255 19 Pž; 56 0 Ip 061793 19 Pž od i 56 0 Ip 064322 20 Pž (rješenja o izvršenju donesena na osnovu identične izvršne isprave - rješenje od 28. maja 2013. godine, različiti periodi potraživanja, a prigovori izvršenika usvojeni iz istih razloga kao u rješenju Općinskog suda od 12. avgusta 2016. godine), uvažio apelantičine žalbe, preinačio prvostepena rješenja tako što je rješenja o izvršenju u cijelosti održao na snazi. S tim u vezi, da je u rješenju broj 56 0 Ip 063255 19 Pž od 5. maja 2020. godine navedeno „sud uopšte nema nadležnost za preispitivanje date potvrde pravosnažnosti ili izvršnosti, jer je to nadležnost organa uprave, a nikako suda, pa je žalbu tražioca izvršenja valjalo uvažiti i preinačiti prvostepeno rješenje“. Apelantica je navela da apsolutno proizvoljna primjena propisa ne može dovesti do pravičnog postupka. Apelantica smatra da je nedopustivo da se stvara praksa da izvršni sudovi mogu samovoljno ukidati klauzule pravosnažnosti i izvršnosti.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. S obzirom da je apelantica jedinica lokalne samouprave, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i
k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantičino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine).
17. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnoga suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
18. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu zasnivaju na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni odredaba ZIP i povredi principa pravne sigurnosti. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima.
19. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi ukazali na relevantne činjenice konkretnog predmeta koje se odnose na nedostatak pouke o pravnom lijeku u rješenju od 28. maja 2013. godine (izvršna isprava), te zaključak od 3. avgusta 2015. godine kojim je dodata pouka o pravnom lijeku (da se protiv rješenja od 28. maja 2013. godine može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana prijema tog rješenja). S tim u vezi, redovni sudovi su ukazali da se donošenjem zaključka od 3. avgusta 2015. godine za izvršenika nije ništa promijenilo, jer je rješenje od 28. maja 2013. godine (koje je izvršenik zaprimio 11. juna 2013. godine), prema pouci o pravnom lijeku iz zaključka, postalo pravosnažno i izvršno prije nego li je i donesen konkretni zaključak. Shodno tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da su se redovni sudovi pozvali na relevantne odredbe ZIP, te da su, shodno okolnostima predmetnog slučaja, o klauzuli pravosnažnosti i izvršnosti odlučili kao o prethodnom pitanju, pri čemu su istakli da se to odnosi samo na konkretni izvršni postupak. Takođe, redovni sudovi ukazali da konačnu odluku (rješenje) po tom pitanju treba donijeti apelantica, shodno članu 35. stav 4. ZIP. U odnosu na navode o povredi principa pravne sigurnosti, te pozivanje na odluke Kantonalnog suda (presuda od 7. februara 2019. godine iz upravnog spora i rješenja iz 2020. godine iz izvršnih postupaka), Ustavni sud primjećuje da su navedene odluke donesene nakon donošenja osporenih rješenja (koja su donesene 2016. godine). Stoga, Ustavni sud smatra da se u situaciji kada sud izmijeni pravni stav nakon donošenja osporene odluke ne može pokretati pitanje pravne sigurnosti. Naime, apelantica nije pružila argumente da je pokrenula predmetni postupak pouzdajući se u konzistentnu praksu i da je u predmetnom postupku sud odstupio od te prakse bez obrazloženja, u kojem slučaju bi se pokrenulo pitanje pravne sigurnosti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić