Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3923/20 (H.E. i drugi)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Državno vlasništvo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Legitimno očekivanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3923/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3923/20, rješavajući apelaciju H. E. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija H. E., E. D. i J. Ć.

podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 P 033410 20 Gž 2 od 12. augusta 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. H. E., E. D. i J. Ć. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bužima, koje zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnijeli su 31. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 P 033410 20 Gž 2 od 12. augusta 2020. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 6. oktobra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužena je dostavila odgovor 8. oktobra 2021. godine, a Kantonalni sud 11. oktobra 2021. godine.

4. Apelantima su 16. marta 2022. godine, u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključkom broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori Kantonalnog suda i tužene na eventualno izjašnjenje.

5. Apelanti su 28. marta 2022. godine dostavili izjašnjenje na odgovore.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 18 0 P 033410 19 P 2 od 25. decembra 2019. godine utvrđeno je da je prednik apelanata I. E. (u daljnjem tekstu: prednik apelanata) vlasnik dijela 1/1 nekretnina k.č. 476 i 477 preciziranih u presudi (u daljnjem tekstu: k.č. 476 i 477), te će se na osnovu ove presude na k.č. 476 i 477 u zemljišnim knjigama upisati pravo vlasništva s dijelom 1/1 u korist prednika apelanata. Presudom je obavezana tužena da predniku apelanata naknadi troškove postupka precizirane u presudi, dok je odbijen zahtjev prednika apelanata za naknadu troškova postupka za razliku između dosuđenog i traženog iznosa. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da su F. E. i prednik apelanata 1957. godine kupili od H. Č. ½ nekretnina označenih kao k.č. 1/8, 8/2 i 8/3 u ukupnoj površini preciziranoj u presudi. Utvrđeno je da, prema podacima popisnog katastra, navedene nekretnine odgovaraju k.č. 476 i 477, te da su F. E. i prednik apelanata na njima upisani kao suposjednici sa dijelom ½. Navedeno je i da je tužena upisana kao vlasnik k.č. 476 i 477 na osnovu rješenja preciziranog u presudi, te da nije bilo moguće utvrditi da li je navedeno rješenje dostavljeno predniku apelanata. Nadalje je navedeno da iz zapisnika Komisije za izlaganje nekretnina od 5. marta 1986. godine, koji su potpisali prednik apelanata i F. E., proizlazi da je u taj zapisnik unesena izjava predstavnika OOUR „Šumarija“ da su k.č. 476 i 477 društveno vlasništvo, da su one otpisane, te da je u navedenom zapisniku konstatirano da na predmetnim parcelama postoji sumnja uzurpacije, ali da nema podataka da li je uzurpacija ikada rješavana. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da je neprihvatljiva i nedovoljna tvrdnja predstavnika OOUR „Šumarija“ istaknuta u navedenom zapisniku iz 1986. godine da se radi o nekretninama u društvenom vlasništvu, te da one imaju karakter poljoprivrednog zemljišta. Obrazloženo je da je zakoniti posjednik tih parcela još od 1980. godine bio prednik apelanata i obrađivao ih, kao i da niko nije dokazao njegovu nesavjesnost, niti ga je ometao u posjedovanju tih nekretnina. Općinski sud je istakao da, kako je od 10. oktobra 1995. godine kao dana stupanja na snagu Zakona o osnovama vlasničkih odnosa na osnovu kojeg je bilo moguće stjecati pravo vlasništva na nekretninama u društvenom/državnom vlasništvu, prošlo više od 20 godina savjesnog posjeda prednika apelanata, to je on na osnovu dosjelosti stekao pravo vlasništva na k.č. 476 i 477. Osim toga, navedeno je da se, prema Zakonu o stvarnim pravima, brisovna tužba može podići u rokovima u kojima se može osporavati pravni osnov upisa, ali se ne može podići ukoliko je savjesna treća osoba pouzdajući se u zemljišne knjige upisala svoje pravo (član 56. stav 3). Općinski sud je u vezi s tim naveo da u konkretnom slučaju vlasništvo tužene nije upisano na osnovu pouzdanja u zemljišnu knjigu i u skladu s navedenim brisovna tužba se može podići u rokovima u kojima se može osporavati postojanje pravnog osnova upisa. Nadalje je navedeno da je članom 360. istog zakona propisano da rokovi od tri godine za podnošenje brisovne tužbe teku od stupanja na snagu ovog zakona, a u skladu s tim je i odredba člana 361. stav 1. prema kojoj su vanknjižni nosioci stvarnih prava dužni u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona pokrenuti postupak za upis stvarnih prava u zemljišnu knjigu vezano za nekretnine i sve promjene na njima. Općinski sud je naveo i da se brisovna tužba podnosi zbog nedostatka procesnih ili materijalnih pretpostavki za upis i predstavlja sredstvo zaštite povrijeđenog knjižnog prava vlasništva nevaljanim upisom u zemljišnu knjigu, ali se na nju primjenjuju zemljišnoknjižna prava, čime odstupa od klasičnih petitornih tužbi. Općinski sud je obrazložio da sud odlučuje o valjanosti uknjižbe prava vlasništva, i to zbog pomanjkanja formalnopravnih ili materijalnopravnih uvjeta, a aktivno je legitimiran u ovakvoj parnici, u pravilu, nosilac knjižnog prava, a pasivno ona osoba u čiju korist je izvršena nevaljana uknjižba. Prema obrazloženju Općinskog suda, u konkretnom slučaju je rješenje komisije za izlaganje valjan osnov za upis u smislu ispunjenog formalnopravnog uvjeta, ali nije ispunjen materijalnopravni uvjet za upis. Navedeni materijalnopravni uvjet se, kako je obrazložio Općinski sud, odnosi na zemljišnoknjižnog prednika jer tužena ili OOUR „Šumarija“ nisu dokazali da su ranije bili posjednici ili vlasnici, odnosno da su to pravo stekli od ranijih posjednika ili vlasnika k.č. 467 i 477, niti da se radilo o uzurpiranom zemljištu u državnom/društvenom vlasništvu. Iz navedenog Općinski sud je zaključio da se radilo o privatnom vlasništvu, te da nisu ispunjene pretpostavke za upis vlasništva u korist tužene niti OOUR „Šumarija“, što, prema mišljenju tog suda, ukazuje da je tužbeni zahtjev prednika apelanata osnovan. Općinski sud je istakao i da je Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH i Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja imovinom FBiH donio visoki predstavnik 2005. godine, te kako su k.č. 476 i 477 ranije bile upisane na OOUR „Šumarija“, a nakon toga na tuženu na osnovu člana 44. stav 2. Zakona o šumama, a nalaze se u posjedu fizičkih lica, to se, prema mišljenju Općinskog suda, navedeni zakoni ne mogu primijeniti na predmetne nekretnine jer se ne radi o nekretninama koje pripadaju FBiH ili BiH. Navedeno je i da Zakon o poljoprivrednom zemljištu ne isključuje mogućnost podnošenja brisovne tužbe niti stjecanje prava vlasništva dosjelošću na poljoprivrednom zemljištu pa u konkretnom slučaju nije primjenjiva ni odredba člana 364. stav 1. Zakona o stvarnim pravima jer se ne radi o prometu zemljišta na način i u smislu navedene odredbe.

8. Protiv navedene presude tužena je podnijela žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 18 0 P 033410 20 Gž 2 od 12. augusta 2020. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev prednika apelanata odbijen, te je prednik apelanata obavezan da tuženoj naknadi troškove za sastavljanje žalbe u iznosu preciziranom u presudi. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te istaknuto da je prednik apelanata, suprotno zaključku prvostepenog suda, podnio tužbu radi utvrđivanja prava vlasništva, a ne brisovnu tužbu. Kantonalni sud je ponovio sadržaj odredbe člana 56. stav 1. i člana 360. Zakona o stvarnim pravima, te istakao da je navedeni zakon stupio na snagu 6. septembra 2013. godine pa je iz tog razloga u konkretnom slučaju, ako je prednik apelanata i podigao brisovnu tužbu, protekao rok za podnošenje takve tužbe zbog čega, prema zaključku tog suda, nije od značaja obrazloženje prvostepene presude u dijelu u kojem je raspravljano o brisovnoj tužbi. Nadalje, Kantonalni sud je obrazložio da nije sporno da se u konkretnom slučaju radi o poljoprivrednom zemljištu u vlasništvu FBiH prema članu 2. Zakona o poljoprivrednom zemljištu, a koje je prirodno bogatstvo i dobro od općeg interesa za FBiH, uživa posebnu zaštitu i koristi se za poljoprivrednu proizvodnju i ne može se koristiti u druge svrhe osim u slučajevima i pod uvjetima određenim tim zakonom. Navedeno je i da je prema članu 100. istog zakona promet državnim poljoprivrednim zemljištem moguć samo radi obavljanja poljoprivredne djelatnosti osim u slučajevima propisanim ovim zakonom a takvo zemljište može biti prodato samo u izuzetnim slučajevima kada Parlament FBiH utvrdi opći interes za prodaju državnog zemljišta. Kantonalni sud je naveo i da je odredbama Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH propisano da se državnom imovinom može raspolagati samo u skladu s odredbama tog zakona i da ta zabrana ostaje na snazi do stupanja na snagu zakona kojima se uređuje provođenje kriterija koji će se primjenjivati za utvrđivanje imovine koja je u vlasništvu BiH ili entiteta i utvrđivati pravo vlasništva i upravljanja državnom imovinom koja će se donijeti na preporuke Komisije ili dok visoki predstavnik drugačije ne odluči. Kako je navedeni zakon još uvijek na snazi, kako se radi o poljoprivrednom zemljištu u državnom vlasništvu, te kako je i Ustavni sud u svojoj odluci broj AP 1080/18 iznio takav stav, to je, prema mišljenju Kantonalnog suda, Općinski sud proizvoljno primijenio pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev prednika apelanata, zbog čega je Kantonalni sud tu presudu preinačio na način kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

I.Navodi iz apelacije

9. Apelanti smatraju da su im osporenom presudom Kantonalnog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni prava. Navode da je njihov prednik umro 27. jula 2020. godine prije donošenja osporene presude Kantonalnog suda, te da oni kao njegovi nasljednici imaju pravni interes tražiti zaštitu u predmetnoj stvari s obzirom na to da od ishoda tog postupka zavisi veličina ostavinske mase. Navode da je osporena presuda rezultat paušalne primjene materijalnog prava i tumačenja Odluke Ustavnog suda broj AP 1080/18. Navode i da je tačno da su u zemljišnim knjigama k.č. 476 i 477 upisane kao državno vlasništvo, ali da je to pogrešan upis koji je bez pravnog osnova s obzirom na to da se radi o privatnoj imovini, te da činjenica takvog upisa ne sprječava stvarnog vlasnika da dokazuje svoje pravo vlasništva i ishodi upis u te knjige. Navode da je njihov prednik savjesno i zakonito držao u posjedu navedene nekretnine i da Kantonalni sud, za razliku od Općinskog suda, nije cijenio izvorni način stjecanja vlasništva nad tim nekretninama. Apelanti smatraju i da je Kantonalni sud u takvim okolnostima trebao donijeti odluku o prekidu postupka dok postoji privremena zabrana raspolaganja državnom imovinom ako je mislio da se o tome radi ili je trebao odbaciti predmetnu tužbu zbog nedozvoljenog disponiranja tužbenim zahtjevom za vrijeme važenja sadašnjih propisa.

II.Odgovor na apelaciju

10. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava apelanata jer je taj sud postupao po relevantnim zakonskim odredbama, zbog čega smatra da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

11. Tužena je navela hronologiju postupka, te relevantne zakonske propise i istakla da nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju te da je apelacija neosnovana.

12. U izjašnjenju na odgovore apelanti su naveli da odgovori na apelaciju ne utječu na povredu njihovih prava, te ostaju pri navodima iznesenim u apelaciji i traže zaštitu svog prava na imovinu.

V. Relevantni propisi

13. Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 18/05, 29/06, 85/06, 32/07, 41/07, 74/07, 99/07 i 58/08). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst navedenog zakona, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 1.

Ovim zakonom se zabranjuje raspolaganje državnom imovinom.

U smislu ove odluke, pod državnom imovinom podrazumijeva se:

1. nepokretna imovina koja pripada državi Bosni i Hercegovini (kao međunarodno priznatoj državi) na osnovu međunarodnog Sporazuma o pitanjima sukcesije, koji su 29. juna 2001. god. potpisale države Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija, Slovenija i Savezna Republika Jugoslavija, koja se, na dan donošenja ovog zakona, smatra vlasništvom ili posjedom Bosne i Hercegovine ili druge javne organizacije Bosne i Hercegovine; i 2. nepokretna imovina na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala bivša Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina do 31. decembra 1991. god, a koja se na dan donošenja ovog zakona smatra vlasništvom ili posjedom Bosne i Hercegovine ili javne organizacije ili organa Bosne i Hercegovine i bilo koje administrativne jedinice Bosne i Hercegovine.

U smislu ovog zakona, pod raspolaganjem navedene imovine smatra se direktni ili indirektni prenos vlasništva.

Član 2.

Bez obzira na odredbe drugog zakona ili propisa, državnom imovinom se može raspolagati samo u skladu s odredbama ovog zakona.

Svaka odluka, akt, ugovor ili bilo koji drugi pravni instrument kojim se raspolaže imovinom iz člana 1. ovog zakona suprotno odredbama ovog zakona, ništav je.

Član 4.

Privremena zabrana raspolaganja državnom imovinom u skladu sa ovim zakonom ostaje na snazi do stupanja na snagu zakona kojim se uređuje provođenje kriterija koji će se primjenjivati za utvrđivanje imovine koja je u vlasništvu Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, i utvrđuju prava vlasništva i upravljanja državnom imovinom, koji će se donijeti na preporuke Komisije, odnosno do potvrđivanja prihvatljivog i održivog rješenja pitanja raspodjele državne imovine između države i drugih nivoa vlasti od strane Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira, ili dok visoki predstavnik drugačije ne odluči.

14. U Zakonu o poljoprivrednom zemljištu („Službene novine FBiH“ broj 52/09) relevantne odredbe glase:

Član 2.

Poljoprivredno zemljište je prirodno bogatstvo i dobro od općeg interesa za Federaciju i Bosnu i Hercegovinu, uživa posebnu zaštitu, koristi se za poljoprivrednu proizvodnju i ne može se koristiti u druge svrhe, osim u slučajevima i pod uvjetima utvrđenim ovim Zakonom.

Član 10.

Poslovi upravljanja, zaštite, uređenja i racionalnog korištenja poljoprivrednog zemljišta su poslovi od općeg interesa za Bosnu i Hercegovinu, Federaciju, kantone i gradskeopćinske organe uprave nadležne za poslove poljoprivrede (u daljnjem tekstu: općina).

15. U Zakonu o zemljišnim knjigama („Službene novine FBiH“ br. 58/02, 19/03, 54/04, 32/19

– odluka Ustavnog suda FBiH, 94/20 – rješenje Ustavnog suda FBiH) relevantne odredbe glase: Član 9. stav (1) Javno povjerenje (1) Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. Ustavni sud, prije svega, ističe da je kao stranka u postupku pred redovnim sudovima kao tužilac učestvovao prednik apelanata koji je preminuo prije donošenja osporene presude Kantonalnog suda i podnošenja apelacije Ustavnom sudu, pa se postavlja pitanje da li su apelanti ovlaštene osobe za podnošenje apelacije u svoje ime.

18. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, ako je navodna žrtva povrede umrla prije podnošenja zahtjeva, moguće je da osoba koja ima potreban pravni interes, kao ona u bliskom srodstvu, podnese zahtjev u kojem navodi prigovore vezane uz smrt, međutim, zahtjev se vodi pod imenom osobe koja je srodnik (vidi Varnava i drugi protiv Turske, presuda od 18. septembra 2009. godine, zahtjevi br. 16064/90, 16065/90, 16066/90, 16068/90, 16069/90, 16070/90, 16071/90, 16072/90 i 16073/90). Također, Ustavni sud ukazuje da Evropski sud, iznimno, bliskom srodniku direktne žrtve povrede nekog konvencijskog prava priznaje aktivnu legitimaciju za podnošenje zahtjeva u vlastito ime i kad njegovi prigovori nisu vezani uz smrt direktne žrtve, obrazlažući to time da podnosilac ima „nasljedni interes“ povratiti troškove postupka pred domaćim sudovima koje je poslije sestrine smrti on platio i, drugo, da njegovi prigovori otvaraju pitanja koja se tiču pravilnog upravljanja pravosuđem, pa stoga i važnog pitanja koje se odnosi na opći interes (vidi Evropski sud, Micallef protiv Malte, presuda od 7. oktobra 2009. godine, zahtjev broj 17056/06). Isto tako, Ustavni sud ukazuje da bi, s obzirom na prigovore na osnovu člana 6. Evropske konvencije, Evropski sud bio spreman priznati aktivnu legitimaciju srodnika bilo kad su prigovori bili od općeg interesa, a podnosioci zahtjeva su, u svojstvu nasljednika, imali legitiman interes nastaviti sa zahtjevom (vidi Evropski sud, Marie-Louise Loyen i Bruneel protiv Francuske iz 2005. godine, i obrnuto, Bič i drugi protiv Turske, presuda od 3. jula 2006. godine, aplikacija broj 55955/00), bilo na osnovu direktnog učinka na podnosiočeva nasljedna prava (vidi Evropski sud, Ressegatti protiv Švicarske, presuda od 13. jula 2006. godine, aplikacija broj 17671/02). Ovakav stav je zauzeo i Ustavni sud npr. u Odluci broj AP 1061/20 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1061/20 od 16. decembra 2021. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

19. Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o „nasljednom interesu“ apelanata jer ishod postupka ima direktan učinak na nasljedna prava apelanata a s obzirom na to da se u postupku radilo o pitanju vlasništva na predmetnim nekretninama koje su mogle biti sastavni dio ostavinske mase iza umrlog prednika apelanata, a koje bi apelanti mogli naslijediti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o pravu koje je isključivo vezano za prednika apelanata kao stranku u predmetnom postupku, već da ishod postupka ima direktan učinak na nasljedna prava apelanata tako da oni imaju legitiman interes da podnesu apelaciju Ustavnom sudu protiv osporene presude Kantonalnog suda.

20. Nadalje, u skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 18 0 P 033410 20 Gž 2 od 12. augusta 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 17. septembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 31. oktobra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelanti pobijaju navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom prekršena njihova prava iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije te člana

1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

26. Ustavni sud kao prvo mora da naglasi da se predmetni postupak odnosio na pitanje vlasništva na predmetnim nekretninama, odnosno da se radilo o pitanjima građanskopravne prirode pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.

27. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.

28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26; Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, tačke 24–27). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetom apelacijom, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu na način da je odbijen tužbeni zahtjev prednika apelanata za uknjižbu prava vlasništva jer je taj sud zaključio da iz činjenica predmeta jasno proizlazi da su k.č. 476 i 477 uknjižene kao državno/društveno vlasništvo. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da, suprotno navodima apelanata, iz stanja spisa proizlazi da je predmetno zemljište bilo i jest uknjiženo kao vlasništvo tužene, kako je to zaključio Kantonalni sud. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 2. Zakona o poljoprivrednom zemljištu prema kojem je to zemljište od posebnog interesa za BiH i entitete te i na odredbe Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom koje su citirane u prethodnim tačkama ove odluke. Kako se u konkretnom slučaju radi o poljoprivrednom zemljištu koje je u državnom vlasništvu, odnosno vlasništvu tužene i koje je prednik apelanata, što proizlazi iz hronologije postupaka vezanih za navedene čestice/parcele, samo koristio, to nema ništa što bi ukazivalo da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio navedene odredbe relevantnih zakona kada je utvrdio da predniku apelanata ne pripada pravo na uknjižbu vlasništva na k.č 476 i 477. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je tačna tvrdnja apelanata da činjenica da su k.č. 476 i 477 uknjižene na tuženu ne predstavlja prepreku da se dokazuje suprotno. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je radi pravne sigurnosti na snazi načelo povjerenja u zemljišne knjige jer je citiranim članom 9. stav

1. Zakona o zemljišnim knjigama propisano da se pravo upisano u zemljišnoj knjizi smatra tačnim. Međutim, kao što je već rečeno, iz provedenih dokaza ne proizlazi da je prednik apelanata u postupku pred redovnim sudovima dokazao da se radi o pogrešnom upisu, niti takvo što proizlazi iz stanja spisa, niti su to apelanti dokazali u apelacionom postupku pred Ustavnim sudom već, štaviše, iz činjenica predmeta proizlazi da je putem zapisnika Komisije za izlaganje, koje je prednik apelanata potpisao, bio upoznat da se radi o državnom (tada društvenom vlasništvu), ali da nije istakao nikakve primjedbe na takvu konstataciju. Pri tom, suprotno tvrdnjama apelanata, nije od značaja, kako navode apelanti, izvorni način stjecanja predmetnih nekretnina s obzirom na to da je u toku postupka dokazano da se u zemljišnim knjigama kao vlasnik vodi tužena. Ovo i stoga jer nekretnina u toku svog postojanja može mijenjati statuse i titulare, a što zavisi od zakonskih rješenja, a s obzirom na to da Ustavni sud nije sud četvrte instance kojem bi bilo u nadležnosti da vrši uvid u zemljišne knjige i utvrđuje činjenice upisa, to Ustavni sud neće pristupiti takvim radnjama u okviru rješavanja konkretnog predmeta.

30. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da, suprotno navodima apelanata, redovni sudovi nisu imali obavezu niti potrebu za odbacivanjem tužbe prednika apelanata ili za prekidom postupka jer su redovni sudovi imali sve potrebne dokaze i činjenice za donošenje svojih odluka u konkretnom postupku, te da su različite odluke tih sudova rezultat različite primjene prava na istovjetno činjenično stanje. U vezi s navodima apelanata da je osporena presuda rezultat pogrešnog tumačenja Odluke Ustavnog suda broj AP 1080/18 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1080/18 od 28. januara 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud naglašava da neće tumačiti svoje odluke, ali da ističe da je u navedenoj odluci jasno istakao da „polazeći od pitanja koja su regulirana zakonima o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom (i državni i entitetski, s obzirom na to da ti zakoni na isti način reguliraju predmetnu materiju) Ustavni sud smatra da ti zakoni imaju karakter lex specialis zakona vezano za pitanje raspolaganja državnom imovinom koja je kao takva definirana tim zakonom sve dok se pitanje statusa i upravljanja tom imovinom ne riješi na državnom nivou ili dok visoki predstavnik ne odluči drugačije.“ Zbog svega navedenog, Ustavni sud navode apelanata smatra neosnovanim.

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi

32. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Kantonalnog suda prekršeno i pravo na imovinu i da su diskriminirani. Kako apelanti navedene tvrdnje vezuju za kršenje prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud utvrdio da nije prekršeno, te kako je nesporno da zbog uknjižbe državnog/društvenog prava vlasništva na k.č. 476 i 477 i citiranih odredbi relevantnih zakona apelanti nisu imali ni „legitimno očekivanje“ da će predmetno zemljište postati njihovo vlasništvo, niti apelanti nude argumente u korist svojim tvrdnjama da je prema njima postupljeno drugačije u odnosu na osobe u istom činjeničnom i pravom statusu, to Ustavni sud smatra da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ni prava iz člana 14. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

33. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio pravo kada je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev prednika apelanata kojim je on tražio da se utvrdi da je vlasnik k.č. 476 i 477 s obzirom na to da je u postupku utvrđeno da su navedene čestice državno vlasništvo i da predstavljaju poljoprivredno zemljište koje je shodno relevantnim odredbama Zakona o poljoprivrednom zemljištu i Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH (koji je lex specialis u odnosu na Zakon o stvarnim pravima) opće dobro kojim do donošenja relevantnog zakona ili odluke visokog predstavnika nije moguće raspolagati, kada redovni sudovi nisu imali obavezu odbaciti tužbu prednika apelanata ili prekinuti predmetni postupak zbog navedenih zakona s obzirom na to da su raspolagali svim potrebnim činjenicama za donošenje odluka i kada Ustavni sud nije sud četvrte instance da bi mogao vršiti uvid u upise u zemljišne knjige radi rješavanja apelacionih pitanja.

34. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti prava iz člana 14. Evropske konvencije kada apelanti kršenje tih prava vezuju za tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno i kada apelanti zbog statusa predmetnih parcela i odredbi relevantnih zakona nisu mogli imati ni „legitimno očekivanje“ da će te nekretnine postati njihovo vlasništvo, niti apelanti nude argumente u korist svojim tvrdnjama da je prema njima postupljeno drugačije u odnosu na osobe u istom činjeničnom i pravom statusu.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3923/20 (H.E. i drugi) | Sudska praksa | Aktio