Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-634/22 (A.A. i N. K.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Penzija
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-634/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-634/22, rješavajući apelacije koje su podnijeli A. A. i Nikola Kelava, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
A. A. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 012987 18 Uvp od 21. oktobra 2021. godine;
Nikola Kelava protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 013311 19 Uvp od 9. decembra 2021. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-634/22
1. A. A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa ZOU Davor Kovač i Lujo Herceg iz Ljubuškog, podnio je 15. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 012987 18 Uvp od 21. oktobra 2021. godine.
2. Rješenjem Kantonalne administrativne službe u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: FZ PIO) od 9. aprila 2015. godine ukinuto je rješenje navedene službe od 2. jula 2013. godine i odlučeno je da apelantu prestaje pravo i isplata prijevremene povoljnije starosne penzije, počev od 1. februara 2015. godine.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Kantonalne službe od 9. aprila 2015. godine, FZ PIO je rješenjem od 11. januara 2016. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu.
4. Odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj protiv rješenja tuženog (FZ PIO) od 11. januara 2016. godine, Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 07 0 U 012987 16 U od 20. aprila 2018. godine predmetnu tužbu odbio kao neosnovanu.
5. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 20. aprila 2018. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 07 0 U 012987 18 Uvp od 21. oktobra 2021. godine odbio predmetni zahtjev apelanta.
6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz spisa predmeta proizlazi da je rješenje prvostepenog upravnog organa od 9. aprila 2015. godine doneseno nakon što je taj organ utvrdio da je Grupa za pitanja evidencija iz oblasti vojne obaveze Ljubuški (u daljnjem tekstu: Grupa za pitanja evidencija) izdala uvjerenje na FMB-2 obrascu od 6. decembra 2012. godine u kojem je navedeno da je nakon izvršene dodatne provjere od strane Revizorskog tima za kontrolu utvrđeno da apelant nije obavljao dužnost „zapovjednika razine bojne iste ili više razine, načelnika stožera i zamjenika zapovjednika razine pukovnije iste ili više razine“ najmanje 12 mjeseci u ratnom periodu od 1992. godine do 1995. godine. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da apelant potpuno neosnovano prigovara da mu nije data mogućnost da učestvuje u postupku i da se izjasni o svim dokazima predmetnog spisa s obzirom da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da je apelantu u toku postupka revizije uvjerenja data navedena mogućnost, koju on, kako to proizlazi iz službene zabilješke Grupe za pitanja evidencija od 16. oktobra 2013. godine, nije htio da iskoristi. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je sadržaj uvjerenja izdatog na FMB-2 obrascu od 6. decembra 2012. godine apelantu bio poznat, jer je tokom cijelog upravnog postupka osporavao upravo činjenice iz tog uvjerenja, pri čemu za svoje tvrdnje (suprotne sadržaju navedenog uvjerenja) nije ponudio bilo kakve dokaze. U vezi sa navodima apelanta da mu je predmetno pravo prestalo sa 1. februarom 2015. godine, a da je pismeno izjašnjenje na navode iz uvjerenja na FMB-2 obrascu od 6. decembra 2012. godine dao tek u martu 2015. godine, Vrhovni sud je ukazao da je pravilno prvostepeni organ svoju odluku vezao za datum prestanka ispunjavanja uslova za ostvarivanje predmetnog prava, pri čemu je naglasio da je apelantu i ranije, dakle, prije njegovog izjašnjavanja u martu 2015. godine, data mogućnost da činjenično i dokazno supstancira i pravno argumentuje svoje prijedloge i stavove. Konačno, Vrhovni sud je naveo da pozivanje apelanta na odluke Ustavnog suda Federacije BiH kojim se proglašavaju neustavnim određene odredbe Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korišćenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon) nisu od uticaja na drugačije rješenje konkretne upravne stvari, jer su u predmetnom postupku primijenjene odredbe za koje nije utvrđeno da su u nesaglasnosti sa Ustavom Federacije BiH. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao na odredbe člana 6. stav (8) i člana 14. Zakona prema kojima je tuženom dato ovlašćenje za provođenje revizije rješenja u skladu sa tim zakonom.
2. AP-1441/22
7. Nikola Kelava (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Slaven Jukić advokat iz Livna, podnio je 25. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom protiv Presude Vrhovnog suda broj 07 0 U 013311 19 Uvp od 9. decembra 2021. godine.
8. Rješenjem Kantonalne službe FZ PIO od 22. juna 2015. godine ukinuto je rješenje navedene službe od 27. juna 2008. godine i odlučeno je da apelantu prestaje pravo i isplata prijevremene starosne penzije, počev od 1. marta 2012. godine.
9. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Kantonalne službe od 22. juna 2015. godine, FZ PIO je rješenjem od 26. aprila 2016. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu.
10. Odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj protiv rješenja tuženog (FZ PIO) od 26. aprila 2016. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 07 0 U 013311 16 U od 19. novembra 2018. godine predmetnu tužbu odbio kao neosnovanu.
11. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda 19. novembra 2018. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 07 0 U 013311 19 Uvp od 9. decembra 2021. godine odbio predmetni zahtjev apelanta.
12. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz spisa predmeta proizlazi da je Grupa za pitanja evidencija, u postupku revizije prava priznatog apelantu rješenjem prvostepenog organa od 27. juna 2008. godine, odnosno kontrole zakonitosti korišćenja prava u skladu sa Zakonom, dostavila FZ PIO uvjerenje na FMB-2 obrascu od 14. septembra 2011. godine, te da je tim uvjerenjem zamijenjeno uvjerenje od 3. januara 2008. godine (kojim je „potvrđeno“ da je apelant bio pripadnik HVO u periodu od 18. septembra 1991. godine do 30. oktobra 1992. godine i da je u tom period obavljao zapovjednu dužnost pobliže naznačenu tim uvjerenjem). Naime, da su prema uvjerenju od 14. septembra 2011. godine sporne činjenice iz uvjerenja od 3. januara 2008. godine, te da je u tom upravnom postupku, isključivo na osnovu izjava dva svjedoka, doneseno rješenje od 27. decembra 2007. godine kojim je utvrđeno da je apelant obavljao zapovjednu dužnost u HVO u navedenom periodu (i u tom rješenju je navedeno da u službenim evidencijama Grupe za pitanja evidencija nema podataka da je apelant obavljao zapovjednu dužnost, ali da je radi utvrđivanja predmetne činjenice apelant dostavio izjave dva svjedoka date u vidu privatnih isprava). U vezi s tim, Vrhovni sud je najprije ukazao da je odredbama čl. 6. i 8. Zakona propisano da su revizorski timovi dužni da dostave izvještaje Federalnom ministarstvu za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata za sve korisnike prava u slučajevima u kojima se konstatuju povrede propisa, te da je navedeno ministarstvo (odnosno Grupa za pitanja evidencija) dužno da na FMB-2 obrascu izda novo uvjerenje i da isto dostavi FZ PIO radi provođenja revizije u skladu sa relevantnim odredbama Zakona, kao što je to bio slučaj i u konkretnom predmetu. Konačno, Vrhovni sud je naveo da su pravilno upravni organi i prvostepeni sud utvrdili da apelant nije mogao obavljati nikakvu zapovjednu dužnost u HVO do 8. aprila 1992. godine, jer je HVO osnovan tek tada (apelant je saslušan pred revizorskim timom 18. septembra 2013. godine tvrdeći da je obavljao dužnost zapovjednika u periodu od 18. septembra 1991. godine do 30. oktobra 1992. godine, ali nije dostavio nikakav dokaz da je HVO postojao za cijeli taj period). U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je, shodno odredbama člana 22. stav (1) Zakona o upravnim sporovima, stranka dužna da dokaže činjenice na koje se poziva, što je u konkretnom slučaju izostalo.
Spajanje predmeta
13. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-634/22.
Apelacioni navodi
14. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), dok apelant u predmetu broj AP- 1441/22 ističe i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U predmetu AP-634/22 apelant, između ostalog, navodi da mu nije data mogućnost da učestvuje u postupku i da se izjasni o svim dokazima predmetnog spisa, da mu je predmetno pravo prestalo sa 1. februarom 2015. godine, a da je pismeno izjašnjenje na navode iz uvjerenja na FMB-2 obrascu od 6. decembra 2012. godine dao tek u martu 2015. godine, te se poziva na odluke Ustavnog suda Federacije BiH (U-7/12 od 20. novembra 2012. godine i U-17/12 od 7. februara 2013. godine) kojim su proglašene neustavnim određene odredbe Zakona. Apelant u predmetu AP-1441/22, između ostalog, ističe da je činjenica da je obavljao zapovjednu dužnost utvrđena rješenjem od 27. decembra 2007. godine, te ukazuje da upravni organi u postupku revizije nisu postupali shodno relevantnim odredbama Zakona.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su apelanti ukazali u predmetnim apelacijama odnose na način na koji su sudovi i upravni organi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
18. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, u obrazloženju odluka osporenih pojedinačnim apelacijama, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP- 2362/20 od 3. februara 2021. godine, AP-1104/21 od 5. maja 2021. godine i AP-638/22 od 20. aprila 2022. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić