Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4430/20 (M. B. i drugi)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Eksproprijacija
  • Neovlašteno lice
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4430/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-4430/20, rješavajući apelaciju Marka Bojića, te advokata Đorđe Šumana podnesena u ime Ljubice Bojić i Bojana Bojića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marka Bojića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 021280 18 Uvp od 24. septembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio advokat Đorđo Šuman u ime Ljubice Bojić i Bojana Bojića protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 021280 18 Uvp od 24.

septembra 2020. godine, zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.

OBRAZLOŽENJE

1. Advokat Đorđo Šuman iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: advokat) podnio je 7. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) u ime Marka Bojića, Ljubice Bojić i Bojana Bojića (u daljnjem tekstu: apelant M.B, apelantica Lj.B. i apelant B.B. ili apelanti) iz Prnjavora protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 021280 18 Uvp od 24. septembra 2020. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 021280 17 U od 9. jula 2018. godine.

2. Budući da uz predmetnu apelaciju nije dostavljena posebna punomoć za zastupanje apelanata pred Ustavnim sudom, kako je to propisano članom 21. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopisom od 15. decembra 2020. godine zatraženo je od advokata da otkloni navedeni nedostatak u roku od mjesec dana od dana prijema dopisa. Advokat je 17. decembra 2020. godine primio dopis Ustavnog suda, te je 31. decembra 2020. godine dostavio punomoć za zastupanje apelanta M.B. u postupku pred Ustavnim sudom. Međutim, u ostavljenom roku, koji je istekao 17. januara 2021. godine, nije dostavio posebnu punomoć za zastupanje apelanta B.B. i apelantice Lj.B. u postupku pred Ustavnim sudom.

3. Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske- Područna jedinica Prnjavor (u daljnjem tekstu: Područna jedinica) broj 21.36/473-3/15 od 23. februara 2017. godine odbijen je zahtjev apelanata za poništenje rješenja Područne jedinice broj 21.36/473-12-26/09 od 8. maja 2009. godine, kojim su po prijedlogu Republike Srpske potpuno eksproprisane nekretnine precizno opisane u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) u svrhu izgradnje autoputa Banjaluka-Doboj, sada upisane u preciziranom PL na ime posjednika odnosno kao vlasništvo Republike Srpske sa 1/1 dijela.

4. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je predmetno rješenje o eksproprijaciji postalo pravosnažno 18. juna 2012. godine. Iz provedenih dokaza utvrđeno je da je korisnik eksproprijacije izveo znatnije radove na autoputu Banjaluka-Doboj kao cjelini, a u svrhu čije izgradnje su i eksproprisane predmetne nekretnine. Pri tome, ukazano je da je iz nalaza vještaka građevinske struke Centar za vještačenje „Zenit“ d.o.o. Banjaluka i izjava datih na zapisnik na održanoj raspravi utvrđeno da je jedan dio autoputa Banjaluka-Doboj, i to dionica Prnjavor-Doboj, pušten u upotrebu, da su na drugom dijelu tog autoputa, na dionici Prnjavor-Mahovljani, već izvedeni znatniji radovi, kao i da je pušten u upotrebu završni dio autoputa tzv. „Mahovljanska petlja“. Takođe, ukazano je da iz nalaza vještaka građevinsko-arhitektonske struke Vere Jović, koji je urađen u preciziranom predmetu, a koji je korišten kao nalaz i u ovom predmetu, proizilazi da su izvršeni znatniji radovi na izgradnji autoputa i da je u odnosu na cjelokupnu trasu autoputa nebitno o kojoj se pojedinačnoj parceli odnosno parcelama radi. Pored toga, ukazano je da se posebno treba imati u vidu činjenica da se radi o složenom objektu koji se gradi u više faza, za čiju izgradnju su potrebna velika finansijska sredstva i da u pravilu u takvim situacijama dolazi do kašnjenja u izgradnji, te da se ne može zbog jedne parcele ili jednog vlasnika zemljišta dovesti u pitanje izgradnja cijelog objekta koji se gradi u opštem interesu. Dakle, s obzirom da je korisnik eksproprijacije izveo znatnije radove na autoputu Banjaluka-Doboj zaključeno je da nisu ispunjeni uslovi iz člana 36. Zakona o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 112/06, 37/07, 66/08, 110/08, 106/10, 121/10 i 2/15; u daljnjem tekstu: Zakon o eksproprijaciji).

5. Apelanti su podnijeli žalbe protiv navedenog rješenja, koje su odbijene kao neosnovane Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republička uprava) broj 21.05/473-164/17 od 18. avgusta 2017. godine, uz konstataciju da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, a da navodi žalbe nisu osnovani.

6. Apelanti su podnijeli tužbu protiv rješenja Republičke uprave, koja je odbijena kao neosnovana presudom Okružnog suda broj 11 0 U 021280 17 U od 9. jula 2018. godine.

7. Okružni sud je u obrazloženju presude konstatovao da je osporeno rješenje pravilno i zakonito. Ukazao da se u konkretnom slučaju radi, kako su to pravilno naveli i organi uprave, o izgradnji veoma kompleksnog i složenog objekta u odnosu na koji je za samo preduzimanje pripremanih radnji potreban određeni vremenski period, a izgradnja takvih objekata traje znatno duže od perioda od tri godine. Naime, konstatovao je da izgradnja objekta ovakvog tipa (autoputa) podrazumijeva izgradnju u etapama ili po dionicama (lotovima), tako da se na jednom dijelu dionice izvode pripremni radovi, koji podrazumijevanju iskolčavanje pojasa eksproprijacije, krčenje sitnog rastinja, šiblja i krupnog drveća sa vađenjem panjeva, uklanjanje organskih materija itd, a na drugoj dionici može podrazumijevati nasipanje trase puta, valjanje, asfaltiranje i slično. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je istakao da izgradnja ovakvih objekata podrazumijeva da se ne mogu u istom obimu i intenzitetu obavljati radovi na svakoj dionici puta. Pri tome, konstatovao je da je tačan navod apelanata da na dionici puta koju čine predmetne nepokretnosti nisu izvedeni znatniji radovi. Međutim, ukazao je da se zbog prirode objekta ta činjenica ne može posmatrati odvojeno od izgradnje kompletnog objekta koji se gradi u dužini od 72 km, a čija izgradnja je započeta iz pravca Doboja, pa se kod izgradnje objekta ovakve prirode i složenosti mora uvažiti javni interes koji u ovom slučaj preteže u odnosu na lični.

8. Apelanti su podnijeli zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, koji je odbijen presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 021280 18 Uvp od 24. septembra 2020. godine.

9. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je konstatovao da je odluka Okružnog suda pravilna i zakonita i ocijenio je da je Okružni sud za tu odluku dao jasne i argumentovane razloge koje je prihvatio i taj sud. Pri tome, Vrhovni sud je konstatovao da iz izvedenih dokaza proizilazi da su radovi na izgradnji kompletne trase autoputa Banjaluka- Doboj izvedeni u znatnijem obimu, upravo imajući u vidu obimnost radova i kompleksnost ove vrste objekata.

10. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim apelanti u suštini tvrde da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili odredbu člana 36. Zakona o eksproprijaciji, tvrdeći u suštini da na predmetnim nekretninama nisu izvedeni pripremni radovi u periodu dužem od tri godine od pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji.

11. Zakon o eksproprijaciji (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 112/06, 37/07, 66/08 – ispravka, 110/08, 121/10 - OUS RS, 2/15 - OUS RS i 79/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o eksproprijaciji (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 112/06, 37/07, 66/08 – ispravka, 110/08, 121/10 - OUS RS i 2/15 - OUS RS) koji je važio u konkretnom slučaju, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 36.

(1)Na zahtjev ranijeg vlasnika eksproprisane nepokretnosti pravosnažno rješenje o eksproprijaciji poništiće se ako korisnik eksproprijacije u roku od tri godine od pravosnažnosti tog rješenja nije izvršio, prema prirodi objekta, znatnije radove na tom objektu.

(2)Pravosnažno rješenje o eksproprijaciji u slučaju iz prethodnog stava poništiće se i u dijelu ako se utvrdi da na dijelu eksproprisane nepokretnosti nisu izvršeni nikakvi radovi i da taj dio ne služi svrsi eksproprijacije.

[...]

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d) i 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. Član 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Neovlašteno lice - u odnosu na apelanticu Lj.B. i apelanta B.B.

15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je advokat podnio predmetnu apelaciju u ime apelantice Lj.B. i apelanta B.B, a na zahtjev Ustavnog suda nije dostavio "posebnu punomoć za zastupanje apelanta pred Ustavnim sudom", u smislu člana 21. stav (2) Pravila Ustavnog suda. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelaciju u ime ovih apelanata podnijelo neovlašteno lice.

Dopustivost prima facie – u odnosu na apelanta M.B.

16. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnu utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

18. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i dostavljenu dokumentaciju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka, i organi uprave u obrazloženju nižestepenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za odluku o odbijanju zahtjeva za poništenje rješenja o eksproprijaciji. Dovodeći obrazloženja osporenih i nižestepenih odluka u vezu sa odredbom člana

36. Zakona o eksproprijaciji na koje su se redovni sudovi i organi uprave pozvali pri donošenju tih odluka, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava u konkretnom slučaju. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje i na svoju praksu u predmetima koji su se odnosili na slična činjenična i pravna pitanja kao u konkretnom predmetu (vidi, između ostalih, Odluke o dopustivosti broj AP-2259/19 od 15. januara 2020. godine i AP-903/19 od 24. aprila 2019. godine, dostupne na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u tim predmetima takođe su bile osporene presude istih sudova sa istim odlučenjima i sa sličnim obrazloženjima kao u konkretnom slučaju (a kojima su u konačnici odbijeni zahtjevi za apelanata za poništenje rješenja o eksproprijaciji nekretnina u svrhu izgradnje autoputa Banjaluka-Doboj). Apelanti u tim predmetima su takođe ukazivali na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je navedenim odlukama o dopustivosti odbacio apelacije kao prima facie neosnovane u odnosu na tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Imajući u vidu navedeno, i praksu iz navedenih predmeta, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, i prava na imovinu. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, odnosno odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4430/20 (M. B. i drugi) | Sudska praksa | Aktio