Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-689/22 (Z. P.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-689/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-689/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Zoran Pižula, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zoran Pižula protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 061031 20 Rev od 8. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Pižula (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Nebojša Rudan advokat iz Trebinja, podnio je 22. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 061031 20 Rev od 8. decembra 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je ništav ugovor o otkupu stana zaključen 5. februara 2003. godine između JODP „Srpske pošte“ Banjaluka RO za poštanski saobraćaj Trebinje (prednik prvotuženog, Preduzeća za poštanski saobraćaj Republike Srpske a.d. Pošte Srpske, RJ za poštanski saobraćaj Trebinje) kao prodavca i drugotuženog (M.D.) i trećetužene (V.D.) kao kupaca, u dijelu u kojem je kao predmet otkupa naveden po strukturi trosoban stan ukupne korisne stambene površine od 73,57 m2 (pobliže naznačen izrekom prvostepene presude) i u dijelu u kojem je, kao otkupna cijena predmetnog stana, utvrđen iznos od 2.935,45 KM. Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da su drugotuženi i trećetužena izvršili bespravno prisvajanje, odnosno uzurpaciju dijela betonske terase, koja u naravi predstavlja betonirani ravni krov, kao zajedničkog dijela predmetne stambene zgrade (pobliže naznačene izrekom prvostepene presude) u ukupnoj površini od 31,40 m2 (na način pobliže opisan izrekom prvostepene presude), pa da se naloži drugotuženom i trećetuženoj da na predmetnoj terasi izvrše uspostavu prijašnjeg stanja (kakvo je bilo prije prisvajanja predmetnog dijela betonske terase, a da će u protivnom apelant, (na osnovu prvostepene presude) biti ovlašćen da sam ili preko trećih lica, o trošku navedenih tuženih, izvrši fizičko uklanjanje dograđenih prostorija na predmetnom dijelu betonske terase. Obavezan je apelant da drugotuženom i trećetuženoj naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je najprije ukazao da iz činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da su drugotužena i trećetuženi upisani kao suvlasnici sa po ½ dijela na predmetnom stanu na osnovu ugovora o otkupu stana od 5. februara 2003. godine, dok je apelant upisan kao vlasnik sa 1/1 stana u istoj zgradi na osnovu ugovora o kupoprodaji od 14. maja 2019. godine. Nadalje, da je rješenjem prednika prvotuženog od 5. januara 1978. godine drugotuženom dodijeljen dvosoban stan površine 42 m2, da je upravni odbor prednika prvotuženog odlukom od 25. oktobra 2002. godine drugotuženom dao saglasnost za proširenje navedenog stana u dijelu terase u površini od 28 m2, te da je rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje Opštine Trebinje (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za prostorno uređenje) od 19. februara 2003. godine data urbanistička saglasnost za dogradnju tog stana (pri čemu su svi stanari predmetne stambene zgrade, osim majke apelanta, dali drugotuženom saglasnost za navedeno proširenje stana). Dalje, da je drugotuženom i trećetuženoj rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje od 3. maja 2007. godine data urbanistička saglasnost za izvedene radove dogradnje-proširenja predmetnog stana, da im je rješenjem istog organa od 30. jula 2009. godine dato naknadno odobrenje za građenje za izvedene radove na dograđivanju, proširenju stana, dok su im rješenjem navedenog organa od 9. juna 2015. godine odobreni izvedeni radovi. Takođe, da su se povodom naprijed navedenih rješenja vodili upravni sporovi (po tužbama apelantove majke) koji su pravosnažno okončani. Naime, da su presudama Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) od 11. maja 2009. godine i od 28. marta 2012. godine odbijene tužbe apelantove majke podnesene protiv odluka o njenim žalbama izjavljenim protiv rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje od 3. maja 2007. godine i od 30. jula 2009. godine, dok je presudom Vrhovnog suda od 23. januara 2019. godine odbijen njen zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 5. maja 2016. godine (kojom je odbijena tužba apelantove majke podnesena protiv drugostepenog rješenja kojim je odlučeno o njenoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje od 9. juna 2015. godine). Takođe, da je Ustavni sud, Odlukom o dopustivosti broj AP-2293/09 od 8. novembra 2012. godine odbacio apelaciju apelantove majke podnesenu protiv presude Okružnog suda od 11. maja 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana, te da je u obrazloženju odluke Ustavni sud, između ostalog, naveo da tokom postupka organi uprave, a ni Okružni sud, nisu našli ništa što bi ukazivalo da je apelantovoj majci na bilo koji način onemogućen slobodan pristup na preostali dio terase, te da „apelantkinja u tom pravcu ni uz apelaciju nije dostavila niti jedan dokaz koji bi jasno ukazivao da joj je na bilo koji način uskraćen pristup na preostali dio terase radi zadovoljenja svojih potreba“.
4. Vrhovni sud je naveo da je odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog ugovora o otkupu stana, određen pojam stana (član 3. stav (2) navedenog zakona) i zajedničkih dijelova zgrade (član 14. navedenog zakona), dok je odredbama člana 9. stav (1) Zakona o privatizaciji državnih stanova propisano da se može otkupiti stan u državnoj svojini na kojem postoji stanarsko pravo, a stavom (3) navedenog člana zakona da je ništav ugovor o otkupu stana koji je izuzet od otkupa po odredbama stava (2) navedenog člana. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su odredbama člana 13. stav (1) Zakona o svojini na dijelovima zgrada (na koji se apelant poziva u predmetnoj reviziji) nabrojani radovi koje etažni vlasnik može, u skladu sa građevinskim propisima, vršiti o svom trošku, među kojima su i radovi dogradnje svog posebnog dijela zgrade, ako se tim prepravkama ne dira u dijelove zgrade koji služe zgradi kao cjelini. Nadalje, da je članom 14. stav (1) istog zakona propisano da se „opravke na dijelovima zgrade u kojoj su svi stanovi, odnosno poslovne prostorije u svojini građana…, koji služe zgradi kao cjelini, kao i prepravke na takvoj zgradi, mogu vršiti samo na osnovu sporazuma etažnih vlasnika“. Međutim, Vrhovni sud je naglasio da pozivanje apelanta na naprijed navedene odredbe Zakona o svojini na dijelovima zgrada ne može ishoditi drugačiju odluku u konkretnom slučaju u situaciji kada su odbijanjem tužbenih zahtjeva pravosnažno okončani naprijed navedeni upravni sporovi koji su se vodili po tužbama apelantove majke (koja nije dala saglasnost za izvođenje predmetnih radova) i u situaciji kada je apelant pravo svojine sa svom stanu koji se nalazi u istoj zgradi stekao 14. maja 2019. godine (dakle, znatno kasnije u odnosu na vrijeme izvođenja spornih radova). Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da je, prema stanju predmetnog spisa, činjenično stanje koje je prethodilo donošenju naprijed navedenih odluka upravnih organa i redovnih sudova nepromijenjeno u odnosu na vrijeme donošenja pobijane presude. U vezi s tim, Vrhovni sud je takođe ukazao na odredbe člana 12. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) iz kojih se može izvesti „pravilo“ da parnični sud, u slučaju kada je nadležni sud ili drugi nadležni organ već donio pravosnažnu odluku o nekom pitanju kao o glavnom pitanju (kao što je to slučaj u konkretnom predmetu), odluku nadležnog organa može uzeti kao podlogu za donošenje svoje odluke. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da je pravilna i zakonita pobijana presuda jer je zasnovana na konačnim i pravosnažnim rješenjima Odjeljenja za prostorno uređenje (od 3. maja 2007. godine, 30. jula 2009. godine i 9. juna 2015. godine), a u vezi izvedenih radova na predmetnom stanu, pri čemu pravilnost i zakonitost tih rješenja nije dovedena u pitanje ni u upravnim sporovima koji su se povodom istih vodili pred nadležnim sudovima. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da ugovor o otkupu stana od 5. februara 2003. godine (čiji predmet je stan ukupne površine od 73,75 m2 koji, s obzirom na naprijed navedeno, predstavlja fizičko i pravno jedinstvo ranije strukture stana i dograđenog zajedničkog dijela zgrade) ni po ocjeni tog suda nije protivan prinudnim propisima. Dakle, Vrhovni sud je naveo da je, iz navedenih razloga, ugovor o otkupu stana od 5. februara 2003. godine valjan pravni osnov za sticanje prava svojine na predmetnom stanu, u smislu odredbi člana 19. Zakona o privatizaciji državnih stanova. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je (imajući u vidu da je vezan za pomenute odluke upravnih organa i sudova, te da odluka o pravnoj valjanosti pobijanog ugovora predstavlja prethodno pitanje za odluku o preostalim dijelovima tužbenog zahtjeva), u situaciji kada je pravilna i zakonita pobijana presuda u dijelu odluke o odbijanju zahtjeva za utvrđenje ništavosti ugovora o otkupu stana, otpao osnov za usvajanje preostalog dijela tužbenog zahtjeva. Konačno, Vrhovni sud je naveo da, kako su drugotuženi i trećetužena upisom u javni registar stekli pravo vlasništva na predmetnom stanu, koji obuhvata i spornu nadograđenu površinu, a apelant nije dokazao da ima jači pravni osnov od tuženih, tvrdnje apelanta da je pobijani ugovor zaključen suprotno odredbama čl. 9. i 14. Zakona o privatizaciji državnih stanova ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na efikasan pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe čl. 13. i 14. Zakona o svojini na dijelovima zgrada jer je navedenim odredbama propisano, između ostalog, da, ako je neko od vlasnika imao namjeru da vrši prepravke na stambenoj zgradi, da je za namjeravane prepravke morao imati saglasnost svih drugih etažnih vlasnika. Prema tome, budući da drugotuženi i trećetužena nisu imali saglasnost njegove majke (koja je u vrijeme izvođenja radova bila vlasnik stana koji je sada u apelantovom vlasništvu) za izvođenje predmetnih radova, to se ne može govoriti da su predmetni radovi „izvršeni legalno“. Naime, apelant ističe da se nije mogla legalizovati uzurpacija predmetne terase, kao zajedničkog dijela predmetne stambene zgrade, bez prethodne saglasnosti svih etažnih vlasnika ili pravosnažnog vanparničnog rješenja kojim se dozvoljavaju predmetni radovi. Nadalje, apelant smatra da se rješenjima upravnih organa i presudama donesenim u upravnim sporovima (koji su se vodili po tužbama njegove majke), koji su doneseni nakon osporenog ugovora, nije mogao naknadno konvalidirati sporni ugovor o otkupu stana koji je bio zaključen protivno prinudnim propisima. Takođe smatra da u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (kojima je ukazivao da je ugovor o otkupu stana zaključen suprotno prinudnim propisima, te da su predmeti radovi izvedeni bez saglasnosti njegove majke koja je u konkretnom slučaju morala biti pribavljena u smislu odredbi čl. 13. i 14. Zakona o svojini na dijelovima zgrada), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić