Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-733/22 (A. D. i drugi)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-733/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-733/22, rješavajući apelaciju koju su podnijele Amela Dedić i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka a) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele:
Amela Dedić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 291867 21 Rev od 19. oktobra 2021. godine;
Suada Junuzović Isović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 291819 21 Rev od 21. oktobra 2021.
godine;
Nihada Fajić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 292063 21 Rev od 26. oktobra 2021. godine;
Zumreta Mazalović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 291923 21 Rev od 21. oktobra 2021. godine, u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Amela Dedić, Suada Junuzović Isović, Nihada Fajić i Zumreta Mazalović zbog navodne povrede odredaba Ustava Federacije BiH, zbog nenadle žnosti Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje
OBRAZLOŽENJE
1. Amela Dedić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Gračanice, koju zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. Tuzla, podnijela je 25. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 291867 21 Rev od 19. oktobra 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 291867 18 Rsž od 27. aprila 2021. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Rs 291867 16 Rs od 5. marta 2018. godine.
2. Suada Junuzović Isović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Gračanice, koju zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. Tuzla, podnijela je 25. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 291819 21 Rev od 21. oktobra 2021. godine, Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 291819 18 Rsž od 15. marta 2021. godine i Presude Općinskog suda broj 32 0 Rs 291819 16 Rs od 31. maja 2018. godine.
3. Nihada Fajić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Tuzle, koju zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. Tuzla, podnijela je 25. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 292063 21 Rev od 26. oktobra 2021. godine, Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 292063 17 Rsž od 9. jula 2020. godine i Presude Općinskog suda broj 32 0 Rs 292063 16 Rs od 22. avgusta 2018. godine.
4. Zumreta Mazalović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Kladnja, koju zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. Tuzla, podnijela je 25. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 291923 21 Rev od 21. oktobra 2021. godine, Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 291923 17 Rsž od 12. marta 2021. godine i Presude Općinskog suda broj 32 0 Rs 291923 16 Rs od 31. jula 2017. godine.
Činjenice iz predmetnih postupaka
5. U predmetnim postupcima odbijeni su u cijelosti kao neosnovani: osnovni tužbeni zahtjevi apelantkinja kojim su tražile da se obaveže tuženi (Tuzlanski kanton) da im, na ime manje isplaćenih plata u određenom vremenskom periodu (pobliže označenom izrekom prvostepenih presuda), isplati ukupne novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose (sve kako je to precizirano izrekom prvostepenih presuda) i eventualni tužbeni zahtjevi da se obaveže tuženi da im, za isti period, na ime manje isplaćenih plata, isplati ukupne novčane iznose (pobliže označene izrekom prvostepenih presuda) sa zakonskom zateznom kamatom.
6. U obrazloženju osporenih odluka Vrhovni sud je naveo da su predmet konkretnih sporova primarni i eventualni tužbeni zahtjevi apelantkinja da se obaveže tuženi da im za sporni period isplati razlike manje obračunate i isplaćene plate, koje zahtjeve zasnivaju na odredbama Zakona o platama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon). Vrhovni sud je dalje naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova u predmetnim postupcima proizlazi da je osnovica za obračun plate apelantkinjama, po rješenjima kojima su raspoređene na svoja radna mjesta, utvrđena odlukama Vlade kantona, te da tuženi nije donio Kantonalni zakon o platama i naknadama u organima vlasti u Kantonu nakon 2010. godine. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjeve apelantkinja za isplatu razlika plata jer u utuženom periodu nije bilo mjesta primjeni odredbi čl. 5., 6. i 20. Zakona kojim se uređuju plate i naknade izabranih dužnosnika, nosilaca izvršnih funkcija i savjetnika u organima zakonodavne i izvršne vlasti u Federaciji BiH. Naprijed navedeno iz razloga što u spornom periodu nije donesen Zakon o platama i naknadama uposlenih u organima vlasti tuženog, pa stoga koeficijenti složenosti koje je utvrdio vještak prilikom obračuna i osnovnog i eventualnog tužbenog zahtjeva nemaju uporište, budući da su ti koeficijenti određeni Zakonom i to za radno mjesto federalnih inspektora (koje nije radno mjesto apelantkinja). Takođe, Vrhovni sud je naveo da su bez uticaja navodi apelantkinja da je, u smislu odredbi člana 63. Zakona, tuženi bio dužan da donese svoje propise usaglašene sa Zakonom iz oblasti plata i naknada u roku od 90 dana od dana primjene Zakona. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenog suda da neispunjavanje te obaveze od strane tuženog samo po sebi ne dovodi do direktne primjene odredbi Zakona, jer je navedenim zakonom za kantonalne vlasti propisan isključivo principijelni okvir za uređenje pitanja plata zaposlenih u organima vlasti u svakom kantonu (pri čemu se Vrhovni sud pozvao na stav Ustavnog suda Federacije BiH izražen u odluci tog suda od 28. februara 2012. godine). Konačno, Vrhovni sud je naveo da, dakle, sve do donošenja Zakona o platama i naknadama uposlenih u organima vlasti Tuzlanskog kantona, kojim se reguliše pitanje plata državnih službenika (kakav status imaju apelantkinje), za obračun plate apelantkinjama nema mjesta primjeni odredbi Zakona.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelantkinje su se pozvale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantkinje, između ostalog, navode da postoji pravni osnov za direktnu primjenu Zakona jer tuženi nije donio svoje propise na što je bio obavezan osnovom navedenog zakona. Nadalje, apelantkinje su se pozvale i na povredu prava iz Ustava Federacije BiH (pravo na jednakost pred zakonom).
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka a) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka a) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadle žan za odlučivanje;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
I.Nenadležnost za odlučivanje
9. Ustavni sud zapaža da su apelantkinje u apelaciji navele da su im osporenim odlukama povrijeđena i prava iz Ustava Federacije BiH. Ustavni sud podsjeća na svoju nadležnost iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na osnovu presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije nadležan za odlučivanje o podnesenoj apelaciji u dijelu koji se odnosi na povredu odredaba Ustava Federacije BiH jer ista, u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ne pokreće pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1409/21 od 19. maja 2021. godine, odluka dostupna na Internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).
II.Dopustivost prima facie
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelantkinje pozvale u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-3434/20 od 28. oktobra 2020. godine, AP-2367/21 od 5. oktobra 2021. godine i AP-4025/21 od 12. januara 2022. godine, dostupne na Internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinja u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinje imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić