Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-731/21 (A. D.)
Odluka donesena 22. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokaz
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-731/21
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 731/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Admir Džampo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Admir Džampo protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 166690 20 Kž 2 od 19. februara 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Admir Džampo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupaju Ramo Ajkić i Denis Ajkić, advokati iz Zajedničke advokatske kancelarije iz Zenice, podnio je 6. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 166690 20 Kž 2 od 19. februara 2021. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 166690 20 K 2 od 23. novembra 2020. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će odložiti izvršenje pravosnažne presude.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 731/21 od 26. marta 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor, koji je proslijeđen apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant se izjasnio 30. maja 2022. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 43 0 K 166690 20 K 2 od 23. novembra 2020. godine apelant je proglašen krivim da je na način opisan u presudi počinio krivično djelo nesavjesnog rada u službi iz člana 387. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Prvostepenom presudom apelant je obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka u iznosu od 350 KM, dok je oštećeni (Privredno društvo „Sarajevski kiseljak“, u daljnjem tekstu: Privredno društvo) sa imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnični postupak.
6. U obrazloženju presude na stranici 5. Općinski sud je naveo „na osnovu izvedenih dokaza, a što stranke i odbrana u toku postupka nisu ni osporavale, sud je utvrdio nespornim da je [apelant] u kritičnom periodu […] imao svojstvo odgovorne osobe u Privrednom društvu“ (što proizlazi iz ugovora o radu na neodređeno vrijeme, te uz pozivanje na ostale interne akte, a što su potvrdili saslušani svjedoci).
7. Općinski sud je na osnovu izvedenih dokaza na glavnom pretresu utvrdio da je apelant propustio dužni nadzor nad podređenim zaposlenicima, da je znao za nepravilna postupanja podređenih zaposlenika, „čak im je naređivao određena nepravilna postupanja“, pa je kao posljedica takvog postupanja nastupila šteta za Privredno društvo. Apelantova obaveza dužnog nadzora nad podređenim radnicima u Poslovnoj jedinici Zenica proizlazi iz same prirode poslova koje je obavljao, a i same činjenice da je kao rukovodilac odgovoran za zakonitost rada i poslovanja, što ne mora nigdje biti posebno propisano, odnosno naznačeno.
8. Dalje je Općinski sud naveo iskaze svjedoka iz kojih je zaključio da je apelant bio duboko involviran i upoznat s načinom poslovanja i prodajom robe kupcima. Iz navedenih iskaza je zaključeno da je on inicirao takav način poslovanja, te je i naredio fakturistima da sačinjavaju fakture suprotno internim dokumentima, odnosno suprotno Pravilniku o računovodstvu, ukazujući da nisu navođeni stvarni podaci, već su sačinjavane tzv. fiktivne isprave kojima su se zaduživali kupci, a roba im nije isporučivana. Apelant je bio upoznat s postupanjem njemu podređenih zaposlenika, suprotno internim propisima, pa iako je znao za takvo postupanje kao njihov nadređeni nije ih spriječio u takvom postupanju, nije ih disciplinski sankcionirao, niti na bilo koji drugi način pokušao spriječiti takvo njihovo postupanje, naprotiv, izdavao je naređenja da se postupa na taj način, svjestan da se postupa suprotno internim pravilima Privrednog društva, te da takvo postupanje može dovesti do manjka, odnosno štete, što se u konačnom i dogodilo. Općinski sud je ukazao da je apelant upozoren od S. K. (koji je odbio postupiti po apelantovom naređenju), njegovog podređenog zaposlenika, na takvo postupanje.
9. Dalje, na stranici 7. Općinski sud navodi da je roba iz skladišta otuđena, uništena i drugo, zbog čega se pojavio manjak robe, a apelant nije u skladu s internim procedurama djelovao. Općinski sud nije prihvatio iskaze svjedoka da je apelant sve sredio, za šta je dao obrazloženje. Nadalje, ukazujući na dokaze iz kojih je to zaključio (materijalna dokumentacija, svjedoci), Općinski sud je utvrdio da je roba iz skladišta otuđena, ukazujući na izvode otvorenih stavki za navedene kupce (koji nikada nisu primili robu). Na taj način je otkriveno postojanje fiktivnih faktura (44). Općinski sud je cijenio da je neosnovan navod odbrane da se radi o nezakonitim dokazima (fakturama) jer se na njima ne nalazi pečat, što je sud pojasnio ukazujući da su oni i kreirani u elektronskoj formi s ciljem da Uprava ne bi otkrila nedostatak. Općinski sud je također ukazao na nalaz i mišljenje vještaka; na stranici 8. je navedeno da se dokazi odbrane (pobrojani) ne mogu dovesti u stvarnopravnu vezu s događajem.
10. U nastavku obrazloženja presude sud navodi iskaze svjedoka (njihov sadržaj), materijalne dokaze (stranica 11) i šta iz njihovog sadržaja proizlazi, ukazujući pri tom na zapisnik s vanredne inventure (datum naveden), koji niko nije osporio, niti je prigovorio na njegovu tačnost.
11. Općinski sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je manjak robe i ambalaže nastao uslijed pritiska nadređenih na apelanta, s ciljem ostvarivanja, odnosno postizanja planova prodaje, ukazujući na iskaze saslušanih svjedoka koji su saglasno potvrdili da u slučaju neostvarivanja planova nije bilo posljedica. Dalje je sud pojasnio zašto nalazi da se ne radi o slučajnom manjku robe (stranica 12). Konačno, Općinski sud je zaključio da je apelant propuštanjem nadzora kao odgovorna osoba u Privrednom društvu nesavjesno postupio u vršenju dužnosti, zbog čega je nastupila šteta Privrednom društvu, da bi potom u namjeri da prikrije nastali manjak, suprotno odredbama Pravilnika o računovodstvenim politikama i Pravilnika o računovodstvu (član 14), naredio neposredno podređenim da sačinjavaju fiktivne račune, zbog čega je za Privredno društvo nastala šteta u ukupnom navedenom iznosu. Dalje, na stranici 13. Općinski sud je ukazao i na činjenicu da je bio upoznat o svakom manjku robe (pored činjenice da apelant nije spriječio i da je naredio izdavanje fiktivnih računa) i da je i njemu lično predavan gotov novac od kupaca, dakle da je sam bio uključen u pričinjavanje manjka robe.
12. Općinski sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je Tužilaštvo izvan svake razumne sumnje dokazalo da je apelant počinio krivično djelo nesavjesnog rada u službi, te je na stranici 14. dao razloge za odluku o sankciji.
13. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 43 0 K 166690 20 Kž 2 od 19. februara 2021. godine kojom je djelomično uvažio apelantovu žalbu, preinačio odluku Općinskog suda u odluci o krivičnopravnoj sankciji, tako da je apelant zbog navedenog krivičnog djela osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je na stranici 2. naveo apelantove žalbene navode, a zatim i navode Tužilaštva. Kantonalni sud je utvrdio, suprotno žalbenim prigovorima odbrane (osim prigovora u odnosu na krivičnu sankciju), da je prvostepeni sud prilikom donošenja pobijane presude pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te da tom prilikom nije načinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka na koje se poziva apelant, a niti je povrijedio Krivični zakon. Prvostepena presuda, kako je naveo Kantonalni sud, sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, te jasno određenje suda na osnovu kojih dokaza je utvrđena apelantova krivična odgovornost. Obrazloženje pobijane presude sadrži potpunu ocjenu provedenih dokaza, kako u pojedinačnom tako i u međusobnom smislu. Apelantova krivica je zasnovana kako na subjektivnim tako i na materijalnim dokazima, koji su detaljno izloženi u obrazloženju prvostepene presude, zbog čega je Kantonalni sud u potpunosti prihvatio analizu dokaza izvršenu od postupajućeg sudije.
15. Dalje, u odnosu na navode iz žalbe da su sporni računi nezakoniti, da nisu vjerodostojni i autentični, te da se na njima ne može zasnivati sudska odluka Kantonalni sud je istakao da takav žalbeni prigovor odbrane nije osnovan iz prostog razloga što se pečat poslovne jedinice nije mogao nalaziti na finansijskim dokumentima jer su oni kreirani u elektronskoj formi, a sve s ciljem da Uprava privrednog društva ne bi otkrila manjak robe i ambalaže u PJ Zenica jer u kritičnom periodu nisu vršene inventure s izvodima otvorenih stavki.
16. Prvostepeni sud je izvršio ocjenu ovih dokaza, ali prilikom donošenja osuđujuće presude prevashodno je dao značaj popisnoj listi, kao i izvodima otvorenih stavki jer ti dokazi na pouzdan način potvrđuju visinu manjka robe i povratne ambalaže, i to upravo onako kako je to utvrđeno u izreci prvostepene presude. Kantonalni sud je naveo da u sudskom spisu ne postoje dokazi koji bi potvrdili tezu odbrane da su se računi naknadno „nakucavali“, a radi realizacije plana prodaje jer dokazi materijalne prirode, a koji su naprijed navedeni, a sačinjeni od oštećenog Privrednog društva izvan razumne sumnje potvrđuju da su se fiktivni računi isključivo sačinjavali prema apelantovoj naredbi. Da je to tako, potvrđeno je i subjektivnom dokaznom građom koja je bliže navedena u pobijanoj presudi, zbog čega je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelant u kritičnom periodu počinio krivično djelo za koje se tereti, i to upravo onako kako je to opisano u izreci prvostepene presude. U tom pravcu irelevantni su prigovori koji se odnose na zaprimljenu robu, kao i na osporavanje postupka inventure, te utvrđivanje spornih manjkova.
17. Bez obzira na to što apelant nije bio direktno materijalno zadužen robom, on je odgovoran zbog propuštanja nadzora u vršenju dužnosti, a koja protivzakonita radnja se pravno kvalificira kroz krivično djelo nesavjesnog rada u službi iz člana 387. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ, a ne kroz krivično djelo nesavjesnog privrednog poslovanja iz člana 242. stav l. KZ.
18. Dakle, dokazi koji su sprovedeni i prihvaćeni od prvostepenog suda izvan razumne sumnje potvrđuju da je apelant u kritičnom periodu kao odgovorna osoba u Privrednom društvu propuštanjem nadzora očito nesavjesno postupao u vršenju dužnosti, zbog čega je nastupila imovinska šteta koja je navedena u činjeničnom supstratu pobijane presude. Apelant je kao rukovodilac poslovne jedinice imao dužnost rukovođenja radnom jedinicom, uspostavljao je kontakte s kupcima i vodio je poslove prodaje na području djelovanja poslovne jedinice, starao se o pravilnoj upotrebi sredstava koja su mu dodijeljena, te je imao obavezu da se pridržava propisa iz računovodstvene politike. Međutim, propustio je nadzor nad svojim uposlenicima, i to komercijalistom, fakturistom, vozačem-prodavačem i skladišnim radnikom, te je lošim rukovođenjem prouzrokovao manjak robe u Poslovnoj jedinici Zenica Privrednog društva, koji je detaljno opisan u popisnoj listi od 15. maja 2015. godine. Da bi prikrio nastali manjak, suprotno odredbi člana 14. Pravilnika o računovodstvu, naredio je fakturistima S. K. i N. A. da sačinjavaju fiktivne račune, svjestan da na taj način krši Pravilnik o računovodstvu, nakon čega su fakturisti sačinili 44 sporna računa, na koji način je pričinjena šteta oštećenom Privrednom društvu, a koja je navedena u izreci pobijane presude.
19. Kantonalni sud je naveo da je odbrana osnovano ukazala da je prvostepeni sud izvršio pogrešnu ocjenu otežavajućih okolnosti, a posebno što je u obrazloženju prvostepene presude navedeno da se radi o produženom krivičnom djelu, te je u tom pravcu izrekao kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
20. Apelant je u apelaciji ukazao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da u postupku nije izvan svake razumne sumnje dokazano da je počinio krivično djelo. Apelant ističe da je presuda nejasna i nerazumljiva, inkriminirajuće radnje koje je navodno počinio se ne potkrepljuju relevantnim, vjerodostojnim i zakonitim dokazima, došlo je do proizvoljne ocjene dokaza od suda, a obrazloženje presude ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a što drugostepeni sud nije prihvatio. Prema apelantovom mišljenju, prvostepeni sud je počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k). Apelant navodi da su sudovi očigledno proizvoljno primijenili KZ na apelantovu štetu. Apelant ukazuje na nalaz vještaka koji je utvrdio višak robe (a ne manjak), ukazuje na iskaze svjedoka, te navodi da optužba nije ničim dokazala da je apelant bio zadužen za prijem robe. Također, apelant problematizira zakonitost i vjerodostojnost određenih dokaza (računa), te navodi da je pogrešan stav suda da odbrana nije osporavala dokaze Tužilaštva. Apelant je predložio donošenje privremene mjere tako što će se odložiti izvršenje pravosnažne presude jer je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje.
21. I prilikom izjašnjenja na odgovore apelant je ostao pri navodima iz apelacije. II.Odgovor na apelaciju
22. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je odlučivao o apelantovoj žalbi i da je razmotrio sva sporna činjenična i pravna pitanja, te ostaje pri razlozima datim u presudi. Smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo, te da je apelacija skoro identična žalbi.
23. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo slično kao i u odgovoru Kantonalnog suda, te je ukazano da apelant osporava utvrđeno činjenično stanje, a ti su navodi proizvoljni; da je izvršena ocjena činjenica i dokaza, što je obrazloženo; dokazi su zakoniti; nije bilo povrede prava na pravično suđenje.
24. Tužilaštvo je navelo da je apelacija neosnovana i da nisu povrijeđena apelantova prava. V.Relevantni propisi
25. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305. stav 7.
Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. marta 2021. godine, a apelacija je podnesena 6. marta 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
31. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
33. Predmetni postupak se odnosi na osporavanje pravosnažne presude kojom je apelant proglašen krivim i odgovornim za krivično djelo u krivičnom postupku, odnosno osnovanost krivične optužbe, te, stoga, on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
34. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.
35. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču tvrdnje da su redovni sudovi pogrešnom ocjenom dokaza proizvoljno i pogrešno utvrdili činjenično stanje, zbog čega su proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise.
36. U vezi s tim apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
37. Ustavni sud, također, podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Evropskog suda, mora se utvrditi je li licu koje je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje; mora se cijeniti kvaliteta dokaza, uključujući i činjenicu jesu li uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine; Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90. od 10. marta 2009. godine).
38. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, kao i apelantove tvrdnje da osporene presude na sadrže obrazloženje, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred redovnim sudom, o čemu su se prvostepeni i drugostepeni sud dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi naveo dokaze koje je analizirao, te doveo u međusobnu vezu, te je utvrdio da je apelant propustio da izvrši potreban nadzor zbog čega je Privrednom društvu nanio štetu, a znao je da obavljajući poslove rukovodioca treba da kontrolira i nadzire rad uposlenika; ne samo da nije spriječio otuđenje robe, apelant je prema utvrđenju redovnog suda naredio podređenim izdavanje fiktivnih faktura kako bi prikrio manjak; dalje je sud utvrdio da je sam apelant bio uključen u činjenju manjka za privredno društvo. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud analizirao provedene dokaze, izjave svjedoka i materijalne dokaze, na osnovu kojih je došao do svojih zaključka. Također, Ustavni sud primjećuje da je (kao i u apelaciji) apelant u žalbi ukazivao da su se računi „naknadno nakucavali“ radi realizacije plana prodaje. Kantonalni sud je ukazao da provedeni dokazi ukazuju da su se fiktivni računi sačinjavali prema apelantovoj naredbi, te je cijenio irelevantnim prigovore koji se odnose na zaprimljenu robu, kao i osporavanje postupka inventure, te utvrđivanje spornih manjkova.
39. Dalje, suprotno navodima iz apelacije, redovni sud je utvrdio apelantov propust da postupa u skladu s Pravilnikom o računovodstvenim politikama i članom 14. Pravilnika i računovodstvu. Dakle, redovni sud je naveo da je izvan svake razumne sumnje utvrdio apelantovu radnju, prouzrokovanje zabranjene posljedice, te da su ostvarena obilježja bića krivičnog djela nesavjesnog rad u službi.
40. Također, u vezi s apelantovom tezom o nezakonitim dokazima (računi nevjerodostojni, neautentični i drugo), Općinski sud se očitovao na stranici 7. presude, a Kantonalni sud je apelantove prigovore o nezakonitim dokazima cijenio ukazujući da takav prigovor nije osnovan jer se pečat firme nije mogao nalaziti na finansijskim dokumentima jer su oni kreirani u elektronskoj formi, a sve s ciljem da Uprava Privrednog društva ne bi otkrila manjak robe u poslovnoj jedinici, jer u kritično vrijeme nisu vršene inventure sa izvodima otvorenih stavki.
41. U okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, suprotno apelacionim prigovorima, naveo potpuno, jasno i argumentirano obrazloženje za svoju odluku, koju je donio u skladu s relevantnim odredbama ZKP-a i KZ-a. Kantonalni sud je također jasno naveo da žalba nije osnovana (osim u dijelu odluke u kazni). Suprotno navodima iz apelacije, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je načinom na koji je postupak vođen, ocijenjeni dokazi i utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo apelantu povrijeđeno pravo na pravičan postupak. Naime, apelant i u apelaciji suprotstavlja svoje zaključke zaključku redovnog suda – da je počinio krivično djelo na način kako je to utvrđeno presudom. Međutim, osim apelantovog nezadovoljstva osporenim presudama, Ustavni sud u samom postupku ne nalazi ništa što bi ukazivalo da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje.
42. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u ovom dijelu.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela nesavjesnog rada u službi, a redovni sudovi su za svoje utvrđenje i odlučivanje u odnosu na krivičnopravnu odgovornost u osporenim odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić