Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4406/20 (O. Š., Dž. Š., O. M., R. B., R. P. i S. K.)

Odluka donesena 22. 06. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4406/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-4406/20, rješavajući apelaciju O. Š. i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija O. Š., Dž. Š., O. M., R.

B., R. P. i S. K. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 340244 20 Rev od 27. avgusta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. O. Š., Dž. Š., O. M., R. B., R. P. i S. K. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Jablanice koje zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnijeli su 4. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 340244 20 Rev od 27. avgusta 2020. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 340244 13 Rs od 23. oktobra 2015. godine, donesenoj po tužbi apelanata protiv tuženog, Društva za eksploataciju i preradu ukrasnih granita i mermera „Granit“ d.d. Jablanica (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđivanja osnovanosti i isplate potraživanja iz radnog odnosa, djelimično je usvojen je tužbeni zahtjev apelanata (stav I. izreke) i utvrđeno je da su osnovana potraživanja apelanata prema tuženom, „koja se odnose na štetu zbog neuplate doprinosa“ za precizirane periode u 2009. godine do 27. januara 2010. godine u iznosima pojedinačno navedenim kao u izreci presude za svakog od apelanata pojedinačno. Stavom II. presude tuženi je obavezan da apelantima na ime naknade štete zbog neuplaćenih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: PIO) za druge precizirane periode (iz 2010., 2011. i 2012. godina) godine isplati iznose pojedinačno navedene kao u izreci presude za periode kao u izreci presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospjelosti svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, kao i štetu zbog neuplaćenih doprinosa za PIO za periode i u iznosima pojedinačno navedene kao u izreci presude. Stavom III navedene presude tuženi je obavezan da apelantima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.217,00 KM, dok je stavom IV izreke presude odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su osnovana njihova potraživanje prema tuženom, „koja se odnose na štete zbog neuplate doprinosa“, za period od 28. januara 2010. godine do 30. septembra 2012. godine u iznosima pojedinačno navedenim kao u stavu V izreke presude, kao i zahtjev apelanata za isplatu troškova postupka u iznosu od 2.446,47 KM.

3. Općinski sud je naveo da su apelanti podnijeli tužbu protiv tuženog, radi utvrđivanja osnovanosti i isplate potraživanja iz radnog odnosa. Na temelju izvedenih dokaza između ostalih, rješenja Općinskog suda od 27. januara 2010. godine o otvaranju stečajnog postupka nad tuženim, prijave potraživanja apelanata u stečajnom postupku nad tuženim od 1. oktobra 2012. godine, rješenja tuženog o prestanku ugovora o radu apelanata zbog odlaska u starosnu penziju i drugih dokaza, Općinski sud je utvrdio da je je među parničnim strankama nesporno da su apelanti prije otvaranja stečajnog postupka nad tuženim (27. januara 2010. godine) bili zaposlenici tuženog, kojima je radni odnos prestao prije otvaranja stečajnog postupka tokom 2009. godine, zbog odlaska u starosnu penziju. Također je utvrđeno da su apelanti u stečajnom postupku prijavili svoje potraživanje prema tuženom koje imaju na temelju radnog odnosa, koja se odnose na naknadu štete zbog neisplaćenih i manje isplaćenih penzija, jer im tuženi nije uplaćivao doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: PIO) u periodu od 2001. godine do 2005. godine. Prijavljena potraživanja apelantima su osporena od strane stečajnog upravnika rješenjem od 21. februara 2013. godine i apelanti su upućeni da u roku od 30 dana od prijema rješenja pokrenu parnični postupak radi utvrđivanja osnovanosti navedenih potraživanja, a što su apelanti i učinili podnošenjem tužbe sudu 2. aprila 2013. godine. Apelanti su tužbeni zahtjev precizirali u skladu sa nalazom vještaka finansijske struke, iz kojeg proizilazi da je apelantima radni odnos kod tuženog prestao prije otvaranja stečajnog postupka nad tuženim, tokom 2009. godine, te da je odbijen njihov zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju iz razloga što im tuženi nije uplaćivao doprinose za PIO, i da su apelanti pravo na starosnu penziju ostvarili u toku 2013. godine i 2014. godine, tako da im u godine radnog staža nisu mogle biti uračunate u penzijski staž, tj. staž osiguranja. Stoga apelanti smatraju da im je tuženi na navedeni način pričinio štetu, zbog nemogućnosti ostvarivanja prava na penziju u mjesečnom iznosu od po 450,00 KM.

4. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je ukazao na sadržaj odredbe čl. 32., čl. 33. stav 1. i čl. 34. stav 1. Zakona o stečajnom postupku (u daljnjem tekstu: ZSP), iz kojih odredbi između ostalog proizilazi, da u stečajnom postupku svi povjerioci stečajnog dužnika nemaju jednak položaj, a niti ostvaruju svoja potraživanja prema stečajnom dužniku na jednak način. Ukazano je da se u stečajnom postupku pojavljuju stečajni povjerioci i povjerioci stečajne mase, te da su stečajni povjerioci dužni potraživanje prijaviti u stečajnom postupku i ako im bude osporeno mogu pokrenuti parnicu radi utvrđivanja svojih potraživanja deklaratornom zaštitom, dok povjerioci stečajne mase nisu dužni prijaviti potraživanja, a niti se o istim treba izjasniti stečajni upravnik na ispitnom ročištu u stečajnom postupku. Dakle stečajni povjerioci su dužni potraživanja prijaviti u stečajnom postupku i ukoliko im ista budu osporena mogu tužbom pokrenuti parnicu radi utvrđivanja tog potraživanja deklaratornom zaštitom. Općinski sud je dalje ukazao na sadržaj odredbi čl. 118. čl. 119. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) te je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja primjenom citiranih odredbi Zakona o PIO zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev apelanata iz stava I izreke presude. U vezi s tim je obrazloženo da ta potraživanja predstavljaju potraživanja općeg isplatnog reda, koja obuhvataju period do otvaranja stečajnog postupka nad tuženim (27. januara 2010. godine), dok je za potraživanja nakon otvaranja stečajnog postupka donesena kondemnatorna presuda, tj. Općinski sud je odlučio kao u st. II i III izreke presude, jer ista obuhvataju potraživanja apelanata nakon otvaranja stečajnog postupka. Dakle, budući da tuženi apelantima u periodu prije otvaranja stečajnog postupka nije redovno uplaćivao doprinose u smislu odredbe čl. 118. i čl. 119. Zakona o PIO, zbog čega apelanti nisu mogli ostvariti pravo na starosnu penziju zbog propusta tuženog, Općinski sud smatra da je apelantima pričinjena šteta, jer nisu mogli ostvariti pravo na starosnu penziju, odnosno što su istu ostvarili u manjem iznosu od onog koji bi im pripadao da su isti bili uplaćeni. Prema tome, Općinski sud je odlučio o tužbenom zahtjevu primjenom odredbe člana 32. ZSP a u vezi sa članom 86., 154., 189., 190. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer je utvrđeno da je tuženi kriv za štetu pričinjenu apelantima koja se ogleda u neisplaćenim ili manje isplaćenim penzijama apelantima. O visini tužbenih zahtjeva apelanata Općinski sud je odlučio na temelju nalaza vještaka finansijske struke. Na mjesečne iznose štete koja se ogleda u razlikama penzija za svakog od apelanata koju bi imali da su doprinosi od strane tuženog u utuženim periodima bili uplaćeni, Općinski sud je apelantima dosudio i zakonsku zateznu kamatu u skladu sa čl. 277. ZOO a u vezi sa članom 324. citiranog zakona.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 340244 17 Rsž 2 od 19. novembra 2019. godine žalba tuženog je odbijena i potvrđena presuda prvostepenog suda. Iz obrazloženja presude proizilazi da je Kantonalni sud prihvatio činjenična utvrđenja i pravne stavove prvostepenog suda.

6. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Rs 340244 20 Rev od 27. avgusta 2020. godine reviziju tuženog usvojio i obje nižestepene presude preinačio tako što je tužbeni zahtjev apelanata odbio.

7. Vrhovni sud je naveo da tuženi revizijom osporava presudu drugostepenog suda zbog povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim je ukazao da se ne može prihvatiti stav nižestepenih sudova, da je tuženi kriv za štetu u vidu neisplaćenih i manje isplaćenih penzija apelantima prema odredbi člana 154. ZOO, iz razloga jer im tuženi nije uplaćivao doprinose za PIO u periodu od 2001. godine do 2009. godine, jer smatra da zbog neuplaćenih doprinosa se ne može zasnovati obligacionopravni odnos između poslodavca i osiguranika, u predmetnom slučaju apelanata u smislu odgovornosti za štetu zbog manje utvrđene i isplaćene penzije apelantima. Navedeni odnos je po ocjeni Vrhovnog suda regulisan odredbama Zakona o PIO, koji se mora kao lex specialis primijeniti u konkretnom slučaju a ne ZOO. U vezi s tim je ukazao da je odredbom člana 101. stav 2. Zakona o PIO, propisano da osiguranik ima pravo tužbom pred nadležnim sudom pokrenuti postupak protiv poslodavca ukoliko poslodavac ne uplati doprinos za PIO prema odredbama navedenog zakona. Dakle, odredbom člana 101. stav 2. Zakona o PIO je osiguran mehanizam sudske zaštite radi ostvarivanja prava na uplatu doprinosa i u skladu s tim, osiguranik je aktivno legitimiran da od poslodavca sudskim putem zahtijeva uplatu doprinosa za PIO. Pri tome osiguranik je aktivno legitimiran da podnese tužbu protiv poslodavca radi uplate zaostalih doprinosa, odnosno dijela doprinosa u konkretnom slučaju, ne samo za vrijeme dok je u radnom odnosu kod poslodavca nego i nakon ostvarivanja prava na penziju, u slučaju da smatra da mu poslodavac nije uplaćivao i obračunavao doprinose na sva isplaćena lična primanja, kako je propisano Zakonom o doprinosima. Dakle, iz navedenog proizlazi da je odredbom člana 101. stav 2. kroz Zakon o PIO osiguran mehanizam sudske zaštite radi ostvarivanja prava na uplatu doprinosa i u skladu s tim utvrđivanja punog iznosa penzije. Dakle Vrhovni sud smatra, kao su apelanti propustili pokrenuti sudski postupak protiv tuženog kao poslodavca za uplatu doprinosa za PIO, to je po ocjeni suda njihov zahtjev za naknadu štete neosnovan, zbog čega smatra da su nižestepeni sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenili materijalno pravo, pa je primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP obje presude nižestepenih sudova preinačio i odlučio kao u kao u izreci presude.

Apelacijski navodi

8. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelanti vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane Vrhovnog suda. Smatraju da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava Zakona o PIO (čl. 118. i 119.), zaključili da je uplata za penzijsko i invalidsko osiguranje, jedna od osnovnih obaveza poslodavca zakonom propisana, te da je na jednak način navedenim odredbama tretirano i pitanje odgovornosti poslodaca za pričinjenu štetu apelantima.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovau kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Razmatrajući navode apelanata, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude prilikom preinačavanja presude prvostepenog i drugostepenog suda, dao jasne i precizne razloge za stanovište da je neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tužena obaveže da im zbog neuplaćenih doprinosa za sporno razdoblje isplati određeni novčani iznos. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se stav Vrhovnog suda da se neuplaćivanjem doprinosa ne može zasnovati obligaciono pravni odnos između osiguranika i poslodavca u smislu člana 154. ZOO i da se to pravo treba ostvarivati u posebnom postupku prema članu 101 stav 2. Zakona o PIO, koji stav Vrhovnog suda korespondira sa praksom Ustavnog suda u predmetima koji su pokretali slično pravno pitanje (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 993/10 od 12. marta 2014. godine, tačka 28, i broj AP 4202/13 od 20. juna 2016. godine tač. 44. i 45, i Odluka o dopustivosti AP 1674/19 od 17. decembra 2019. godine, tačka 8, dostupne na www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud ukazuje da je u Odluci o broj AP 4202/13 (stav 44) ponovio stav iz odluke iz AP-993/10 te istakao da se „neuplaćivanjem doprinosa ne može zasnovati obavezno-pravni odnos između poslodavca (apelanta) i osiguranika (tužitellja) u smislu odgovornosti za štetu zbog manje utvrđenih i isplaćenih penzija tužitelju zbog toga što apelant nije isplaćivao doprinose ...“. U toj odluci je Ustavni sud ponovio i svoj stav iz Odluke AP-311/04 od 22 aprila 2005. godine prema kojem je „...apelant aktivno legitimiran da traži pred nadležnim sudom uplatu doprinosa iz radnog odnosa od tuženog“. U skladu sa time, odnosno kod činjenice da se neuplaćivanjem doprinosa ne može zasnovati obligaciono pravni odnos između osiguranika i poslodavca, irelevantnim se ukazuju tvrdnje apelanata u pogledu proizvoljne primjene materijalnog prava. Shodno tome, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U pogledu navoda apelanata da im je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da apelanti, osim paušalnog navoda da su diskriminirani, nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14. Evropske konvencije, odnosno da su drugačije tretirani u odnosu na druge osobe u istoj ili sličnoj situaciji, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminacijska primjena zakona nije očigledna. S obzirom navedeno, Ustavni sud smatra da su očigledno (prima facie) neosnovani i navodi apelanata o kršenju zabrane diskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) i Ustav Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4406/20 (O. Š., Dž. Š., O. M., R. B., R… | Sudska praksa | Aktio