Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-624/22 (GIP "GRADIS" d.o.o. Banja Luka)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Otkaz
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-624/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-624/22, rješavajući apelaciju koju je podnio GIP "GRADIS" d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio GIP "GRADIS" d.o.o. Banja Luka protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 318591 21 Rsž od 8. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. GIP "GRADIS" d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Đuro Ćopić advokat iz Banjaluke, podnio je 15. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 318591 21 Rsž od 8. decembra 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan presudom Okružnog suda od 8. decembra 2021. godine, usvojen je tužbeni zahtjev tužioca (M.G.) kojim je tražio da se poništi rješenje apelanta o prestanku radnog odnosa kao nezakonito, da se obaveže apelant da ga vrati na posao i rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju stručnim i radnim sposobnostima tužioca, da se obaveže apelant da mu isplati na ime razlike plate, za period od 12. juna 2019. godine do povratka na rad, određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, da se obaveže apelant da tužiocu uplati razliku doprinosa kod PIO RS za navedeni period i da se obaveže apelant da mu naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je tužilac bio radnik apelanta od 1. juna 2018. godine i da mu je radni odnos prestao rješenjem o otkazu ugovora o radu od 11. juna 2019. godine, protiv kojeg rješenja tužilac nije podnosio prigovor. Dalje, da navedeno rješenje ne sadrži zakonom propisane elemente, a što se odnosi na obrazloženje, datum donošenja, razloge otkaza ugovora o radu i otkazni rok. Također, da je prvostepeni sud iz izjave tužioca saslušanog kao parnične stranke utvrdio da je dobio otkaz kod apelanta jer je 7. decembra 2018. godine tražio da ga rasporedi na lakše radno mjesto, a da je iz prijave o nesreći na poslu koju je sastavio apelant, kao i iz iskaza svjedoka B.G. i zakonskog zastupnika apelanta Z.T., utvrdio da je tužilac tog dana zadobio povredu na radu. Konačno, da je vještak ekonomske struke obračunala tužiocu visinu razlike plate i drugih naknada koje bi ostvarivao da je radio kod apelanta u periodu od 12. juna 2019. godine do izrade nalaza i mišljenja. Okružni sud je dalje naveo da je kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud zaključio da je tužilac podnio blagovremeno tužbu u roku iz člana 201. stav (4) Zakona o radu (kojim je propisano da tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti najkasnije u roku od šest mjeseci od dana saznanja za povredu prava ili dana učinjene povrede), te da rješenje o otkazu ugovora o radu ne sadrži sve potrebne elemente. U vezi sa navedenim je Okružni sud zaključio da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da rješenje apelanta ne sadrži bitne elemente iz odredbe člana 185. stav (1) Zakona o radu (kojom je propisano da se ugovor o radu otkazuje rješenjem u pisanom obliku koje mora biti obrazloženo i sadržavati odredbe o pravnom lijeku) i da je kao takvo nezakonito, zbog čega je isto poništeno. Također, da poništenje odluke o prestanku radnog odnosa podrazumijeva radnu reintegraciju, a slijedom toga i isplatu naknade za period za koji je radniku donošenjem nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa bilo onemogućeno da radi, te da je visina primanja na koje tužilac ima pravo utvrđena iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke na koji apelant nije prigovorio. Okružni sud je dalje naveo da je apelant u žalbi ukazivao da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da je rješenje o prestanku radnog odnosa donijeto 11. juna 2019. godine, te da je naveo da je isto donijeto 1. juna, a da ga je tužilac primio 6. juna 2019. godine, pa kako je tužilac podnio predmetnu tužbu 12. decembra 2019. godine, to je ista neblagovremena. S tim u vezi je Okružni sud naveo da apelant nije izvodio nikakve dokaze na navedene okolnosti, zbog čega je prihvatio pravilnim utvrđenje prvostepenog suda da je apelant donio rješenje 11. juna 2019. godine. Pored toga, Okružni sud je ukazao da je apelant donio rješenje o korištenju godišnjeg odmora tužioca 10. juna 2019. godine, prema kojem tužilac ima pravo koristiti godišnji odmor od 6. maja 2019. do 11. juna 2019. godine, pa kako se godišnji odmor koristi za vrijeme dok je radnik u radnom odnosu, apelant nije mogao donijeti rješenje o prestanku radnog odnosa prije donošenja rješenja o korištenju godišnjeg odmora i roka određenog do kada ga je tužilac treba koristiti. U vezi s tim je Okružni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno cijenio da rješenje o prestanku radnog odnosa nije moglo biti donijeto prije 11. juna 2019. godine, od kada je tužilac mogao imati saznanje da mu je prestao radni odnos. Nadalje, da je tužilac podnio tužbu 11. decembra 2019. godine (kada je prema potvrdi o prijemu dokumenta predana na poštu preporučenom pošiljkom), zbog čega se ima smatrati da je tužilac podnio tužbu u roku od šest mjeseci propisanih članom 201. stav (4) Zakona o radu. Okružni sud je također naveo da su bez osnova i žalbeni prigovori da podnijeta tužba tužioca nije dozvoljena jer tužilac nije podnosio prigovor na rješavanje o prestanku radnog odnosa, a niti prijedlog Agenciji za mirno rješavanje radnih sporova. S tim u vezi je Okružni sud ukazao na odredbu člana 201. st. (1) i (2) Zakona o radu, prema kojim radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese prijedlog za mirno rješavanje radnog spora nadležnom organu ili tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava, a pravo na podnošenje prijedloga ili tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu tog prava. Dakle, podnošenje prijedloga za mirno rješavanje spora nadležnom organu, kao i ulaganje prigovora na rješenje o prestanku radnog odnosa prema stavu Okružnog suda nisu uslov za podnošenje tužbe, a samim tim ni predmetna tužba tužioca nije nedozvoljena. Konačno, da na pravilnost prvostepene odluke nemaju ni žalbeni prigovor apelanta u kojim navodi da tužilac boluje od Parkinsonove bolesti, te da je sud trebao da prekine postupak radi utvrđivanja ograničenja ili nedostatka poslovne sposobnosti tužioca, jer to ni iz jednog materijalnog dokaza ne proizlazi. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da su redovni sudovi proizvoljno tumačili odredbe Zakona o radu kada su zaključili da ulaganje prigovora na rješenje o prestanku radnog odnosa, odnosno prijedloga Agenciji za mirno rješavanje radnih sporova nisu uslov za podnošenje tužbe. Također, apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili datum prijema tužbe u sud, zbog čega je nastupila zastara podnošenja iste. Konačno, da tužilac boluje od Parkinsonove bolesti zbog čega se sam nije mogao zastupati u navedenom postupku.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić