Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-667/22 (Razvojna banka Federacije BiH)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-667/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-667/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Razvojna banka Federacije BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Razvojna banka Federacije BiH protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 I 007372 21 Gž 3 od 9. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Razvojna banka Federacije BiH (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 21. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 I 007372 21 Gž 3 od 9. decembra 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 I 007372 21 I 4 od 28. septembra 2021. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda od 28. septembra 2021. godine je određeno da se apelantica, kao tražilac izvršenja, u izvršnom postupku protiv izvršenika (Dž. A.) smatra namirenom do iznosa od 476,60 KM, pa se do tog iznosa obustavlja predmetno izvršenje. Istim rješenjem je određeno da rješenje o izvršenju ostaje na snazi do konačnog namirenja apelantice.
3. U obrazloženju osporenog rješenja, Općinski sud je naveo da je rješenjem o dosudi od 14. septembra 2020. godine apelantici dosuđeno vozilo marke „Golf“ za iznos od 1.100,00 KM (procijenjena vrijednost 5.500,00 KM) i rješenjem o dosudi od 4. aprila 2014. godine moto-kultivator sa priključcima za iznos od 1,00 KM (procijenjena vrijednost 2.300,00 KM). Također, da je na ime vraćanja predmetnog duga izvršenik uplatio iznos od 4.866,47 KM i iznos od 461,24 KM. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao da se, kada se saberu procijenjene vrijednosti pokretnih stvari koje su bile predmet izvršenja, a dosuđene apelantici i iznosi koje je na ime vraćanja predmetnog duga uplatio izvršenik, dobije iznos od 13.127,71 KM. Također, da je iznos ukupnog duga izvršenika iznosio 13.604,17 KM, iz čega proizilazi da je preostali dug 476,46 KM. Općinski sud je u vezi sa tim naveo je u konkretnom slučaju predmetne pokretne stvari izvršenika kupila apelantica za nižu cijenu od njezine utvrđene vrijednosti i upravo se zbog takve kupovine smatra da je njeno potraživanje u cijelosti ili u znatnoj mjeri namireno (prema ocjeni suda u svakom konkretnom slučaju). Nadalje, da je svrha predmetne prodaje da se apelantici namiri dug, a ne da joj se omogući sticanje koristi, te da se na taj način ostvaruje princip savjesnosti i poštenja definisan u odredbama člana 12. i 13. Zakona o obligacionim odnosima, kao i da je takav stav izražen u Odluci Ustavnog suda BiH u predmetu broj AP-4435/11 od 7. oktobra 2012. godine.
4. Odlučujući o žalbi apelantice izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 28. septembra 2021. godine, Kantonalni sud je rješenjem od 9. decembra 2021. godine predmetnu žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje.
5. U obrazloženju osporenog rješenja, Kantonalni sud je naveo da apelantica u žalbi navodi da je iznos djelimičnog namirenja trebalo utvrditi s obzirom na iznos plaćene cijene pokretnih stvari koje je kupila apelantica, a ne na iznos njihovih procijenjenih vrijednosti. S tim u vezi je Kantonalni sud naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelanticu smatrao namirenim za iznos procijenjene vrijednosti pokretne stvari koja je bila predmet prodaje u izvršnom postupku. Također, da je pravilno i potpuno prvostepeni sud utvrdio sve relevantne činjenice vezane za predmetni postupak, na koje je pravilno primijenio materijalno pravo i donio pravilnu i zakonitu odluku. Konačno, Kantonalni sud je ukazao da je ovakvim postupanjem ostvaruje princip savjesnosti i poštenja definisan u odredbama člana 12. i 13. Zakona o obligacionim odnosima, te je ukazao i na Odluku Ustavnog suda BiH u predmetu broj AP-4435/11 od 7. oktobra 2012. godine. Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi proizvoljno tumačili odredbe ZIP-a koji propisuje da se tražilac izvršenja namiruje iz iznosa dobijenog prodajom, odnosno za prodajnu cijenu, te da ne postoji zakonsko uporište niti valjano opravdanje da se cijeni da je apelantica namirena za procijenjenu vrijednost pokretne stvari u situaciji kada nad njom nema založno pravo.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. S obzirom na to da je apelantica prema svojoj strukturi u istom statusu kao i nosioci javne vlasti u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima.
11. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelantice, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredbi. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić