Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-835/21 (B.C.)

Odluka donesena 22. 06. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
  • Pretpostavka nevinosti
  • Zastara
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Dokazni postupak
  • In dubio pro reo
  • Dokaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-835/21

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 835/21, rješavajući apelaciju B. C., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), te člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija B. C.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 184473 20 Kž 2 od 7.

januara 2021. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija B. C. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 184473 20 Kž 2 od 7. januara 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. B. C. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa advokat Adnan Beganović iz Mostara, podnio je 12. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 K 184473 20 Kž 2 od 7. januara 2021. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 K 184473 19 K 2 od 13. jula 2020. godine, kao i zbog dužine trajanja postupka.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 24. marta 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 1. do 6. aprila 2022. godine.

4. Ustavni sud je 8. aprila 2022. godine proslijedio apelantu odgovore na apelaciju radi eventualnog izjašnjenja.

5. Apelant nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje na odgovore na predmetnu apelaciju. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

7. Kantonalno tužilaštvo je 12. maja 2008. godine donijelo naredbu o provođenju istrage protiv apelanta zbog osnova sumnje da je nad maloljetnom M. S. (u daljnjem tekstu: oštećena) počinio produženo krivično djelo bludne radnje iz člana 208. stav (2) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i produženo krivično djelo spolni odnošaj sa nemoćnom osobom iz člana 204. stav (6) u vezi sa st. (2) i (1) i sve u vezi sa stavom (5) KZFBiH.

8. Kantonalno tužilaštvo je 27. juna 2008. godine saslušalo oštećenu kao svjedoka, te tom prilikom sastavilo zapisnik o njenom saslušanju.

9. Kantonalno tužilaštvo je 25. septembra 2008. godine ispitalo apelanta u prostorijama Kantonalnog tužilaštva zbog krivičnih djela navedenih u naredbi o provođenju istrage od 12. maja 2008. godine, te je tom prilikom sastavljen i zapisnik o njegovom ispitivanju.

10. Kantonalno tužilaštvo je 15. novembra 2016. godine saslušalo oštećenu u krivičnom predmetu protiv apelanta kao osumnjičenog zbog produženog krivičnog djela spolni odnošaj zloupotrebom položaja iz člana 205. stav (2) KZFBiH i produženog krivičnog djela bludne radnje iz člana 208. stav (2) KZFBiH.

11. Kantonalno tužilaštvo je 23. novembra 2016. godine donijelo naredbu o provođenju istrage protiv apelanta, kojom se proširuje i precizira naredba o provođenju istrage od 12. maja 2008. godine, zbog osnovane sumnje da je apelant počinio produženo krivično djelo spolni odnošaj zloupotrebom položaja iz člana 205. stav (2) KZFBiH, produženo krivično djelo bludne radnje iz člana 208. st. (1) i (2) KZBiH i spolni odnošaj sa nemoćnom osobom iz člana 204. stav (6) u vezi sa stavom (4), a sve u vezi sa članom 54. KZFBiH.

12. Kantonalno tužilaštvo je 29. novembra 2016. godine ispitalo apelanta (u prisustvu njegovog branioca) u vezi s krivičnim djelima iz prethodne tačke ove odluke, te je tom prilikom sastavljen i zapisnik o apelantovom ispitivanju. U tom zapisniku je, između ostalog, navedeno da su u smislu člana 92. stav (2) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) saopšteni apelantu osnovi sumnje i za koja krivična djela se tereti u kojem periodu (vidi prethodnu tačku ove odluke). Pritom je u naredbi konstatirano da je apelant razumio zašto se sumnjiči i koji osnovi sumnje stoje protiv njega, kao i da je razumio sva data upozorenja i pouke. Također je navedeno i da je apelant tražio od Kantonalnog tužilaštva rok od „oko sedam dana“ kako bi mogao pripremiti odbranu, dok je prisutni apelantov branilac istakao da je potreban kraći rok za pripremu odbrane. U vezi s tim je navedeno da Kantonalno tužilaštvo konstatira da se prihvata prijedlog odbrane i da će se odobriti kraći rok za pripremu odbrane, pa je ispitivanje apelanta kao osumnjičenog zakazano za 12. decembar 2016. godine.

13. Kantonalno tužilaštvo je 12. decembra 2016. godine ispitalo apelanta u svojstvu osumnjičenog zbog sumnje da je počinio krivična djela iz prethodne tačke ove odluke, te je tom prilikom sastavljen i zapisnik o njegovom ispitivanju. U tom zapisniku je, između ostalog, navedeno da je apelant izjavio da je razumio sva upozorenja i pouke, kao i ono što mu se stavlja na teret. U vezi s tim je navedeno da je apelant izjavio da se odriče prava na branioca prilikom ispitivanja i da se izjasnio da će samostalno dati svoj iskaz i odgovarati na postavljena pitanja, kao i da se dobrovoljno odriče i ostalih prava o kojima je poučen. Također je navedeno u tom zapisniku da je apelant slušao glasno diktiranje na zapisnik, te da je svojim potpisom potvrdio da su to njegovi navodi, koji su kao tačni i takvi uneseni u zapisnik.

14. Kantonalno tužilaštvo je 19. decembra 2016. godine optužilo apelanta da je počinio krivično djelo bludne radnje iz člana 208. stav (2) u vezi sa članom 55. KZFBiH, te krivično djelo spolni odnošaj zloupotrebom položaja iz člana 205. stav (2) u vezi sa članom 55. KZFBiH, a sve u vezi sa članom 54. KZFBiH. Sudija za prethodno saslušanje je 21. decembra 2016. godine potvrdio navedenu optužnicu.

15. Presudom Općinskog suda broj 58 0 K 184473 17 K od 13. juna 2018. godine apelant je proglašen krivim da je počinio krivična djela koja su mu stavljena optužnicom na teret, pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

16. Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 K 184473 18 Kž od 20. februara 2019. godine uvažena je apelantova žalba podnesena posredstvom njegovih branilaca, pa je ukinuta prvostepena presuda Općinskog suda od 13. juna 2018. godine i predmet vraćen na ponovni postupak prvostepenom sudu.

Osporene presude

17. Presudom Općinskog suda 58 0 K 184473 19 K 2 od 13. jula 2020. godine apelant je oslobođen optužbe da je u ljeto 2005. godine počinio krivično djelo bludne radnje iz člana 208. stav (2) u vezi sa članom 55. KZFBiH (način pobliže opisan u tački 1. izreke oslobađajućeg dijela presude). Presudom je apelant proglašen krivim da je „u vremenskom periodu od kraja januara mjeseca 2004. godine sve do dana 13. aprila 2005. godine“ (način pobliže opisan u tač. 1.a) i b) izreke osuđujućeg dijela presude) počinio krivično djelo bludne radnje iz člana 208. stav (2) u vezi sa članom 55. KZFBiH. Nadalje je presudom apelant proglašen krivim da je u periodu („počev od 13. aprila 2005. godine, kada je maloljetna oštećena već imala 14 godina, što je apelantu bilo poznato, pa nadalje do kraja 2007. godine“; na način pobliže opisan u tač. 2.a) i b) osuđujućeg dijela presude) počinio krivično djelo spolni odnošaj zloupotrebom položaja iz člana 205. stav (2) u vezi sa članom 55. KZFBiH, a sve u vezi sa članom 54. KZFBiH. Presudom je apelantu za navedena krivična djela izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine. Oštećena je sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu, dok je apelant obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka i sudskog paušala u označenim iznosima.

18. U obrazloženju presude je, prije svega, ukazano na hronologiju postupka, te da je kantonalni tužilac precizirao optužnicu na raspravi od 11. maja 2018. godine bez mijenjanja pravne kvalifikacije (pobliže opisano na str. 4–6. presude).

19. Dalje je navedeno da je sud pročitao, odnosno preuzeo dokaze optužbe i odbrane, te ih izveo na glavnoj raspravi od 13. jula 2020. godine. Također je ukazano i koji su dokazi izvedeni u ponovnom postupku na označenim ročištima za glavni pretres (pobliže opisano na str. 6–8. presude).

20. U odnosu na osuđujući dio presude, Općinski sud je prvenstveno ukazao na sadržaj iskaza oštećene sa glavnog pretresa od 21. septembra 2017. godine, koji je nastavljen 27. septembra 2017. godine (pobliže opisano na str. 9–13. presude). Zatim je ukazano i na sadržaj iskaza ostalih svjedoka (pobliže opisano na str. 13–20. presude). Također je Općinski sud naveo i sadržaj iskaza vještaka (neuropsihijatara dr. Abdulaha Kučukalića i Alme Bravo-Mehmedbašić, te kliničkog psihologa Elvedina Dervovića), koje su dali na ročištima za glavni pretres, a koji su izvršili vještačenje oštećene po nalogu/naredbi Kantonalnog tužilaštva (pobliže opisano na str. 20–23. presude). U vezi s tim je navedeno da su navedeni vještaci u svom dopunskom nalazi ostali pri svom osnovnom nalazu, kao i da su odgovarali na postavljene upite kako od Kantonalnog tužilaštva tako i od apelantove odbrane. Potom je Općinski sud ukazao i na sadržaj iskaza ostalih svjedoka sa glavnog pretresa (pobliže opisano na str. 23–29. presude), te sadržaj ostalih materijalnih dokaza (zapisnika o saslušanju oštećene i ostalih svjedoka, medicinske dokumentacije i dr.; pobliže opisano na str. 29–35. presude).

21. S obzirom na navedeno, Općinski sud je naveo da iz izvedenih dokaza drži dokazanim činjenice koje čine obilježja krivičnih djela bludne radnje iz člana 208. stav (2) u vezi sa članom 55. KZFBiH i spolni odnošaj zloupotrebom položaja iz člana 205. stav (2) u vezi sa članom 55. KZFBiH, a sve u vezi sa članom 54. navedenog zakona. Dakle, istaknuto je da su dokazane odlučne činjenice, odnosno radnje iz precizirane optužnice pod tačkom 1. alineja prva i druga, a pod tačkom 2. pod rednim brojem c) i d). U nastavku obrazloženja presude Općinski sud se, kako je to navedeno, odredio prema dokazanim činjeničnim navodima iz optužnice, i to redom (pobliže opisano na str. 35–40. presude). U tom smislu je, između ostalog, navedeno da su iskazi oštećene jedini iskazi sa izravnim saznanjem o činjenicama navedenim u presudi. Isto tako je navedeno i da sud prihvata nalaze i mišljenja navedenih vještaka, iz kojih (zajedno sa njihovim iskazima) proizlazi da je apelant počinio radnje koje mu se stavljaju na teret, kao i da nalazi pokazuju da se radi o vjerodostojnosti iskaza oštećene i posljedicama koje je ona doživjela apelantovim počinjenim radnjama. Zatim je ukazano i na razloge zbog kojih Općinski sud prihvata ili ne prihvata iskaze pojedinačno označenih svjedoka, pritom navodeći da apelantov iskaz sud ne prihvata iz razloga jer je usmjeren na kazivanje činjenica kako bi izbjegao i umanjio svoju odgovornost (pobliže opisano na str. 40. i 41. presude). Dalje je Općinski sud obrazložio razloge neprihvatanja pojedinačno označenih prijedloga odbrane (pobliže opisano na str. 41. i 42. presude), uključujući i prijedlog za saslušanje svjedokinje I. M. na okolnost i činjenicu silovanja oštećene. U vezi s potonjim prijedlogom je navedeno da je on odbijen jer je ta svjedokinja na te okolnosti saslušana na glavnom pretresu od 1. februara 2018. godine. Također je navedeno i da je sud odbio prijedlog odbrane da se izvrši vještačenje po vještaku dr. Omeru Ćemaloviću na okolnost vjerodostojnosti iskaza oštećene. Ovo iz razloga, kako je to istakao Općinski sud, jer vjerodostojnost iskaza sud cijeni ocjenjujući sve dokaze izvedene na glavnom pretresu, što znači da je to zadatak suda, a ne vještaka.

22. Zatim je obrazloženo neprihvatanje prigovora apelantove odbrane o zastari krivičnog gonjenja (pobliže opisano na str. 42. i 43. presude). U vezi s tim je prvenstveno ukazano na sadržaj relevantnih zakonskih odredbi. Zatim je navedeno da je iz spisa predmeta vidljivo da je prva radnja o počinjenju krivičnog djela bludne radnje počinjena tokom 2004. godine, a prva radnja za krivično djelo spolni odnošaj zloupotrebom položaja 27. marta 2006. godine. Dalje je navedeno da je iz naredbe o provođenju istrage od 12. maja 2008. godine jasno vidljivo da je krivični progon protiv tada osumnjičenog apelanta preduzet 12. maja 2008. godine za označena krivična djela. To znači, kako je to istakao Općinski sud, da je tok zastare prekinut navedenom naredbom, a da je ponovo počeo teći 12. maja 2008. godine. Kako rok zastarjelosti za označeno krivično djelo iznosi 10 godina od njegovog počinjenja, Općinski sud je naveo da bi relativna zastara nastupila 12. maja 2018. godine. U vezi s tim je navedeno da je apsolutni rok zastare u duplom trajanju u odnosu na relativnu zastaru, tj. 20 godina od počinjenja prve radnje krivičnog djela koja je bila u 2004. godini.

23. S obzirom na navedeno, Općinski sud je naveo da je apelant radnje opisane u izreci osuđujućeg dijela presude počinio sa namjerom, pri čemu je bio svjestan svojih postupaka i htio njihovo izvršenje. Također je navedeno i da je apelant znao da se radi o djetetu, odnosno maloljetnoj osobi, te da će svojim postupanjem prouzročiti negativne posljedice kod oštećene.

24. U odnosu na odluku o kazni, Općinski sud je istakao da je prilikom utvrđivanja pojedinačnih kazni, te izricanja jedinstvene kazne zatvora uzeo u obzir sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti na strani apelanta, kao i veliki protek vremena od počinjenja krivičnog djela (pobliže opisano na str. 43. i 44. presude). Stoga je navedeno da sud drži da je izrečena osuda dovoljna, ali i potrebna za ostvarivanje svrhe kažnjavanja iz člana 42. KZFBiH.

25. Apelantov branilac je podnio žalbu protiv presude Općinskog suda od 13. jula 2020. godine u dijelu u kojem je apelant proglašen krivim zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, povrede Krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji.

26. Presudom Kantonalnog suda 58 0 K 184473 20 Kž 2 od 7. januara 2021. godine žalba Kantonalnog tužilaštva protiv oslobađajućeg dijela presude Općinskog suda od 13. jula 2020. godine je odbijena kao neosnovana i u tom dijelu je prvostepena presuda potvrđena. Presudom je djelimično usvojena žalba apelantovog branioca, pa se pravilnom primjenom zakona i po službenoj dužnosti osuđujući dio presude Općinskog suda od 13. jula 2020. godine iz tačke 1.b) i tačke 2.a) preinačava na način da se apelant na osnovu člana 299. tačka c) ZKPFBiH oslobađa odgovornosti (pobliže opisano u izreci presude) za počinjenje krivičnog djela spolni odnošaj zloupotrebom položaja iz člana 205. stav (2) KZFBiH. U ostalom dijelu je žalba apelantovog branioca odbijena kao neosnovana. Uvažavanjem žalbe Kantonalnog tužilaštva na odluku o kazni prvostepena presuda je preinačena u odluci o kazni, pa je apelantu za krivično djelo bludne radnje iz člana 208. stav (2) KZFBiH (opisano u tački 1.a) prvostepene presude) utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, a za krivično djelo spolni odnošaj zloupotrebom položaja iz člana 205. st. (2) KZFBiH (pobliže opisano u tački 2.b) prvostepene presude) utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, pa je apelantu izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i pet mjeseci. U preostalom dijelu je odlučeno da prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.

27. U odnosu na žalbene prigovore apelantove odbrane, Kantonalni sud je obrazložio prvenstveno neosnovanost prigovora nastupanja zastare krivičnog gonjenja (pobliže opisano na str. 6–10. presude). U vezi s tim je navedeno da je Kantonalni sud uvidom u naredbu o provođenju istrage iz 2008. godine i naredbu o proširenju istrage iz 2016. godine utvrdio da su već u prvoj naredbi opisane radnje, mjesto i vrijeme kritičnih događanja koje su u drugoj naredbi dodatno precizirane po svim prethodno navedenim tačkama iz prve naredbe. Zatim je navedeno i da je netačna tvrdnja žalbe apelantove odbrane da prva naredba ne sadrži opis krivičnog djela koje se apelantu kao tada osumnjičenom stavlja na teret spram koje osobe (oštećene), kao i mjesto, vrijeme i način počinjenja krivičnih djela. Argumentirajući navedeno, Kantonalni sud je ukazao na sadržaj kako navedenih naredbi tako i na sadržaj zapisnika o ispitivanju apelanta pred Kantonalnim tužilaštvom (pobliže opisano na str. 7. i 8. presude). Potom je Kantonalni sud istakao da je za zastaru krivičnog gonjenja odlučan protek rokova propisanih u zakonu od počinjenja krivičnog djela, tj. odlučno je vrijeme počinjenje krivičnog djela, a ne vrijeme kada je ovlašteni tužilac saznao za krivično djelo. Dalje je navedeno i da se zastara krivičnog gonjenja prekida svakom radnjom državnog tijela koja se preduzima radi progona počinioca krivičnog djela. Takvom radnjom se smatra i donošenje naredbe o provođenju istrage, odnosno njenom proširenju, a posebice radnja ispitivanja osumnjičenika ili svjedoka od tužioca ili ovlaštene osobe. U vezi s tim je istaknuto kako u spisu predmeta postoji više zapisnika o saslušanju većeg broja svjedoka iz 2008. godine, kao i nalaza i mišljenja vještaka iz 2008. godine, što „na svoj način govori“ o aktivnostima Tužilaštva s ciljem progona počinioca krivičnog djela. Dakle, kako je to istakao Kantonalni sud, radi se o prekidu relativne zastare krivičnog gonjenja. Zatim je Kantonalni sud ukazao na zaključke prvostepenog suda u vezi s prigovorima zastare krivičnog gonjenja (pobliže opisano na str. 8–10. presude). Navodeći da je iz spisa predmeta detaljno izučio i analizirao sve činjenice bitne za odluku, Kantonalni sud je istakao da u cijelosti prihvata obrazloženje prvostepenog suda u pogledu „možebitne“ zastare krivičnog gonjenja, uslijed čega je prigovor povrede Krivičnog zakona iz člana 313. tačka c) KZFBiH odbijen kao neosnovan.

28. Zatim je Kantonalni sud obrazložio neosnovanost prigovora o nedostatku razloga prvostepenog suda o odlučnim činjenicama u vezi s nalazima i mišljenjima timskog sudskog psihijatrijskog vještačenja koje su sačinili prof. dr. Abdulah Kučukalić i Alma Bravo-Mehmedbašić od 19. novembra 2008. godine i sastavnog dijela psihološkog izvještaja od 14. novembra 2008. godine vještaka Elvedine Dervović (pobliže opisano na str. 10–14. presude). U vezi s tim je, između ostalog, navedeno da su sva tri vještaka saslušana na glavnoj raspravi od 24. februara 2020. godine, kao i da je provedeno novo vještačenje po istim vještacima u pogledu stanja oštećene u vrijeme počinjenja djela. Također je istaknuto i da su navedeni vještaci sačinili dva nalaza, uvjetno rečeno osnovni i dopunski, koje su detaljno obrazložili, a zatim iscrpno odgovorili na sva pitanja tužioca i odbrane (pobliže opisano na str. 13. i 14. presude). Stoga je navedeno da je u konkretnom slučaju postupljeno po zahtjevima iz čl. 111. i 115. ZKPFBiH, te da je apelantov branilac imao na raspolaganju sav materijal koji je i koristio kod ispitivanja vještaka, zbog čega nije povrijeđeno pravo na odbranu apelanta kao optuženog.

29. Potom je obrazložena i neosnovanost žalbenog prigovora odbrane, koji se odnosio na prijedlog odbrane da se u ponovljenom postupku provede vještačenje po vještaku neuropsihijatru Omeru Ćemaloviću radi ocjene vjerodostojnosti iskaza oštećene iz 2008. i 2016. godine i njenih iskaza sa glavnih pretresa od 21. i 27. septembra 2017. godine (pobliže opisano na str. 15. i 16. presude). U tom smislu je, između ostalog, navedeno da bi bilo suprotno ZKPFBiH ocjenu vjerodostojnosti dokaza (u konkretnom slučaju iskaza oštećene) prepustiti vještaku jer je to isključivo zadaća suda.

30. Također je obrazložena i neosnovanost žalbenog prigovora apelantove odbrane koji se odnosio na prijedlog odbrane da se sasluša svjedokinja I. M. na okolnosti da je ona imala neposredna saznanja da je oštećena bila silovana krajem 2007. godine (pobliže opisano na str. 16. i 17. presude). U vezi s tim je, između ostalog, navedeno da je u odnosu na taj prijedlog odbrane odluka prvostepenog suda pravilna, te jasno i argumentirano obrazložena.

31. U nastavku obrazloženja je Kantonalni sud raspravio i ocijenio žalbene navode koji su se odnosili na tvrdnje da je postupak protiv apelanta proveden mimo svih pravila i načela ZKPFBiH, Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U tom smislu je navedeno da odbrana ukazuje na kršenje presumpcije nevinosti i načela in dubio pro reo u svjetlu ocjene dokaza, kao i kršenje prava na suđenje u razumnom roku, uslijed čega su apelantu ograničena i onemogućena njegova procesna prava i garancije, bez kojih je u konačnici njegova odbrana bila neefektivna i nemoguća (pobliže sve opisano na str. 17–46. presude).

32. Kada su u pitanju prigovori o dužini trajanja predmetnog postupka, Kantonalni sud je (nakon opširnog iznošenja žalbenih navoda u tom smislu) istakao da neće komentirati postupanje Kantonalnog tužilaštva u istrazi, ali da u sudskom postupku nije našao odugovlačenje postupka od (prvostepenog) suda niti je našao da (prvostepeni) sud nije na jednak način tretirao stranke i da svakoj strani nije pružio jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

33. U odnosu na žalbene navode koji se tiču pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i u vezi s tim bitnom povredom odredaba krivičnog postupka, Kantonalni sud je prvenstveno ukazao na opširan sadržaj tih žalbenih navoda (pobliže opisano na str. 23–33. presude). Naime, suprotno žalbenim tvrdnjama, prvostepeni sud je, kako je to naveo Kantonalni sud, cijenio dnevnik oštećene i dao ocjenu ovog dokaza u vezi s njenim iskazom (pobliže obrazloženo na str. 34. i 35. presude). Dalje je ukazano i na neosnovanost žalbenog prigovora da prvostepeni sud nije cijenio iskaze svjedoka S. S. i T. M. (pobliže obrazloženo na str. 35. i 36. presude). U odnosu na žalbeni prigovor da prvostepeni sud nije cijenio iskaz svjedokinje B. C., Kantonalni sud je naveo da žalba ne navodi koje to činjenice proizlaze iz njenog iskaza, pa je i taj prigovor odbijen kao neosnovan (pobliže opisano na str. 36. i 37. presude).

34. Zatim je ukazano na osnovanost žalbenih prigovora apelantove odbrane koji se tiču radnji stavljenih na teret prvostepenom presudom apelantu iz decembra 2004. godine i 27. marta 2006. godine (pobliže opisano na str. 37–39. presude).

35. Dalje je Kantonalni sud elaborirao neosnovanost žalbenih navoda koji se na općenit način tiču suprotnosti dijelova iskaza oštećene s iskazima drugih označenih svjedoka (pobliže opisano na str. 40–42. presude), te žalbenih navoda koji se tiču prethodno obrazloženih prigovora u vezi s provedenim vještačenjem tima vještaka (pobliže opisano na str. 42–46. presude).

36. Konačno, Kantonalni sud je na opširan način elaborirao žalbeni prigovor koji se tiče odluke o kazni, koju je apelantu izrekao prvostepeni sud (pobliže opisano na str. 46–49. presude). U vezi s tim je, između ostalog, navedeno da osnovano Kantonalno tužilaštvo tvrdi da prvostepeni sud nije prilikom odmjeravanja kazne pravilno vrednovao objektivni stepen društvene opasnosti ili pogibeljnosti krivičnog djela. Također je navedeno da prvostepeni sud nije vrednovao ni jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, te okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, a posebice svrhu kažnjavanja (pobliže opisano na str. 48. i 49. presude). Referirajući se na nalaze i mišljenja vještaka (kao i njihove iskaze) i drugu medicinsku dokumentaciju zdravstvenih ustanova, Kantonalni sud je istakao da se radi o teškim zdravstvenim posljedicama po oštećenu. Također je navedeno i da je apelant ispoljio veliku odlučnost, beskrupuloznost i bezobzirnost, te odsustvo bilo kakve osjetljivosti za život drugih i općeprihvaćene vrijednosti. Zbog toga je istaknuto da se mora poslati odlučna poruka svim potencijalnim počiniocima ovih djela da sud blažim kažnjavanjem neće tolerirati ili honorirati takve protivzakonitosti. Stoga je Kantonalni sud uvažio žalbu Kantonalnog tužilaštva, te preinačio prvostepenu presudu u odluci o kazni na način opisan u izreci presude. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

37. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

38. Naime, u veoma opširno koncipiranoj apelaciji apelant, prije svega, ističe da je predmetni krivični postupak protiv njega „zvanično“ počeo donošenjem naredbe o provođenju istrage od 12. maja 2008. godine. Nakon toga je, kako to apelant ističe, pozvan i saslušan u svojstvu osumnjičenog 25. septembra 2008. godine kada je sačinjen i zapisnik o njegovom saslušanju. U vezi s tim, apelant navodi da tom prilikom nije bio upoznat i obaviješten o prirodi i razlogu optužbe, odnosno nije bio informiran o sadržaju naredbe o provođenju istrage i činjeničnom opisu krivičnih djela za koja se tereti. Ističe da je prvi put bio obaviješten (sa činjeničnim opisom krivičnih djela) tek prilikom ispitivanja na zapisniku o ispitivanju osumnjičenog od 29. novembra 2016. godine. Uslijed proteka vremena od preko osam i po godina, apelant smatra da je bio doveden u neravnopravan položaj sa aspekta prava na odbranu, odnosno nije bio u mogućnosti da iznese „kvalitetnu odbranu“. Isto tako, apelant navodi i da Kantonalno tužilaštvo u fazi istrage nije postupalo prema odredbama člana 15. ZKPFBiH.

39. Dalje, apelant ukazuje i da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u tome što su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo jer nisu primijenili institut zastare krivičnog gonjenja u konkretnom slučaju (član 15. KZFBiH). Naime, kako to apelant navodi, evidentno je da je (iz činjeničnog opisa predmetnog krivičnog djela) apelant osuđen za radnju koju je navodno počinio 2004. godine, a koja mu je stavljena na teret tek naredbom o provođenju istrage od 23. novembra 2016. godine, dok je o toj navodnoj radnji obaviješten 29. novembra 2016. godine.

40. Zatim, apelant ukazuje i na proizvoljnost u odlučivanju Kantonalnog suda, a koja se manifestira dvostrukim kriterijima u smislu zadovoljavanja standarda dokazivanja krivičnog djela istim dokaznim sredstvom u pogledu osuđujućih i oslobađajućih tačaka presude. U konkretnom slučaju, kako to navodi apelant, jedini izvedeni dokaz na tvrdnje optužnice vezane za navedene tačke osporene prvostepene presude je bio iskaz oštećene, koji nije potvrđen nijednim drugim dokazom. Zatim se, u svjetlu navoda o proizvoljnosti postupanja Kantonalnog suda, ukazuje i na izostanak obrazloženja osporene drugostepene presude jer taj sud nije jasno obrazložio navode iz žalbe (od 11. septembra 2020. godine). Isto tako, apelant navodi da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi proizvoljna primjena procesnog i materijalnog prava prilikom ocjene vjerodostojnosti iskaza oštećene. U tom smislu, apelant navodi da su iskazi oštećene neuvjerljivi, kontradiktorni, te da je ona u više navrata prilikom direktnog ispitivanja isticala da se ne sjeća pojedinih situacija. Također, apelant navodi i da je iskaz oštećene u suprotnosti sa iskazom vještaka prof. dr. Abdulaha Kučukalića datim na glavnom pretresu od 17. oktobra 2017. godine. U svjetlu navedenog, apelant ukazuje i na kršenje načela in dubio pro reo.

41. Dalje, apelant ističe i kršenje prava na suđenje u razumnom roku u predmetnom krivičnom postupku. U vezi s tim se navodi da je Kantonalno tužilaštvo bilo suštinski neaktivno u periodu od novembra 2008. godine do 19. decembra 2016. godine. Zatim, apelant osporava i odluku o kazni koja mu je izrečena konačno osporenom drugostepenom presudom. Konačno, apelant kršenje prava na pravično suđenje vidi i zbog odbijanja prijedloga njegove odbrane da se kao dokaz odbrane provede psihijatrijsko-neuropsihijatrijsko vještačenje po vještaku dr. Omeru Ćemaloviću na okolnost vjerodostojnosti iskaza oštećene koje je ona dala 2008. i 2016. godine, kao i na njene iskaze sa ročišta (za glavni pretres) od 21. i 29. septembra 2017. godine. Isto tako, apelant ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje zbog odbijanja prijedloga odbrane (s glavnog pretresa) da se sasluša svjedokinja I. M. na okolnosti silovanja oštećene.

42. S obzirom na navedeno, apelant predlaže da se predmetna apelacija usvoji, utvrdi kršenje navedenih prava, te ukinu osporene presude.

II.Odgovor na apelaciju

43. Kantonalni sud je naveo da tokom postupka pred tim sudom nije prekršeno nijedno apelantovo ustavno pravo, niti je primjena zakona bila diskriminaciona ili proizvoljna. Također je navedeno i da osporena drugostepena presuda sadrži sve odgovore u vezi s navodima apelacije, zbog čega je predloženo da se ona odbije kao neosnovana.

44. Općinski sud je istakao da je u odnosu na sve osporavane činjenice, a koje su dokazane u prvostepenom postupku, dao valjane razloge o prihvatanju dokaza koji su izvedeni na glavnoj raspravi. Stoga je navedeno da nije došlo do povrede prava apelanta kao optuženika, kao ni osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija.

45. Kantonalno tužilaštvo je istaklo da je apelacija u cijelosti neosnovana jer u toku istražnog i sudskog postupka apelantu na bilo koji način nisu povrijeđena prava zagarantirana Ustavom. Stoga je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

46. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17).

47. U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03 i 37/03 – ispravka) koji je važio u inkriminirano vrijeme, a koji u relevantnom dijelu glasi:

ZASTARJELOST

Član 15. stav (1) tačka d) Zastarjelost krivičnog gonjenja (1) Ako u ovom zakonu nije drukčije propisano, krivično se gonjenje ne može poduzeti kad od učinjenja krivičnog djela protekne:

d) deset godina za krivično djelo s propisanom kaznom zatvora preko tri godine;

Član 16. st. (1), (3) i (6) Tok i prekid zastarjelosti krivičnog gonjenja (1) Zastarijevanje krivičnog gonjenja počinje od dana kad je krivično djelo učinjeno.

(3) Zastarijevanje se prekida svakom procesnom radnjom koja se poduzima radi gonjenja učinitelja zbog učinjenog krivičnog djela.

(6) Zastarjelost krivičnog gonjenja nastupa u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko zakon propisuje za zastarjelost krivičnog gonjenja.

Član 42.

Svrha kažnjavanja Svrha kažnjavanja jeste:

a) da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela;

b) da se utiče na učinitelja da ubuduće ne učini krivična djela;

c) da se utiče na ostale da ne učine krivična djela;

d) i da se utiče na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja učinitelja.

Član 205. stav (2) Spolni odnošaj zloupotrebom položaja (2) Nastavnik, odgojitelj, roditelj, usvojitelj, staratelj, očuh, maćeha ili druga osoba koja iskorištavajući svoj položaj ili odnos prema maloljetniku koji joj je povjeren radi učenja, odgoja, čuvanja ili njege izvrši s njim spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Član 208. stav (2) Bludne radnje (2) Ko u slučaju iz člana 207. (Spolni odnošaj s djetetom) ovog zakona, kada nije počinjen ni pokušaj tog krivičnog djela, učini samo bludnu radnju, ili ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana učini prema djetetu ili maloljetniku, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

48. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20).

49. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 7. stav (3) Pravo na odbranu (3) Osumnjičenom odnosno optuženom se mora obezbijediti dovoljno vremena za pripremanje odbrane.

Član 14. st. (1) i (2) Pravo na suđenje bez odgađanja (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odgađanja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana potvrđivanja optužnice.

(2) Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku.

Član 15.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 278. stav (2) Pravo suda da se dozvoli pitanje ili dokaz (2) Ako sudija odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branilac želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban ili da je prilikom ispitivanja propušteno da se svjedok ispita na okolnosti na koje je ponovno predloženo njegovo ispitivanje, odbiće izvođenje takvog dokaza.

Član 284. stav (1) Angažovanje svjedoka (1) Vještaka mogu da angažuju stranke, branilac i sud.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 305. st. (7) i (8) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

(8) Ako je optuženom izrečena kazna, u obrazloženju će se navesti koje je okolnosti sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne. Sud će posebno obrazložiti kojim se razlozima rukovodio pri odluci da kaznu treba ublažiti ili optuženog osloboditi od kazne ili izreći uslovnu osudu ili da treba izreći bezbjednosnu mjeru ili oduzimanje imovinske koristi.

VI.Dopustivost

50. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

51. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

52. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 K 184473 20 Kž 2 od 7. januara 2021. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu osporenu odluku apelant je primio 12. januara 2021. godine, a apelacija je podnesena 12. marta 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

53. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

54. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

55. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek. Apelant, također, navodi i kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku u predmetnom krivičnom postupku, koji je okončan osporenom drugostepenom presudom Vrhovnog suda od 18. februara 2020. godine.

56. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

57. Član 6. st. 1, 2. i 3.a), b) i d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

[...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a) da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega; [...]

b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje svoje odbrane;

[…]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...] a)U odnosu na osporene presude

58. Ustavni sud u odnosu na apelacione navode vezane za primjenu prava u vezi s utvrđivanjem apelantove krivice i određivanjem visine kazne zatvora, prije svega, zapaža da apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, odnosno da nije dokazano da je učinio predmetna krivična djela.

59. Budući da su apelantu na teret stavljene inkriminirane radnje preduzete u kontinuitetu u dužem periodu u vrijeme kada je oštećena bila dijete, odnosno maloljetna, Ustavni sud primjećuje da ne postoje precizno i uniformirano uspostavljeni standardi kada su u pitanju predmeti koji se tiču prava odbrane u krivičnim predmetima seksualnog nasilja nad djecom, već je nužno ispitati okolnosti svakog predmeta zasebno i na taj način, sagledavajući postupak u cjelini, dati odgovor da li su prava odbrane ispoštovana u smislu garancija koje pruža član 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije, imajući pritom u vidu posebne osobenosti takvih postupaka radi zaštite interesa žrtve i sprečavanja njene eventualne sekundarne viktimizacije. U tom pogledu, Evropski sud je uzeo u obzir posebne osobenosti krivičnog postupka koji se odnosi na seksualna krivična djela. To se posebice odnosi na slučajeve koji uključuju maloljetnike (vidi npr. Evropski sud, Kovač protiv Hrvatske, presuda od 12. jula 2007. godine, stav 27; T. K. protiv Litvanije, broj aplikacije 14000/12, presuda od 12. juna 2018. godine, stav 97).

60. Kada su u pitanju apelantovi navodi koji se tiču općenito načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, te utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno-procesno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan.

61. Također, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari apelant je ukazao i na kršenje načela in dubio pro reo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da navedeno načelo u konvencijskom smislu konstituira poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi Evropski sud, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj aplikacije 35522/04, stav 39. i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj aplikacije 48144/09, stav 52), te korespondira sa jednim od osnovnih zahtjeva krivičnog pravosuđa da tužilac mora izvan razumne dvojbe dokazati optužbu, odnosno načelom in dubio pro reo kojim je krivični sud vezan (vidi Melich i Beck protiv Češke Republike, broj aplikacije 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, stav 49) da nakon savjesne ocjene dokaza (pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima) u slučaju postojanja sumnji-dvojbi oko postojanja pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, posebice ako je riječ o krivnji, rješava u korist okrivljenika (vidi Kartvelishvili protiv Gruzije, broj aplikacije 17716/08, presuda od 7. juna 2018. godine, stav 62).

62. Ustavni sud zapaža da je osuđujuća presuda u odnosu na apelanta zasnovana u suštini na iskazima, odnosno svjedočenju same oštećene. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su ostali dokazi optužbe bili posrednog i potkrjepljujućeg karaktera s obzirom na to da ti svjedoci nisu imali direktna saznanja u vezi s radnjama koje su apelantu stavljene na teret izmijenjenom optužnicom i za koje je u konačnici osuđen osporenom drugostepenom presudom. Isto tako, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi i da su u konkretnoj pravnoj stvari provedena višestruka psihijatrijsko-psihološka vještačenja same oštećene kako bi se utvrdilo prije svega njeno stanje u vrijeme počinjenja djela, a potom i zdravstvene posljedice proizašle po oštećenu u svjetlu inkriminiranih radnji. Ustavni sud podsjeća da je u takvim situacijama (zasnivanje osuđujuće presude na iskazu jednog ključnog svjedoka) od esencijalne važnosti osigurati u konvencijskom smislu da prava odbrane budu ispoštovana, a što se prevashodno ogleda u tom da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči sa takvim svjedokom i ispita ga bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi Klimentyev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. novembra 2006. godine, stav 124, i Ž. protiv Latvije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. januara 2008. godine, stav 94). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenika na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, serija A, broj 203, stranica 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25).

63. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su se u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi, uglavnom, usredotočili na pouzdanost iskaza oštećene (koja je u vrijeme preduzimanja inkriminiranih radnji bila dijete, odnosno maloljetna), smatrajući da njen iskaz ima odlučnu važnost u utvrđivanju apelantove krivice. Prepoznajući bitnost vjerodostojnosti iskaza oštećene, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su upravo redovni sudovi iskazali posebnu pažnju da se njen iskaz cijeni s posebnom pažnjom kako bi se na pravilan i potpun način utvrdilo činjenično stanje u ovoj krivičnopravnoj stvari, odnosno otklonile sumnje u pogledu bilo kakvih protivrječnosti proizašlih iz sadržaja iskaza oštećene. Osim što su redovni sudovi individualno cijenili iskaz oštećene u kontekstu svake pojedinačne tačke (izmijenjene) optužnice, Ustavni sud zapaža da su na okolnosti utvrđivanja autentičnosti njenih iskaza provedena i vještačenja na prijedlog optužbe. Analizom sadržaja osporenih odluka Ustavnom sudu se ne čini proizvoljnim stav redovnih sudova da su osnovni i dopunski nalazi i mišljenja vještaka dati na objektivan i stručan način. Pritom, Ustavni sud ima u vidu i da su ti vještaci na glavnom pretresu dali svoje iskaze, te da su bili unakrsno ispitani od apelantove odbrane.

64. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je apelant u kontekstu osporavanja vjerodostojnosti iskaza oštećene predlagao da dr. Omer Ćemalović provede dodatno vještačenje, kao i da se na glavnom pretresu izvede dokaz saslušanjem svjedokinje I. M. koja je prema apelantovim navodima imala saznanja je li oštećena silovana ili ne. Prema ocjeni Ustavnog suda, ova dva prijedloga/ apelaciona navoda pokreću pitanje poštovanja načela jednakosti u postupanju strana u postupku u smislu člana 15. ZKPFBiH, koje načelo se u krivičnim postupcima ujedno nerijetko podudara sa pravom na „jednakost oružja“ kao podrazumijevanim elementom pravičnog suđenja. Naime, Ustavni sud podsjeća da je načelno na redovnim sudovima da ocijene dokaze i relevantnost bilo kojeg dokaza koji stranka želi da predloži (vidi Elsholz protiv Njemačke [GC], broj aplikacije 25735/94, stav 66, ECHR 2000 VIII; Yakhymovych protiv Ukrajine, broj aplikacije 23476/15, presuda od 16. decembra 2021. godine, stav 28). Ustavni sud podsjeća na stavove iz prakse Evropskog suda u kojima je naglašeno da zahtjevi pravičnog suđenja ne nameću domaćem (raspravnom) sudu obavezu da odredi vještaka [...] samo iz razloga jer je stranka to tražila/predložila. Tamo gdje stranka insistira da sud sasluša svjedoka ili izvede neki drugi dokaz (npr. nalaz i mišljenje vještaka) u nadležnosti je domaćeg suda da odluči da li je potrebno ili preporučljivo prihvatiti takav dokaz za ispitivanje na suđenju. Domaći sud dakle uživa slobodu, u smislu poštovanja odredbi Evropske konvencije, odbiti saslušati svjedoka kojeg je predložila odbrana, ako takvi dokazi nisu relevantni za predmet optužbe. Pri tome, u situacijama postojanja vještačenja koje je optužba predložila, odbrani, kako bi realizirala svoje pravo na odbranu, na efektivan način mora biti pružena prilika predložiti svoj „iskaz stručnjaka“. To pravo nije apsolutno i oblici u kojima odbrana može zatražiti pomoć stručnjaka mogu se razlikovati (vidi Hodžić protiv Hrvatske, broj aplikacije 28932/14, presuda od 4. aprila 2019. godine, st. 61. i 62. sa ostalim navedenim referencama iz prakse Evropskog suda).

65. U svjetlu istaknutih načela iz prethodnog stava, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je suština apelantovog prijedloga za novo vještačenje bila da se vještak (kojeg je predložila odbrana) očituje na istinitost, odnosno neistinitost iskaza oštećene koje je ona dala u fazi istrage i na glavnom pretresu. U takvim okolnostima, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u stavu redovnih sudova iz obrazloženja osporenih odluka (vidi tač. 21. i 29. ove odluke) da ocjena vjerodostojnosti dokaza općenito (uključujući i iskaze oštećene u konkretnom slučaju) spada u nadležnost suda, a ne vještaka. Zbog toga, prema ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju nema proizvoljnosti u odbijanju navedenog prijedloga odbrane od redovnih sudova u situaciji kada tako postavljen prijedlog nije pravno relevantan za predmet optužbe. Isto tako, Ustavni sud ne nalazi ni proizvoljnost u postupanju redovnih sudova kada je u pitanju odbijanje prijedloga odbrane da se sasluša svjedokinja I. M. u ponovnom suđenju. Ovo iz razloga što iz obrazloženja osporenih odluka (vidi tač. 21. i 30. ove odluke) proizlazi da je ta svjedokinja već bila unakrsno saslušana na glavnom pretresu od 1. februara 2018. godine, iz čega nije proizlazila neophodnost njenog ponovnog saslušanja u okolnostima konkretnog predmeta. Pritom, Ustavni sud ističe da se kod donošenja navedenog zaključka, u vezi s odbijanjem prijedloga za saslušanje navedene svjedokinje, rukovodio i novouspostavljenim testom Evropskog suda u predmetu Murtazaliyeva protiv Rusije (je li zahtjev za ispitivanje svjedoka bio dostatno obrazložen i relevantan za predmet optužbe; jesu li domaći sudovi razmotrili važnost tog svjedočenja i naveli dostatno obrazloženje za svoju odluku da ne ispitaju svjedoka na suđenju; i je li odluka domaćih sudova da ne ispitaju svjedoka narušila ukupnu pravičnost postupka; broj aplikacije 36658/05, presuda od 18. decembra 2018. godine, stav 158, zajedno sa smjernicama za ispitivanje budućih slučajeva st. 159–168). Prema tome, Ustavni sud ne nalazi da je odbijanjem navedena dva prijedloga, te obrazloženjima koja su redovni sudovi dali s tim u vezi apelantova odbrana dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu. Zbog toga, Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelacije u ovom dijelu.

66. Dakle, Ustavni sud smatra da je Općinski sud u konkretnom predmetu ispoštovao obavezu koja se ogleda u omogućavanju apelantovoj odbrani da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, odnosno pružanju mogućnosti da apelant i njegov branilac pobijaju sadržaj iskaza svih svjedoka, datih kako na (glavnom) pretresu tako i onih u fazi istrage. S druge strane, Ustavni sud ponovo napominje da nije u njegovoj nadležnosti da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao i same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant tokom trajanja predmetnog krivičnog postupka saslušan u svojstvu svjedoka.

67. Uzevši u obzir sve prethodno navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u konkretnom predmetu jasno u osporenoj drugostepenoj presudi obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio u stjecaju predmetna produžena krivična djela iz člana 208. stav (2) i člana 205. stav (2) KZFBiH (iz tačke 1.a) i tačke 2.b) izreke osuđujućeg dijela osporene prvostepene presude), a nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može samo po sebi dovesti do zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava u tom smislu. Dakle, Ustavni sud ne može prihvatiti apelantovu tvrdnju da je u osporenoj drugostepenoj odluci izostalo obrazloženje u odnosu na odlučne činjenice za ovaj krivični predmet. U prilog navedenoj konstataciji Ustavnog suda ide i činjenica da je Kantonalni sud u osporenoj drugostepenoj presudi na detaljan način raspravio žalbu apelantove odbrane i utvrdio osnovanost pojedinih žalbenih navoda. Dakle, Kantonalni sud nije u cijelosti odbio apelantovu žalbu, već je preinačio osporenu prvostepenu presudu u jednom dijelu, te ga oslobodio odgovornosti za inkriminirane radnje opisane pobliže u tačkama 1.b) i 2.a) izreke osuđujućeg dijela osporene prvostepene presude. Posljedično tome, apelant je u konačnici osuđen za preduzimanje bludnih radnji prema oštećenoj samo za period od kraja januara 2004. godine do 13. aprila 2005. godine, te za spolne odnose koji su se između apelanta i oštećene desili od 27. marta 2007. godine do kraja 2007. godine (kada je oštećena hospitalizirana zbog teškog narušavanja njenog mentalnog stanja i duševne bolesti kao reakcije na traumatske događaje povodom bludnih radnji). Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti osnovanim navode apelacije da je Kantonalni sud postupao sa „dvostrukim kriterijima“, odnosno da (u svjetlu osiguranja garancija obuhvaćenih pravom na jednakost stranaka u postupku) nije sa jednakom pažnjom ispitivao i utvrđivao kako činjenice koje terete apelanta kao optuženog tako i one koje mu idu u korist. Također, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode kojima se osporava način na koji je Kantonalni sud u osporenoj drugostepenoj presudi primijenio relevantne propise (član 42. KZFBiH) kod izricanja krivičnopravne sankcije apelantu, preinačivši u tom dijelu osporenu prvostepenu presudu. Umjesto posebnog argumentiranja potonjeg zaključka, Ustavni sud se referira na relevantni dio činjeničnog dijela ove odluke (tačka 36).

68. Konačno, apelant ukazuje da nije bio u mogućnosti da iznese „kvalitetnu odbranu“ jer nije bio blagovremeno obaviješten o optužbi. U svjetlu tih navoda, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 3.a) Evropske konvencije zahtijeva da posebna pažnja bude poklonjena obavještavanju optuženog o optužbama koje mu se stavljaju na teret. Pri tome, Ustavni napominje da su tač. a) i b) stava 3. člana

6. Evropske konvencije povezane, te da se pravo na obavještavanje o prirodi i uzroku optužbe mora razmatrati u svjetlu optuženog prava da priprema svoju odbranu (vidi Pélissier i Sassi protiv Francuske [GC], broj predstavke 25444/94, st. 52-54, ECHR 1999 II). Potpuna i detaljna informacija optuženog u pogledu optužbi koje mu se stavljaju na teret predstavlja suštinski preduvjet za pravičnost postupka. Iako obim „detaljnog“ obavještenja o optužbi varira u zavisnosti od konkretnih okolnosti svakog slučaja, optuženom se u svakom slučaju mora pružiti dovoljno informacija koliko je neophodno radi potpunog razumijevanja obima optužbi protiv njega kako bi mogao pripremiti adekvatnu odbranu (vidi Evropski sud, Mattoccia protiv Italije, presuda od 25. jula 2000. godine, st. 59. i 60). Obavještenje o optužbama, uključujući i pravnu klasifikaciju djela koju sud može usvojiti, mora biti dato već u optužnici ili u toku postupka na drugi način, kao što je formalno ili eksplicitno proširenje optužbe (vidi Evropski sud, I. H. i drugi protiv Austrije, presuda od 20. jula 2006. godine, stav 34). Najzad, nedostaci u obavještenju o optužbi mogu se otkloniti u žalbenom postupku ako optuženi ima mogućnost da pred višim sudom predstavi svoju odbranu u pogledu izmijenjene optužbe i da ospori svoju osudu u pogledu svih relevantnih pravnih i činjeničnih aspekata (vidi Dallos protiv Mađarske, broj aplikacije 29082/95, presuda od 1. marta 2001. godine, st. 49–52). Dovodeći navedena načela u kontekst činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ovo pravno pitanje doveli u vezu i detaljno raspravili u kontekstu prigovora/žalbenog navoda koji se ticao načina na koji je primijenjeno materijalno pravo

– institut zastarjelosti krivičnog gonjenja u ovoj krivičnopravnoj stvari (član 15. KZFBiH). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da je Kantonalni sud izvedenim dokazima utvrdio da je netačna apelantova tvrdnja da prva naredba o provođenju istrage (od 12. maja 2008. godine) ne sadrži opis radnji, mjesta i vrijeme kritičnih događaja koji su u drugoj naredbi (od 23. novembra 2016. godine) dodatno precizirani po svim prethodno navedenim tačkama iz prve naredbe. Kod takvog utvrđenja redovnih sudova Ustavnom sudu se, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne čini proizvoljnim zaključak iz obrazloženja osporenih odluka da se u konkretnom slučaju radilo o prekidu relativne zastare krivičnog gonjenja (detaljnije obrazložena u tač. 22. i 27. ove odluke). Pritom, Ustavni sud ima u vidu i da iz stanja spisa predmeta – zapisnika o apelantovom ispitivanju od 29. novembra i 12. decembra 2016. godine – proizlazi da je apelant prilikom ispitivanja u Kantonalnom tužilaštvu bio upoznat sa svim svojim pravima, te da je apelantova odbrana tražila kraći rok od sedam dana za pripremu odbrane, da je apelant razumio zašto se sumnjiči i koji su osnovi sumnje protiv njega, kao i da se odrekao prava na branioca i ostalih prava (vidi tač. 12. i 13. ove odluke). Shodno svemu ukazanom, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog predmeta apelant, odnosno njegova odbrana imala dovoljno informacija koliko je to bilo potrebno i neophodno radi potpunog razumijevanja obima optužbi protiv njega i pripreme odbrane. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nije bio onemogućen da na efektivan način adekvatno pripremi svoju odbranu, zbog čega su neosnovani navodi o (ne)osiguranju garancija obuhvaćenih članom 6. stav 3.a) i b) Evropske konvencije.

69. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog predmeta redovni sudovi svoje zaključke o postojanju predmetnih krivičnih djela (za koja je apelant u konačnici osuđen osporenom drugostepenom presudom) donijeli isključivo u kontekstu apelantovih radnji, te u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Na navedeni način, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navede razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi u ovoj krivičnopravnoj stvari načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju (u odnosu na krivična djela za koja je apelant konačno osuđen osporenom drugostepenom presudom) redovni sudovi nisu imali ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo kao posebnog izraza presumpcije nevinosti u smislu člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Pritom, Ustavni sud smatra da apelant nije bio u konvencijskom smislu ograničen i doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu i da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije.

70. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti (za radnje opisane u tački 1.a) i tački 2.b) izreke osuđujućeg dijela osporene presude) i izrečene visine kazne zatvora (dvije godine i pet mjeseci), apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. st. 1, 2. i 3.a), b), i d) Evropske konvencije.

b)U odnosu na navode o dužini postupka

71. Apelant tvrdi da mu je u postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda od 7. januara 2021. godine prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

Osnovna načela

72. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38, Vidak protiv Hrvatske, broj aplikacije 67141/14, presuda od 23. septembra 2021. godine, stav 58).

Period koji se uzima u obzir

73. Ispitujući apelantove navode, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da period koji se uzima u obzir kod utvrđivanja dužine krivičnog postupka počinje danom kada je osoba „optužena“ u smislu autonomnog i suštinskog značenja navedenog pojma (vidi Assunção Santos protiv Portugala, broj aplikacije 6015/09, presuda od 26. juna 2012. godine, stav 39. i Grigoryan protiv Armenije, broj aplikacije 3627/06, presuda od 10. jula 2012. godine, stav 126). „Optužba“ je definirana kao „zvanično obavještenje upućeno pojedincu od predstavnika javne vlasti o navodima da je počinio krivično djelo“ (npr. Eckle protiv Njemačke, broj predstavke 8130/78, presuda od 15. jula 1982. godine, stav 73). Pojedinac je obično „optužen“ danom njegovog hapšenja, zatim danom kada je zvanično obaviješten da će protiv njega biti podignuta optužnica ili kada je otvorena istraga (vidi Grigoryev protiv Rusije, broj predstavke 22663/06, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 90). Evropski sud, također, smatra da period koji se mora uzeti kod razmatranja počinje danom kada je aplikant ispitan kao osumnjičeni u konkretnom slučaju (npr. Dimitar Vasilev protiv Bugarske, broj predstavke 10302/05, presuda od 10. aprila 2012. godine, stav 25).

74. S obzirom na navedene stavove, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je apelant prvi put obaviješten o „optužbi“ prilikom prvog ispitivanja u Kantonalnom tužilaštvu, tj. 25. septembra 2008. godine, što je za posljedicu imalo da je njegova „situacija bila značajno pogođena“ u kontekstu svjesnosti postojanja „optužbe“ protiv njega (vidi npr. Deewer protiv Belgije, broj aplikacije 6903/75, presuda od 27. februara 1980. godine, stav 46, Ibrahim i ostali protiv Velike Britanije, aplikacije br. 50541/08 i dr., presuda od 13. septembra 2016. godine, stav 249, te Bjarki H. Diego protiv Islanda, broj aplikacije 30965/17, presuda od 15. marta 2022. godine, stav 43). S druge strane, Ustavni sud zapaža da je predmetni krivični postupak okončan donošenjem osporene drugostepene presude od 7. januara 2021. godine. Dakle, predmetni krivični postupak je u konvencijskom smislu trajao oko 12 godina i tri mjeseca, te je to relevantan period koji će Ustavni sud ispitati.

Analiza razumnosti trajanja postupka

75. U konkretnom slučaju, iz stanja spisa predmeta proizlazi da se za predmetni krivični postupak može reći da je bio složene prirode s obzirom na pravna pitanja koja je trebalo raspraviti, a što je podrazumijevalo prije svega preduzimanje više radnji od Kantonalnog tužilaštva u fazi istrage, a potom i izvođenje mnoštva dokaza kako optužbe tako i odbrane, kao i višestruka vještačenja na glavnom pretresu. Sljedeći kriterij koji je potrebno ispitati je ponašanje stranaka u postupku. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da član 6. Evropske konvencije nalaže da sudski postupak treba biti brz, ali da uspostavlja i opće načelo o pravilnom administriranju pravde (vidi npr. Evropski sud, Boddaert protiv Belgije, broj aplikacije 12919/87, presuda od 22. septembra 1992. godine, stav 39, te Zavodnik protiv Slovenije, broj aplikacije 53723/13, presuda od 21. maja 2015. godine, stav 72). Kada je u pitanju postupanje javnih vlasti u konkretnom slučaju, Ustavni sud prvenstveno ističe da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je naredba o provođenju istrage u ovoj krivičnopravnoj stvari donesena 12. maja 2008. godine, nakon čega je Kantonalno tužilaštvo preduzimalo procesne radnje u više navrata tokom 2008. godine. Međutim, iz stanja spisa predmeta proizlazi da nakon 25. septembra 2008. godine (kada je apelant ispitan) Kantonalno tužilaštvo nije preduzelo niti jednu procesnu radnju iz svoje nadležnosti sve do 15. novembra 2016. godine (kada je oštećena ponovno saslušana u prostorijama Kantonalnog tužilaštva). Dakle, radi se o periodu od skoro osam godina i dva mjeseca potpune neaktivnosti vođenja predmetnog krivičnog postupka. Nakon toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalno tužilaštvo u vrlo kratkom roku preduzelo više procesnih aktivnosti koje su u konačnici rezultirale podizanjem optužnice protiv apelanta od 19. decembra 2016. godine. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je postupak pred redovnim sudovima na dvije sudske instance (nakon potvrđivanja optužnice 21. decembra 2016. godine) trajao nešto duže od četiri godine. U tom periodu su donesene četiri sudske odluke, pri čemu je postupak jednom vraćen na ponovno suđenje. Budući da se u konkretnom slučaju nije radilo o stalnom, odnosno višestrukom vraćanju predmeta na ponovno suđenje, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u predmetnom postupku iskazali primjerenu ažurnost. Stoga se Ustavnom sudu ne čini da je način na koji su redovni sudovi administrirali pravdu u konkretnom slučaju bio na apelantovu štetu. Međutim, u situaciji gdje iz stanja spisa predmeta ne proizlazi bilo kakav apelantov doprinos dužini trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud u svjetlu cjelokupnog ponašanja javnih vlasti ipak smatra da trajanje postupka u relevantnom periodu (preko 12 godina i tri mjeseca) nije razumno. Stoga, Ustavni sud nalazi da je dužina predmetnog krivičnog postupka bila prekomjerna i nije zadovoljila zahtjev „razumnog roka“, kao i da je ona u odlučujućem dijelu posljedica (ne)postupanja Kantonalnog tužilaštva u kontekstu propusta osiguranja općeg načela administriranja pravde.

76. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

77. U svjetlu prethodnog zaključka, Ustavni sud zapaža da apelant nije zasebno i eksplicitno postavio zahtjev da mu se dodijeli naknada na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na koja se pozvao u apelaciji. Kako apelant (zastupan po advokatu) u postupku pred Ustavnim sudom nije tražio da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog nerazumne dužine trajanja predmetnog krivičnog postupka, Ustavni sud ne smatra potrebnim raspravljati o ovom pitanju i dosuditi bilo koji iznos u tom smislu (vidi Evropski sud, Hrndalo protiv Hrvatske, presuda od 27. septembra 2011. godine, broj predstavke 23272/07, stav 87, te Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4981/19 od 8. jula 2021. godine, stav 36, dostupna na www.ustavnisud.ba).

VIII.Zaključak

78. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je krivični postupak protiv apelanta u relevantnom periodu trajao preko 12 godina i tri mjeseca.

79. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.a), b) i d) Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, u kojem je apelant proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela iz člana 208. stav (2) u vezi sa članom 55. KZFBiH, te krivičnog djela iz člana 205. stav (2) u vezi sa članom 55. KZFBiH, a sve u vezi sa članom 54. KZFBiH, a za koja mu je konačno osporenom presudom Kantonalnog suda izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i pet mjeseci. Redovni sudovi su za svoja utvrđenja i odlučivanje u osporenim odlukama, za sporna pitanja problematizirana predmetnom apelacijom u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti i izrečene krivičnopravne sankcije, dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.

80. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

81. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-835/21 (B.C.) | Sudska praksa | Aktio