Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-713/22 (M. K.)
Odluka donesena 22. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Materijalna šteta
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-713/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-713/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Mladen Karanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mladen Karanović protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 Mal 101616 21 Gž od 20. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mladen Karanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Dragan Stanišić advokat iz Banjaluke, podnio je 23. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 Mal 101616 21 Gž od 20. decembra 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 Mal 101616 19 Mal od 26. aprila 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan presudom Okružnog suda od 20. decembra 2021. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi (Sarajevo osiguranje d.d.) da mu isplati na ime naknade materijalne štete određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove postupke.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da se 16. novembra 2018. godine dogodila saobraćajna nesreća u kojoj su učestvovali osiguranik tuženog (R.T.), koji je upravljao putničkim vozilom i apelant sa biciklom. Nadalje, da je apelant, upravljajući biciklom i krećući se iz kruga firme MB Modul u smjeru magistralnog puta M4 i dolaskom na magistralni put uključujući se u smjeru Prijedora, zadnjim dijelom bicikla ostvario kontakt sa prednjom stranom putničkog automobila. Konačno, da je na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud zaključio da iz provedenih materijalnih dokaza ne proizlazi odgovornost tuženog za predmetnu štetu, zbog čega je odbio tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku. Okružni sud je u vezi s tim ukazao da je apelant u žalbi isticao da se u konkretnom slučaju nije mogla primijeniti odredba člana 178. Zakona o obligacionim odnosima, budući da šteta u konkretnom slučaju potiče od opasne stvari, tj. od automobila. Nadalje, da se bicikl, u smislu člana 9. tačka 42) Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH smatra pješakom, i da su se umjesto toga trebala primijeniti pravila o objektivnoj odgovornosti iz čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima, na osnovu kojih se odgovara po principu uzročnosti, te da je u konkretnom slučaju odlučno samo da li između štetne radnje i štete postoji uzročna veza. U vezi sa navedenim je Okružni sud naveo da osnovano žalba ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, odnosno da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 178. Zakona o obligacionim odnosima, te da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti pravila o objektivnoj odgovornosti. Međutim, da je i pored ovakvog zaključivanja prvostepenog suda, pravilna odluka da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, jer je apelant povrijedio više odredbi kojima se reguliše sigurnost saobraćaja, a naročito, kako to iz zapisnika o uviđaju proizlazi, da se prije prelaska magistralnog puta nije uvjerio da radnju uključenja na magistralni put može obaviti na siguran način. S tim u vezi je Okružni sud naveo, da imajući u vidu da se radi o objektivnoj odgovornosti za štetu, iste trebalo cijeniti kao okolnosti koje utiču na smanjenje, odnosno oslobađanje od odgovornosti imaoca opasne stvari, jer osiguranik tuženog nije mogao predvidjeti da će se na predmetnoj saobraćajnici kretati apelant u alkoholiziranom stanju (apelant je u trenutku saobraćajne nesreće, shodno zapisniku o uviđaju MUP PU Prijedor Policijska stanica za sigurnost saobraćaja Prijedor od 16. novembra 2018. godine imao 0,85g/kg alkohola u organizmu) stalno mijenjajući pravac svog kretanja, te da je do štete došlo samom radnjom apelanta kao oštećenog, zbog čega je njegov zahtjev primjenom odredbe člana 177. stav (2) Zakona o obligacionim odnosima odbio kao neosnovan.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, smatra, da je drugostepeni sud proizvoljno tumačio odredbe materijalnog prava, jer je zaključio da da je postojao osnov za oslobađenje od odgovornosti za štetu nastalu od opasne stvari. Također, da je apelant dokazao da postoji uzročna veza između motornog vozila (opasne stvari) i nastalih povreda, te da je tuženi trebao da dokaže da je do nesreće došlo zbog alkoholiziranog stanja apelanta, kao i da je zaista i došlo do kretanja kojim se mijenja pravac kretanja. Relevantni propisi
5. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Pretpostavka uzročnosti Član 173.
Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom delatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno delatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.
Ko odgovara za štetu Član 174.
Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne delatnosti odgovara lice koje se njom bavi.
Oslobođenje od odgovornosti Član 177.
(1) Imalac se oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazio van stvari, a čije se dejstvo nije moglo predvideti, ni izbeći ili otkloniti.
(2) Imalac stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvideti i čije posledice nije mogao izbeći ili otkloniti.
(3) Imalac se oslobađa odgovornosti delimično, ako je oštećenik delimično doprineo nastanku štete.
(4) Ako je nastanku štete delimično doprinelo treće lice, ono odgovara oštećeniku solidarno sa imaocem stvari, a dužno je snositi naknadu srazmjerno težini svoje krivice.
(5) Lice kojim se imalac poslužio pri upotrebi stvari ne smatra se trećim licem. Član 178.
(1) U slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu koji je prouzrokovan isključivom krivicom jednog imaoca, primenjuju se pravila o odgovornosti po osnovu krivice.
(2) Ako postoji obostrana krivica, svaki imalac odgovara za ukupnu štetu koju su oni pretrpeli srazmerno stepenu svoje krivice.
(3) Ako nema krivice ni jednog, imaoci odgovaraju na ravne delove, ako razlozi pravičnosti ne zahtevaju što drugo.
(4) Za štetu koju pretrpe treća lica imaoci motornih vozila odgovaraju solidarno.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju presude osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud dao jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić