Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-777/22 (E. H.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Izdržavanje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-777/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-777/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Enes Hodžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Enes Hodžić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 295538 18 Gž od 10. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Enes Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Mirnes Ajanović advokat iz Tuzle, podnio je 2. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 295538 18 Gž od 10. decembra 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, raskinut je ugovor o doživotnom izdržavanju od 21. decembra 2015. godine zaključen između tužiteljke N.K. kao primaoca izdržavanja i apelanta kao davaoca izdržavanja, te je obavezan apelant da tužiteljki naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da su parnične stranke zaključile ugovor o doživotnom izdržavanju od 21. decembra 2015. godine kojim su ugovorile da će tužiteljka, kao protivuslugu za pruženo izdržavanje (u vidu zajedničkog života, novčanog doprinosa, brige u vezi ishrane i higijene, te brige o zdravlju i sahrani tužiteljke nakon njene smrti) nakon svoje smrti apelantu ostaviti stan (pobliže naznačen navedenom presudom) sa svim pokretnim stvarima. Takođe, da je tužiteljka 11. januara 2017. godine podnijela tužbu protiv apelanta radi raskida predmetnog ugovora zbog neizvršavanja apelantovih obaveza koje proizlaze iz tog ugovora. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, nasuprot žalbenim navodima apelanta, savjesno i brižljivo cijenio sve provedene dokaze (saslušanje parničnih stranaka i svjedoka R.J., M.D., P.N., F.M., Z.H., H.D., N.M. i E.H., te uvid i čitanje predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju), svaki dokaz pojedinačno i sve dokaze zajedno u njihovoj ukupnosti, te je na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja donio odluku za koju je dao pravilne razloge, shodno odredbama člana 191. stav (4) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), koje prihvata i taj sud. Takođe, da je neosnovan žalbeni prigovor apelanta da je prvostepeni sud „propustio da primijeni načelo tereta dokazivanja“ jer je apelant zanemario da pravilo o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP obavezuje sud da uzme za nedokazanu tvrdnju za čije postojanje stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije predložila sudu dovoljno odgovarajućih dokaza. U vezi s tim, Kantonalni sud je dalje naveo da su neosnovani navodi apelanta da tužiteljka nije dokazala da apelant nije poštovao odredbe ugovora o doživotnom izdržavanju, kao i žalbeno polemisanje u vezi izjava saslušanih svjedoka u pogledu zajednice stanovanja tužiteljke i apelanta u periodu od zaključenja predmetnog ugovora do podnošenja tužbe. Naime, Kantonalni sud je naveo da većina svjedoka koji su imali neposredna saznanja o tome (R.J., F.M. i Z.H.) jeste potvrdila da apelant u spornom periodu nije stanovao sa tužiteljkom, te da nije vodio brigu o njoj i njenom zdravlju (dok je cijeneći iskaze svjedoka koji su saslušani na prijedlog apelanta (H.D., N.M. i E.H.) prvostepeni sud naveo da apelant nije dokazao da je živio sa tužiteljkom i da se o njoj brinuo). Naprijed navedeno posebno kada se uzme u obzir činjenica da je izjava apelanta u pogledu vođenja tužiteljke na hemoterapije u direktnoj suprotnosti sa izjavom svjedoka Z.H. koja je takođe išla na terapije i koja je izjavila da je tužiteljka na terapije išla sama, te da nikad nije vidjela apelanta (što potvrđuje i činjenica da apelantu nije bio poznat datum operacije tužiteljke). Nadalje, Kantonalni sud je naveo da apelant ničim nije dokazao da je plaćao komunalije, kao i da je imao druge troškove u vezi izdržavanja i brige za tužiteljku. Konačno, Kantonalni sud je naveo da su očigledno neosnovani žalbeni prigovori u vezi onemogućavanja apelanta od strane tužiteljke da stanuje u predmetnom stanu jer se ti prigovori odnose na period nakon podnošenja tužbe za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju, dok izjašnjenja u pogledu vrijeđanja i nasrtanja na tužiteljku nisu od značaja s obzirom da prvostepeni sud nije poklonio vjeru iskazima svjedoka i tužiteljke u tom dijelu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, osporava ocjenu dokaza prvostepenog suda, te navodi da u konkretnom slučaju nije pravilno primijenjeno pravilo tereta dokazivanja. Dalje navodi da i sama tužiteljka „ne krije da je onemogućavala apelanta da izvršava ugovorne obaveze“, te da je potvrdila da su joj policajci prenijeli da je apelantu saopšteno da ne dolazi u stan „dok se ne riješi tužba“, pa u vezi s tim ističe da nije mogao izvršavati ugovorne obaveze u situaciji kada mu tužiteljka to nije dopuštala. Takođe, navodi da tužiteljka nije dokazala da je apelant nju vrijeđao i da je na nju nasrtao, te da su i određeni svjedoci potvrdili da nikada nisu vidjeli bilo kakvo nasilje apelanta prema tužiteljki.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-777/22 (E. H.) | Sudska praksa | Aktio