Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-727/22 (L. B.)
Odluka donesena 22. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-727/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-727/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Ljubo Babić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ljubo Babić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 339934 21 Gž od 17. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljubo Babić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Aleksandrovca, kojeg zastupa Ilija Đakić advokat iz Banjaluke, podnio je 25. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 339934 21 Gž od 17. decembra 2021. godine.
2. Presudom zbog propuštanja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Mal 339934 21 od 2. marta 2021. godine obavezan je apelant da tužiocu (ZP „Elektrokrajina“ a.d. Banjaluka, PJ „Elektrodistribucija“ Laktaši) isplati dug koji je nastao po osnovu isporučene i utrošene električne energija na mjernom mjestu naznačenom pobliže u izreci u iznosu od 2.526,04 KM (za vremenski period od 30. septembra 2016. do 30. novembra 2020. godine) sa zakonskom zateznom kamatom, te obračunatu zakonsku zateznu kamatu u iznosu od 848,24 KM (vremenski period od 31. oktobra 2016. do 20. novembra 2020. godine), kao i da mu naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda od 2. marta 2021. godine, Okružni sud je presudom od 17. decembra 2021. godine predmetnu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
4. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da iz stanja predmetnog spisa proizilazi da je tužilac protiv apelanta podnio tužbu 8. januara 2021. godine, koju je prvostepeni sud apelantu dostavio sa upozorenjem i prilozima radi davanja odgovora, koju je apelant primio 21. januara 2021. godine. Nadalje, da je prvostepeni sud na osnovu stanja u spisu ocijenio da tužbeni zahtjev tužioca nije očigledno neosnovan, cijeneći dokaze koji su dostavljeni uz tužbu (kartica po datumu knjiženja, redovna potrošnja, kartica potrošača sa razdvojenim saldom energije i kamate, energetska kartica potrošača, račun za električnu energiju za novembar 2020. godine i opomena pred utuženje od 22. decembra 2020. godine). Također, da je tužilac u tužbi predložio donošenje presude zbog propuštanja, kao i da apelant u ostavljenom roku od 30 dana od dana prijema tužbe sa prilozima nije dostavio odgovor na tužbu, iako je upozoren na posljedice propuštanja iz člana 182. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP; da će sud, kada tuženi, kome je uredno dostavljena tužba u kojoj je tužilac predložio donošenje presude zbog propuštanja, ne dostavi pismeni odgovor na tužbu u zakonskom roku, donijeti presudu kojom usvaja tužbeni zahtjev, osim ako tužbeni zahtjev nije očigledno neosnovan). Konačno, da su u konkretnom slučaju, po ocjeni prvostepenog suda bili ispunjeni uslovi za donošenje presude zbog propuštanja. Okružni sud je dalje naveo da su pogrešni navodi iz žalbe da apelant nikad nije lično zaprimio tužbu, jer to ne proizlazi iz dostavnice o uručenju tužbe sa prilozima na kojoj je konstatovano da je apelant 21. januara 2021. godine lično primio tužbu sa prilozima na odgovor, što je on potvrdio svojim ličnim potpisom. Također, da pozivanje apelanta na zastaru dugovanja, odnosno osporavanje visine tužbenog zahtjeva, nemaju uticaja na odluku prvostepenog suda, jer je apelant propustio da navedene prigovore istakne u odgovoru na tužbu. Konačno, da su pogrešni navodi žalbe da visina tužbenog zahtjeva nije dokazana, jer ona proizlazi iz kartice potrošača po datumu knjiženja na ime redovne potrošnje (energija 2.526,04 KM i kamata 848,24 KM). Također, da iz računa za novembar 2020. godine da je iznos glavnog duga za period od 30. septembra 2016. do 30. novembra 2020. godine 2.526,04 KM. Konačno, da je finansijska kartica tužioca po ocjeni Okružnog suda javna isprava koju izdaje tužilac u vršenju svojih službenih ovlaštenja i da je ista podobna za dokazivanje činjenica u parničnom postupku, koje apelant nije osporio podnošenjem odgovora na tužbu, a iz kojeg, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud, proizlazi vjerovatnost potraživanja. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i ističe da je u predmetnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi za donošenje presude zbog propuštanja u smislu odredbe člana
182. ZPP-a. S tim u vezi apelant ukazuje da iz priloženih dokaza nije vidljivo da li je, na koji način i u kom periodu vršena isporuka električne energije, da li je nastupila zastara, kao i da li se sporna dugovanja odnose na potrošnju apelantovog pokojnog oca. Konačno, apelant navodi da tužilac nije dokazao visinu dugovanja.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i zabranu diskriminacije koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju presude osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud dao jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZPP-a na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić