Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1458/22 (M. V.)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Pretpostavka nevinosti
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Pritvor
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1458/22

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1458/22, rješavajući apelacije Milorada Vukovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Milorada Vukovića podnesene protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 029460 22 Kž 4 od 18. aprila 2022. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milorad Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Vanja Pavlović, advokat iz Banje Luke, podnio je 28. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 029460 22 Kž 4 od 18. aprila 2022. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 029460 22 Kv od 13. aprila 2022. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 1458/22. U apelaciji je apelant predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru „puštanja apelanta na slobodu do donošenja odluke u ponovnom postupku“.

2. Apelant, kojeg zastupa Rade Ćulibrk, advokat iz Banje Luke, 11. maja 2022. godine Ustavnom sudu podnio je apelaciju protiv istih odluka koje je osporio u ranije podnesenoj apelaciji. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 1664/22. U apelaciji je predložio da Ustavni sud donese „privremenu mjeru puštanja iz pritvora i odbranu sa slobode do konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine po predmetnoj apelaciji, odnosno odluke Vrhovnog suda Republike Srpske u ponovljenom postupku“. Apelant je 16. maja 2022. godine u predmet broj AP 1664/22 dostavio dopunu apelacije.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na istog apelanta i da se njima osporavaju iste odluke, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1458/22.

4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 6. maja 2022. godine i 6. juna 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Vrhovni sud i Okružni sud su dostavili odgovore na apelaciju.

5. Odgovori Vrhovnog suda i Okružnog suda su 20. maja 2022. godine dostavljeni na izjašnjenje advokatu Vanji Pavlović. Advokat Vanja Pavlović nije dostavila izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

6. Odgovori su advokatu Ćulibrk dostavljeni 26. maja 2022. godine, te 20. i 23. juna 2022. godine. Advokat Ćulibrk je dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju 30. maja i 23. juna 2022. godine.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

8. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 029460 22 Kv od 13. aprila 2022. godine apelantu je produžen pritvor određen Rješenjem Okružnog suda broj 011 0 K 029460 22 Kpp 34 od 8. decembra 2021. godine, produžen rješenjem Okružnog suda od 5. januara 2022. godine, te rješenjem Vrhovnog suda od 4. marta 2022. godine, zbog krivičnog djela neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207 stav 3 u vezi sa st. 2 i 1 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), iz razloga predviđenih odredbom člana 197 stav 1 tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), koji po tom rješenju može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže dvije godine od potvrđivanja optužnice, uz obaveznu kontrolu opravdanosti pritvora po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru.

9. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo podiglo optužnicu broj T13 0 KT 0059163 21 od 28. marta 2022. godine protiv apelanta i drugih osoba zbog krivičnog djela neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga, te protiv apelanta i zbog krivičnog djela omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 208 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS. U optužnici je stavljen prijedlog za produženje pritvora apelantu nakon potvrđivanja optužnice zbog pritvorskih razloga propisanih u članu 197 stav 1 tačka v) ZKPRS u kojemu je navedeno da posebni pritvorski razlozi iz navedene odredbe, zbog kojih je apelantu određen i produžavan pritvor, u neizmijenjenom obliku i dalje postoje. Okružni sud je povodom navedenog prijedloga održao ročište na kojemu je Tužilaštvo ostalo kod prijedloga, dok se apelant protivio osporavajući i postojanje osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga.

10. Razmatrajući pitanje postojanja osnovane sumnje, Okružni sud je naveo da osnovana sumnja apelantovim izjašnjenjem povodom prijedloga Tužilaštva nije dovedena u pitanje. Ukazano je da su prihvatljivi razlozi o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio predmetna krivična djela dati u rješenjima o određivanju i produženju pritvora (koja su postala pravosnažna). Osim toga, navedeno je da osnovana sumnja proizilazi i iz optužnice, koja je potvrđena, te dokaza koji su dostavljeni sudu uz optužnicu, iskaza saslušanih svjedoka i materijalnih dokaza, na osnovu kojih je predmetna optužnica i potvrđena od sudije za prethodno saslušanje. Navedeno je da je u optužnici iscrpno navedeno koji su dokazi prikupljeni tokom istrage i na kojima je zasnovana optužnica. Prema tome, postojanje osnovane sumnje, kao opšteg uslova za produženje pritvora zasnovano je na subjektivnim dokazima i to zapisnicima o saslušanju svjedoka, te materijalnim dokazima bliže navedenim u optužnici po osnovu kojih je rješenjem sudije za prethodni postupak Okružnog suda od 8. decembra 2021. godine apelantu određen pritvor, koji su taksativno navedeni i analizirani u obrazloženju tog rješenja (na stranama od 20 do 27) i u obrazloženju rješenja o produženju pritvora od 5. januara 2022. godine, te u rješenju o produženju pritvora od Vrhovnog suda Republike Srpske od 4. marta 2022. godine. Okružni sud je ukazao da iz navedenih dokaza jasno proizilazi da je apelant zajedno sa drugim optuženim ili angažujući druge optužene, radi prodaje opojne droge, na način što su ostvarujući međusobne kontakte neposredno i putem telefona neovlašćeno se bavili kupovinom radi prodaje, posredovanjem u prodaji, stavljanjem u promet, prenošenjem radi prodaje opojnu drogu kokain na način što su sa kupcima dogovarali mjesto i vrijeme kupoprodaje, količinu i iznos novca za opojnu drogu, vrstu i kvalitet opojne droge, a pri tome su koristili šatrovački govor i slengove koje su sami osmislili. Navedeno je da okolnost da su apelant i drugi optuženi počinili krivična djela na navedeni način proizilazi iz materijala prikupljenog povodom sprovođenja posebnih istražnih radnji, preduzimanih po osnovu naredbi nadležnog suda, zapisnika o pretresu i potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, te zapisnika o saslušanju svjedoka i tada osumnjičenih. Iz zapisnika o telefonskim komunikacijama utvrđeno je da su apelant i drugi optuženi međusobno i sa trećim osobama imali komunikacije vezano za nabavku i prodaju opojne droge, a da su se međusobno sastajali radi prometovanja opojne droge, vidi se i iz materijala pribavljenog posebnom istražnom radnjom tajno praćenje i tehničko snimanje lica, transportnih sredstava i predmeta koji su u vezi sa njima. Iz zabilježenih komunikacija proizilazi da su apelant i drugi optuženi i osobe koje kupuju opojnu drogu oprezni, odnosno da u svojim komunikacijama dogovaraju vrijeme i lokaciju sastanaka, te da u komunikacijama koriste razne slengove i šifre sa kojima označavaju vrstu, količinu i cijenu opojne droge.

11. Dalje, sud je naveo da dokazi koji su dostavljeni uz optužnicu, koji su u optužnici detaljno i obrazloženi u odnosu na svakog optuženog pojedinačno, te u njihovoj međusobnoj vezi (iskazi osumnjičenih poimenično označenih u rješenju koji potvrđuju vezu između poimenično određenih optuženih u neovlašćenom prometu opojne droge marihuane i kokaina, zatim, iskazi svjedoka označenih u rješenju kao krajnjih kupaca i korisnika opojne droge, koji su detaljno opisali način i dogovor sa individualno određenim optuženicima u vezi sa kupovinom opojne droge, precizirajući vrstu (kokain i marihuana), količinu i novčane iznose za koje su drogu kupovali, te materijalnih dokaza, i to privremeno oduzetih predmeta (opojne droge, drobilica, digitalne vage za precizno mjerenje). Ti dokazi, ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, sa aspekta sadržaja i u vezi sa dokazima pribavljenim sprovođenjem posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija iz člana 234 stav 2 tač. a i g) ZKPRS, po mišljenju suda, potvrđuju postojanje osnovane sumnje da su apelant i drugi optuženi počinili krivična djela koja su im stavljena na teret, odnosno da je u konkretnom slučaju ispunjen opšti uslov za produženje pritvora, propisan članom 197 stav 1 ZKPRS.

12. Dalje, u pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, navedeno je da je sud uzeo u obzir da se apelantu na teret stavlja izvršenje krivičnog djela neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga za koje se može izreći kazna zatvora od pet do petnaest godina, dakle, ispunjen je objektivni uslov za postojanje ovog posebnog pritvorskog razloga. Dalje, navedeno je da je uvidom u dokaze Tužilaštva, prvenstveno u izvod iz kaznene evidencije za apelanta, sud utvrdio da iz kaznene evidencije za apelanta proizilazi da se radi o višestrukom povratniku u izvršenju krivičnih djela (16 osuda), te da je ranije bio osuđen za istovrsno krivično djelo - neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Sud je imajući u vidu navedeno, dakle, činjenicu da je apelant višestruki povratnik u izvršenju krivičnih djela, te da je ranije već osuđivan za istovrsno krivično djelo i da osuda za ranije učinjena krivična djela evidentno nije postigla svoj cilj, te način izvršenja djela iz potvrđene optužnice, utvrdio da te okolnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, ponoviti isto ili slično krivično djelo. Pri tome sud je naveo da je imao u vidu da je apelant nezaposlen, bez imovine, da je naveo da se izdržava od pomoći roditelja, da je lošeg imovnog stanja, što ukazuje da će vršenjem krivičnih djela pribavljati novac za svoje izdržavanje, pa i za zadovoljavanje svoje potrebe za korišćenjem opojne droge kokain. Zbog toga je sud zaključio da u konkretnom slučaju postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, ponoviti krivično djelo, pa stoga smatra da u odnosu na njega i dalje egzistira i poseban pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS.

13. Sud je našao da je bez osnova apelantov prijedlog da se mjera pritvora zamijeni mjerama zabrane, jer je ocijenio da se svrha mjera za obezbjeđenje apelantovog prisustva i za uspješno vođenje predmetnog krivičnog postupka može postići samo mjerom pritvora.

14. Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 029460 22 Kž 4 od 18. aprila 2022. godine odbijena je, kao neosnovana, apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja.

15. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantov branilac Živko Bojić žalbu podnio zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede Krivičnog zakona. Bitnu povredu odredaba krivičnog postupka branilac vidi u izmijenjenom sastavu vijeća koje je prilikom ponovnog odlučivanja (nakon ukidanja prvobitnog rješenja) donijelo pobijano rješenje u drugačijem sastavu, odnosno sa novim predsjednikom i novim članom vijeća, koji nije učestvovao na ročištu povodom prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora nakon potvrđivanja optužnice. Ukazujući na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, branilac je osporavao postojanje osnovane sumnja da je apelant počinio krivičnog djelo iz člana 207 stav 3 KZ RS, koje mu se potvrđenom optužnicom stavlja na teret. U kontekstu povrede Krivičnog zakona ukazao je na pogrešnu pravnu kvalifikaciju, nalazeći da ne postoji sticaj krivičnih djela iz člana 207 stav 3 i člana 208 stav 2 KZRS, jer teži oblik krivičnog djela iz člana 207 stav 3 uvijek konzumira krivično djelo iz člana 208 KZRS. Tvrdio je da se apelantove radnje pogrešno kvalifikuju kao teži oblik krivičnog djela iz člana 208 KZRS, jer se u konkretnom slučaju može raditi samo o produženom krivičnom djelu. Konačno, osporavao je i postojanje posebnog pritvorskog razloga i člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, smatrajući da se višestruka osuđivanost ne može smatrati okolnošću koja opravdava bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo, jer se shodno odredbi člana 90 st. 2 i 4 KZRS, njegove osude imaju smatrati brisanim.

16. Apelantov branilac Rade Ćulibrk žalbu je podnio zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, tvrdeći da je osporeno rješenje utemeljeno na nezakonitim dokazima. Osim toga, osporio je postojanje osnovane sumnje i postojanje posebnog pritvorskog razloga tvrdeći da apelantova višestruka osuđivanost nije dokaz da će on ponoviti krivično djelo već se taj zaključak može izvesti samo na temelju konkretnih dokaza koji su u osporenom rješenju izostali.

17. Apelantova braniteljka Vanja Pavlović u žalbi je, ukazujući na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, istakla da je prvostepeni sud u osporenom rješenju grubo prekršio načelo pretpostavke nevinosti time što je na strani 4. rješenja upotrijebljena sintagma „jasno proizilazi" prilikom opisivanja postojanja osnovane sumnje. Bitnu povredu odredaba krivičnog postupka braniteljka je navela i u pogledu sastava prvostepenog vijeća, jer je osporeno rješenje donijelo vijeće u izmijenjenom sastavu uz učešće drugog predsjednika i novog člana vijeća koji nije učestvovao na ročištu po prijedlogu za produženje pritvora nakon potvrđivanja optužnice. Dalje, braniteljka je smatrala da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno jer se apelantu paušalno stavlja na teret da je nabavljao opojnu drogu i da ju je dalje prometovao, iako takvo nešto ne proizilazi iz raspoloživih dokaza. U vezi sa povredom Krivičnog zakona, ukazala je da krivično djelo iz člana 207 stav 3 KZ RS, po principu konsumpcije, konzumira djelo iz člana 208 stav 2 KZ RS, pa se ne može raditi o sticaju krivičnih djela, pri čemu se pravna kvalifikacija iz člana 208 stav 2 KZRS ne može primijeniti jer u konkretnom slučaju ne postoji elemenat istovremenosti, već se eventualno može raditi o produženom krivičnom djelu. Osporavajući postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, naglasila je da se apelant tereti samo za svoju prošlost, odnosno za niz krivičnih djela koja je izvršio u mladosti.

18. Vrhovni sud je naveo da je, nakon što je razmotrio žalbe, našao da nisu utemeljeni prigovori apelantovog branioca Ćulibrka kojima se osporava postojanje osnovane sumnje. Isticanjem da se zaključak o postojanju osnovane sumnje iz pobijanog rješenja temelji na nezakonitim dokazima, i to na naredbama o određivanju i produženju posebnih istražnih radnji, službenim zabilješkama policijskih organa, te zapisnicima o saslušanju svjedoka iz istrage, želi se ukazati na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka z) ZKPRS, te, u vezi s tim, dovesti u pitanje osnovanost zaključka o postojanju opšteg uslova za produženje pritvora iz člana 197 stav 1 ZKPRS. Međutim, Vrhovni sud je bio stava da pitanje zakonitosti dokaza predloženih uz potvrđenu optužnicu u kojoj je sadržan prijedlog za produženje pritvora, na kojima je utemeljen zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio predmetna krivična djela, ne može biti predmet preispitivanja u fazi odlučivanja o produženju pritvora, jer odgovor na to pitanje može dati sud nakon okončanog glavnog pretresa, odnosno prilikom izricanja presude, ocjenjujući svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima.

19. Dalje, Vrhovni sud je u pogledu žalbenih prigovora svih apelantovih branilaca da je prvostepeno rješenje zahvaćeno bitnim povredama odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka a) ZKPRS našao da nisu utemeljeni jer se citirana odredba odnosi na sastav vijeća tokom glavnog pretresa i prilikom izricanja presude, te joj je cilj da obezbijedi realizaciju načela neposrednosti u izvođenju dokaza, kao jednog od osnovnih dokaznih načela faze glavnog pretresa. Dakle, okolnost da je rješenjem Vrhovnog suda od 11. aprila 2022. godine ukinuto rješenje Okružnog suda od 5. aprila 2022. godine, pa da je prilikom ponovnog odlučivanja prvostepeni sud donio rješenje u izmijenjenom sastavu u odnosu na ukinuto rješenje - ne predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka na koju su branioci ukazali, jer se navedena zakonska odredba (i načelo koje štiti) ne odnosi na fazu odlučivanja o određivanju i produženju pritvora.

20. Vrhovni sud je našao da nisu utemeljeni ni prigovori branilaca koji se odnose na povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 2 ZKPRS, u smislu narušavanja načela pretpostavke nevinosti u vezi sa upotrebom sintagme „iz navedenih dokaza jasno proizilazi" u osporenom rješenju prilikom obrazlaganja postojanja osnovane sumnje da su apelant i L. B. počinili krivična djela za koja se terete potvrđenom optužnicom. Ukazano je da je prvostepeni sud započeo obrazlaganje svog zaključka o postojanju opšteg uslova iz člana 197 stav 1 ZKPRS time što je u posljednjem pasusu na strani 3 konstatovao da je „postojanje osnovane sumnje, kao opšteg uslova za produženje pritvora da su optuženi počinili krivična djela, zasnovano na subjektivnim dokazima i to zapisnicima o saslušanju svjedoka, te materijalnim dokazima" navedenim u potvrđenoj optužnici. Nakon ovakvog uvodnog objašnjenja prvostepeni sud se u daljem toku obrazlaganja nesumnjivo kreće u okviru standarda osnovane sumnje, pa se i upotrijebljena sintagma „jasno proizilazi" ima tumačiti jedino u kontekstu tog opšteg uslova za produženje pritvora iz člana 197 stav 1 ZKPRS. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da se na opisani način ne prejudicira konačni ishod krivičnog postupka, niti navedeno postupanje dovodi u pitanje pretpostavku nevinosti.

21. Nadalje, Vrhovni sud je našao neosnovanima prigovore branilaca kojima su ukazivali na povredu Krivičnog zakona tvrdeći da krivično djelo iz člana 207 stav 3 KZ RS, po principu konsumpcije, konzumira djelo iz člana 208 stav 2 KZRS, pa da se ne može raditi o sticaju krivičnih djela, pri čemu se pravna kvalifikacija iz člana 208 stav 2 KZRS ne može primijeniti jer nije ispunjen uslov istovremenosti. Ukazano je da se pitanje pravne kvalifikacije krivičnih djela sadržanih u potvrđenoj optužnici (u odnosu na čije počinjenje je ustanovljena osnovana sumnja), uključujući i primjenu instituta sticaja krivičnih djela i produženog krivičnog djela, ne može biti predmet ocjene u ovoj fazi postupka, jer će u odnosu na primjenu tih instituta svoju ocjenu dati sud u presudi nakon okončane faze glavnog pretresa. Suprotno postupanje bi predstavljalo prejudiciranje ishoda predmetnog krivičnog postupka.

22. Vrhovni sud je našao da su bez osnova argumenti iz žalbi kojima se osporavaju pravilnost i valjanost razloga koje je prvostepeni sud dao u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti optužnicom. Ukazano je da je u osporenom rješenju izvršena ocjena dokaza dostavljenih uz optužnicu, koji su detaljno obrazloženi u prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora, da ih je sud doveo u međusobnu vezu, te utvrdio postojanje osnovane sumnje. Ukazano je da su ocijenjeni iskazi poimenično navedenih svjedoka, koji su u svojim iskazima precizno naveli mjesto, vrijeme i optužene koji su im davali na uživanje opojnu drogu; iskazi osumnjičenih označenih u rješenju koji su potvrdili vezu između poimenično određenih optuženih u neovlašćenom prometu opojne droge (marihuane i kokaina); data detaljna ocjena dokaza pribavljenih sprovođenjem posebnih istražnih radnji iz člana 234 stav 2 tač. a) i g) ZKPRS, te iskaza poimenično navedenih svjedoka kao krajnjih kupaca i korisnika opojne droge, koji su detaljno opisali način i dogovor sa individualno određenim optuženima u vezi sa kupovinom opojne droge, precizirajući vrstu, količinu i novčane iznose za koje su drogu kupovali, te ocjena materijalnih dokaza i to privremeno oduzetih predmeta (opojne droge, drobilica, digitalne vage za precizno mjerenje). Ukazano je i da je u osporenom rješenju, kroz pažljivu analizu sadržaja iskaza svjedoka, prvostepeni sud pravilno utvrdio postojanje osnovane sumnje i da je apelant počinio krivično djelo omogućavanje uživanja opojnih droga.

23. U pogledu posebnih pritvorskih razloga Vrhovni sud je naveo da su u osporenom rješenju, u tom smislu, dati argumentovani razlozi zbog čega postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, ponoviti krivično djelo. U pogledu prigovora apelantovih branilaca o tome da su se stekli uslovi za apelantovu zakonsku rehabilitaciju propisani odredbama člana 90 KZ RS, Vrhovni sud je podsjetio da navedene odredbe predviđaju mogućnost zakonske rehabilitacije osuđenih osoba samo pod uslovom da osuđeni u vremenu propisanom odredbama tog člana ne izvrši novo krivično djelo. U konkretnom slučaju, u pogledu apelanta kao višestrukog povratnika u vršenju krivičnih djela kojem je izrečeno 16 osuda, nisu se stekli uslovi za primjenu navedene zakonske odredbe, imajući u vidu period između izrečenih osuda i ponovnog vršenja krivičnih djela. Ukazano je takođe da je u osporenom rješenju prethodna osuđivanost pravilno dovedena u vezu s ostalim okolnostima, uključujući njegovo imovno stanje i nezaposlenost, što u svojoj ukupnosti, u kontekstu prirode krivičnih djela za čije se počinjenje osnovano sumnjiči, opravdava bojazan da će apelant boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo. Na temelju navedenoga Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju i dalje egzistira posebni pritvorski razlog koji se odnosi na iteracijsku opasnost. Vrhovni sud je istakao da, s obzirom da je utvrđeno da je neophodno da se apelantu pritvor produži, time je u osporenom rješenju dato obrazloženje u pogledu prijedloga odbrane o primjeni mjera zabrana, radi čega su bez osnova žalbeni prigovori apelantovih branilaca u tom smislu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

24. U apelaciji broj AP 1458/22 apelant je naveo da smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3d) i e) i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 5, 6 i 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Tvrdi da ni iz jednog dokaza navedenog u bilo kojem prijedlogu Tužilaštva za određivanje/produženje pritvora, niti iz činjeničnog opisa optužnice ne proizilazi postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Dalje, smatra da mu je pravo na odbranu povrijeđeno time što je Okružni sud rješenje od 13. aprila 2022. godine donio u sastavu vijeća različitom od sastava vijeća koje je postupalo na ročištu za određivanje pritvora koje je prethodilo donošenju tog rješenja. Dalje, tvrdi da su redovni sudovi svako produženje pritvora zasnovali na apsolutno istim razlozima, „prepisujući" navode iz prijedloga Tužilaštva i navode iz ranijih rješenja, a da nisu prilikom donošenja odluka svaki put konkretno ocijenili postojanje ili nepostojanje razloga za lišavanje slobode apelanta, odnosno da su za to lišavanje dali jasne, konkretne i uvjerljive razloge. Takođe, ukazao je da iz oba osporena rješenja proizilazi da redovni sudovi nisu, prije produženja pritvora nakon potvrđivanja optužnice, razmotrili primjenu alternativnih mjera. Nadalje, tvrdi da je Okružni sud u rješenju od 13. aprila 2022. godine povrijedio načelo pretpostavke nevinosti, prejudicirajući ishod krivičnog postupka, na način da na strani 4. navodi: "Iz navedenih dokaza jasno proizilazi da je apelant zajedno sa drugim optuženim ili su angažovali druge optužene, radi prodaje opojne droge […] na način što su ostvarujući međusobne kontakte neposredno i putem telefona neovlašćeno se bavili kupovinom radi prodaje, posredovanjem u prodaji, stavljanjem u promet, prenošenjem radi prodaje opojnu drogu kokain,...", te da tu povredu Vrhovni sud nije ispravio, nego opravdao. Naveo je, u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga, da smatra da ga u ovom postupku "tereti" samo njegova prošlost. Tvrdi da je Okružni sud posebnim okolnostima koje ukazuju da će optuženi ponoviti isto ili slično krivično djelo smatra njegovu prethodnu osuđivanost, tvrdeći da ranija osuda "evidentno nije postigla svoj cilj", iako apelant krivično djelo nije počinio više od 10 godina. Dalje, tvrdi da okolnost da je osoba nezaposlena i da mu u izdržavanju pomažu roditelji ne samo da nije posebna okolnost u smislu tačke v) već je to iznimno česta i samim tim nimalo posebna pojava, pa smatra da sud, obrazlažući kao posebnu okolnost u kontekstu pritvorskog osnova okolnost apelantove nezaposlenosti krši načelo pretpostavke nevinosti pri tome ga diskriminišući na temelju njegovog socijalnog statusa.

25. U apelaciji broj AP 1664/22 apelant je naveo da smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 3 i 5 Evropske konvencije i člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Smatra da mu je pravo iz člana 5 Evropske konvencije povrijeđeno prvenstveno iz razloga što je zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret utemeljen na materijalima koji se, u smislu dokaznih standarda krivičnog postupka, ne smatraju dokazima ili su nezakoniti dokazi, te se na osnovu njih ne može donijeti bilo koja odluka u krivičnom postupku, konkretno službenim zabilješkama Sektora kriminalističke policije, Odjeljenje za organizovani kriminal MUP-a RS načinjenim na temelju naredbe o sprovođenju posebnih istražnih radnji koja ne zadovoljava standarde zakonitosti. U tom smislu apelant problematizuje stav Vrhovnog suda da pitanje zakonitosti dokaza predloženih uz potvrđenu optužnicu u kojoj je sadržan prijedlog za produženje pritvora, na kojima je utemeljen zaključak o postojanju osnovane sumnje ne može biti predmet preispitivanja u fazi odlučivanja o produženju pritvora, jer se odgovor na to pitanje može dati samo nakon okončanja glavnog pretresa, odnosno ocjene svih dokaza pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima. Dalje, apelant smatra da razlozi koje je sud dao u pogledu posebnog pritvorskog razloga, konkretno oni o njegovoj ranijoj osuđivanosti nisu dokaz o tome da će neka osoba ponoviti krivično djelo. Tvrdi da se zaključak o tome može izvesti samo na temelju konkretnih dokaza za svaki pojedinačni slučaj, a da su ti dokazi u konkretnom slučaju izostali. Apelant takođe smatra da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na žalbu u krivičnim stvarima ponovno ukazujući da pitanje zakonitosti dokaza koje je predložilo Tužilaštvo uz navode da način na koji je Vrhovni sud obrazložio svoje rješenje u tom pogledu krši navedena apelantova prava. Smatra da je u drugostepenom rješenju Vrhovni sud doslovno ponovio razloge istaknute u prvostepenom rješenju, ne izjasnivši se o apelantovim žalbenim navodima, te da su takvim postupanjem zadovoljena samo zakonska forma, bez suštinskog razmatranja žalbe. U dopuni apelacije od 16. maja 2022. godine apelant je, u opširnim apelacijskim navodima, osporio postojanje osnovane sumnje problematizujući kvalitet dokaza na temelju kojih je ona utvrđena (u pogledu posebnih istražnih radnji), kao i zaključke redovnih sudova o postojanju posebnih pritvorskih razloga, pozivajući se pri tome na praksu Evropskog suda.

b) Odgovor na apelaciju

26. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nisu utemeljeni apelantovi navodi u pogledu povrede prava na odbranu, u vezi sa sastavom postupajućeg vijeća prilikom produženja pritvora, odnosno da nije počinjena bitna povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka a) ZKPRS, jer se citirana odredba odnosi na sastav vijeća tokom glavnog pretresa i prilikom izricanja presude, te joj je cilj da se obezbijedi poštovanje načela neposrednosti u izvođenju dokaza. Dalje, Vrhovni sud je stava da nisu utemeljeni ni apelantovi navodi da je povrijeđeno načelo pretpostavke nevinosti vezano za upotrebu sintagme „iz navedenih dokaza jasno proizilazi" u rješenju Okružnog suda u Banjoj Luci od 13. aprila 2022. godine prilikom obrazlaganja postojanja osnovane sumnje. Ukazano je da je prvostepeni sud započeo obrazlaganje svog zaključka o postojanju opšteg uslova iz člana 197 stav 1 ZKP RS, time što je, na strani 3. posljednji pasus rješenja, konstatovao da je „postojanje osnovane sumnje […] zasnovano na subjektivnim dokazima i to zapisnicima o saslušanju svjedoka, te materijalnim dokazima navedenim u potvrđenoj optužnici“. Nakon takvog uvodnog objašnjenja, prvostepeni sud se, po mišljenju Vrhovnog suda, nesumnjivo kretao u okviru standarda osnovane sumnje, pa se i upotrijebljena sintagma ima tumačiti jedino u kontekstu tog opšteg uslova za produženje pritvora. Vrhovni sud je neutemeljenima našao i navode iz apelacije kojima se dovodi u pitanje pravna kvalifikacija krivičnih djela koja se apelantu stavljaju na teret. S tim u vezi, navedeno je da je Vrhovni sud dao jasan i argumentovan odgovor na žalbene prigovore, smatrajući da pitanje pravne kvalifikacije krivičnih djela sadržanih u potvrđenoj optužnici, uključujući i primjenu instituta sticaja krivičnih djela i produženog krivičnog djela, ne može biti predmet ocjene u fazi odlučivanja o produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnice, jer će u odnosu na primjenu tih instituta svoju ocjenu dati sud u presudi nakon okončane faze glavnog pretresa. U pogledu apelacionih navoda o izostanku savjesne i brižljive ocjene postojanja posebnog pritvorskog razloga, ukazano je da se zaključak prvostepenog suda o postojanju tih razloga temelji na sveobuhvatnoj ocjeni cijelog spleta okolnosti, pa između ostalog i apelantove ranije osuđivanosti.

27. Okružni sud smatra da su tokom postupka poštivana sva prava koja apelantu garantuju Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija i da nije došlo do kršenja prava na koja se apelant pozvao u apelaciji.

28. U izjašnjenju na odgovore na apelaciju advokata Ćulibrka je navedeno da se u odgovoru Okružnog suda ne navode relevantne činjenice i dokazi kojima bi se osporili navodi iz apelacije kojima je ukazano na povrede prava iz čl. 5 i 13 Evropske konvencije i člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Tvrdi da je Okružni sud u odgovoru samo paušalno konstatovao da su u krivičnom postupku koji je vođen pred Okružnim sudom ispoštovana sva apelantova prava, a da pri tome nisu navedene konkretne činjenice kojima bi se osporili navodi iz apelacije.

V.Relevantni propisi

29. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tačka v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna Pritvor nakon potvrđivanja optužnice Član 202.

(1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 029460 22 Kž 4 od 18. aprila 2022. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 21. i 26. aprila 2022. godine, a apelacije su podnesene 28. aprila, odnosno 11. maja 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant smatra da su osporenim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3d) i e) i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 5, 6 i 14 Evropske konvencije i Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz člana 3 Evropske konvencije i člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

35. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

36. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1.

tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud u kratkom roku razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.

37. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizilazi da je apelantu produžen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja su propisana u KZRS, zbog čega lišavanje slobode potpada pod član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije.

38. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i bezbjednost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5 Evropske konvencije garantuje da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, Serija A broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Zakonitost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava, odnosno, u konkretnom slučaju, ZKPRS kao nacionalnog prava, koje mora biti usklađeno sa standardima Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice za osumnjičenog ne smije pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je osoba počinila krivično djelo, te postojanje barem jednog od posebnih razloga, taksativno nabrojanih u članu 197

ZKP RS.

39. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijevaju da je osoba lišena slobode u skladu sa članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Nakon određenog vremena to nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi o okolnostima konkretnog slučaja koje moraju da budu takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos načelu pretpostavke nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

40. U konkretnom slučaju apelant osporava postojanje osnovane sumnje, ukazujući da su redovni sudovi zaključak o postojanju osnovane sumnje utemeljili na nezakonitim dokazima, konkretno policijskim službenim zabilješkama sačinjenima povodom sprovođenja posebnih istražnih radnji. Ustavni sud, s tim u vezi, zapaža da je Vrhovni sud, ispitujući apelantovu žalbu u ovom segmentu, u potpunosti podržao zaključak i obrazloženje prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje. Vrhovni sud je ukazao da pitanje zakonitosti dokaza predloženih uz potvrđenu optužnicu na kojima je utemeljen zaključak o postojanju osnovane sumnje ne može biti predmet preispitivanja u fazi odlučivanja o produženju pritvora, jer odgovor na to pitanje može dati sud nakon okončanog glavnog pretresa, odnosno prilikom izricanja presude, ocjenjujući svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, u pogledu apelantovih prigovora na sastav vijeća Okružnog suda koje je odlučivalo o prijedlogu za produženje pritvora apelantu, našao da se u konkretnoj situaciji ne može raditi o bitnim povredama odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka a) ZKPRS, te da nisu utemeljeni, budući da se ta odredba odnosi na sastav vijeća tokom glavnog pretresa i prilikom izricanja presude. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi naveli jasne i u ovom trenutku dovoljne razloge o postojanju osnovane sumnje u odnosu na apelanta, pri čemu u osporenim rješenjima nema ništa što ukazuje na to da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno. Stoga, Ustavni sud smatra da osporena rješenja nisu u suprotnosti sa odredbama ZKPRS i Evropske konvencije i da sadrže razloge u pogledu postojanja opšteg uslova za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 ZKP RS.

41. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos pretpostavci nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.

42. Apelant je tvrdio da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP RS.

43. Ustavni sud, s tim u vezi, zapaža da je Vrhovni sud, razmatajući apelantove žalbene navode u pogledu navedenoga, utvrdio da su u osporenom rješenju dati argumentovani razlozi zbog čega postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, ponoviti krivično djelo. Ukazano je prvenstveno da je apelant višestruki povratnik u vršenju krivičnih djela kojem je izrečeno 16 osuda, te da je njegova prethodna osuđivanost pravilno dovedena u vezu s ostalim okolnostima, uključujući njegovo imovno stanje i nezaposlenost, što u svojoj ukupnosti, u kontekstu prirode krivičnih djela za čije se počinjenje osnovano sumnjiči, opravdava bojazan da će apelant boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo, odnosno da i dalje egzistira posebni pritvorski razlog koji se odnosi na iteracijsku opasnost. Vrhovni sud je takođe naveo da je, s obzirom da je utvrđeno da je neophodno da se apelantu pritvor produži, time dato i obrazloženje zašto se u konkretnom slučaju na apelanta ne mogu primijeniti mjere zabrane.

44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti produženja mjere pritvora imali u vidu s jedne strane značaj osnovnog prava na slobodu i bezbjednost i s druge strane naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179) i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima (u zakonskoj definiciji nisu taksativno navedene) koje u cijelosti opravdavaju bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao ponoviti krivično djelo kojim prijeti za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U tom smislu Ustavni sud smatra da su redovni sudovi naveli jasne i argumentovane razloge koji predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se, suprotno apelantovim tvrdnjama, razlozi koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom donošenja odluke o produženju mjere pritvora ne čine proizvoljnim, jer navedene okolnosti koje su u osporenim rješenjima ocijenjene u vezi s cjelokupnim događajem i na taj način konkretizovane, i prema ocjeni Ustavnog suda, opravdavaju navedenu mjeru, pa se apelantovi navodi iz apelacije čine neutemeljenima.

45. Ustavni sud ukazuje da je prilikom donošenja ove odluke imao u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, kao i apelantove veoma opširne navode iz apelacija, koji u cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na slobodu i bezbjednost ličnosti i nepravičnost postupka protiv apelanta. Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali da smatra da ih nije značajno dodatno elaborirati, jer smatra da je Sud BiH, kao redovni sud, dao logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore. Takođe, Ustavni sud napominje da je apelant u apelacijama ukazivao na praksu Ustavnog suda i Evropskog suda, koju je Ustavni sud imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali koja ni na koji način ne utiče na drugačiju odluku u apelantovom slučaju.

46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje – pretpostavka nevinosti

47. Apelant ukazuje da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno načelo pretpostavke nevinosti.

48. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvaćaju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom

49. Član 6 stav 2 Evropske konvencije glasi:

(…) 2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.

50. Apelant tvrdi da je Okružni sud u rješenju od 13. aprila 2022. godine povrijedio načelo pretpostavke nevinosti, prejudicirajući ishod krivičnog postupka, na način da je na strani 4. osporenog rješenja navedeno "Iz navedenih dokaza jasno proizilazi da je apelant zajedno sa drugim optuženim ili su angažovali druge optužene, radi prodaje opojne droge […] na način što su ostvarujući međusobne kontakte neposredno i putem telefona neovlašćeno se bavili kupovinom radi prodaje, posredovanjem u prodaji, stavljanjem u promet, prenošenjem radi prodaje opojnu drogu kokain,...", te da tu povredu Vrhovni sud nije ispravio, nego opravdao.

51. Ustavni sud podsjeća da za razliku od člana 6 stav 1 Evropske konvencije povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje se na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Ustavni sud ukazuje da član 6 stav 2 Evropske konvencije garantuje da se svako ko je optužen za krivično djelo smatra nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. Pretpostavka nevinosti po članu 6 stav 2 Evropske konvencije biće povrijeđena ako sudska odluka ili čak izjava funkcionera koja se odnosi na osobu koja je optužena za krivično djelo odražava mišljenje da je kriva prije nego što se njezina krivica dokaže po zakonu. Dovoljno je da u odsustvu zvanične odluke postoji određeno mišljenje koje ukazuje da sud ili funkcioner koji je u pitanju smatra optuženog krivim, dok će preuranjeno iznošenje takvog jednog mišljenja od samog suda neizbježno prekršiti navedenu pretpostavku (vidi, Evropski sud, Deweer protiv Belgije, presuda od 27. februara 1980. godine, Serija A, broj 35, str. 30. § 56; Minelli protiv Švajcarske, presuda od 25. marta 1983. godine, Serija A, broj 62, st. 27, 30 i 37; Allenet de Ribemont protiv Francuske, presuda od 10. februara 1995. godine, Serija A, broj 308, str. 16, st. 35˗36, i Karakas i Yesilirmak protiv Turske, broj 43925/985, stav 49, 28. juni 2005. godine).

52. Dovodeći navedene stavove u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, razmatrajući identičan apelantov prigovor iznesen u žalbi protiv prvostepenog rješenja, ukazao da je prvostepeni sud započeo obrazlaganje svog zaključka o postojanju opšteg uslova iz člana 197 stav 1 ZKP RS time što je u zadnjem pasusu na strani 3 konstatovao da je „postojanje osnovane sumnje, kao opšteg uslova za produženje pritvora da su optuženi počinili krivična djela zasnovano na subjektivnim dokazima i to zapisnicima o saslušanju svjedoka, te materijalnim dokazima navedenim u potvrđenoj optužnici“. Vrhovni sud je naveo da se, nakon takvog uvodnog objašnjenja, prvostepeni sud u daljem toku obrazlaganja nesumnjivo kretao u okviru standarda osnovane sumnje, pa se i upotrijebljena sintagma „jasno proizilazi" treba tumačiti jedino u kontekstu tog opšteg uslova za produženje pritvora iz člana 197 stav 1 ZKP RS. Vrhovni sud je, imajući u vidu navedeno, zaključio da se na opisani način ne prejudicira konačni ishod krivičnog postupka, niti navedeno postupanje dovodi u pitanje pretpostavku nevinosti. Ustavni sud podsjeća da je cilj člana 6 stav 2 Evropske konvencije da spriječi podrivanje poštenog suđenja izjavama koje prejudiciraju krivicu, a date su u bliskoj vezi s postupkom, te s tim u vezi drži da je Vrhovni sud u pogledu ovih apelantovih navoda dao razumno obrazloženje s kojim se Ustavni sud slaže. Stoga, Ustavni sud smatra da sintagma koju je u konkretnoj situaciji prvostepeni sud upotrijebio prilikom obrazlaganja postojanja osnovane sumnje u kontekstu predmetnih okolnosti ne predstavlja izjavu o apelantovoj „krivici“, te kao takva ne dovodi u pitanje poštovanje garancija iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije.

Ostali navodi

53. Apelant je u apelaciji naveo i da su mu povrijeđena prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, prava iz Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz člana 3 Evropske konvencije i člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Analizom ovih navoda Ustavni sud je utvrdio da se i ovi navodi, suštinski, odnose na (ne)postojanje dokaza i razloga za postojanje osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga, što je detaljno obrazloženo u prethodnim tačkama ove odluke, zbog čega ih nije potrebno posebno obrazlagati.

VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasne i argumentovane razloge kako za postojanje osnovane sumnje, tako i za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS zbog kojih je apelantu produžen pritvor, uz razloge koji predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu i bezbjednost osobe.

55. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije u situaciji kada iz sintagme koju je Okružni sud upotrijebio prilikom obrazlaganja razloga na temelju kojih je zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret proilazi da ona ne predstavlja izjavu o apelantovoj „krivici“.

56. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.

58. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1458/22 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio