Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3035/21 (M. K.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3035/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-3035/21, rješavajući apelaciju Mileta Kordića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mileta Kordića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 08 0 U 003428 19 Uvp od 26. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mile Kordić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, kojeg zastupa Jerko Ćilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 19. avgusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 08 0 U 003428 19 Uvp od 26. maja 2021. godine i rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 08 0 U 003428 18 Uz od 6. decembra 2018. godine.
Uvodne napomene
2. Rješenjem Općine Grude, Službe za branitelje iz domovinskog rata i društvene djelatnosti, (u daljnjem tekstu: Služba) broj 10-02-41-991/07 od 25. oktobra 2007. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V grupe sa 70% vojnog invaliditeta stalno po osnovu ozljeđivanja i oboljenja kao pripadnika HVO-a, počevši od 1. jula 2007. godine pa dok postoje uslovi za korištenje tih prava „propisanih ovim zakonom“. Predmetnim rješenjem je određeno da apelant ima pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom novčanom iznosu od 234,88 KM i „ostala prava propisana ovim zakonom“.
3. Nakon toga, Služba je donijela Zaključak broj 10-02-41-991/07 od 3. marta 2016. godine u kojem je, između ostalog, navedeno je da je Rješenje broj 10-02-41-991/07 od 25. oktobra 2007. godine postalo izvršno 4. aprila 2008. godine i da je Služba dužna po službenoj dužnosti provesti navedeno rješenje, tj. apelantu obračunati ličnu invalidninu s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svake rate lične invalidnine pa do isplate. Predmetnim zaključkom je određeno da će se isplata prema ovom rješenju vršiti iz sredstava budžeta FBiH na račun apelantovog punomoćnika Jerke Ćilića (pobliže opisan u tački 3. izreke zaključka), a da će se mjesečni iznosi usklađivati prema naredbama nadležnog ministarstva. Služba je, takođe, donijela Zaključak isti broj od 3. marta 2016. godine kojim je određeno da će se iz budžeta FBiH isplatiti troškovi postupka iz troškovnika u preciziranom iznosu, koji su nastali u postupku povodom apelantovog zahtjeva za izvršenje po službenoj dužnosti gore navedenog rješenja Službe, te je određeno da će se naknada troškova uplatiti na račun apelantovog punomoćnika Jerke Ćilića pobliže opisanog u izreci tog zaključka u roku od 15 dana od dana dostavljanja tog zaključka.
4. Apelant i više drugih lica podnijeli apelacije Ustavnom sudu zbog neizvršenja rješenja i zaključaka Službe (među kojima su gore navedeno rješenje i zaključci Službe). O navedenim apelacijama, Ustavni sud je odlučio grupnom odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-1502/18 od 6. juna 2018. godine, kojom je usvojio apelantovu apelaciju i apelacije drugih preciziranih lica, utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te naložio Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnom ministarstvu za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo za pitanja boraca) i Federalnom ministarstvu finansija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija) da izvrše svoje ustavne obaveze i osiguraju poštovanje ljudskih prava tako što će preduzeti adekvatnije mjere s ciljem da apelanti naplate svoja potraživanja priznata izvršnim odlukama organa uprave u razumnom roku.
Osporene odluke
5. Apelant je 29. oktobra 2018. godine podnio Kantonalnom sudu zahtjev za zaštitu sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav BiH). Zahtjevom je zatražio da taj sud donese rješenje kojim će se naložiti ministru Federalnog ministarstva za pitanja boraca Salki Bukvareviću (u daljnjem tekstu: S.B.), kao službenom i odgovornom licu, da u roku od 30 dana preduzme potrebne radnje i izvrši zaključke Službe broj 10- 02-41-991/07 od 3. marta 2016. godine na način pobliže opisan u tom zahtjevu (zapljenom preciziranih novčanih sredstava na preciziranim računima i prenosom na precizirani račun punomoćnika apelanta). U suprotnom, odnosno ukoliko to lice ne postupi u skladu sa navedenim, apelant je zatražio da mu sud izrekne novčanu kaznu odnosno nadležnom organu podnese zahtjev za udaljenje s dužnosti (u daljnjem tekstu: prvi dio zahtjeva). Takođe, zatražio je da se stavi van snage Uputa Federalnog ministarstva za pitanja boraca broj 01-41-3164/18 od 16. jula 2018. godine (u daljnjem tekstu: Uputa) i naloži ministru Federalnog ministarstva za pitanja boraca - S.B, Općini Grude, Službi i Franji Barić (u daljnjem tekstu: F.B.), pomoćniku načelnika, kao službenom odnosno odgovornom licu da odmah i bez odlaganja preduzme potrebne radnje i prestanu postupati po navedenoj Uputi (u daljnjem tekstu: drugi dio zahtjeva). U suprotnom, odnosno ukoliko ne postupe u skladu sa navedenim, apelant je zatražio da im sud izrekne novčanu kaznu odnosno nadležnom organu podnese zahtjev za udaljenje s dužnosti (u daljnjem tekstu: drugi dio zahtjeva).
6. Kantonalni sud je donio rješenje broj 08 0 U 003428 18 Uz od 6. decembra 2018. godine, kojim je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev.
7. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja konstatovao da je apelant postavio navedene zahtjeve jer nisu izvršeni gore navedeno rješenje i zaključci Službe. U vezi sa tim, prije svega, ukazao je na Odluku Ustavnog suda AP-1502/18 od 6. juna 2018. godine. U vezi sa prvim dijelom zahtjeva, Kantonalni sud je konstatatovao da ministar Federalnog ministarstva za pitanja boraca za sada preduzima konkretne mjere u smislu traženja i odobravanja sredstava za izmirenje svih obaveza prema apelantu, kao i konkretne mjere za isplatu već odobrenih sredstava koja je to Ministarstvo uspjelo po prvi puta ishoditi i to u 2018. godini, koje isplate se već vrše, ali po redoslijedu zaprimanja pravnog osnova za isplatu. Shodno tome, zaključio je da radnja neizvršenja za sada nema značaj nezakonite radnje u smislu člana 62. Zakona o upravnim sporovima FBiH (u daljnjem tekstu: ZUS).
8. Vezano za drugi dio zahtjeva, između ostalog, konstatovano je da je uputom Federalnog ministarstva za pitanja boraca od 16. jula 2018. godine ukazano da se dosljednom primjenom Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca) redovna isplata može vršiti samo na račun korisnika prava, uz upozorenje kantonalnim organima da su obavezni svim prvostepenim organima dostaviti Uputu i obavijestiti ih da lične invalidnine za 8. mjesec 2018. godine mogu biti uplaćene isključivo na bankovni račun korisnika prava, da zbog toga korisnike prava pozovu da dostave vlastite bankovne račune, uz upozorenje da će im, u protivnom, redovna isplata biti privremeno obustavljena, i to sve do momenta dostavljanja odgovarajućeg bankovnog računa. Kantonalni sud je konstatovao da se u apelantovom slučaju postavilo kao sporno pitanje da li korisnik prava može putem punomoći ovlastiti punomoćnika da prima redovnu novčanu naknadu (novčana primanja), odnosno mjesečnu ličnu invalidninu korisnika prava na svoj račun, a u ime korisnika prava. Pri tome ocijenio je da se u vezi sa tim imaju primijeniti odredbe Zakona o upravnom postupku ( daljnjem tekstu: ZUP), konkretno odredba člana 60. stav 1. ZUP-a, kojom je propisano da su za sadržaj i opseg punomoći mjerodavne odredbe punomoći koja se može dati za cio postupak ili samo za pojedine radnje, a može se i vremenski ograničiti. Ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o opštoj procesnoj punomoći u upravnom postupku, a da redovna isplata lične invalidnine, kao novčanog primanja, nema karakter pojedine radnje, niti je dio upravnog postupka. U vezi sa tim, pozvao se na preciziranu odluku Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Vrhovni sud). Takođe, pozvao se na odredbu člana 32. stav 4. Zakona o pravima branilaca kojim je propisano da se isplata mjesečnih novčanih naknada korisniku prava vrši u domaćoj valuti, te odredbu člana 34. stav 4. istog Zakona, cijeneći da se redovna isplata lične invalidnine korisniku prava može smatrati stečenim i neprenosivim pravom. Shodno tome, zaključio je da se redovne isplate ne mogu vršiti na račun punomoćnika, nego isključivo na račun korisnika prava, te cijenio da zaključak o izvršenju rješenja u pogledu redovnih isplata nije mogao biti donesen na način kako glasi, jer se ne može kretati izvan granica izvršne isprave na kojoj se temelji. Shodno tome, ocijenio je da je u konkretnom slučaju riječ o izvršenju koje nije bilo uopšte dopušteno u smislu odredbe člana 278. stav 1. ZUP-a. Shodno tome, Kantonalni sud je ocijenio da je ministar pravilno reagovao donošenjem navedene Upute, što je u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine. Kantonalni sud je u ovom dijelu odluke cijenio i da radnje koje su preduzeli ministar i pomoćnik načelnika nisu nezakonite te da su, čak usmjerene ka redovnim isplatama apelantu, kao korisniku prava, pa je zbog svega navedenog zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan.
9. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda. Odlučujući o tom zahtjevu, Vrhovni sud je donio presudu broj 08 0 U 003428 19 Uvp od 26. maja 2021. godine kojom je zahtjev djelimično uvažen, te je preinačeno rješenje Kantonalnog suda tako što je prvi dio zahtjeva odbačen (za nalaganje ministru S. B. da izvrši zaključke Službe od 3. marta 2016. godine zapljenom novčanih sredstava i prenosom na račun punomoćnika apelanta), a drugi dio zahtjeva odbijen (da se stavi van snage Uputa Federalnog ministarstva od 16. jula 2018. godine i naloži ministru S.B, Općini Grude, Službi i F.B., pomoćniku načelnika da prestanu postupati po navedenoj Uputi).
10. Vrhovni sud je, imajući u vidu odredbe čl. 60. i 62. stav 1. ZUS-a, po pitanju prvog dijela zahtjeva, zaključio da iz stanja spisa proizilazi da je povreda apelantovih prava čija je zaštita tražena podnošenjem navedenog zahtjeva već utvrđena Odlukom Ustavnog suda AP-1502/18 od 6. juna 2018. godine, kojom je i naloženo preduzimanje mjera u cilju naplate potraživanja po navedenom rješenju i zaključcima Službe, pa bi u situaciji udovoljavanja postavljenom zahtjevu Kantonalni sud došao u situaciju da ponovno odlučuje o nečemu o čemu je Ustavni sud već donio odluku, odnosno da nalaže mjere za izvršenje Odluke Ustavnog suda, a što ni u kom slučaju ne spada u nadležnost tog suda. Ovo posebno cijeneći apelacionu nadležnost Ustavnog suda prema članu VI/3.b) Ustava BiH, obaveznost izvršenja odluka Ustavnog suda i mehanizme izvršenja tih odluka. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu postojali uslovi za rješavanje po prvom dijelu zahtjeva, o kome je već riješio Ustavni sud.
11. Vezano za drugi dio zahtjeva, Vrhovni sud je, takođe, imajući u vidu sadržaj gore navedenih odredbi ZUS-a, konstatovao da iz sadržine navedene Upute ne proizilazi da je ograničeno apelantovo pravo na imovinu, jer je Uputom naloženo pribavljanje broja njegovog bankovnog računa radi isplate njemu lično mjesečnog iznosa lične invalidnine ostvarene po rješenju Službe. Shodno tome, po ocjeni Vrhovnog suda, ne postoji povreda njegovog prava na imovinu u takvoj situaciji kada dakle postoji volja za isplatom. Ukazao je da je ministar, u skladu sa odredbama člana
54. Zakona o pravima branilaca, na koju se pravilno pozvao prvostepeni sud, bio ovlašten za donošenje takve Upute, a koje ovlaštenje proizilazi iz odredbe člana 55. istog Zakona, kao i iz odredbi čl. 24. st.1. i 3., te čl. 83. i 85. Zakona o organizaciji organa uprave, što je pravilno naveo prvostepeni sud u obrazloženju pobijanog rješenja. Pri tome, po ocjeni Vrhovnog suda, nije dovedeno u pitanje izvršenje pravosnažnih i izvršnih zaključaka, niti se Uputom pokušavaju izbjeći obaveze izvršenja rješenja Službe od 25, oktobra 2007. godine. Naime, Vrhovni sud je konstatovao su zaključci službe doneseni po apelantovom zahtjevu za izvršenje rješenja Službe od 25. oktobra 2007. godine, uz koji je priložena punomoć data 7. marta 2014. godine od strane apelanta advokatu Jerku Ćiliću, a u kojoj je dato ovlaštenje advokatu da ga pravno zastupa u svim njegovim pravnim poslovima u sudu i izvan suda i kod državnih organa, te da radi ostvarenja njegovih interesa i ostvarivanja njegovih prava i na zakonu zasnovanih interesa preduzima sve pravne radnje i za to upotrijebi sva zakonom predviđena pravna sredstva, a naročito da po potrebi podnese tužbu, prijedlog, žalbu, vanredne pravne lijekove i ostale podneske, stupi u vansudske pregovore, umiješa se u parnični postupak, kao i svaki drugi postupak kod suda ili drugog organa ili organizacije. Dakle, Vrhovni sud je konstatovao da je u tom dijelu punomoć je data kao opšta punomoć. Vrhovni sud je zaključio da je u preostalom dijelu punomoći dato ovlaštenje advokatu da cjelokupna novčana sredstva u predmetu davaoca ovlaštenja (apelanta) može primiti lično advokat na njegovo ime ili na njegov račun. Vrhovni sud je ocijenio da je u tom dijelu pravilno prvostepeni sud cijenio da se, po pitanju postupka izvršenja, ova punomoć odnosi na primanje novčanog potraživanja u predmetnom postupku (dospjelog, a neisplaćenog), a što je u skladu sa stavom Vrhovnog suda iz odluke broj 65 0 I 640970 18 Spp 3 od 19. oktobra 2018. godine, prema kojem je dopušteno da se potraživanje iz izvršne isprave, čija se naplata traži u izvršnom postupku, prenese na račun punomoćnika tražitelja izvršenja kada je prijedlog za izvršenje podnesen na temelju punomoći u kojoj je tražitelj izvršenja dao izričito i posebno ovlaštenje punomoćniku (advokatu ili advokatskom društvu) da može u izvršnom postupku naplatiti novčano potraživanje i troškove postupka tražitelja izvršenja putem svog računa (član 304. Zakona o parničnom postupku FBiH), a koji stav je prvostepeni sud takođe pravilno interpretirao u svojoj odluci, odnosno u pobijanom rješenju.
12. U vezi sa tim, Vrhovni sud je zaključio da prema stanju spisa proizilazi da nije ni sporna isplata na račun punomoćnika onog dijela neisplaćenih ličnih invalidnina na koji se odnosio postavljeni zahtjev za izvršenje rješenja Službe od 25. oktobra 2007. godine (obaveza Službe da po službenoj dužnosti obračuna ličnu invalidninu apelantu sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svake rate lične invalidnine do isplate i da istu isplati iz sredstava budžeta FBiH na račun punomoćnika apelanta), jer se na taj dio dospjelih potraživanja i odnosila punomoć data advokatu. Međutim, što se tiče mogućnosti isplate budućih mjesečnih iznosa lične invalidnine nakon njihovog dospijeća (budućih davanja) na račun punomoćnika advokata, Vrhovni sud je zaključio nema smetnji da se takva isplata vrši, odnosno da se na takav način izvršava rješenje Službe, ali uz uslov da u tom pravcu bude data posebna punomoć od strane korisnika invalidnine u kojoj bi on izričito ovlastio punomoćnika advokata za prijem takvih davanja, a u predmetnom upravnom postupku takve punomoći nema. Shodno navedenom, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci odluke. Apelacija
13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz apelacionih navoda proizilazi da se apelant se žali da Federalno ministarstvo branitelja godinama ograničava apelantu naplatu njegovih zaostalih invalidnina i troškova postupka i da smatra da je u osporenim odlukama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi kada je odbijen njegov zahtjev za zaštitu sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavom FBiH. Takođe, u suštini tvrdi da je u konkretnom slučaju povrijeđen princip pravne sigurnosti jer je odlučenje osporenim odlukama suprotno odlučenju u odlukama Kantonalnog suda precizirani br. od 1. juna 2018. godine i 12. juna 2017. godine i Kantonalnog suda u Mostaru precizirani br. od 17. i 20. marta 2017. godine (koje dostavio u prilogu apelacije). Takođe, apelant je ukazao da i odluke Kantonalnog suda u Mostaru precizirani br. od 12. aprila 2021. godine i 14. aprila 2021. godine, te odluke Kantonalnog suda u Zenici od 30. januara 2020. godine i Kantonalnog suda u Novom Travniku od 4. novembra 2019. godine (dostavljene uz apelaciju). Smatra da donošenjem Upute odgovorna osoba – ministar S.B. nastoji izbjeći izvršenje pravosnažnih i izvršnih odluka utječući na odnos između punomoćnika i podnositelja zahtjeva, te tvrdi da je ta Uputa suprotnosti pravomoćnim i izvršnim zaključcima od 3. marta 2016. godine i da se da se ne odnosi na redovnu isplatu invalidnina. Poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP-2344/18. Osim toga, smatra da je predmetni postupak u kojem su donesene osporene odluke trajao nerazumno dugo i traži da mu se dosudi nematerijalna šteta zbog nerazumno dugog trajanja postupka.
14. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 60.
Pojedinac čija su prava ili osnovne slobode zajamčene Ustavom Federacije i instrumentima Aneksa tog Ustava povrijeđene konačnim pojedinačnim aktom nadležnog organa, ima pravo zahtijevati zaštitu tih prava i sloboda kod nadležnog suda u skladu sa ovim Zakonom, ako nije osigurana druga sudska zaštita.
Član 62. stav 1.
Zaštita sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavom Federacije osigurava se i u slučaju ako su te slobode ili prava povrijeđeni radnjom službenog lica u organu uprave odnosno odgovornog lica u privrednom ili drugom društvu, ustanovi ili drugom pravnom licu, kojem se, suprotno zakonu, neposredno sprečava ili ograničava određenom pojedincu takva sloboda ili pravo.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
16. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
18. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
19. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
20. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i dostavljenu dokumentaciju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke tog suda, kao konačne odluke u konkretnom postupku, dao jasne i argumentovane razloge za odluku o odbacivanju prvog dijela i odbijanju drugog dijela apelantovog zahtjeva zaštitu sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavom FBiH, a u kojem obrazloženju Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Naime, Ustavni sud podsjeća je Vrhovni sud vezano za prvi dio apelantovog zahtjeva (da se donese rješenje kojim će se naložiti ministru preduzme potrebne radnje i izvrši zaključke Službe od 3. marta 2016. godine) jasno obrazložio da je povreda apelantovih prava čija je zaštita tražena podnošenjem navedenog zahtjeva već utvrđena Odlukom Ustavnog suda AP-1502/18, kojom je i naloženo preduzimanje mjera u cilju naplate potraživanja po navedenom rješenju i zaključcima Službe. Ukazano je da bi udovoljavanjem postavljenom zahtjevu redovni sud ponovno odlučivao o nečemu o čemu je Ustavni sud već donio odluku, odnosno da nalaže mjere za izvršenje Odluke Ustavnog suda, a što ne spada u nadležnost tog suda. Vezano za drugi dio apelantovog zahtjeva (da stavi van snage Uputu i naloži ministru S.B, Općini Ljubuški, Službi i F.B, pomoćniku načelnika, da prestanu postupati po navedenoj Uputi), Vrhovni sud je, pozivajući se na odredbe člana 60. i 62. stav 1. ZUS-a jasno obrazložio da ne postoji povreda apelantovog prava na imovinu u situaciji u kojoj postoji volja za isplatom, s obzirom je Uputom naloženo pribavljanje broja apelantovog bankovnog računa radi isplate njemu lično mjesečnog iznosa lične invalidnine ostvarene po rješenju Službe. Dalje, Vrhovni sud je jasno obrazložio da je ministar u skladu sa relevantnim propisima bio ovlašten za donošenje Upute i da u konkretnom slučaju nije dovedeno u pitanje izvršenje pravosnažnih i izvršnih zaključaka, niti se Uputom pokušavaju izbjeći obaveze izvršenja rješenja Službe od 25. oktobra 2007. godine. Takođe, Vrhovni sud je jasno obrazložio da što se tiče isplate budućih mjesečnih iznosa lične invalidnine (budućih davanja) na račun punomoćnika advokata, neophodno da u tom pravcu bude data posebna punomoć od strane korisnika invalidnine u kojoj bi on izričito ovlastio punomoćnika advokata za prijem takvih davanja, a u predmetnom upravnom postupku takve punomoći nema. Dovodeći u vezu obrazloženje Vrhovnog suda sa odredbama ZUS-a na koje se pozvao u obrazloženju osporene odluke, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti odnosno bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje Vrhovnog suda.
21. U vezi sa pozivanjem apelanta na Odluku Ustavnog suda AP-2344/18 od 6. juna 2018. godine, Ustavni sud zapaža da se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u konkretnom slučaju. Naime, u navedenoj odluci predmet osporavanja apelacijom su bila rješenja redovnih sudova donesena u izvršnom postupku, kojima je ukinuto prvostepeno rješenje o izvršenju te apelantu kao tražiocu izvršenja naloženo da uredi prijedlog za izvršenje bez obzira na to što je apelant u tom predmetu dao specijalno ovlaštenje svom advokatu da se prenos novčanih sredstava izvrši putem njegovog (punomoćnikovog) podračuna. Imajući u vidu naprijed navedeno, te da iz dostavljene dokumentacije ne proizilazi da je u konkretnom slučaju apelant dao posebnu punomoć svom advokatu u kojoj bi ga izričito ovlastio za prijem budućih mjesečnih iznosa lične invalidnine, Ustavni sud smatra da praksa iz navedenog predmeta nije primjenjiva u konkretnom slučaju.
22. U vezi sa apelantovim navodima da je povrijeđeno načelo pravne sigurnosti, jer su Kantonalni sud i Kantonalni sud u Mostaru, Kantonalni sud u Zenici i Kantonalni sud u Novom Travniku u istim predmetima donosili različite odluke, Ustavni sud zapaža da se ne radi o istim predmetima, odnosno o istoj činjeničnoj situaciji kao u konkretnom slučaju. Naime, Ustavni sud zapaža da iz odluka Kantonalnog suda precizirani br. od 1. juna 2018. godine i 12. juna 2017. godine i Kantonalnog suda u Mostaru precizirani br od 17. i 20. marta 2017. godine (u kojima je, u postupku po zahtjevu za zaštitu sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavom FBiH, naloženo je ministru S.B. da preduzme potrebne radnje i izvrši precizirana presude odnosno zaključak Službe) ne proizilazi da su podnosioci zahtjeva u tim predmetima pokretali postupke pred Ustavnim sudom zbog neizvršenja odluka kojima im je priznato pravo na ličnu invalidninu u skladu sa odredbama Zakona o pravima boraca, kao što je to bilo u konkretnom slučaju. Osim toga, Ustavni sud smatra potrebnim naglasiti da je u svim tim predmetima riječ o odlukama nižestepenih - kantonalnih sudova, a u konkretnom predmetu osporene je odluka Vrhovnog suda, kao suda posljednje instance. U vezi sa odlukama Kantonalnog suda u Mostaru precizirani br. od 12. aprila 2021. godine i 14. aprila 2021. godine, te odluke Kantonalnog suda u Zenici od 30. januara 2020. godine i Kantonalnog suda u Novom Travniku od 4. novembra 2019. godine, Ustavni sud zapaža da je riječ o odlukama donesenim u po tužbama zbog „ćutnje uprave“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatuje da apelant nije dostavio relevantne dokaze koji bi ukazivali na povredu principa pravne sigurnosti. U odnosu na apelacione navode da je postupak po zahtjevu za zaštitu sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavom FBiH predugo trajao, Ustavni sud, prije svega, zapaža da se radi o postupku koji po zakonu nije hitne prirode i da apelant osim paušalne tvrdnje da je predmetni postupak predugo trajao, nije posebno obrazložio ove svoje navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku. S obzirom na naprijed navedeno te okolnost da je postupak pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom trajao ukupno dvije godine i 7 mjeseci, Ustavni sud smatra da su očigledno (prima facie) neosnovani navodi o povredi prava na suđenje u razumnom roku.
23. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje i poziva se na svoju praksu u predmetu koji se ticao istih činjeničnih i pravnih pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti AP-2865/20 od 20. aprila 2022. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Naime, u navedenom predmetu Ustavni sud je razmatrao apelaciju fizičkog lica podnesenu protiv odluka istih sudova kao u konkretnom slučaju, sa identičnim odlučenjem i istim obrazloženjem kao u konkretnom slučaju, a uz kojima su u suštini izneseni isti apelacioni navodi kao i u konkretnoj apelaciji u prilog tvrdnjama da su tim odlukama povrijeđena prava na tog lica pravično suđenje i pravo na imovinu. Ustavni sud je u navedenom predmetu zaključio da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene oduke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u kojem Ustavni sud nije našao elemente proizvoljnosti. Takođe, ociijenio je da apelant u tom predmetu nije dostavio relevantne dokaze koji bi ukazivali na povredu principa pravne sigurnosti. Imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, kao i svoju raniju praksu u navedom predmetu koji se ticao istih činjeničnih i pravnih pitanja, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani
24. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić