Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-933/22 („Sberbank“ a.d. Banjaluka)
Odluka donesena 06. 07. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Mjenica
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-933/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 07. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine, u predmetu broj AP-933/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela „Sberbank“ a.d. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela „Sberbank“ a.d. Banjaluka protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 286425 21 Gž od 9. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Sberbank“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa ZAK Kremenović & Mikanović iz Banjaluke, podnijela je 14. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 286425 21 Gž od 9. decembra 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 286425 19 P od 16. marta 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinje da se obaveže tužena (G.L.) da apelantkinji isplati određene novčane iznose na ime glavnog duga i dospjele kamate sa zakonskom zateznom kamatom, te je obavezana apelantkinja da tuženoj naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da prema stanju prvostepenog spisa među parničnim strankama nije sporno da je D.P. kao trasant 16. avgusta 2006. godine izdala predmetnu bjanko mjenicu, da su na licu mjenice pored odštampane riječi „prihvaćamo“ istu potpisale tužena i D.R., te da je kao dan dospijeća mjenice označen 15. oktobar 2012. godine. Nadalje, da je predmetna mjenica podnesena Osnovnom sudu na protest 15. oktobra 2012. godine, pa je taj sud donio protest od 9. novembra 2015. godine (kojim je Osnovni sud pozvao D.P. da isplati dug po mjenici i u kojem se konstatuje da „mjenični dužnici nisu izvršili činidbu koja se od njih po osnovu mjenice zahtijeva“) i rješenje o ispravci protesta od 4. juna 2018. godine (kojim je izvršio dopunu naprijed navedenog protesta tako da je u stavu II koji se odnosi na sadržaj predmetne mjenice dodao osmi red koji glasi „prihvaćamo: tužena i D.R.“ dok je u preostalom dijelu predmetni protest ostao neizmijenjen). Takođe, da nije sporna ni činjenica da je predmetna mjenica izdata u svrhu obezbjeđenja potraživanja pravnog prednika apelantkinje („Zepter Komerc banka“ a.d. Banjaluka) po ugovoru o nenamjenskom kreditu od 16. avgusta 2006. godine. Okružni sud je dalje naveo da u konkretnom slučaju, u prostoru ispod riječi „trasat“ nije upisano ime tužene, ali se njen potpis nalazi ispod riječi „prihvaćamo“, na koji način je tužena kao trasat akceptirala predmetnu mjenicu, odnosno prihvatila da je plati, shodno odredbama člana 29. Zakona o mjenici, pa činjenica da ispod riječi „trasat“ nije upisano ime tužene ne oduzima predmetnoj mjenici svojstvo trasirane mjenice, niti tuženoj oduzima svojstvo akceptanta. Dakle, Okružni sud je naveo da se tužena na osnovu pismene izjave kao akceptant obavezala da ispuni mjeničnu obavezu. Nadalje, Okružni sud je naveo da iz prijedloga za protest mjenice, koji je podnesen Osnovnom sudu 15. oktobra 2012. godine, proizlazi da je apelantkinja pozvala tuženu kao mjeničnog dužnika da isplati dug po mjenici, te da je na taj način apelantkinja blagovremeno prezentovala mjeničnom dužniku predmetnu mjenicu na isplatu, čime je zaštitila svoja prava koja joj pripadaju kao mjeničnom povjeriocu. Međutim, Okružni sud je istakao da je, suprotno navodima žalbe, predmetno mjenično potraživanje zastarjelo. Naime, Okružni sud je naveo da zastarjelost nastupa kada protekne vrijeme u kojem je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze, te da je odredbama člana 80. stav (1) Zakona o mjenici propisano da svi mjenično-pravni poslovi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je predmetna mjenica, dakle, dospjela 15. oktobra 2012. godine, pa da je naprijed navedeni trogodišnji rok protekao 15. oktobra 2015. godine, a da je prijedlog za izvršenje (osnovom kojeg je doneseno rješenje o izvršenju protiv kojeg je tužena izjavila prigovor koji se imao smatrati tužbom, pa je predmet upućen na parnični postupak u okviru kojeg su donesene predmetne odluke) podnesen 14. juna 2018. godine (dakle, poslije proteka više od pet godina od dana dospjelosti). Stoga, Okružni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju nastupila zastarjelost predmetnog mjeničnog potraživanja, te da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je nastupila zastara mjenično-pravnog zahtjeva apelantkinje i da je tužbeni zahtjev po tom osnovu valjalo odbiti, jer je, dakle, dug po mjenici dospio 15. oktobra 2012. godine, a prijedlog za izvršenje je podnesen 14. juna 2018. godine.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantkinja, između ostalog, navodi da su u konkretnom slučaju redovni sudovi pogrešno utvrdili da je osnovan prigovor zastare potraživanja koji je tužena istakla. Naime, apelantkinja smatra da, budući da je rješenje o ispravci protesta doneseno 4. juna 2018. godine (pa da apelantkinja nije ni bila u mogućnosti da podnese prijedlog za izvršenje prije navedenog datuma), a da je apelantkinja prijedlog za izvršenje podnijela 14. juna 2018. godine, to nije bilo mjesta navedenom zaključku da je predmetno potraživanje zastarjelo. Relevantni propisi
5. Zakon o mjenici („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 32/01) Član 29.
Akceptom se trasat obavezuje da mjenicu plati o dospjelosti.
Ako mjenica ne bude plaćena, njen imalac, pa bio to i sam trasant, ima na osnovu nje pravo na neposrednu tužbu protiv akceptanta, za sve što se može zahtijevati prema čl. 49. i 50. ovog zakona.
Član 49.
Imalac mjenice može zahtijevati od onoga protiv koga ostvaruje regres:
1. iznos za koji mjenica nije akceptirana ili isplaćena kao i kamatu ako je bila u mjenici određena;
2. zateznu kamatu obračunatu u skladu sa zakonom kojim se određuje visina stope zatezne kamate;
3. troškove protesta, poslanih obavještenja, kao i ostale troškove.
[…] Član 80.
Svi mjenično-pravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti.
[…]
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić