Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-763/22 (M. S.)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-763/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine, u predmetu broj AP-763/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Muniba Selimhodžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Muniba Selimhodžić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 012577 22 Uvp od 28. januara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Muniba Selimhodžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Ragib Hadžić advokat iz Zenice, podnijela je 28. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudâ Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 04 0 U 012577 22 Uvp od 28. januara 2022. godine i 04 0 U 012577 21 U 2 od 8. decembra 2021. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona broj (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) broj 12-19-14/21 od 6. jula 2021. godine i Rješenja o lokacijskoj informaciji Službe za urbanizam Grada Zenice (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 03-23-2643/19 od 16. septembra 2020. godine.

2. Rješenjem o lokacijskoj informaciji prvostepenog organa od 16. septembra 2020. godine je podnosiocu zahtjeva „Grunt Invest“ d.o.o. Zenica data lokacijska informacija sa izgradnju stambeno-poslovnog objekta pobliže opisanog u izreci na parcelama br. 1561. i 1562. KO Zenica II, a prema urbanističko-tehničkim uslovima od 26. avgusta 2019. godine. Istim rješenjem je određeno da je za dobijanje odobrenja za građenje potrebno dostaviti, između ostalog, zemljišno-knjižni izvadak i identifikacioni list za parcelu br. 1560 KO Zenica II, te saglasnost vlasnika navedene parcele na blizinu objekta sa međom, ovjeru kod notara.

3. Odlučujući o žalbi apelantice izjavljenoj protiv rješenja prvostepenog organa od 16. septembra 2020. godine, drugostepeni organ je rješenjem od 6. jula 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu.

4. Presudom Kantonalnog suda od 8. decembra 2021. godine je odbijena tužba apelantice podnijeta protiv rješenja drugostepenog organa od 6. jula 2021. godine.

5. Odlučujući o zahtjevu apelantice za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Kantonalnog suda od 8. decembra 2021. godine, Kantonalni sud je presudom od 28. januara 2022. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu.

6. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da se apelantica neosnovano poziva na odredbu člana 72. Zakona o prostornom uređenju i građenju (kojim je u stavu (1) propisano da je prije izdavanja urbanističke saglasnosti, nadležni organ dužan strankama u postupku omogućiti uvid u idejno rješenje, dok je stavom (2) ovog člana propisano da je stranka u smislu stava (1) podnosilac zahtjeva, vlasnik nekretnine za koju se izdaje urbanistička saglasnost i nosilac drugih stvarnih prava na toj nekretnini, te vlasnik i nosilac drugih stvarnih prava na nekretnini koja neposredno graniči sa nekretninom za koju se traži saglasnost), jer se u konkretnom slučaju ne radi o izdavanju urbanističke saglasnosti. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je drugostepeni organ u obrazloženju svog rješenja pravilno zaključio da je prvostepeni organ u postupku sačinjavanja lokacijske informacije vodio računa i o odluci o provođenju izmjene regulacionog plana „Pišće“. Također, da je prvostepeni organ zaključio da za izdavanje odobrenja za građenje nije potrebno pribaviti ZK izvadak i identifikacioni list za parcelu u vlasništvu apelantice, zbog čega njezina parcela (1568. KO Zenica II) i nije navedena kao susjedna parcela niti je predviđeno prethodno traženje saglasnosti apelantice na blizinu objekta sa međom njene nekretnine. Kantonalni sud je u vezi s tim naveo da je drugostepeni organ dao valjan razlog zbog kojeg je zaključio da je pravilno postupljeno kada prvostepenim rješenjem nije predviđeno traženje prethodne saglasnosti apelantice jer se izgradnjom saobraćajnice koja je predviđena regulacionim planom „Pišće“ i koja će se nalaziti između budućeg stambeno-poslovnog objekta i susjednih parcela, postiže zadovoljavajuća udaljenost između parcele apelantice i parcela na kojima se planira njegova izgradnja. Konačno, da nisu od značaja navodi apelantice da nisu ispunjeni zakonski uslovi za izdavanje lokacijske dozvole zbog toga što se osporeno rješenje zasniva na pretpostavci da će se izgraditi saobraćajnica, s obzirom na to da će ista biti očigledno izgrađena jer je ucrtana i predviđena u planskim dokumentima.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, između ostalog, smatra da je srž cijelog problema što je predmetno rješenje o lokacijskoj informaciji reduciralo obaveze investitora samo na pribavljanje saglasnosti vlasnika samo jedne susjedne parcele, te da su se osporena rješenja i osporene presude zasnovane na pretpostavci da će se u budućnosti, neizvjesno kada i kako, između parcele apelantice i predmetne parcele izgraditi saobraćajnica, zbog čega one neće biti susjedne.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanja i primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe pozitivno-pravnih propisa, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-763/22 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio