Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-759/22 (J. K.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-759/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-759/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Josip Kolobarić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Josip Kolobarić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 034491 21 Uvp od 15. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Josip Kolobarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 1. marta 2022 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudâ Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 034491 21 Uvp od 15. decembra 2021. godine i S1 3 U 034491 20 U od 28. oktobra 2021. godine.
2. Rješenjem Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: UIO BiH) od 28. oktobra 2019. godine, apelant, VSS-diplomirani ekonomista, državni službenik, stručni savjetnik u Grupi za kontrolu velikih poreskih obaveznika u Regionalnom centru Mostar, premješten je u Regionalni centar Sarajevo u Odsjek za poreze na radno mjesto stručni savjetnik za poreske poslove, privremeno, u periodu od 1. novembra do 30. novembra 2019. godine. Istim rješenjem je određeno da apelant ima pravo na platu platnog razreda i koeficijenta, te na uvećanje plate, u skladu sa zakonom.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenog protiv rješenja UIO BiH od 28. oktobra 2019. godine, Odbor državne službe za žalbe Vijeća ministara BiH je rješenjem od 10. decembra 2019. godine predmetnu žalbu apelanta odbio kao neosnovanu.
4. Presudom Suda BiH od 28. oktobra 2021. godine je odbijena tužba apelanta podnijeta protiv rješenja Odbora državne službe za žalbe Vijeća ministara BiH od 10. decembra 2019. godine.
5. Presudom Suda BiH od 15. decembra 2021. godine je odbijen zahtjev apelanta za preispitivanje sudske odluke podnijet protiv presude Suda BiH od 28. oktobra 2021. godine.
6. U obrazloženju osporene odluke, Sud BiH je naveo da iz stanja spisa, kao i iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da se apelant premješta sa radnog mjesta stručni savjetnik u Grupi za kontrolu velikih poreskih obaveznika na isto rangirano radno mjesto, sa istom školskom stručnom spremom, stručni savjetnik za poreske poslove u Odsjek za poreze, sa platom i koeficijenta, kao i na povećanje plate u skladu sa zakonom. Sud BiH je dalje naveo da iz toga proizlazi da predmetnim internim premještajem nisu dovedena u pitanje prava iz rada i po osnovu rada apelanta na novom radnom mjestu u odnosu na ranije radno mjesto, niti u konkretnom slučaju ima elemenata bilo kakve diskriminacije prema apelantu. S tim u vezi je Sud BiH zaključio da je i po shvatanju tog suda, pravilno zaključeno u prvostepenoj odluci da nisu osnovani prigovori apelanta da je ovim premještajem povrijeđeno neko njegovo pravo. Također, da je članom 54. Zakona o Upravi za indirektno oporezivanje BiH, propisano da direktor ima ovlaštenja da vrši premještaj zaposlenog na isto ili slično radno mjesto u skladu sa objektivno utvrđenim potrebama službe, koje potrebe su u konkretnom slučaju, propisane Pravilnikom o premještaju zaposlenih u UIO BiH od 24. oktobra 2014. godine, na osnovu kojeg je direktor koji rukovodi UIO BiH i donio osporeno rješenje. Konačno, da je prema ocjeni tog suda prvostepena presuda pravilna i zakonita, jer je donijeta pravilnom primjenom materijalnog propisa, nakon prethodno pravilnog utvrđenja odlučnih činjenica.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na efikasan pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da nisu postojali objektivni kriteriji na osnovu kojih je baš on od svih zaposlenika izabran da bude premješten, te da UIO BiH nijednim svojim aktom dokazala da se povećanje obima posla zaista i dogodio. Također, apelant ukazuje da je Sud BiH Presudom broj S 1 3 U 033826 19 U od 16. decembra 2020. godine uvažio tužbu u drugoj pravnoj stvari iz istog pravnog osnova i istog tužioca, i predmet vratio UIO BiH na ponovni postupak, te u vezi s tim ukazuje na povredu principa pravne sigurnosti.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na efikasan pravni lijek koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe pozitivno-pravnih propisa, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U vezi sa navodima apelanata da je stav Suda BiH u konkretnom predmetu suprotan stavu tog suda u presudi broj S 1 3 U 033826 19 U od 16. decembra 2020. godine i da je postojanjem različitih odluka Suda BiH o istom pravnom pitanju povrijeđen princip pravne sigurnosti, Ustavni sud prije svega ukazuje da samo postojanje dviju protivrječnih sudskih odluka u okviru istog suda u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja, ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje, ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost - vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1745/14 od 7. marta 2017. godine). Shodno naprijed navedenom, Ustavni sud smatra da postojanjem dvije različite odluke Suda BiH nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda, odnosno da apelant u konkretnom slučaju nije predočio dokaze da je stvorena kontinuirana nesigurnost, te na taj način povrijeđen princip pravne sigurnosti. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić