Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1849/22 (N.N.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Apelacija preuranjena
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1849/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-1849/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela N. N., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. h) i l), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela N.N.

protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 041256 22 Kv od 18. marta 2022. godine, u odnosu na navode o kršenju prava da se ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i prava na slobodu kretanja iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela N.N.

protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 041256 22 Kv od 18. marta 2022. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava iz čl. 7. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te prava iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava, zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. N. N. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Republike Ukrajine, koju zastupa Violeta Popović advokat iz Banjaluke, podnijela je 23. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 041256 22 Kv od 18. marta 2022. godine.

2. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 041256 21 Ko od 25. avgusta 2021. godine prema apelantkinji je određen pritvor iz razloga propisanih članom 132. stav (1) tačka a) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) koji po tom rješenju može trajati najduže dvije godine računajući od dana lišenja slobode ili do nove odluke tog suda, te je određeno da će se apelantkinja nakon lišenja slobode sprovesti u Sud BiH.

3. Odlučujući o žalbi branioca apelantkinje izjavljenoj protiv rješenja Suda BiH od 25. avgusta 2021. godine, taj sud je Rješenjem broj S1 2 K 041256 22 Kv od 18. marta 2022. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da da je pred tim sudom, po potvrđenoj optužnici Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) od 23. jula 2021. godine, u toku krivični postupak protiv apelantkinje zbog krivičnih djela Međunarodno navođenje na prostituciju iz člana 187. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BIH) i Međunarodna trgovina ljudima iz člana 186. KZ BiH, te da je apelantkinji rješenjem Suda BiH od 25. avgusta 2021. godine određen pritvor iz razloga propisanih članom 132. stav (1) tačka a) KZP BiH. Sud BiH je najprije ukazao da se, u skladu da odredbama čl. 322. i 306. ZKP BiH, neće upuštati u obrazlaganje osnovane sumnje, s obzirom da branilac apelantkinje istu nije osporila u izjavljenoj žalbi. Međutim, razmatrajući žalbene prigovore kojima se osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav (1) tačka a) ZKP BiH (kojim je propisano da, ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva), Sud BiH je naveo da iste nalazi neosnovanim, te da je prvostepeno rješenje zasnovano na jasnim i valjanim razlozima. Naime, Sud BiH je naveo da je kod procjene ispunjenosti posebnog pritvorskog razloga iz navedenih odredbi ZKP BIH sudija za prethodno saslušanje cijenio niz okolnosti koje upućuju na zaključak da je apelantkinja nedostupna pravosudnim organima BiH, odnosno da nema namjeru da se pojavi pred Sudom BiH. Sud BiH je naveo da je, dakle, pravilno cijenjeno da apelantkinja posjeduje isključivo državljanstvo Republike Ukrajine, da je nakon potvrđivanja optužnice i održavanja ročišta za produženje pritvora apelantkinja 1. avgusta 2021. godine napustila teritoriju BiH, znajući pri tome da je protiv nje podignuta optužnica za teška krivična djela, te da je otputovala u Ukrajinu sa kojom BiH nema potpisan bilateralni ugovor kojim se uređuje pitanje izručenja vlastitih građana. Nadalje, da je, osim toga, prvostepeni sud pravilno cijenio činjenicu da apelantkinja nema trajne veze sa BiH i da često ostvaruje međunarodne kontakte nakon čega odlazi u inostranstvo, što potvrđuje i dokumentacija dostavljena uz optužnicu Tužilaštva BiH. Dakle, Sud BiH je istakao da je, dovodeći navedeno u vezu sa karakterom, težinom inkriminacija i visinom zaprijećene kazne, očigledno da apelantkinja izbjegava krivično gonjenje, odnosno da se apelantkinja nalazi u bjekstvu. Konačno, Sud BiH je naveo da je, shodno odredbama člana 123. stav (2) i člana 131. stav (1) ZKP BIH, kao i shodno članu 5. stav (3) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), razmotrio mogućnost određivanja mjere zabrane prema apelantkinji, te je u vezi s tim zaključio da primjenom blažih mjera procesne prinude objektivno nije moguće osigurati prisustvo apelantkinje, s obzirom da okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na zaključak da apelantkinja „izbjegava predmetni krivični postupak“.

Apelacioni navodi

4. Apelantkinja smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo da ne bude podvrgnuta mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te prava iz čl. 7. i 13. Evropske konvencije (kažnjavanje samo na osnovu zakona i pravo na djelotvoran prani lijek), prava iz člana 2. stav (2) Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju (sloboda kretanja), prava iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju (pravo na žalbu u krivičnim stvarima) i prava iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju (opšta zabrana diskriminacije). Naime, apelantkinja ističe da „nije primila niti jedan poziv na svoju adresu“, da je „otputovala bolesna u pratnji majke u Ukrajinu“, te da, budući da u Ukrajini bjesni rat, ona ima status izbjeglog lica i nalazi se „negdje na teritoriji Mađarske“. Takođe navodi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer „ključni dokument“ nije preveden na ruski jezik, „niti joj je dostavljen na jeziku za koji se izjasnila da ga govori, a to je ruski jezik“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. h) i l) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tač. h) i l) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

l) apelacija je preuranjena;

Dopustivost u odnosu na prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i prava iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju

6. U konkretnom slučaju, apelantkinja je lice kojem je na osnovu rješenja Suda BIH određen pritvor, a njena žalba izjavljena protiv tog rješenja odbijena kao neosnovana, zbog čega apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na slobodu ličnosti, pravo da ne bude podvrgnuta mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni i pravo na slobodu kretanja.

7. U odnosu na navode apelantkinje o povredi prava na slobodu ličnosti, Ustavni sud najprije zapaža da, kako to nesporno proizlazi iz predmetne apelacije i osporenih rješenja, apelantkinja nije lišena slobode i ne nalazi se u pritvoru (naprotiv, Sud BiH u osporenom rješenju navodi da se apelantkinja „nalazi u bjekstvu“). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u prvostepenom rješenju Suda BiH navedeno da pritvor apelantkinji može trajati najduže dvije godine računajući „od dana lišenja slobode“. Prema tome, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju, kako to proizlazi iz osporenih rješenja, apelantkinja nije „pod prinudom zadržana na određenom mjestu“, već da samo postoji formalni akt na osnovu kojeg bi apelantkinja mogla biti lišena slobode, dakle, koji ukazuje da takva mogućnost postoji (vidi Odluka o dopustivosti AP-2989/16 od 15. septembra 2016. godine, tač. 10. i 11., dostupna na www.ustavnisud.ba). Iz navedenog proizlazi da je, u odnosu na apelantkinjine navode koji se tiču povrede prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, predmetna apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3942/21 od 12. januara 2022. godine).

8. Nadalje, u odnosu na navode apelantkinje o povredi prava da ne bude podvrgnuta mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, Ustavni sud najprije ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi naveo da član 3. Evropske konvencije štiti neke od osnovnih vrijednosti demokratskog društva. To je jedno od „apsolutnih prava“ Evropske konvencije, od čijeg poštovanja države nikada ne mogu odstupati, čak ni u periodu rata. Međutim, Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja, osim paušalnog navođenja da joj je povrijeđeno pravo iz člana II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije kojim je ustanovljena zabrana mučenja i nečovječnog i ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja, apelacioni navodi ni na koji način ne mogu dovesti u vezu sa povredom navedenog prava, naročito u odnosu na predmetni postupak u kojem je apelantkinji određen pritvor, pri čemu apelantkinja nije lišena slobode (ne nalazi se u BiH), pa su stoga njeni navodi o povredi navedenog prava takođe ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Konačno, u odnosu na navode apelantkinje o povredi prava na slobodu kretanja, Ustavni sud podsjeća da je članom 2. stav (2) Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju (na koji se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji) propisano da je svako slobodan da napusti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu. Dakle, Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja (u kojima je apelantkinja napustila BiH i nalazi se van granica BiH), navodi apelantkinje o povredi prava iz člana 2. stav (2) Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju ni na koji način ne mogu dovesti u vezi sa povredom ovog prava, te su stoga i ovi navodi ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Dopustivost u odnosu na ostala prava

10. Ustavni sud podsjeća da se apelacija može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su rješenja Suda BiH od 18. marta 2022. godine i 25. avgusta 2021. godine, kojima je apelantkinji (koja je nedostupna organima u BiH i koja ima isključivo državljanstvo Republike Ukrajine) određen pritvor.

11. Ustavni sud podsjeća da se na pitanje ima li apelantkinja, odnosno da li će imati, pravičan postupak pred sudom ne može dati odgovor dok je postupak u toku. Shodno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje poštivanja principa pravičnog postupka treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. Imajući u vidu složenost i višestepenost krivičnog postupka, eventualni propusti i nedostaci, koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza tog postupka. Dakle, generalno gledajući, nije moguće utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146., stav 68., Ustavni sud, Odluka broj U-63/01 od 26. juna 2003. godine, tačka 18., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 38/03 i Odluka o dopustivosti broj AP-3942/21 od 12. januara 2022. godine).

12. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da osporena rješenja ne predstavljaju odluke koje su rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelantkinje, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv nje, već su osporene odluke proceduralne odluke donesene u jednoj fazi postupka, te su navodi koji se tiču povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije preuranjeni (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 785/08 od 31. januara 2009. godine, tač. 28-29 dostupna na www.ustavnisud.ba), kao i navodi u odnosu na povredu ostalih prava na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tač. h) i l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1849/22 (N.N.) | Sudska praksa | Aktio