Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4148/20 (J. R.)
Odluka donesena 22. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Mjenica
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Izvršenje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4148/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-4148/20, rješavajući apelaciju Jove Radića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jove Radića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 I 021775 20 Rev od 20. augusta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jovo Radić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Tatjana Gajić advokat iz Tuzle, podnio je 17. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 I 021775 20 Rev od 20. augusta 2020. godine.
2. Tužilac je u svojstvu tražioca izvršenja („Bisprom“ d.o.o. Prnjavor; u daljnjem tekstu: tužilac) 17. marta 2014. godine podnio Osnovnom sudu u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) prijedlog za izvršenje protiv apelanta, kao izvršenika, na osnovu vjerodostojne isprave - mjenice (u daljnjem tekstu: sporna mjenica), radi naplate novčanog potraživanja, u iznosu od 51.000,00 KM. Osnovni sud je dozvolio predloženo izvršenje Rješenjem o izvršenju broj 83 0 I 021775 14 I od 21. maja 2014. godine, protiv kojeg je apelant uložio prigovor. Rješenjem Osnovnog suda od 26. novembra 2014. godine odlučeno je da se prijedlog za izvršenje od 17. marta 2014. godine smatra tužbom, odgođeno je izvršenje po navedenom rješenju o izvršenju, te je konstatovano da će se izvršenje nastaviti na prijedlog tražioca izvršenja, nakon pravosnažnosti odluke parničnog suda.
3. Presudom Osnovnog suda broj 83 0 I 021775 18 P 2 od 22. oktobra 2018. godine obavezan je apelant da tužiocu na ime isplate mjenice plati iznos od 51.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
4. Osnovni sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza utvrdio da su tužilac i preduzeće MB Anđelika, čiji je zakonski zastupnik apelant 3. decembra 2010. godine zaključili nagodbu - sporazum o izmirenju duga u iznosu od 36.657,89 KM sa kamatom, te da je apelant bio u obavezi da izmiri svoje obaveze prema tužiocu do 31. decembra 2011. godine. Nadalje, Osnovni sud je kao nesporno utvrdio da je navedenim sporazumom apelant ovlastio tužioca da u slučaju neblagovremenog izvršavanja obaveza može koristiti bjanko mjenicu za naplatu dospjelih a neizmirenih potraživanja kao i za naplatu dospjelih a neizmirenih zakonskih zateznih kamata. Među strankama je nesporno da je bjanko mjenica izdata i potpisana 5. marta 2014. godine od strane apelanta kao trasanta, da je 5. mart 2014. godine dan dospijeća plaćanja, da je mjenica po naredbi od strane tužioca popunjena na iznos od 51.000,00 KM a u skladu sa prethodnim ovlaštenjem apelanta. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je protest mjenice podnijet Općinskom sudu u Kalesiji putem pošte 5. marta 2014. godine, da je protest donio Općinski sud u Kalesiji 10. marta 2014. godine, a da je prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave podnesen 17. marta 2014. godine. Osnovni sud je iznos potraživanja koje tužilac potražuje od apelanta utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke.
5. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je primjenom odredba čl. 3, 48. i
111. Zakona o mjenici (u daljnjem tekstu: ZM) zaključio da je u konkretnom slučaju u pitanju sopstvena mjenica i da se radi o potraživanju tužioca koje se prema apelantu zasniva na osnovu sopstvene mjenice. S tim u vezi, Osnovni sud je pojasnio da sopstvena mjenica sadrži: oznaku da je mjenica, uneseno u sam slog isprave na jeziku na kome je ona sastavljena, bezuslovno obećanje da će se određeni iznos novca platiti (51.000,00 KM predmetnoj mjenici, slovima i brojevima), označenje dospjelosti (5. marta 2014. godine u predmetnoj mjenici), mjesto gdje se plaćanje treba izvršiti (Prnjavor u predmetnoj mjenici), ime onoga kome se ili po čijoj naredbi mora platiti (tužilac u konkretnoj mjenici) kao i potpis onoga koji izdaje mjenicu (apelant u konkretnoj mjenici). Imajući u vidu naprijed navedeno, Osnovni sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o sopstvenoj mjenici iz člana 111. ZM jer su ispunjena sva zakonska obilježja. Pri tome, Osnovni sud je naglasio da u skladu sa članom 114. stav 1. ZM izdavalac mjenice odgovara onako kako odgovara akceptant trasirane mjenice odnosno akceptant trasirane mjenice kao i lice koje je prihvatilo i potpisalo obavezu isplate mjenice, odgovaraju bezuslovno.
6. Osnovni sud je također ocijenio da nije osnovan prigovor apelanta da protest mjenice nije podnesen blagovremeno iz razloga što je članom 54. ZM, određeno da se protekom rokova za podizanje protesta zbog neakceptiranja ili neisplate, imalac mjenice u tom slučaju gubi svoja prava protiv indosanata, protiv trasanata, i protiv ostalih obveznika izuzev akceptanta. Dakle, proizilazi da bez obzira na protek bilo kakvih rokova akceptant se ne može osloboditi odgovornosti, pa kako je apelant u konkretnoj pravnoj stvari akceptant to se ne može ni osloboditi svoje obaveze. Pored toga, Osnovni sud je ocijenio da tužilac nije prekoračio ni rokove propisane članom 45. ZM, nego je u tim rokovima podnio mjenicu na protest o čemu je sud izdao protestnu ispravu, dok apelant u postupku protesta nije izjavio bilo kakav protestni prigovor neblagovremenosti iako je u tom postupku mogao da ga istakne.
7. Odlučujući o apelantovoj žalbi Okružni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio Presudu broj 83 0 I 021775 19 Gži 2 od 17. aprila 2019. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Okružni sud je prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda kao i zaključke tog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva, pri čemu nije utvrdio da je bilo proizvoljnosti u primjeni prava (detaljnije o tome na stranama od 2 i 3). Okružni sud je, između ostalog, naveo da osporena mjenica sadrži sve elemente iz tački od 1. do 7. člana 111. ZM koji propisuje sadržaj sopstvene mjenice, iz čega proizilazi da mjenica ispunjava uslove koje ZM zahtijeva za sopstvenu mjenicu. Pri tome, Osnovni sud je istaknuo da se za sopstvenu mjenicu, prema navedenoj zakonskoj odredbi, ne zahtijeva potpis trasata jer se ne radi o trasiranoj mjenici a u skladu sa tim ni prihvat plaćanja upisivanjem „prihvaćeno“. Okružni sud je pojasnio da bi navedeni elementi bili obavezni kod trasirane mjenice kada plaćanje po mjenici prihvata drugo lice (trasat) koje nije izdavalac mjenice, dok je kod sopstvene mjenice izdavalac lice koje se istovremeno obavezuje i platiti mjenični iznos, te je stoga apelant potpisivanjem mjenice navedenog sadržaja istovremeno i glavni dužnik.
8. Odlučujući o reviziji apelanta Vrhovni sud je Presudom broj 83 0 I 021775 20 Rev od 20. augusta 2020. godine reviziju odbio.
9. Vrhovni sud je naveo da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita i revizionim navodima nije dovedena u ozbiljnu sumnju. Vrhovni sud je istaknuo da apelant revizionim navodima prigovara pravilnosti zaključka nižestepenih sudova - da se u konkretnom slučaju radi o sopstvenoj mjenici, uz tvrdnju da predmetna mjenica nema sve elemente iz odredbe člana 111. ZM, kao i da se ne može smatrati trasiranom mjenicom, jer nije trasirana odnosno vučena na trasata, iz kojih razloga smatra da se ne radi o valjanoj mjenici i da mu se ne može nametnuti isplata mjenične svote. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je predmetna mjenica izdata na propisanom mjeničnom blanketu trasirane mjenice. U tom smislu, Vrhovni sud je dalje pojasnio da je opštepoznato da ne postoje odštampani blanketi zvaničnog izdanja za sopstvenu mjenicu, kao što su uvijek postojali blanketi trasirane mjenice. Iako valjanost sopstvene mjenice nije uslovljena njezinim izdavanjem na propisanom mjeničnom blanketu (istu je dovoljno napisati na običnom komadu papira kao pismo), u dugogodišnjoj poslovnoj praksi je prihvaćeno kao uobičajeno da se blanketi koji važe za trasirane mjenice upotrebljavaju i za vlastite mjenice, uz poželjno prepravljanje istoga. Naime, preporučuje se (radi izbjegavanja svake sumnje) da se postojeći tekst precrtava, a iznad njega upisuju druge riječi da bi se dobio slog koji sadrži bitne elemente sopstvene mjenice. Poželjno je da se na obrascu trasirane mjenice umjesto naloga „platiti za ovu“ upiše „plaćamo za ovu“, te da se riječ „trasant“ precrta upisujući riječ „izdavalac“. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju, mjenični blanket nije prepravljen na opisani način, što bi bilo poželjno. Međutim, kako nije sporno da je apelantov potpis na mjestu trasanta, te kako mjenica nije trasirana odnosno vučena na treće lice, a niti je vučena na apelanta (pa se ne može raditi o trasiranoj mjenici), kako je ista popunjena u skladu sa datim ovlaštenjem, te kako je u pravnom i poslovnom prometu prihvaćeno da takva mjenica i bez prepravljanja ima sve elemente sopstvene mjenice (član 111. ZM) i uobičajeno je korištenje takve mjenice, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da se radi o sopstvenoj mjenici, koja je valjano uporište za nametanje mjenične obaveze apelantu (odredba člana 48. u vezi sa članom 114. ZM).
Apelacioni navodi
10. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
11. Smatra da je tužilac propuštanjem da pravilno popuni mjenicu i da je na dan dospijeća podnese na naplatu, shodno odredbama člana 54. stav 3. ZM, izgubio svoja prava na osnovu mjenice. Naime, ističe da je spornu mjenicu potpisao samo kao trasant, a imalac mjenice propustio da popuni mjenicu i podacima propisanim odredbom člana 3. stav 1. tačka 3. ZM, te je izgubio svoja prava protiv apelanta kao trasanta po osnovu sporne mjenice. Nadalje, apelant smatra da je pogrešan zaključak suda da je predmetna mjenica podnijeta na protest u rokovima iz člana 45. ZM. Nadalje, apelant ističe da sporna mjenica nije sopstvena mjenica iz člana 111. ZM, kao i da u konkretnom slučaju nije primjenjiva odredba člana 54. ZM, jer spornu mjenicu niko nije akceptirao, niti je ona sopstvena mjenica da bi njen izdavalac bio i akceptant po samom Zakonu. Apelant u suštini smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Relevantni propisi
12. Zakon o menici (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 32/01). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 48.
Svi oni koji su menicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali odgovaraju solidarno imaocu menice.
Imalac menice ima pravo da postupi protiv svih tih lica bilo pojedinačno, bilo protiv više njih, bilo protiv svih zajedno; pri tome nije dužan da se drži reda kojim su se oni obavezali.
Isto pravo pripada svakom potpisniku koji ju je iskupio.
Postavljanje zahteva protiv jednog od obveznika ne sprečava da se postupi protiv ostalih, iako bi oni dolazili iza onog protiv koga je prvo postupljeno.
Član 54.
Sa protekom rokova:
- za podnošenje menica po viđenju ili na određeno vreme po viđenju,
- za podizanje protesta zbog neakceptiranja ili zbog neisplate,
- za podnošenje na isplatu menice koja sadrži odredbu “bez troškova” imalac menice gubi svoja prava protiv indosanta, protiv trasanta i protiv ostalih obveznika izuzev akceptanta.
Ako se menica ne podnese na akceptiranje u roku koji je trasant odredio, imalac menice gubi pravo na regres i zbog neisplate i zbog neakceptiranja, osim ako iz sadržaja odredbe ne proizilazi da se trasant samo hteo osloboditi odgovornosti za akceptiranje.
Ako je rok za podnošenje određen u nekom indosamentu, onda se time može koristiti samo indosant koji je indosament napisao.
Član 111.
Sopstvena menica sadrži:
1. oznaku da je menica, uneseno u sam slog isprave na jeziku na kome je ona sastavljena, 2. bezuslovno obećanje da će se određeni iznos novca platiti, 3. označenje dospelosti, 4. mesto gde se plaćanje treba izvršiti, 5. ime onoga kome se ili po čijoj se naredbi mora platiti, 6. oznaku dana i mesta gde je sopstvena menica izdata, 7. potpis onoga koji menicu izdaje (izdavalac).
Član 114. stav 1.
1. Izdavalac sopstvene menice odgovara onako kako odgovara akceptant trasirane menice.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
16. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je u predmetnom postupku, okončanom presudom Vrhovnog suda, između ostaloga, usvojen tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se apelant obaveže da tužiocu izmiri dug u određenom novčanom iznosu. Ustavni sud dalje zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje pozivajući se na relevantne odredbe ZM, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da predmetna mjenica predstavlja sopstvenu mjenicu, jer sadrži sve elemente propisane odredbom člana 111. ZM, zbog čega je apelant obavezan da tužiocu isplati mjenični dug u skladu sa odredbom člana 48. ZM. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je tužilac protest zbog neisplate mjenice podnio blagovremeno. Također, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja prigovore koje je isticao u žalbi i reviziji, a na koje su detaljno odgovorili Okružni sud i Vrhovni sud u obrazloženjima osporenih odluka, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić