Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-766/22 (S. D.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-766/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-766/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Slobodan Dubravac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Slobodan Dubravac protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 025438 20 Uvp od 15. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slobodan Dubravac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Radmila Plavšić advokat iz Banjaluke, podnio je 28. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 025438 20 Uvp od 15. decembra 2021. godine.
2. Rješenjem Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Grada Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) od 1. avgusta 2019. godine je odbijen zahtjev apelanta za stambeno zbrinjavanje dodjelom nepovratnih novčanih sredstava.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja prvostepenog organa, Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) je rješenjem od 18. septembra 2019. godine predmetnu žalbu odbio.
4. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 025438 19 U od 24. septembra 2020. godine je odbijena tužba apelanta podnijeta protiv rješenja tuženog od 18. septembra 2019. godine.
5. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Okružnog suda od 24. septembra 2020. godine, Vrhovni sud je presudom od 15. decembra 2021. godine predmetni zahtjev odbio.
6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je postupajući po zahtjevu apelanta od 8. maja 2019. godine za stambeno zbrinjavanje dodjelom nepovratnih novčanih sredstava, prvostepeni organ odbio taj zahtjev sa obrazloženjem da apelant ne ispunjava uslove iz člana 6. (kojim je propisano da se nepovratna novčana sredstva mogu dodijeliti u iznosu do 8.000,00 KM za dogradnju, popravku i sanaciju stambene jedinice u vlasništvu podnosioca zahtjeva) i člana 11. stav (2) (kojim je propisano da lice koje je naplatilo ratnu štetu u iznosu manjem od 30.000,00 KM, može ostvariti pravo na stambeno zbrinjavanje dodjelom stambene jedinice, a dodjelom nepovratnih novčanih sredstava samo u visini razlike između iznosa naplaćena ratne štete i 8.000,00 KM) Uredbe o stambenom zbrinjavanju porodica poginulih boraca i ratnih vojnih invalida Odbrambeno-oslobodilačkog rata Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Uredba), jer je naplatio ratnu štetu u ukupnom iznosu od 12.000,00 KM. U vezi s tim je Vrhovni sud ukazao da je tačno da je Odlukom Ustavnog suda Republike Srpske broj U-68/19 od 20. maja 2020. godine član 11. stav (1) tačka 8) i stav (2) Uredbe u dijelu koji se odnosi na dodjelu nepovratnih novčanih sredstava samo u visini razlike između iznosa naplaćene ratne nematerijalne štete i 8.000,00 KM nisu u saglasnosti sa Ustavom RS niti sa Zakonom o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca Odbrambeno-oslobodilačkog rata Republike Srpske, te da je shodno tome taj osnov za odbijanje zahtjeva otpao. Naime, članom 68. stav (1) Zakona o Ustavnom sudu RS je propisano da se zakoni, drugi propisi i opšti akti koji na osnovu odluke Ustavnog suda prestaju da važe, ne mogu primjenjivati na odnose koji su nastali prije dana objavljivanja odluke suda, ako do tog dana nisu pravosnažno riješeni, što je u konkretnom slučaju riječ. S druge strane, Vrhovni sud je ukazao da je tuženi u osporenom aktu primjenom člana 225. stav (2) Zakona o upravnom postupku kojim je propisano da će drugostepeni organ odbiti žalbu i kad nađe da je u prvostepenom postupku bilo nedostataka, a da oni nisu mogli uticati na rješenje stvari, odbio žalbu apelanta. Također, da se tuženi pozvao i na to da je članom 11. stav (1) tačka 7) Uredbe propisano da se smatra da je stambeno zbrinuto lice iz člana 7. Uredbe, ako je vlasnik nekretnine, preduzeća ili radnje koja ima vrijednost veću od 30.000,00 KM. U vezi sa navedenim je Vrhovni sud ukazao da je kod činjenice da je apelant priložio uvjerenje Poreske uprave od 23. jula 2019. godine prema kojem je u Fiskalnom sistemu nekretnina prijavio dvije nekretnine u vrijednosti od 42.559,30 KM (Čelinac), odnosno 45.148,45 KM (Banjaluka), to je pravilno osporenim aktom odbijena njegova žalba na prvostepeno rješenje. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da shodno odredbi člana 29. stav (1) Zakona u upravnim sporovima sud rješava spor po pravilu na podlozi činjenica utvrđenih u upravnom postupku, kao i na odredbu člana 19. stav (1) istog zakona kojom je propisano da se u tužbi ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako neusmnjivo ukazuju da je činjenično stanje očigledno drugačije od onog koje je utvrđeno u upravnom postupku i pod uslovom da tužilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti odnosno predložiti do završetka upravnog postupka. Dakle, da je bez uticaja pozivanje apelanta na uvjerenje Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: RUGIP), Područna jedinica Čelinac od 30. septembra 2020. godine, koji je priložio uz predmetni zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, prema kojem je bio upisan u evidencijama nekretnina te područne jedinice samo kao u posjednik u periodu od 5. marta 2009. do 2. oktobra 2012. godine, i da u periodu prije i poslije toga nije bio upisan kao posjednik odnosno vlasnik u evidencijama o nekretninama koje se vode kod te područne jedinice.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da su nadležni organi i redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje kada su utvrdili da je vlasnik nekretnine u Čelincu, te u vezi s tim ističe da je tačno da je vlasnik objekta u Banjaluci, ali da je to bio uslov kako bi mogao uopšte podnijeti predmetni zahtjev. Također navodi da su redovni sudovi trebali dopustiti izvođenje uvjerenja RUGIP-a od 30. septembra 2020. godine, jer je taj dokaz važan za ostvarivanje njegovih prava. Konačno, apelant smatra da u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe pozitivno-pravnih propisa, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić