Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1242/22 (A.P.)

Odluka donesena 22. 06. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Upravni spor
  • Propisano zakonom
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Povjeravanje djeteta
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Dijete
  • Miješanje u porodični život
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1242/22

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1242/22, rješavajući apelaciju A. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija A. P. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 030530 21 U od 16.

marta 2022. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. A. P. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Slobodan Stajić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 7. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem testu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 030530 21 U od 16. marta 2022. godine, Rješenja Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite RS (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 11/05-544-21/21 od 15. novembra 2021. godine i Rješenja JU Centar za socijalni rad Banjaluka (u daljnjem tekstu: CSR Banjaluka) broj 02-UP/I- 60255-11/21 SS od 9. augusta 2021. godine. Apelantica je 12. maja 2022. godine dopunila apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Ministarstva, CSR Banjaluka i D. M. (u daljnjem tekstu: otac djeteta ili apelanticin bivši vanbračni suprug) zatraženo je 19. aprila 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud, Ministarstvo, CSR Banjaluka i otac djeteta su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 21. do 28. aprila 2022. godine.

4. Apelantici su 10. maja 2022. godine, u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključkom Ustavnog suda broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori Okružnog suda, Ministarstva, CSR Banjaluka i oca djeteta na eventualno izjašnjenje.

5. Apelantica u ostavljenom roku od osam dana nije dostavila izjašnjenje na dostavljene odgovore.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelanticin bivši vanbračni suprug je CSR Banjaluka 6. septembra 2019. godine podnio zahtjev za povjeravanje mldb. djeteta (S. B. M., u daljnjem tekstu: mldb. dijete) jednom od roditelja, nakon prekida vanbračne zajednice između roditelja (oca djeteta i apelantice). U predmetnom postupku CSR Banjaluka je donosio rješenja (29. novembra 2019. godine i 10. decembra 2020. godine) koja su u žalbenom postupku rješenjima Ministarstva (od 17. februara 2020. godine i 9. marta 2021. godine) poništena i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.

8. CSR Banjaluka je, odlučujući u ponovnom postupku, donio Rješenje broj 02-UP/I-60255- 11/21 SS od 9. augusta 2021. godine kojim je mldb. dijete povjerio na zaštitu i vaspitanje ocu.

9. U toku postupka je utvrđeno da je postignut sporazum između apelantice i oca djeteta o načinu održavanja ličnog kontakta apelantice i mldb. djeteta (svake srijede i vikenda). Također, utvrđeno je da je mldb. dijete (rođeno 28. februara 2012. godine) rođeno u vanbračnoj zajednici roditelja (apelantice i oca djeteta) koja je do prekida trajala oko devet godina, kao i da je mldb. dijete zbog neadekvatnog staranja oduzeto od apelantice i smješteno u hraniteljsku porodicu za vrijeme izdržavanja zatvorske kazne oca djeteta u periodu od 23. maja do 23. augusta 2014. godine. Dalje, u toku vanbračne zajednice apelantica i otac djeteta su stekli još dvoje djece (A. B. rođen 17. marta 2015. godine i M. B. rođena 23. maja 2017. godine), za koju djecu je otac djeteta pokrenuo postupak utvrđivanja očinstva (koji još nije okončan) s obzirom na to da je apelantica tvrdila da on nije biološki otac djece. Također, utvrđeno je da je apelantica u decembru 2018. godine napustila bivšeg vanbračnog supruga i zasnovala novu vanbračnu zajednicu sa D. P. (sa kojim je 31. augusta 2019. godine zasnovala bračnu zajednicu) u kojoj su 2019. godine dobili kćerku A. P., dok je otac djeteta vodio brigu i staranje nad djecom koju apelantica nije viđala po nekoliko mjeseci jer je sa novim partnerom (D. P.) odlazila u inostranstvo. Početkom septembra 2019. godine apelantica je djecu A. B. i M. B. uzela od bivšeg vanbračnog supruga, ispisala ih iz vrtića i zabranila kontakt djeci sa ocem i polubratom (mldb. djetetom) koji je nastavio da živi kod oca. Tokom postupka otac djeteta je obavijestilo organ starateljstva da je mldb. dijete fizički napao očuh D. P., nakon čega je obavljen razgovor sa mldb. djetetom i njegovim roditeljima, saslušana je J. Z. (koja je povremeno čuvala apelanticinu djecu) i izvršena kućna posjeta apelantici, dok je organ starateljstva 31. marta 2020. godine po službenoj dužnosti pokrenuo postupak zanemarivanja mldb. djece od apelantice i njenog supruga D. P. (u toku je krivični postupak protiv apelantice i D. P.). Pored navedenog, utvrđeno je da se protiv oca djeteta, koji je ranije bio osuđivan, ne vodi nijedan krivični postupak. Iz razgovora sa mldb. djetetom je utvrđeno da je po naredbi očuha (D. P.) za vrijeme kontakta kod majke ispisao rečenice neprimjerenog sadržaja (koje degradiraju ulogu oca u životu djeteta), dok se mldb. dijete izjasnilo da želi živjeti kod oca zajedno sa A. B. i M. B. Također, na osnovu nalaza i mišljenja psihologa (od 21. jula 2020. godine) konstatovano je da je otac djeteta osoba adekvatnih intelektualnih kapaciteta, otvorena i topla osoba, blage naravi koja na planu ličnosti nema ispoljavanja psihopatoloških fenomena, dok je za apelanticu konstatovano da je hladna i zatvorena osoba, introvertni tip ličnosti, te da nema ispoljavanja psihopatoloških fenomena. Pored navedenog, CSR Banjaluka je u ponovnom postupku ponovio kućne posjete roditeljima i izvršio opservaciju odnosa mldb. djeteta sa ocem i majkom (apelanticom), pri čemu je utvrdio da je mldb. dijete skladnog psihofizičkog razvoja, orijentisan u vremenu i prostoru, te da je intelektualno i socioemocionalno u skladu sa svojim kalendarskim uzrastom.

10. CSR Banjaluka je u obrazloženju rješenja ukazao na sadržaj odredbi čl. 79. i 90. PZ-a (kojima je regulisano roditeljsko pravo i način povjeravanja djece na zaštitu i vaspitanje), te je nakon provedenog posebnog ispitnog postupka i ocjene svih činjenica i dokaza zaključio da otac djeteta vrši roditeljsku ulogu na adekvatan način, da o mldb. djetetu samostalno brine nakon faktičkog prekida vanbračne zajednice, da nije ponovo osuđivan, niti se protiv njega vodi neki krivični postupak. Dalje, navedeno je da su socioekonomski i stambeni uslovi u kojima mldb. dijete živi zadovoljavajući, otac djeteta ima adekvatne roditeljske kapacitete i načine provođenja brige za mldb. dijete koje se izjasnilo da želi nastaviti živjeti kod oca. Također, mldb. dijete oca doživljava kao sigurnu i stabilnu figuru, oslonac i podršku, njihov život je struktuiran i djetetu daje doživljaj predvidljivosti i konzistentnosti, te postoje definisana pravila, očekivanja, struktura i granice, što je neophodno za pravilan razvoj mldb. djeteta. S druge strane, tokom svih postupaka koji su vođeni pred CSR Banjaluka, apelantica svojim ponašanjem nije dokazala da trenutno mldb. djetetu može pružiti adekvatniju zaštitu u odnosu na oca, odnosno svojim postupcima i ponašanjem nije iskazala stvarnu želju da preuzme brigu o mldb. djetetu, niti je dokazala da posjeduje adekvatne roditeljske kapacitete. Dakle, iako je neupitno da roditelji imaju zadovoljavajuće uslove za život i egzistenciju, da izražavaju želju da se dalje brinu o mldb. djetetu, sa aspekta zadovoljenja emocionalnih potreba mldb. djeteta, vaspitnog i obrazovnog pristupa, stepena privrženosti, te mogućnosti da dijete ispolji svoju autentičnost, CSR Banjaluka je zaključio da je u najboljem interesu mldb. djeteta da i dalje nastavi živjeti kod oca, kao i da se povjeri na brigu, zaštitu i vaspitanje ocu. CSR Banjaluka je istakao da će, na osnovu daljnjeg praćenja ponašanja roditelja, preduzimati sve neophodne mjere kako bi zaštitio najbolji interes mldb. djece, pri čemu apelantica ima pravo i obavezu da kontinuirano i na adekvatan način brine i učestvuje u životu mldb. djeteta sa kojim će redovno održavati kontakt, te da omogući redovan kontakt mldb. djeteta sa polubratom i polusestrama uz redovno doprinošenje izdržavanju djeteta.

11. Rješenjem Ministarstva broj 11/05-544-21/21 od 15. novembra 2021. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba koju je izjavila protiv rješenja CSR Banjaluka od 9. augusta 2021. godine.

12. Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice u konkretnom postupku, da je za sve iznesene tvrdnje ponudio jasne dokaze, pri čemu je pravilno primijenio odredbe materijalnog i procesnog prava. Suprotno žalbenim navodima, Ministarstvo je istaklo da apelantica u postupku nije diskriminisana s obzirom na to da je imala ravnopravan status kao stranka kojoj je organ starateljstva omogućio da brani svoja prava i pravne interese, kao i da je procjena roditeljskih kapaciteta vršena na jednak način, dok činjenica da postupak povjeravanja djeteta nije okončan u zakonskom roku ne predstavlja razlog za poništenje prvostepenog rješenja. Dalje, neosnovan je apelanticin navod da je otac djeteta aktuelno pod izvršenjem krivičnopravne sankcije budući da iz spisa predmeta proizlazi suprotno, kao i činjenice da su odnosi apelantice i oca djeteta skladni i da su u međuvremenu dobili još dvoje djece. Također, nalaz psihologa je podudaran sa svim izvedenim dokazima u postupku i svjedoči da je mldb. dijete afektivno vezano za oca u kojem vidi oslonac i sigurnost, dok ovakav emocionalni odnos nema sa majkom koja nije dostavila niti jedan dokaz da je mldb. dijete traumirano dvogodišnjim maltretiranjem i odvojenosti od majke, brata i sestre. Ministarstvo je navelo da incidentna situacija između muža apelantice (D. P.) i mldb. djeteta ne može imati uticaj na drugačiju odluku tog organa, te da nema razloga da sumnja u utvrđenja prvostepenog organa u vezi s odnosom majke prema djeci budući da su ona potkrijepljena brojnim dokazima (službenim zabilješkama sa terena, opservacijama CSR Laktaši, mišljenjima stručnih radnika i sl.). S obzirom na to da je u ponovljenom postupku utvrđeno da mldb. dijete živi sa ocem i bratom po ocu, da u očevom odsustvu nadzor nad djetetom vodi komšinica R. koja ga redovno obilazi i priprema mu obroke, bez uporišta je apelanticina tvrdnja da je najbolji interes djeteta narušen ponašanjem oca. Također je ocijenjen neosnovanim apelanticin prigovor koji se odnosi na saslušanje djeteta bez njenog prisustva iz razloga što organ starateljstva, u skladu s odredbom člana 92. stav 2. PZ-a, može ispitati dijete bez prisustva roditelja, dok je bez uporišta apelanticina tvrdnja da je mldb. dijete primorano da živi bez kontakta sa svojim polubratom i polusestrama s obzirom na to da se u konkretnom postupku odlučivalo o povjeravanju djeteta, a ne o ličnim odnosima djeteta sa srodnicima. Na kraju, Ministarstvo je zaključilo da ne postoje razlozi da se mijenja odluka prvostepenog organa i time narušava postignuti kontinuitet i kvalitet odrastanja mldb. djeteta uz oca, pri čemu je istaknuto da je najbolji interes mldb. djeteta pravilno utvrđen i obrazložen prvostepenom odlukom (koju je u cijelosti kao pravilnu prihvatilo Ministarstvo) i da nema osnova da se u drugostepenom postupku izvodi dokaz vještačenjem. Ministarstvo je istaklo da otac djeteta unazad nekoliko godina vrši adekvatno roditeljsko pravo nad mldb. djetetom, brine se o njemu samostalno, nije ponovo osuđivan, te je svojim odnosom prema djetetu i ozbiljnim shvatanjem prava i dužnosti iz sadržine roditeljskog prava uvjerilo i taj organ da posjeduje kapacitete za odgovorno vršenje roditeljskih dužnosti u korist mldb. djeteta.

13. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 030530 21 U od 16. marta 2022. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva od 15. novembra 2021. godine, dok je odbačena apelanticina tužba podnesena protiv rješenja CSR Banjaluka od 9. augusta 2021. godine. Istom presudom odbijen je zahtjev oca djeteta za naknadu troškova upravnog spora.

14. Okružni sud je u obrazloženju rješenja ponovio činjenično stanje i odlučenje organa uprave, te je istakao da je osporeni akt Ministarstva pravilan i zakonit, pri čemu je ukazao na odredbe čl. 79. stav 1, 85. stav 1, 90. stav 1. i 94. PZ-a (kojima su propisani način vršenja roditeljskog prava i dužnosti, donošenje odluke o povjeravanju djece, te zaštita ličnih i imovinskih prava i interesa djece). Dalje, Okružni sud je naveo da je, suprotno navodima tužbe, prethodnim rješenjima Ministarstva (od 17. februara 2020. godine i 9. marta 2021. godine) jasno ukazano šta treba uraditi u ponovnom postupku (utvrditi odlučujuće činjenice, odnosno dostaviti na izjašnjenje strankama mišljenje stručnog tima). Također, neosnovani su navodi da je Ministarstvo počinilo povredu odredbi čl. 225. stav 2. i 227. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZOUP) iz razloga što u konkretnom postupku nije utvrđeno da otac djeteta nije vršio krivična djela već da nije ponovo osuđivan i da se protiv njega trenutno ne vodi neki drugi krivični postupak. Neosnovani su i navodi da je Ministarstvo izvodilo zaključke mimo zaključaka prvostepenog organa i da se postavilo u ulogu psihologa iz razloga što navedeno ne proizlazi iz obrazloženja osporenog akta u kojem se prilikom izjašnjavanja na navode iz žalbe interpretirao sadržaj nalaza i mišljenja psihologa. Dalje, u vezi s navodima o apelanticinoj diskriminaciji na nacionalnoj osnovi, Okružni sud je ponovio utvrđenje Ministarstva (koje je prihvatio kao pravilno) da su neosnovani ti navodi koje je apelantica isticala i u žalbi protiv prvostepenog rješenja, te je istakao da su oni neosnovani s obzirom na to da je apelantica u konkretnom slučaju jednako tretirana kao i druge stranke i da joj nisu isključivana ili ograničavana nikakva prava.

15. Okružni sud je ocijenio neosnovanim navode da je Ministarstvo u sadržaju osporenog akta iznosilo kontradiktorne navode iz razloga što su u obrazloženju osporenog akta prvenstveno izneseni apelanticini žalbeni razlozi, a zatim činjenična utvrđenja prvostepenog organa, nakon čega je dato izjašnjenje vezano za žalbene razloge uz navođenje konkretnih dokaza na osnovu kojih je zaključeno da su oni neosnovani. Također, suprotno apelanticinim navodima, Okružni sud je prihvatio kao pravilan zaključak organa uprave da utvrđivanje krivične odgovornosti (vezano za incidentnu situaciju – navodni šamar koji je D. P. zadao mldb. djetetu) nije u nadležnosti organa starateljstva, ali da se navedena okolnost mora cijeniti s dužnom pažnjom, zbog čega navedeno ne utiče na pravilnost i zakonitost osporenog akta. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju ne radi o nepravilnim i nezakonitim odlukama organa uprave, Okružni sud je naveo da nema ni povrede odredaba čl. 130, 137, 147. i 148. ZOUP-a i člana 90. PZ-a, kao ni povrede čl. 3. i 102. Zakona o socijalnoj zaštiti RS budući da tužba ne dovodi u vezu osporeni akt s navedenim odredbama Zakona o socijalnoj zaštiti. Također, s obzirom na to da apelantica u tužbi samo paušalno navodi da su povrijeđene odredbe čl. 13. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), Okružni sud je ocijenio da apelantica nije argumentovano dovela u vezu kako i na koji način je došlo do povrede navedenih članova Evropske konvencije, odnosno da se radi o paušalnim navodima koji nisu od uticaja na pravilnost i zakonitost osporenog akta. S obzirom na to da je osporeni akt pravilan i zakonit, Okružni sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi iz člana 11. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) za naknadu nematerijalne štete apelantici. U pogledu novog apelanticinog dokaza (ovjerena izjava J. Z. od 7. decembra 2021. godine), Okružni sud je zaključio da se „ne radi o novom dokazu u smislu odredbe člana 19. ZUS-a s obzirom na to da se radi o izjavi koja nije postojala u vrijeme vođenja upravnog postupka“, već je data nakon okončanja postupka, dok je, u skladu s odredbom člana 29. stav 1. ZUS-a, ocijenio neosnovanim apelanticin prijedlog da sud pribavi određene dokaze (izjašnjenje i mišljenje školskog psihologa i učiteljice mldb. djeteta). Također, Okružni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 25. ZUS-a, odnosno nije prihvatio apelanticin prijedlog da se održi usmena rasprava s obzirom na to da su u konkretnom slučaju u upravnom postupku stvari potpuno i dovoljno razjašnjene, dok je apelanticina tužba u odnosu na prvostepeno rješenje odbačena u skladu sa odredbom člana 7. stav 1. ZUS-a.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

16. Apelantica smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 13. Evropske konvencije, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Obrazlažući povredu navedenih prava, apelantica je u apelaciji, između ostalog, opširno navela tok predmetnog postupka koji je okončan osporenom odlukom, te je ukazala na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, te na pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Apelantica uglavnom ponavlja svoje navode iz žalbe (protiv prvostepenog rješenja) i tužbe i kojom je pokrenula upravni spor, te ističe da su organi uprave u konkretnom postupku postupali neosnovano i pristrasno i da su utvrdili niz neistinitih i pogrešnih činjenica. Apelantica smatra da se bitna povreda materijalnog prava ogleda u činjenici da su odluke organa uprave zasnovane na odredbama člana 90. PZ-a, uz prejudiciranje činjenice da su otac djeteta i apelantica u vanbračnoj zajednici stekli još dvoje djece, iako je postupak utvrđivanja očinstva za tu djecu u toku. Također, apelantica smatra da je zbog ignorisanja njenog zahtjeva da zatraži dostavljanje izjašnjenja učiteljice mldb. djeteta i psihologa škole Okružni sud počinio bitnu povredu procesnog prava. Pored toga, apelantica navodi da je u predmetnom postupku diskriminisana po nacionalnoj i vjerskoj osnovi, koje navode apelantica veže za pohađanje časova pravoslavne vjeronauke, odnosno časova islamske vjeronauke mldb. djeteta. Osim navedenog, apelantica smatra da su organi uprave zanemarili činjenicu da je otac djeteta povratnik u vršenju krivičnih djela, te da dvosmisleno u odlukama ističu da on „nije ponovo osuđivan, niti se protiv njega vodi neki krivični postupak“. Na kraju, apelantica je navela da su odluke u konkretnom postupku donošene u nerazumno dugim rokovima i da se u ponovnim postupcima obraćala organima uprave zahtjevima za donošenje odluka u zakonskim rokovima, kao i da je Okružni sud prihvatio veliki broj netačnih činjenica i drugih procesnih i materijalnopravnih grešaka organa uprave, što je u konačnici rezultiralo time da je mldb. dijete povjereno njenom bivšem vanbračnom suprugu na zaštitu i vaspitanje. Apelantica je zatražila naknadu materijalnih troškova sastavljanja apelacije u iznosu od 1.100,00 KM, kao i naknadu nematerijalne štete u iznosu od 10.000,00 KM.

17. Apelantica je u dopuni apelacije ponovila svoje navode iz apelacije, te je istakla da je dostavila dokaz (informacija o ponašanju i učenju mldb. djeteta od 8. februara 2022. godine) koji je odbio pribaviti Okružni sud u postupku po njenom prijedlogu. Također, apelantica je dostavila i nalaz i mišljenje psihologa za mldb. dijete (od 20. aprila 2022. godine) koji je uradila u privatnoj klinici jer nije bilo slobodnih termina (kako navodi apelantica) u javnoj zdravstvenoj ustanovi (JU „Centar za mentalno zdravlje“ Banjaluka). Apelantica je predložila Ustavnom sudu da izvrši uvid u dostavljene dokaze (posebno nalaz psihologa), iz kojih proizlazi da su neosnovane odluke organa uprave i Okružnog suda kojim su mldb. dijete dodijelili na zaštitu i vaspitanje ocu djeteta, što se u konačnici odrazilo na psihofizičko zdravlje mldb. djeteta.

II.Odgovor na apelaciju

18. Okružni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke, te je istakao da prilikom donošenja osporene odluke nije došlo do povrede prava na koje se apelantica poziva u apelaciji. Okružni sud je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

19. Ministarstvo je u odgovoru navelo da su odluke donesene u konkretnom postupku pravilne i zakonite, kao i da nije došlo do povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku. Ovo iz razloga što su nadležni organi u periodu od nešto više od dvije godine u kontinuitetu preduzimali radnje u svrhu najboljeg interesa mldb. djeteta. Ministarstvo je navelo da u konkretnom slučaju nema povrede apelanticinog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije budući da odluka o povjeravanju mldb. djeteta ne ometa apelanticino pravo da viđa dijete, odnosno ne utiče niti okončava porodični život apelantice sa mldb. djetetom i ne prekida autentičnost njihovih porodičnih veza. Također, Ministarstvo je navelo da su neosnovani apelanticini navodi da je diskriminisana po nacionalnoj i vjerskoj osnovi iz razloga što je apelantica u predmetnom postupku uživala sva prava kao i druge stranke u istoj pravnoj situaciji, te je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. CSR je u odgovoru naveo da su apelanticini navodi neosnovani i da su u predmetnom postupku povjeravanja mldb. djeteta (koji je okončan nakon 32 mjeseca) donesene tri prvostepene odluke, tri drugostepene odluke i presuda Okružnog suda, kao i da su provedene mnogobrojne radnje radi donošenja ispravne odluke u najboljem interesu mldb. djeteta. CSR je istakao da je, suprotno apelanticinim navodima, u radu stručnog tima učestvovao psiholog kao član tima, da je tokom postupka dostavljeno mišljenje škole o uspjehu i ponašanju mldb. djeteta, kao i da je pribavio dokaze da se protiv oca djeteta ne izvršava krivičnopravna sankcija. Također, CSR je istakao da apelantica nije bila diskriminisana tokom postupka, odnosno da je apelantici omogućeno da brani svoja prava u postupku u kojem je imala ravnopravan status stranke, kao i da je procjena roditeljskih kapaciteta oca i majke u konkretnom slučaju vršena na jednak način.

21. Otac djeteta je u odgovoru navelo da su neosnovani apelanticini navodi u kojima prvenstveno navodi da on nije sposoban da adekvatno vrši ulogu roditelja zbog činjenice da je povratnik u vršenju krivičnih djela iz razloga što je prošao period njegove provjere iz presude od 2017. godine, te činjenice da je izrazio kajanje i promijenio svoje ponašanje nakon toga. Otac djeteta je naveo da je mldb. dijete u više navrata izrazilo želju da živi kod njega, što je potvrđeno i nalazom psihologa, te da su organi uprave prilikom odlučivanja o povjeravanju djeteta pravilno cijenili šamar i ponašanje očuha (D. P.) mldb. djeteta. Pored toga, otac djeteta je ukazao na činjenice koje su u predmetnom postupku utvrđene u vezi s apelanticinim ponašanjem, te je istakao da su pravilne odluke nadležnih organa i Okružnog suda o povjeravanju mldb. djeteta njemu na zaštitu i vaspitanje.

V.Relevantni propisi

22. Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08, 63/14 i 56/19 – odluka USRS). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 79. stav 1.

(1)Majka i otac su ravnopravni u vršenju roditeljskog prava i dužnosti.

Član 85.

(1)Roditeljsko pravo vrše roditelji sporazumno.

(2)U slučaju neslaganja roditelja o vršenju roditeljskog prava odlučuje organ starateljstva.

Član 90. stav 1.

(1)Sud, odnosno organ starateljstva koji donosi odluku o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje odlučiće, nakon što ispita sve odlučne činjenice, da li će sva djeca biti kod jednog roditelja, ili će neka biti kod majke, a neka kod oca. Član 92.

(1)Sud, odnosno organ starateljstva koji donosi odluku o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje, uzeće u obzir i želje djeteta ako je ono sposobno da ih izrazi.

(2)Sud, odnosno organ starateljstva može ispitati dijete i bez prisustva roditelja i drugih lica.

Član 94.

Organ starateljstva dužan je da preduzima potrebne mjere radi zaštite ličnih i imovinskih prava i interesa djeteta.

23. Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05 i 63/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 19. stav 1.

U tužbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako nesumnjivo ukazuju da je činjenično stanje očigledno drugačije od onog koje je utvrđeno u upravnom postupku i pod uslovom da tužilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti odnosno predložiti do završetka upravnog postupka.

Član 25.

U upravnim sporovima sud rješava po sudiji pojedincu ili u sjednici vijeća.

Zbog složenosti sporne stvari ili ako nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stvari, sud može riješiti da se održi usmena rasprava. Sud može održati usmenu raspravu i u slučaju kad je neka od stranaka u tužbi, odnosno blagovremenom odgovoru na tužbu predložila da se rasprava održi.

Član 29. stav 1.

Sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 030530 21 U od 16. marta 2022. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 26. marta 2022. godine, a apelacija je podnesena 7. aprila 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelantica smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 13. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

31. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg je proizašla osporena odluka odnosi se na postupak povjeravanje mldb. djeteta na zaštitu i vaspitanje, dakle predmet građanskopravne prirode, te stoga apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. Apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje se, u suštini, svode na nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem, ocjenom dokaza i primjenom materijalnog i procesnog prava u postupku povjeravanja mldb. djeteta jednom od roditelja, pri čemu apelantica ponavlja navode koje je isticala u predmetnom postupku.

33. U vezi s apelacionim navodima kojima se ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Također, Ustavni sud, slijedeći praksu Evropskog suda, ukazuje da je prvenstveno na domaćim vlastima, posebno sudovima, da riješe problem tumačenja domaćeg zakonodavstva. U vezi s tim, Evropski sud je istakao da neće postavljati problem tumačenja domaćeg prava od domaćih sudova, osim u slučaju očigledne proizvoljnosti, drugim riječima, kada uoči da je primjena od domaćih sudova bila očigledno pogrešna ili takva da su izvedeni proizvoljni zaključci i/ili uskraćivanje pravde (vidi Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je u okolnostima konkretnog postupka koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su organi uprave u postupku koji je okončan osporenom presudom kao konačnom odlukom u konkretnoj pravnoj stvari dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke, dajući za svoja stajališta jasna obrazloženja koja se i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava i utvrđivanja činjenica ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju CSR Banjaluka, što je potvrdilo i Ministarstvo, a u konačnici Okružni sud odbio kao neosnovanu tužbu podnesenu protiv odluke Ministarstva, jasno i detaljno naveo dokaze koje je ocijenio i okolnosti kojima se rukovodio prilikom donošenja odluke o povjeravanju mldb. djeteta jednom od roditelja i pri tome se pozvao na relevantne odredbe čl. 79. i 90. PZ-a. Dalje, Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Okružni sud potvrdio da su organi uprave pravilno utvrdili činjenice i pravilno primijenili materijalno i procesno pravo u konkretnom postupku. Pri tome, Okružni sud je naveo da su organi uprave pravilnom ocjenom provedenih dokaza (pri čemu su cijenili i ranije izvedene dokaze) utvrdili odlučne činjenice na koje su pravilno primijenili materijalno pravo prilikom donošenja svojih odluka. Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Okružni sud, suprotno apelanticinim navodima, dali jasno i argumentovano obrazloženje da je odluka o povjeravanju mldb. djeteta donesena na osnovu nalaza stručnog tima organa starateljstva (CSR Banjaluka), koji je prilikom donošenja odluke o povjeravanju mldb. djeteta cijenio roditeljske kapacitete, psihofizičko stanje mldb. Djeteta, kao i samu želju mldb. djeteta da živi sa ocem. Prema tome, Ustavni sud u odnosu na razloge osporene odluke, u kojoj je Okružni sud odbio apelanticinu tužbu uz zaključak da je odluka Ministarstva pravilna i zakonita, suprotno apelacionim navodima, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava na apelanticinu štetu. Također, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, u skladu sa relevantnim odredbama čl. 19, 25. i 29. ZUS-a, zaključio da se ne radi o novom dokazu u smislu člana 19. ZUS-a jer je dostavljen nakon okončanog upravnog postupka, odnosno nije postupio po apelanticinom prijedlogu da pribavi određene dokaze i provede usmenu raspravu budući da u konkretnom slučaju nije bilo potrebe (nije bilo nerazjašnjenih stvari). Vezano za dopunu apelacije, Ustavni sud zapaža da apelantica u dopuni ponavlja navode iz apelacije koje je dopunila informacijom o ponašanju mldb. djeteta od 8. februara 2022. godine i nalazom i mišljenjem psihologa za mldb. dijete od 20. aprila 2022. godine (koji je uradila u privatnoj klinici). Međutim, dostavljena informacija i nalaz nisu postojali u vrijeme trajanja upravnog postupka (koji je okončan odlukom Ministarstva od 15. novembra 2021. godine), zbog čega Okružni sud nije ni mogao cijeniti pravilnost i zakonitost osporene odluke Ministarstva u kontekstu dostavljenih dokumenata (dokaza). Imajući u vidu navedeno, a posebno činjenicu da zadatak Ustavnog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava, osim ukoliko je u tom segmentu uočena očigledna proizvoljnost, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o proizvoljnoj primjeni prava neosnovani.

36. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelanticini navodi o proizvoljnosti u primjeni prava i utvrđivanju činjenica, posebno zato što apelantica samo ponavlja svoje navode koje je isticala tokom postupka pred organima uprave i u tužbi pred Okružnim sudom, a koje su nadležni organi uprave i Okružni sud imali u vidu donoseći osporene odluke i dali razloge zašto su neosnovani. Dato obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti u činjenicama predmeta nalazi razloge koji bi mogli biti osnov da Ustavni sud, u smislu navedenih stavova, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Okružnog suda u osporenoj presudi.

37. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelanticini navodi da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

U odnosu na navode o dužini postupka

38. U vezi s apelacionim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38; Stojanović i Jusufović protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 16. decembra 2021. godine, aplikacije broj 11207/20 i 23081/20, tačka 7).

39. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut zahtjevom oca djeteta od 6. septembra 2019. godine, te da je postupak okončan presudom Okružnog suda od 16. marta 2022. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog postupka jeste period od dvije godine i šest mjeseci.

40. Ustavni sud podsjeća da se u konkretnom slučaju radilo o postupku povjeravanja mldb. djeteta na zaštitu i vaspitanje koji se, s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti i dokaze koje je trebalo provesti, može smatrati relativno složenim.

41. Nadalje, Ustavni sud uočava da su u tom periodu nadležni organi uprave donijeli šest odluka (predmet je dva puta vraćan na ponovni postupak). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni organ uprave svoje odluke donosio u periodu od dva do deset mjeseci, dok je drugostepeni organ uprave svoje odluke donosio u roku od dva do tri mjeseca. Nakon podnošenja tužbe Okružni sud je odlučio u roku od nepuna četiri mjeseca na način što je apelanticinu tužbu odbio kao neosnovanu.

42. Sagledavajući predmetni postupak u njegovoj sveukupnosti, Ustavni sud smatra da je evidentna kontinuirana aktivnost organa uprave i Okružnog suda u ovoj pravnoj stvari, koji su u datim okolnostima konkretnog slučaja u relativno primjerenim rokovima donosili odluke iz svoje nadležnosti. Stoga, imajući u vidu da je postupak trajao dvije godine i šest mjeseci, posebno da se radilo o relativno složenom predmetu, da je u postupku doneseno ukupno sedam odluka, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji ukazuju da su organi uprave i redovni sud namjerno odugovlačili predmetni postupak, niti ima elemenata koji ukazuju da su oni zloupotrijebili svoja ovlaštenja, te na takav način suštinski ugrozili princip efikasnog rukovođenja (kontrolisanja) postupka na apelanticinu štetu.

43. Stoga, Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno apelanticino pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

44. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

45. Član 8. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

46. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo iz člana II/3.f) i člana

8. Evropske konvencije budući da je takvim odlukama mldb. dijete povjereno na zaštitu i vaspitanje ocu.

47. U tom kontekstu, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda (vidi Berrehab protiv Holandije, presuda od 21. juna 1988. godine, serija A, br. 138, stav 21), podsjeća na to da „od trenutka rođenja djeteta i samom činjenicom njegovog rođenja između njega i njegovih roditelja postoji veza koja predstavlja porodični život, čak i ako roditelji ne žive zajedno“, iz čega proizlazi da ovi odnosi ulaze u domen prava koja su zaštićena članom 8. stav 1. Evropske konvencije. Dalje, podržavajući sopstvenu jurisprudenciju u sličnim predmetima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 60/03 od 23. jula 2004. godine, tačka 27), Ustavni sud zapaža da član 8. Evropske konvencije ne sadrži specifične propise koji se tiču pitanja koji roditelj treba da dobije staranje nad djetetom. Ukoliko se porodična zajednica raspadne razvodom, o tim pitanjima se u principu odlučuje na osnovu relevantnog domaćeg zakona. Iz člana 8. Evropske konvencije ne može se, dakle, izvući prioritet za bilo kojeg od dva roditelja. Svaka odluka o davanju starateljstva nad djecom podrazumijeva miješanje u pravo na poštovanje porodičnog života jednog ili oba roditelja.

48. Dovodeći u vezu navedeni stav sa činjenicama konkretnog predmeta, za Ustavni sud je neupitno da osporene odluke predstavljaju miješanje u apelanticino pravo na porodični život. Međutim, Ustavni sud smatra da je odluka o povjeravanju mldb. djeteta apelanticinom bivšem vanbračnom suprugu donesena na osnovu stručne ocjene svih odlučnih činjenica i u najboljem interesu djeteta, te na osnovu pozitivnih zakonskih odredaba. Navedena odluka ne ometa pravo pristupa mldb. djetetu koje ima apelantica, ne okončava njen porodični život s mldb. djetetom, niti prekida autentičnost njihovih porodičnih veza. Dalje, osporene odluke su donesene uz poštovanje svih materijalnih i procesnih odredaba relevantnog prava, kao i u interesu mldb. djeteta, čime se ispunjava uslov iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Slijedom toga, proizlazi da je miješanje u apelanticin porodični život bilo u skladu sa zakonom, da je to bila nužna mjera u demokratskom društvu (jer se odluka o povjeravanju mldb. djeteta jednom od roditelja morala donijeti kada zajednički život njegovih roditelja više nije moguć), a takva odluka (o povjeravanju mldb. djeteta ocu) zadovoljava i princip proporcionalnosti budući da interes maloljetnog djeteta, koje je odredbama Porodičnog zakona posebno zaštićeno, preteže nad interesom roditelja.

49. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije neosnovani. Pravo na imovinu

50. U vezi s apelanticinim navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelantica istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede ovog prava, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Pravo na efektivni pravni lijek

51. Apelantica smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno i njeno pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala mogućnost i da je koristila zakonom propisane pravne lijekove u predmetnom postupku. Dalje, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Okružni sud u postupku povodom pravnih lijekova razmotrili apelanticine navode koje su ocijenili kao bitne, a da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, također, neosnovani.

Nediskriminacija

52. Vezano za apelanticinu tvrdnju da je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, koju apelantica, kako to proizlazi iz apelacije, dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da apelantica osim paušalnog navoda da je diskriminisana po nacionalnoj i vjerskoj osnovi, koje navode apelantica veže za pohađanje časova pravoslavne vjeronauke, odnosno časova islamske vjeronauke mldb. djeteta, nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po toj osnovi, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14. Evropske konvencije, odnosno da je drugačije tretirana u odnosu na druge osobe u istoj ili sličnoj situaciji, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu i vrstu osporenih odluka (kojim je odlučivano o povjeravanju djeteta), Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Naknada troškova sastavljanja apelacije

53. U pogledu apelanticinog zahtjeva da joj se naknade troškovi sastavljanja apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije isključivo snose apelanti.

VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su organi uprave i Okružni sud dali detaljne razloge zašto je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe PZ-a i ZUS-a, usvojen zahtjev apelanticinog bivšeg vanbračnog supruga za povjeravanje mldb. Djeteta, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti, pri čemu nije povrijeđeno ni apelanticino pravo na suđenje u razumnom roku u situaciji kada je postupak pred organima uprave i Okružnim sudom trajao dvije godine i šest mjeseci.

55. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da su osporene odluke donesene u skladu sa zakonom, da je to bila nužna mjera u demokratskom društvu, a takve odluke (o povjeravanju mldb. djeteta ocu) zadovoljavaju i princip proporcionalnosti budući da interes maloljetnog djeteta, koje je odredbama PZ-a posebno zaštićeno, preteže nad interesom roditelja.

56. Također, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada se navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

57. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da je apelantica imala mogućnost i koristila pravne lijekove koji su joj bili na raspolaganju u predmetnom postupku.

58. Pored toga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada apelantica osim navoda o povredi tog prava nije ponudila bilo kakve dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je različito tretirana u odnosu na druge osobe u identičnoj situaciji, niti takva diskriminacija očito proizlazi iz odluka koje apelantica pobija.

59. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

60. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1242/22 (A.P.) | Sudska praksa | Aktio