Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-769/22 (E. Š.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Smetanje posjeda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-769/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-769/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Enver Šabić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Enver Šabić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 P 045337 21 Gž od 17. januara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Enver Šabić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, kojeg zastupa Osman Hadžić advokat iz Bihaća, podnio je 28. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 P 045337 21 Gž od 17. januara 2022. godine i Rješenja Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 18 0 P 045337 20 P od 24. septembra 2021. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda od 24. septembra 2021. godine je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je tuženi (E.Š.) smetao apelanta u posljednjem mirnom i isključivom posjedu dijela nekretnina, pobliže označenih u izreci, i to na način da je 2. aprila 2020. godine radnom mašinom bagerom otpočeo izvođenje radova u vidu pripreme zemljišta za oranje u kojem izvođenju mu je pomogao i njegov malodobni sin kojem je tuženi dao upute da izvodi radove navedenom radnom mašinom. Također, da se utvrdi da je tuženi smetao apelanta i na način da je 21. aprila 2020. godine samovlasno uzorao predmetno zemljište i na istom zasijao kukuruz, krompir i grah, usljed čega je apelantu oduzeo posjed istog, te da se naloži tuženom da u roku od osam dana od donošenja rješenja uspostavi prijašnje stanje i vrati samovlasno zauzeto predmetno zemljište u posjed apelantu, te da mu se zabranjuje takvo ili slično smetanje ubuduće. Istim rješenjem je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 24. septembra 2021. godine, Kantonalni sud je rješenjem od 17. januara 2022. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
4. U obrazloženu osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud ukazao da je na licu mjesta izvršen uviđaj u prisustvu vještaka geodetske struke, kao i da je pri tome konstatovao da je sporno zemljište uzorano i da je tuženi posadio krompir, kukuruz i grah. Također, da je prvostepeni sud prezentovao izvedene dokaze koje je cijenio, te zaključio da je u posjedu spornog zemljišta bio tuženi, što proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka (S.S., A.H. i R.H.) kojima je sud poklonio povjerenje jer su istovjetni, jer nisu zainteresovani za ishod spora niti su u rodbinskoj vezi sa tuženim, te da su im poznate mjesne prilike. Također, da prvostepeni sud nije prihvatio iskaze svjedoka E.Š. i E.Š., jer su oni sinovi apelanta pa su zainteresovani za njegov uspjeh parnici, dok svjedok M.V. nije ni svjedočio o bitnim okolnostima. Konačno, da ni drugi dokazi koje je apelant podnio ne upućuju na to da je on bio posljednji posjednik spornog zemljišta, zbog čega mu ne pripada pravo na posjedovnu zaštitu, kako je pravilno zaključio prvostepeni sud. S tim u vezi je Kantonalni sud ukazao na odredbu člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) prema kojoj je svaka strana je dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev i predložiti dokaze kojima će svoje tvrdnje dokazati. Također, da je odredbama člana 126. ZPP-a propisano da ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza sa sigurnošću ne može utvrditi neku činjenicu, o njenom postojanju će se zaključiti primjenom tereta dokazivanja. Teret dokazivanja je dužnost parnične stranke, u ovom slučaju apelanta, da sudu pruži dokazna sredstva pomoću kojih se sud može uvjeriti u istinitost tvrdnji na kojima zasniva tužbeni zahtjev. Dalje je Kantonalni sud ukazao na odredbu člana 327. stav (5) Zakona o stvarnim pravima kojom je propisano da sud pruža pravnu zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nemaju utjecaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika. U vezi s tim je Kantonalni sud naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da apelantu ne pripada pravo na posjedovnu zaštitu u ovom predmetu jer nije dokazao da je bio posljednji posjednik spornog zemljišta, kako je pravilno zaključio prvostepeni sud, što žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju. Konačno, Kantonalni sud je ukazao da su žalbeni navodi apelanta koji se odnose na odluku o troškovima parničnog postupka paušalni, uopšteni i zato neosnovani, jer je po stavu Kantonalnog suda prvostepeni sud pravilno odmjerio troškove u skladu sa uspjehom u sporu.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi proizvoljnom ocjenom dokaza utvrdili da mu ne pripada pravo na posjedovnu zaštitu jer nije bio posljednji mirni posjednik. U vezi s tim apelant ističe da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe procesnog prava koje se odnose na ocjenu dokaza.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud, kao i prvostepeni sud, u obrazloženju svojih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i drugostepeni sud povodom apelantove žalbe protiv prvostepene presude, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudovaa. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić