Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1067/22 (M. U.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1067/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-1067/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Milan Ubović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milan Ubović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 005696 20 Uvp od 17. februara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Ubović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šamca, podnio je 21. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 U 005696 20 Uvp od 17. februara 2022. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 U 005696 19 U od 27. februara 2020. godine, rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Fond PIO) od 1. novembra 2019. godine i rješenja Fonda PIO filijala Doboj od 11. septembra 2019. godine.

2. Rješenjem Fonda PIO filijala Doboj od 11. septembra 2019. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta za utvrđivanje penzijskog staža za vrijeme provedeno na radu u Skupštini Opštine Glamoč (u periodu od 26. aprila 1982. godine do 24. novembra 1983. godine) i u RO TT „Međugorje“ Glamoč (u periodu od 1. januara 1990. godine do 12. aprila 1992. godine).

3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Fonda PIO filijala Doboj od 11. septembra 2019. godine, Fond PIO je rješenjem od 1. novembra 2019. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu.

4. Presudom Okružnog suda broj 13 0 U 005696 19 U od 27. februara 2020. godine odbijena je tužba apelanta podnesena protiv rješenja Fonda PIO od 1. novembra 2019. godine.

5. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 27. februara 2020. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 13 0 U 005696 20 Uvp od 17. februara 2022. godine predmetni zahtjev odbio kao neosnovan.

6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 24. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) propisano da se u staž osiguranja sa efektivnim trajanjem računa vrijeme koje je osiguranik poslije 15 godine života proveo u obaveznom ili dobrovoljom osiguranju, za koje je uplaćen doprinos. Nadalje, da je odredbama člana 123. Zakona o PIO propisano da o pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja Fond PIO rješava na osnovu podataka unesenih u matičnu evidenciju, te da se činjenice koje se ne mogu utvrditi na osnovu podataka iz matične evidencije, a koje su značajne za ostvarivanje prava, utvrđuju u postupku rješavanja o tim pravima s tim da se te činjenice ne mogu utvrđivati samo na osnovu izjave svjedoka. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da iz uvjerenja Službe za privredu, finansije i inspekcijske poslove Opštine Glamoč od 28. decembra 2017. godine proizlazi da ta služba ne raspolaže sa dokumentacijom vezanom za isplatu ličnih dohodaka, poreza i doprinosa i M4 obrascem za radni staž ostvaren u spornom periodu, za koji apelant tvrdi da je radio u organima Skupštine Opštine Glamoč, pa se navedeni staž nije mogao prihvatiti i utvrditi kao staž osiguranja, jer apelant ne raspolaže nijednim materijalnim dokazom koji bi potvrdio ove njegove navode. Naime, Vrhovni sud je istakao da se same izjave svjedoka koje je apelant priložio uz zahtjev (u kojima se tvrdi da je apelantu za sporni period uplaćen doprinos za PIO) ne mogu, same za sebe, uzeti kao dokaz u prilogu utvrđivanja činjenice da je apelant radio u spornom periodu, a pogotovo ne i da su mu uplaćeni doprinosi za PIO u tom spornom periodu. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je pravilno nižestepeni sud istakao da zdravstvene knjižice, koje je apelant priložio, ne mogu biti dokaz za utvrđivanje radnog staža, a ni staža osiguranja, jer se radni staž dokazuje radnom knjižicom, a staž osiguranja na osnovu podataka iz matične evidencije Fonda PIO, pa ukazivanje apelanta da je Fond PIO trebao izvršiti uvid u dosjee drugih lica nije prihvatljiv jer se provođenjem tih dokaza opet ne bi mogla utvrditi pravno relevantna činjenica postojanja staža osiguranja, odnosno uplate doprinosa za sporne periode. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je Fond PIO pribavio uvjerenje Društvenog fonda za PIO BiH od 9. oktobra 2001. godine u kojem se navodi da nisu evidentirani podaci o stažu osiguranja u matičnoj evidenciji apelanta za sporne periode, pa ne stoje navodi apelanta da Fond PIO nije postupio u skladu da osnovnim načelima Zakona o opštem upravnom postupku. Konačno, Vrhovni sud je istakao da je pravosnažnim rješenjem Fonda PIO filijala Doboj od 19. aprila 2018. godine apelantu priznato pravo na starosnu penziju u iznosu od 640,10 KM, za staž i staž u dvostrukom trajanju kako je to pobliže navedeno u predmetnom rješenju, te da mu tim rješenjem „nije priznat penzijski staž“ za sporne periode, pa je, dakle, o pravu na priznavanje predmetnih spornih perioda u staž osiguranja pravosnažno raspravljano u tom postupku.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je za svoje tvrdnje priložio dokaze: izjave svjedoka i zdravstvene knjižice (budući da je, s obzirom na ratne okolnosti i izbjeglištvo, ostao bez dokumentacije), kao i da je predložio uvid u dokumentaciju drugih penzionisanih radnika istog poslodavca, te da ovi njegovi dokazi nisu uzeti u razmatranje.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 27. februara 2020. godine, koje navode je Vrhovni sud razmotrio prilikom donošenja svoje odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1067/22 (M. U.) | Sudska praksa | Aktio