Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1084/22 (M. P.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Služnost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1084/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-1084/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Mileva Petrović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mileva Petrović protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 210541 21 Gž 2 od 26. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mileva Petrović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Rajka Savić advokat iz Banjaluke, podnijela je 24. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 210541 21 Gž 2 od 26. novembra 2021. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 210541 19 P 2 od 27. oktobra 2020. godine utvrđeno je pravo službenosti puta kao nužnog prolaza, radi prolaza putničkim i teretnim motornim vozilom preko dijela parcela tuženih (N.L., R.D., N.D., G.D. i B.L.) (pobliže naznačenih izrekom predmetne presude) kao poslužnog dobra, u korist nepokretnosti apelantkinje i drugotužioca (O.P.) (pobliže naznačene izrekom predmetne presude) kao povlasnog dobra, što su tuženi dužni priznati i trpjeti nesmetano vršenje predmetne službenosti oslobođene od lica i stvari uklanjanjem havarisanih vozila koja se nalaze ispred suterenskog dijela i garaža apelantkinje i drugotužioca od strane tuženog N.L. radi nesmetane predmetne službenosti.

3. Odlučujući o žalbama tuženih izjavljenim protiv presude Osnovnog suda od 27. oktobra 2020. godine, Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 210541 21 Gž 2 od 26. novembra 2021. godine usvojio predmetne žalbe i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio kao neosnovan predmetni tužbeni zahtjev apelantkinje i drugotužioca.

4. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je na osnovu dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom taj sud utvrdio, između ostalog, da iz iskaza apelantkinje proizlazi da je kuću kupila 1986. godine od P.L. i B.K. i da je tada imala prilaz od rječice Crkvene (koji je u to vrijeme bio jedini prilaz njenoj nekretnini), a da je ogranak ulice Jovanke Gajić Zmijanjke (kojim je asfaltiran drugi prilazni put njenoj nekretnini) izgrađen unazad 15 godina. Nadalje, da iz iskaza tuženog N.L. proizlazi da apelantkinja i drugotužilac imaju pristup svom objektu ogrankom ulice Jovanke Gajić Zmijanjke, koji je asfaltiran i širine 4,5 m, te da do svoje kuće mogu doći i pješke i kamionom, a da su apelantkinja i drugotužilac prije izgradnje navedenog ogranka ulice koristili obični put od rječice Crkvene do svoje kuće i da im niko nije smetao da koriste taj put. Okružni sud je dalje naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke Z.G. od 11. oktobra 2017. godine proizlazi da je prilaz parceli apelantkinje i drugotužioca, prema regulacionom planu „Lauš 6“, planiran preko parcele 637/57 koja je u naravi asfaltni put i dio ulice Jovanke Gajić Zmijanjke, te da, prema tom nalazu, garažu na južnoj strani objekta apelantkinje i drugotužioca, prema parceli tuženih, nije moguće koristiti zbog visine betonske ploče balkona koja onemogućava pristup u garažu apelantkinje i drugotužioca sa asfaltirane saobraćajnice. Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 193. stav (1) Zakona o stvarnim pravima propisano da će nužni prolaz preko neke nepokretnosti, kao poslužne, osnovati svojom odlukom sud na zahtjev vlasnika druge nepokretnosti, ako do nje nema nikakve ili nema odgovarajuće putne veze sa javnim putem i ako je korist od osnivanja nužnog prolaza za upravljanje tom nepokretnošću veća od štete na poslužnoj nepokretnosti. Dakle, Okružni sud je naveo da je osnivanje prava stvarne službenosti dozvoljeno samo izuzetno, kada se povlasno dobro na drugi način ili bez nesrazmjerno velikih troškova ne može koristiti jer pravo službenosti uopšte, a i pravo službenosti prolaza, predstavlja opterećenje i ograničenje prava svojine pravnika poslužnog dobra, pa se prema načelu restrikcije kod zasnivanja ovog prava polazi od neophodnih potreba za korišćenje povlasnog dobra. Prema tome, Okružni sud je naveo da, kod činjenice da nepokretnost apelantkinje i drugotužioca ima putnu vezu sa izgrađenim javnim asfaltnim putem (koji predstavlja dio ulice Jovanke Gajić Zmijanjke i koji je prema važećem regulacionom planu „Lauš 6“ planiran i izgrađen kao prilaz do nepokretnosti apelantkinje i drugotužioca) proizlazi da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi propisani naprijed navedenim odredbama Zakona o stvarnim pravima da se usvoji predmetni tužbeni zahtjev samo iz razloga što apelantkinja i drugotužilac imaju otežan prilaz garaži koja se nalazi na južnoj strani njihovog porodičnog-stambenog objekta u suterenu.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja, između ostalog, navodi da je odredbama člana 193. stav (1) Zakona o stvarnim pravima propisano da će nužni prolaz preko neke nepokretnosti, kao poslužne, osnovati svojom odlukom sud na zahtjev vlasnika druge nepokretnosti, ako do nje nema nikakve ili nema odgovarajuće putne veze sa javnim putem i ako je korist od osnivanja nužnog prolaza za upravljanje tom nepokretnošću veća od štete na poslužnoj nepokretnosti. Prema tome, apelantkinja smatra da, iako je tačno da njihova nekretnina ima putnu vezu sa izgrađenim javnim asfaltnim putem koji predstavlja dio ulice Jovanke Gajić Zmijanjke, budući da garažu na južnoj strani njenog objekta nije moguće koristiti, to je pogrešan zaključak Okružnog suda da ona ima „otežan“ pristup toj garaži, pa da je, stoga, predmetni tužbeni zahtjev trebao usvojiti imajući u vidu naprijed navedene odredbe Zakona o stvarnim pravima.

6. Apelantkinja je, 2. juna 2022. godine, dopisom obavijestila Ustavni sud da je, nakon podnošenja apelacije, 30. maja 2022. godine, primila rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 210541 22 od 29. aprila 2022. godine, kojim je odbačena revizija izjavljena na presudu Okružnog suda broj 71 0 P 210541 21 Gž 2 od 26. novembra 2021. godine.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud jasno ukazao da, budući da nepokretnost apelantkinje nesporno ima putnu vezu sa izgrađenim javnim asfaltnim putem, to u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi propisani relevantnim odredbama Zakona o stvarnim pravima da su usvoji predmetni tužbeni zahtjev, a Ustavni sud, nasuprot apelantkinjinim navodima, u takvom obrazloženju Okružnog suda ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1084/22 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio