Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4084/20 (R. B.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Bračna stečevina
  • Nekretnina
  • Suvlasništvo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4084/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. lipnja 2022. godine, u predmetu broj AP 4084/20, rješavajući apelaciju Radivoja Brkića, na temelju članka 18. stavak (4), članka 57. stavak 2. točka a) te članka

58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radivoja Brkića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 248724 20 Gž od 8. listopada 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Radivoje Brkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Rade Ćulibrk, odvjetnik iz Banja Luke, podnio je 10. studenog 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 248724 20 Gž od 8. listopada 2020. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 248724 16 P od 17. prosinca 2019. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 248724 16 P od 17. prosinca 2019. godine utvrđeno je da je tužiteljica Đ-J.B. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) na temelju zajednički stečene imovine u braku sa apelantom, suvlasnica ½ dijela na određenim nekretninama, što je apelant dužan priznati i trpjeti da se tužiteljica u javnim evidencijama upiše kao suvlasnica navedenih nekretnina sa označenim suvlasničkim dijelom. Također, navedenom presudom obvezan je apelant da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Osnovni sud je naveo da između stranaka nije sporno, a to proizlazi iz dokaza provedenih tijekom postupka, da su apelant i tužiteljica zaključili brak 25. prosinca 1965. godine i da je brak razveden 25. lipnja 1986. godine, s tim da je bračna zajednica faktički prestala 1983. godine. Tijekom trajanja bračne zajednice, stranke su stekle sporni stambeni objekt koji je bio u potpunosti završen i useljiv u trenutku prestanka braka, a sastojao se iz prizemlja i jednog kata. Također, između stranaka nije sporno da je apelant nakon prestanka braka, vlastitim sredstvima vršio ulaganja u navedeni objekt, tako što je na objekt nadograđen jedan kat (potkrovlje) te je vršeno renoviranje kuće, čime je uvećana njena vrijednost.

4. Osnovni sud je dalje naveo da je između stranaka sporna veličina njihovih udjela u zajedničkoj imovini. U svezi sa time, Osnovni sud je citirao odredbe članka 270. stavak 5., čl. 272. i 273, te članka 281. stavak 1. Porodičnog zakona (u daljnjem tekstu: PZ). Zatim je istakao da je PZ propisao pretpostavku da su udjeli bračnih supružnika u stjecanju zajedničke imovine jednaki. Ukoliko netko od njih ne dokaže da je njegov doprinos očigledno veći, uvećanje zajedničke imovine izvršeno od strane jednog supružnika nakon prestanka braka, bez pristanka drugog, ne utječe na povećanje odnosno smanjenja njihovih udjela u zajedničkoj imovini. Tijekom postupka, apelant nije tvrdio da je njegov doprinos u stjecanju imovine tijekom trajanja braka veći od doprinosa tužiteljice, što je u skladu sa nespornom činjenicom da su tijekom trajanja braka oboje bili zaposleni u inozemstvu i ostvarivali zaradu.

5. Osnovni sud je naveo kako apelant smatra da zbog ulaganja koje je izvršio u objekt nakon prestanka zajednice života sa tužiteljicom ima pravo na veći udio u ovoj zajednički stečenoj imovini. U svezi sa time Osnovni sud je naveo da je nesporno da je apelant nakon prestanka braka sa tužiteljicom izvršenim ulaganjima uvećao vrijednost zajedničke imovine, o čemu se i vještak građevinske struke J.I. izjasnila u nalazu i mišljenju, izvršivši procjenu građevinske i tržišne vrijednosti spornog objekta prema stupnju izgrađenosti u vrijeme prestanka bračne zajednice parničnih stranka (prizemlje u kojem se nalazi garaža sa vešerajem i jednosoban stan, te trosoban stan na prvom katu) i nakon izvršenih ulaganja (garaža sa vešerajem i jednosoban stan u prizemlju, te četverosoban stan koji obuhvaća prvi kat i potkrovlje). Međutim, da bi se na temelju tih ulaganja uvećao udio apelanta u zajedničkoj imovini, on je, u skladu sa odredbama čl. 281. stavak 1. i 273. stavak 3. PZ, morao dokazati da ta ulaganja izvršio uz suglasnost tužiteljice. Ovu činjenicu apelant u postupku nije ni isticao, niti dokazivao, što je bio u obvezi u smislu članka 273. stavak 1. PZ, te čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Nasuprot tome, tužiteljica tvrdi da su sporna ulaganja izvršena bez njenog znanja i pristanka, što proizlazi i iz iskaza svjedoka S.C., koji je naveo da ga je apelant angažirao na poslovima renoviranja kuće i platio njegov rad, a da tužiteljicu u to vrijeme nije ni vidio, niti je sa njom imao kontakta. Sukladno navedenom, Osnovni sud je naveo da apelantu na raspolaganju ostaje jedino da prema tužiteljici istakne obvezno-pravni zahtjev za isplatu novčanog iznosa na temelju uvećanja vrijednosti zajedničke imovine.

6. Stoga, Osnovni sud je naveo da je imajući u vidu da je među strankama nesporno da je sporni stambeno-poslovni objekt koji je u javnim evidencijama upisan kao svojina apelanta sa 1/1 dijela, predstavlja zajedničku imovinu koju su parnične stranke stekle tijekom trajanja braka, te da apelant u postupku nije oborio pretpostavku jednakosti njihovih udjela u toj imovini i dokazao da je njegov udio veći od tužiteljičinog, odnosno da su ulaganja u objekt nakon prestanka braka vršena uz njenu suglasnost, sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 126. ZPP u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev.

7. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 248724 20 Gž od 8. listopada 2020. godine žalba apelanta je djelomično uvažena i presuda Osnovnog suda je ukinuta u dijelu u kojem je apelantu naloženo da trpi da se tužiteljica u javnim evidencijama upiše kao suvlasnica navedenih nekretnina sa suvlasničkim udjelom od ½. U preostalom dijelu, apelantova žalba je odbijena, te je prvostupanjska presuda potvrđena.

8. Okružni sud je izložio sadržaj tužbenog zahtjeva tužiteljice kako je bio postavljen i preciziran tijekom postupka. Nakon toga je zaključio da je prvostupanjski sud donošenjem pobijane presude djelomično preinačio tužbeni zahtjev jer je dosudio tužiteljici više od onoga što je tražila petitom tužbenog zahtjeva, a to je da apelant trpi da se tužiteljica upiše u javnim evidencijama kao suvlasnica spornih nekretnina. S obzirom na to, žalba je u tom dijelu usvojena i prvostupanjska presuda ukinuta. Također, Okružni sud je naveo da je tužiteljica tražila da joj apelant preda u posjed i vlasništvo sporne nekretnine, o kojem dijelu zahtjeva prvostupanjski sud nije odlučio, a kako tužiteljica nije tražila donošenje dopunske presude, primjenom pravila članka 192. ZPP tužba se u tom pogledu smatra povučenom.

9. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je naveo da je odredbom članka 273. stavak 3. PZ propisano da na visinu udjela bračnog supružnika u imovini koja je pretežitim dijelom stečena u bračnoj zajednici ne može utjecati okolnost što je tu imovinu drugi bračni supružnik uvećao nakon raskida bračne zajednice, ako je svojim ponašanjem spriječio drugog bračnog supružnika u daljnjem stjecanju. Dakle, PZ ne propisuje mogućnost stjecanja prava vlasništva po osnovu povećanja vrijednosti zajedničke imovine bračnih supružnika od strane drugog bračnog partnera nakon razvoda braka, pa se na konkretan slučaj imaju primijeniti odredbe Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), jer renoviranje i dogradnja na spornoj zgradi izvršena dok je taj zakon bio na snazi što je u skladu sa člankom 347. Zakona o stvarnim pravima.

10. Dalje, Okružni sud je naveo da je u vrijeme izvršenog ulaganja u sporni stambeni objekt od strane apelanta na snazi bio PZ koji u članku 294. propisuje da se odredbe zakona primjenjuju i na imovinske odnose bračnih supružnika iz brakova zaključenih prije stupanja na snagu toga zakona, ako zahtjevi stranaka nisu pravomoćno riješeni do dana stupanja na snagu ovog zakona. Prema odredbi članka 272. stavak 2. PZ svakom od bračnih supružnika pripada ½ zajedničke imovine. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da je tužiteljica u vrijeme izvršenih ulaganja, već stekla pravo suvlasništva na originaran način. Njezin suvlasnički udio je određen temeljem zakona, kao oborive zakonske pretpostavke. Kod takve pravne situacije, apelant je na spornom stambenom objektu, poduzimao poslove koji prelaze okvire redovnog upravljanja stvari za koje je sukladno odredbi članka 15. ZOSPO izostala suglasnost tužiteljice.

11. Okružni sud je dalje naveo da suprotno zaključku prvostupanjskog suda, izvedene radove potrebno je promatrati s obzirom na njihov obim, da bi se utvrdio karakter radova, tj. radi li se o adaptaciji (kojom se ne mijenja supstanca postojećeg objekta) dogradnji i nadziđivanju objekta (kada se supstanca postojećeg objekta povećava) ili su u pitanju radovi koji su doveli do promjene identiteta postojećeg objekta. Adaptacijom, dogradnjom i nadziđivanjem tuđeg ili suvlasničkog objekta, u pravilu se ne može steći pravo vlasništva. Izuzetno, dogradnjom i nadziđivanjem savjesni graditelj može steći pravo vlasništva na posebnom dijelu zgrade ako je vlasnik zgrade znao za takvu gradnju i nije se tome protivio. Sudska praksa je vodeći računa o obujmu izvedenih radova u slučaju ikada se radi o znatnijim radovima na temelju kojih je objekt prema shvaćanju u prometu postao novi objekt, dozvoljavala stjecanje prava vlasništva, ali po pravilima o preradi stvari kao posebnom slučaju priraštaja. Zato, ukoliko se radi o novom objektu, takav zahvat ne bi mogao biti okarakteriziran kao dogradnja, nadogradnja ili drugo, već kao građenje na tuđem zemljištu, kao poseban oblik priraštaja. U tom slučaju bi se moralo utvrditi da li su prema pravilima o građenju na tuđem zemljištu iz članka 24. ZOSPO, bili ispunjeni uvjeti za stjecanje prava svojine (susvojine) građenjem, te zavisno od visine ulaganja bi se odredili iznosi između suvlasnika.

12. Polazeći od navedenog razmatranja, Okružni sud je naveo da bi konkretnom slučaju apelant ostvario pravo na veći suvlasnički udio samo pod uvjetom da je nakon razvoda braka povećao vrijednost imovine na način da je izvršio izmjenu identiteta spornog objekta, odnosno sagradio posebnu stambenu jedinicu, što u konkretnom slučaju nije, kako to proizlazi iz nalaza vještaka građevinske struke (potkrovlje je u sastavu kata kuće). Dakle, u konkretnom slučaju, apelant može od tužiteljice prema pravilima obvezno-pravnog odnosa zahtijevati da mu se isplati novčani iznos koji predstavlja vrijednost ulaganja u spornu nekretninu. U prilog tome ide i činjenica da je sada važećim člankom 61. Zakona o stvarnim pravima propisano da se dogradnjom, nadogradnjom ili preuređenjem (adaptacijom) zgrada, odnosno prostorija u suvlasničkim, zajedničkim ili tuđim zgradama, kao i njihovom pregradnjom, ugradnjom ili ulaganjem u njih ne može steći vlasništvo, ako vlasnik (suvlasnici, zajedničari) dograđene, nadograđene, odnosno pregrađene nekretnine nije drugačije odredio. Osoba koja je dogradila, nadogradila ili preuredila zgradu, odnosno prostoriju, ili je ulagala ili nešto ugradila u takvu zgradu ili prostoriju ima pravo na naknadu po pravilima obligacionog prava.

13. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 248724 21 Rev od 21. prosinca 2021. godine, apelantova revizija je odbačena.

14. Vrhovni sud je između ostalog naveo da je u parničnom postupku odlučivano o nenovčanom zahtjevu tužiteljice, te da je u tužbi vrijednost spora označena u iznosu od 20.000,00 KM iz čega proizlazi da nije ispunjen uvjet dopuštenosti revizije propisan člankom 237. stavak 2. ZPP. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je apelant pozivom na odredbu članka 237. stavak 3. ZPP zatražio da se o reviziji odluči iako nije dopuštena. Apelant se pozvao na odluku toga suda broj 80 0 P 002362 20 Rev od 1. rujna 2020. godine. Međutim, u predmetu koji je završen navedenom odlukom, radilo se o drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Osim toga, stav izražen u toj odluci na koji se apelant poziva, upravo govori o tome da kasnija ulaganja samo jednog bračnog supružnika u zajedničku imovinu-nekretninu, koja je pretežitom dijelu izgrađena za vrijeme trajanja bračne zajednice, nije od utjecaja na određivanje njihovih suvlasničkih dijelova, kako su i u ovom slučaju sudili nižestupanjski sudovi.

Apelacijski navodi

15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

16. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do prekoračenja tužbenog zahtjeva i da su redoviti sudovi tužiteljici dosudili više nego što je ona to tužbenim zahtjevom tražila, na koji način su proizvoljno primijenili procesno pravo. U tom pogledu, apelant ističe da je tužiteljica u tužbi tražila da se utvrdi da je suvlasnica ½ dijela zajedničke imovine stečene tijekom trajanja bračne zajednice, pa iako je bračna zajednica trajala do 1983. godine odnosno 1986. godine, redoviti sudovi utvrđuju da je tužiteljica po osnovu zajednički stečene imovine u braku sa apelantom postala suvlasnicom ½ na cjelokupnoj imovini, dakle, i onoj stečenoj nakon prestanka bračne zajednice. S obzirom na to, apelant smatra da je došlo do proizvoljnog tumačenja odredbe članak 272. stavak 1. PZ. Također, apelant se u prilog svojim tvrdnjama pozvao i na odluku Vrhovnog suda broj 80 0 P 002362 20 Rev od 1. rujna 2020. godine, navodeći da je Vrhovni sud u toj odluci zauzeo stav da bračni supružnici dijele imovinu u onom stanju u kakvom se zatekla u vrijeme raskida bračne zajednice, te da nije nužno da sud cijeni sadašnji stupanj izgrađenosti predmetnog stambenog objekta. Naposljetku, apelant ističe da zbog nepravičnog i proizvoljnost postupka došlo i do povrede njegovog prava na imovinu.

17. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

18. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

20. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. veljače 2019. godine, stavak 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. travnja 2021. godine, stavak 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

21. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

22. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, kao sud koji je donio konačnu odluku u predmetu, dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S tim u vezi, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je Okružni sud pozivajući se na sadržaj relevantnih odredbi članka čl. 272. i 273. PZ kojima su regulirani imovinski odnosi bračnih supružnika, zaključio da je tužiteljica u trenutku kada su izvršena sporna ulaganja već imala pravo suvlasništva na spornoj nekretnini. U takvim okolnostima, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud jasno ukazao na odredbe čl. 15. i 24. ZOSPO, te je dao detaljno obrazloženje navodeći pod kojim uvjetima bi se apelantu kao bračnom supružniku koji je ulagao u nekretnine koje čine bračnu stečevinu bez suglasnosti drugog bračnog supružnika, na tom dograđenom dijelu moglo priznati pravo vlasništva. Ustavni sud zapaža da razlozi koje je u tom pogledu dao Okružni suda imaju svoje utemeljenje u primjeni i tumačenju relevantnih zakonskih odredbi, zbog čega Ustavni sud ni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo kakve proizvoljnost u postupanju Okružnog suda. Također, Ustavni sud nije mogao zaključiti da u konkretnom slučaju postoji bilo što da ukazuje da je tužiteljici dosuđeno više nego što je ona tražila, obzirom da je apelantu bilo poznato da ulaže u objekt koji je predstavljao bračnu stečevinu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant, koji je bio zastupan od strane odvjetnika, imao mogućnost tijekom postupka istaći obvezno-pravni pravni zahtjev za naknadu vrijednosti na ime ulaganja u spornu nekretninu. Naposljetku, glede apelantovih tvrdnji kojima se poziva na odluku Vrhovnog suda, Ustavni sud zapaža da je apelant nakon podnošenja apelacije izjavio reviziju Vrhovnom sudu, te da je taj sud, ispitujući uvjete za izuzetnu dopuštenost revizije, naveo da se ta odluka ne može primijeniti u okolnostima konkretnog slučaja, pri čemu je jasno naglasio da stavovi iz te upravo potvrđuju zaključke osporene odluke Okružnog suda.

23. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neutemeljeni.

24. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4084/20 (R. B.) | Sudska praksa | Aktio