Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1791/22 („CGP“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1791/22
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, i potpredsjednici Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu „CGP“ d.o.o. Sarajevo, pravni sljednik „JATA“ d.o.o. Sarajevo broj AP-1791/22 rješavajući zahtjev za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14 ), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev „CGP“ d.o.o. Sarajevo, pravni sljednik „JATA“ d.o.o. Sarajevo za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. „CGP“ d.o.o. Sarajevo, pravni sljednik „JATA“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Alma Mulahasanović, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. maja 202. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 015349 21 Rev od 11. marta 2022. godine. Istovremeno apelant je predložio donošenje privremene mjere kojom bi se naložilo Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) da se protivizvršenje, koje je pokrenuo tuženi, odloži do konačne odluke Ustavnog suda o predmetnoj apelaciji.
2. Apelant je 15. septembra 2004. godine podnio tužbu protiv F BIH, Federalnog ministarstva prometa i komunikacija (u daljnjem tekstu: tuženi ili Ministarstvo) radi naknade štete.
3. Odlučujući u ponovnom postupku o tužbenom zahtjevu apelanta Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 Ps 015349 20 Ps 4 od 23. oktobra 2020. godine kojom je tuženom naloženo da apelantu naknadi štetu u iznosu od 1.227.018,07 KM sa kamatama koje teku od 11. novembra 2003. godine, pa do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
4. Ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je utvrdio da je 8. oktobra 2001. godine između tuženog, kao naručioca radova, sa jedne strane i zajedničkog poduzetništva SCT d.d. R Slovenija i pravnog prednika apelanta, kao izvršioce radova, sa druge strane, sklopljen Sporazum kojim je naručitelj radova angažovao izvršioce radove u okviru projekta kompletiranja autoputa Zenica-Sarajevo, koji su ugovorne strane potpisale, i to Ministarstvo, te izvršioci radova i to pravni slijednik apelanta i firma SCT d.d. iz R Slovenije (zajedno u daljnjem tekstu: izvršioci radova). Tokom postupka je utvrđeno da S sadrži uslove predmjera, cijene i predračun radova. Utvrđeno je da su izvršioci radova zaključili Sporazum o međusobnom odnosu vezano za izvođenje predmetnih radova, prema kojem je rukovodeći partner bilo privredno društvo iz R Slovenije po punomoći koju mu je dao zakonski zastupnik pravnog prednika apelanta i to za potpisivanje ponude. Iz provedenih dokaza je utvrđeno da je apelant u toku radova na temelju građevinske knjige i radova odobrenih od strane nadzornog organa podnosio tuženom privremene situacije na temelju kojih je tuženi vršio plaćanje, da se sve odvijalo po sporazumu do XIX privremene situacije, koja je postala sporna i koja je razlog za podnošenje tužbe. Na osnovu zapisnika o prijedlogu plaćanja XIX privremene situacije za period od 1. do 30 juna 2003. godine utvrđeno je da je privremena situacija prekontrolisana, da je izvršena kontrola građevinske knjige kao i potrebne korekcije na obračunu, sve u saglasnosti sa osnovnim ugovorom, da su radovi prekontrolisani od strane nadzornog organa, što je potvrda stvarno izvedenih radova, da je krajnji obračun odstupao od ukupne vrijednosti ugovorenih radova, te da je shodno tome predloženo da se izvrši djelimično plaćanje po spornoj privremenoj situaciji do potpisivanja aneksa ugovora. Tokom postupka je utvrđeno da je u novembru 2003. godine Aneks broj I Ugovora (o građenju) zaključen zbog sporne privremene situacije broj XIX koji su potpisali tuženi i privredno društvo iz R Slovenije, ali ne i apelant. Prema članu 630. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) sve kasnije izmjene ugovora moraju biti zaključene u pismenom obliku, a budući da Aneks Ugovora nije potpisao apelant, koji je potpisao osnovni Ugovor o građenju, Općinski sud je zaključio da Aneks Ugovora nije mogao obavezivati apelanta. Tokom postupka je utvrđeno da apelant nije dao ovlaštenje rukovodećem partneru iz R Slovenije da potpaše Aneks Ugovora kojim je izmijenjena cijena radova u odnosu na osnovni ugovor na štetu apelanta i da takav Aneks ne obavezuje apelanta.
5. Općinski sud je primjenjujući odredbe čl. 61., 62. i 63. Posebnih uzansi o građenju, iskaza svjedoka i zapisnika o prijedlogu plaćanja XIX privremene situacije utvrdio da su radovi u prijedlogu stvarno izvedeni, da su prekontrolisani, što je potvrda stvarno izvedenih radova, a da je postala sporna cijena radova na otkopavanju širokog otkopa, da je tužena prihvatila da izvrši isplatu tih radova po osnovu osnovnog ugovora, a da se za ostatak radova zaključi aneks ugovora. Kako Aneks nije zaključio i apelant, kao potpisnik osnovnog Ugovora, Općinski sud je utvrdio da sporni Aneks ne može obavezivati apelanta, odnosno da tužena nije mogla umanjiti cijenu izvedenih radova u odnosu na apelanta, jer je tuženoj moralo biti poznato da obje strane zajedničkog partnerstva moraju dati saglasnost na izmjenu cijene, odnosno da je tužena za izmjenu cijene radova u odnosu na osnovni Ugovor morala imati saglasnost oba partnera zajedničkog poduzetništva.
6. Općinski sud je zaključio da je radnjama tužene nastala štetu apelantu, da postoji uzročno posljedična veza jer je tužena bez ovlaštenja apelanta i poštovanje forme zaključenog Sporazuma izmijenila cijenu radova putem Aneksa Ugovora, bez saglasnost apelanta, odnosno oba partnera zajedničkog poduzetništva, te kako je isplatila manji iznos cijene koji je ugovoren i na taj način povrijedila ugovorne odredbe i time pričinila štetu apelanta, zbog čega je primjenom čl. 84., 87. 154., 155 i 262. ZOO-a odlučeno kao izreci presude.
7. Odlučujući o žalbi tuženog Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Ps 015349 21 Pž 3 od 2. juna 2021. godine žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Nakon razmatranja cijelog spisa, osporene presude i navoda žalbe Kantonalni sud je utvrdio da se žalbom neosnovano ukazuje da prvostepena presuda nije pravilna i zakonita, jer je ona jasno i potpuno obrazložena koju sud prihvata u cijelosti. Suprotno navodima žalbe, prvostepeni sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na osnovu izvedenih dokaza na koje ne utiče drugačija analiza dokaza koju u žalbi iznosi tuženi. Kantonalni sud je utvrdio da su neosnovane tvrdnje žalbe da se radi o jedinstvenim suparničarima jer je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su u konkretnom pravnom poslu prilikom zaključenja ugovora o izvođenju radova učestvovala tri ugovarača, kao tri potpuno posebna i samostalna pravna subjekta kao učesnici obligaciono-pravnog odnosa i da je volja ugovarača jasno iskazana, da je jasno određen predmet obaveze, forma ugovora, uslovi ugovora, rokovi u kojima se radovi imaju izvesti, ukupna vrijednost ugovora, kao i pojedinačna cijena po količinama i vrstama po svakoj poziciji posebno, te način plaćanja, sve u skladu sa pozitivnim propisima.
8. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji Ministarstva donio Presudu broj 65 0 Ps 015349 21 Rev od 11. marta 2022. godine kojom je reviziju uvažio, obje nižestepene presude preinačio i odbio tužbeni zahtjev apelanta, te apelanta obavezao na isplatu troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude). Vrhovni sud je, između ostalog, pojasnio da je zajedničko poduzetništvo pravni odnos udruženih društava za izvršenje određenog posla, koji se zasniva na međusobnom ugovornom odnosu. Dva pravna lica su podnijeli zajedničku ponudu za zaključivanje predmetnog pravnog posla, a nakon usaglašavanja zajedničke ponude sa tuženim je zaključen ugovor o građenju, u čijem sastavu je sporazum o izjavi volje za zaključenje tog ugovora, sa ostalim dodacima (uslovi ugovora, predračun radova, tehnička dokumentacija i sl.) koji su potpisali i ovjerili svi pravni subjekti odnosno Ministarstvo, apelant i firma i R Slovenije.
9. Međutim, Vrhovni sud je tumačeći ugovor o građenju, shodno odredbi člana 99. stav 2. ZOO-a zaključio da namjera ugovorača nije bila zaključivanje ugovora sa dva ugovarača kao izvođača, kako to pogrešno prihvataju nižestepeni sudovi, već sa jednim, jer iz sadržane Sporazuma vidljivo je da je kao „Ugovorač“ navedeno „Zajedničko poduzetništvo“, a sve odredbe Sporazuma se zasnivaju se na jednini imenice „Ugovorač“. Sem toga da je namjera naručioca bila da ugovorne strane budu dva izvođača radova, sadržina prava i obaveza bila bi pojedinačno određena i razdvojena, što u konkretnom nije slučaj. Kako je osnovnim Ugovorom dogovoreno da zastupanje zajedničkog poduzetništva ima društvo „SCT“ d.d. Ljubljana, a taj akt je potpisao i ovjerio prednik apelanta, proizlazi da je pravno lice bilo ugovorom ovlašteno za zastupanje prednika apelanta u tom pravnom odnosu naručioca i izvršioca radova. Po ocjeni Vrhovnog suda ugovoreno zastupanje ničim nije bilo ograničeno, a apelant nije dokazao ni da postoji neki drugi akt međusobnog ugovaranja ovlaštenja za zastupanje iz čega je izveden zaključak da je ovlaštenje zastupnika zajedničkog poduzetništva bilo bez ograničenja, a sve u skladu sa članom 84. ZOO-a. Kada zastupani iz osnovnog ugovora o građenju nije ograničio prava zastupnika iz odnosa zajedničkog poduzetništva, već je to pravo prepustio zastupniku neograničeno, po mišljenju Vrhovnog suda, nema prekoračenja ovlaštenja zastupnika u radnji zaključivanja aneksa ugovora bez posebne saglasnosti zastupanog. Po ocjeni Vrhovnog suda kada se shodno navedenom uzme u obzir činjenica da je apelant u postupku povukao tužbu prema prvobitno tuženoj firmi iz R Slovenije, proizlazi da je otpao i osnov prekoračenja ovlaštenja za zastupanje prema tom licu kao zastupniku Zajedničkog poduzetništva, a time i prednika apelanta, pa se na taj način dovodi u pitanje i pasivna legitimacija tuženog, jer ako je zastupanje bilo nesporno pri zaključenju Aneksa Ugovora, onda nema ni materijalno-pravnog odnosa apelanta i tuženog zbog ugovaranja cijene radova. Kako apelant nije dokazao protupravnost radnji tuženog u ispunjavanju njegovih obaveza iz osnovnog Ugovora o građenju i Aneksa tog Ugovora, Vrhovni sud je primjenom čl. 630. u vezi sa čl. 262. stav 2., i člana 154. stav 1. ZOO-a odbio tužbeni zahtjev, te je primjenom člana 250. stav 1. i člana 397. stav 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci presude.
Izvršni postupak
10. U izvršnom postupku, koji je apelant, kao tražitelj izvršenja pokrenuo protiv tuženog, kao izvršenika, radi izvršenja pravosnažne presude Kantonalnog suda, Union Banka je podneskom od 28. februara 2022. godine informisala izvršni sud o realizaciji rješenja o izvršenju navodeći da je Banka 30. decembra 2021. godine, uz saglasnost Federalnog ministarstva finansija, realizovala izvršenje u preciziranom iznosu.
11. Tuženi je nakon donošenja presude Vrhovnog suda 28. marta 2022. godine podnio prijedlog za obustavu izvršenja.
12. Općinski sud je 13. maja 2022. godine donio rješenje o obustavi izvršenja, te zaključak kojim je naložio Union Banci da zastane sa provođenjem predmetnog izvršenja do pravosnažnosti rješenja o obustavi postupka.
13. Apelant u iscrpnim navodima apelacije tvrdi da je odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine tj. „načelo vladavine prava“, zatim se poziva na kršenje člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine „Međunarodni standardi“, te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, te čl. 1. i 41. Evropske konvencije. Apelant u navodima detaljno obrazlože odnos između izvršioca radova tvrdeći da firma i R Slovenije nije imala ovlaštenje apelanta za sklapanje Aneksa Ugovora. Pristanak i ovlaštenje apelanta je bilo nužno i po odredbama ZOO-a (član 84. ZOO-a), pri čemu je apelant znao ili je morao znati da se Aneksa Ugovora sklapa sa istim ugovoračima i na isti način kao i osnovni ugovor, tako da je tužena postupala nesavjesno i nezakonito. Apelant smatra da Vrhovni sud svoju odluku nije utemeljio na svim utvrđenim činjenicama koje su utvrđen pred nižestepenim sudovima, kojim je u smislu ZPP-a vezan. U vezi s tim apelant naglašava da su nižestepeni sudovi utvrdili da je u svim dogovorima vezanim za poslove izgradnje puta učestvovao pored društva iz Slovenije i apelant kao izvršitelj posla, te da je apelant zaključio i potpisao sve međusobno pravno obavezujuće akte tako i Sporazum, Ugovor o građenju, te sve privremene građevinske situacije odobrene od strane NO na temelju kojih je vršeno plaćanje direktno apelantu. Zbog zanemarivanje ovih činjenica Vrhovni sud je povrijedio apelantova ustavna prava jer od tih činjenica i njihovog pozicioniranja u odnosu na druge utvrđene činjenice zavisila je i pravilna primjena materijalnog prava, što je nesporno prema članu 250. stav 1. ZPP-a. Vrhovni sud svojom nezakonitom odlukom zapravo negira stvarni i pravni subjektivitet apelanta, što je suprotno čl. 72. i
73. Zakona o privrednim društvima, a osporena odluka je u suprotnosti sa demokratskim načelima iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 99. ZOO-a prilikom tumačenja Ugovora, te je taj sud pogrešno protumačio pravni status zajedničkog poduzetništva. Vrhovni sud svojom kontradiktornom, nejasnom, nelogičnom i nepotpunom odlukom, koja je utemeljeno na selektivnim činjenicama, oslobodio F BiH od svake odgovornosti, pri čemu je nezakonito postupanje tuženog dokazano činjenicom da je potpisala Aneks I na Ugovor o građenju, izmijenivši ugovorenu cijenu radova, bez apelanta, koji je nesporno ugovorna strana sa punim pravnim subjektivitetom, kako su to zaključila niž stepeni sudovi.
14. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere apelant je naveo da je u izvršnom postupku, koji je pokrenuo izvršni sud, donio rješenje o izvršenju koje je djelomično izvršeno 30. decembra 2021. godine, a nakon presude Vrhovnog suda tuženi je podnio prijedlog za obustavu izvršenja. Prema odredbama Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) tuženi ne može tražiti protivizvršenje dok se izvršenje u cijelosti ne provede. Međutim, imajući u vidu snagu F BiH kao organa javne vlasti u odnosu na apelanta, te da tuženi ima pravo obračuna dnevnih kamata na iznos sredstava koja je apelant djelomičnim izvršenjem primio, shodno tome postoji realna opasnost da apelant, pored štete koju je pretrpio u 18-godišnjem sporu, pretrpi i dodatnu štetu iz osnova kamata na novčanim sredstvima koja je primio. Svrha pravnog sistema je poštovanje i primjena materijalnih propisa, što redovno izostaje u borbi sa „jačom“ stranom. Tuženi je podnio prijedlog za protivizvršenje koji je preuranjen jer rješenje o obustavi postupka nije pravosnažno. Shodno tome apelant smatra da su se stekli uslovi za donošenje privremene mjere kojom bi se odložilo protivizvršenje do konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji.
15. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
16. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
17. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud posebno naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
18. Usto, Ustavni sud je brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke (što uključuje i protivizvršenje) predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja (protivizvršenja) pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.
19. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant zahtjev za donošenje privremene mjere temelji na argumentaciji vezanoj za izvršni postupak i uslovima za podnošenje protivizvršenja ukazujući da postoji realna opasnost da se apelantu, zbog „moći“ tuženog, kao organa javne vlasti, obračunaju dnevne kamate na primljeni iznos sredstava u izvršnom postupku, čime bi apelant dodatno bio oštećen. Imajući u vidu ovu argumentaciju u svjetlu ranije iznesenih stavova Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom slučaju nije ponudio takve razloge, niti dokaze koji bi Ustavnom sudu u ovom trenutku bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa u izvršnom postupku, odnosno koji bi ukazivali da je u takvim okolnostima donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
20. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
21. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić