Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4730/20 (R. I.)

Odluka donesena 22. 06. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni postupak
  • Povrat stana
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4730/20

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4730/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Rade Ivić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 72. stav (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Radeta Ivića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 025831 19 Uvp od 22. oktobra 2020. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantu Radetu Iviću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka tog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Radeta Ivića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 025831 19 Uvp od 22. oktobra 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Rade Ivić (u daljnjem tekstu: apelant), s trenutnim boravištem u Jagodini, Republika Srbija, kojeg zastupaju Senija Poropat i Dunja Poropat, advokati iz Vogošće, podnio je 29. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 025831 19 Uvp od 22. oktobra 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) zatraženo je 11. aprila 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Uprava su u periodu od 15. do 20. aprila 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok Ministarstvo nije dostavilo odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

4. Odgovori na apelaciju su 5. maja 2022. godine dostavljeni zastupnicama apelanta radi eventualnog izjašnjenja.

5. Zastupnice apelanta su 9. maja 2022. godine dostavile izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Apelant je 25. oktobra 2004. godine podnio zahtjev za povrat stana u Ulici Moše Pijade 40/ 2, Vogošća (novi naziv ulice Jošanička broj 68/2, u daljnjem tekstu: predmetni stan) na kojem je nosilac stanarskog prava M. I. (majka apelanta).

8. U periodu od 4. novembra 2004. godine do 9. aprila 2013. godine predmet je četiri puta vraćen na ponovni postupak pred prvostepeni organ uprave. Dakle, u navedenom periodu Uprava je donijela četiri rješenja (4. novembra 2004. godine, 14. decembra 2006. godine, 25. februara 2009. godine i 11. marta 2013. godine), tadašnje Ministarstvo stambene politike Kantona Sarajevo je donijelo četiri rješenja (24. juna 2005. godine, 19. februara 2007. godine, 26. marta 2009. godine i 9. aprila 2013. godine) i Kantonalni sud je donio jednu presudu (11. juna 2008. godine).

9. Nadalje, Rješenjem Uprave broj 23-04/V-23-6/04 od 2. decembra 2015. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta za vraćanje u posjed predmetnog stana.

10. U obrazloženju rješenja je navedeno da je 25. oktobra 2004. godine u Upravi zaprimljen zahtjev apelanta za povrat u posjed predmetnog stana u kojem je navedeno da već drugi put apelant podnosi zahtjev za povrat stana, koji je prvi put podnesen 25. maja 1999. godine (potvrda o prijemu pošiljke), te da o tom zahtjevu nikada nije riješeno. Zatim je navedeno da je postupajući po zahtjevu, Uprava 11. marta 2013. godine donijela rješenje kojim se potvrđuje da je M. I. bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, a da apelantu, članu porodičnog domaćinstva, pripada pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana, te je utvrđen prestanak prava bespravnog korištenja stana Z. D. (korisnik stana), pa je korisniku stana naloženo iseljenje u roku bliže određenom u izreci rješenja. Također je navedeno da je rješavajući po žalbi korisnika stana i vlasnika stana UNIS- PRETIS d.o.o. Sarajevo – Vogošća, Ministarstvo stambene politike Kantona Sarajevo rješenjem od 9. aprila 2013. godine poništilo navedeno prvostepeno rješenje i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak. Zatim je citirano šta je drugostepeni organ u svojim uputama naveo, te da je postupajući po uputama iz drugostepenog rješenja Uprava održala usmenu raspravu na kojoj su bili prisutni punomoćnica apelanta Snežana Starčević, punomoćnik korisnika stana i punomoćnik vlasnika stana. Dalje je navedeno da je na nalog Uprave da punomoćnica apelanta dostavi njegovu tačnu adresu, punomoćnica apelanta izjavila da „apelant ne može doći zbog radnih obaveza, a i smatram da to nije potrebno, jer u spisu predmeta postoje svi dokazi na osnovu kojih se može donijeti odluka u ovoj pravnoj stvari“. Također je istaknuto da je Uprava apelantu upućivala poziv na adresu Mokro bb, Pale, te da je pošiljka vraćena sa naznakom „nepoznat“, te dva puta poziv putem oglasne table. Zatim je navedeno da je punomoćnica apelanta u spis predmeta 23. juna 2006. godine uložila originalnu potvrdu o prijemu pošiljke, koju je izdala Pošta Sreflije 79249 25. maja 1999. godine, prijemni broj 1332, a primalac je Uprava za upravno rješavanje u stambenoj oblasti - "povrat stana u ulica Jošanička 35, Vogošća". Također je navedeno da je na traženje podataka Pošta Sreflije 24. aprila 2006. godine dostavila akt u kojem je navedeno da se prema članu 140. Pravilnika o vršenju usluga u poštanskom saobraćaju vrši rashodovanje poštanskih isprava nakon 18 mjeseci, odnosno pet godina, tako da nisu u mogućnosti udovoljiti zahtjevu za tražene podatke. Uprava je dalje navela da je stalni sudski vještak - grafolog nakon izvršenog grafološkog vještačenja otiska žiga Pošte Sreflije, koji se nalazi na potvrdi o prijemu pošiljke, mišljenja da je otisak žiga autentičan.

11. Uprava je dalje obrazložila da je navedeno traženo radi razjašnjenja sporne činjenice, odnosno utvrđivanja blagovremenosti podnesenog zahtjeva, budući da se iz spomenute potvrde ne može utvrditi ko je njen pošiljalac, kao ni njen sadržaj. Također je istaknuto da se apelant kao pošiljalac za sudbinu svog eventualnog zahtjeva zainteresovao tek 25. oktobra 2004. godine, kada je podnio zahtjev za vraćanje predmetnog stana Upravi, znači nakon pet i više godina, s obzirom da je postupak po podnesenom zahtjevu vezan za zakonske rokove koji su prekluzivne prirode i ne mogu se produžavati. Nadalje je navedeno da iz službene zabilješke prvostepenog organa proizlazi da zahtjev na ime apelanta nije evidentiran u djelovodnom protokolu za 25. maj 1999. godine, a ni nakon toga sve do 4. juna 1999. godine, do kada su vršene provjere zbog eventualnog kašnjenja u otpremi ili prijemu pošte, te da zahtjev na ime apelanta nije evidentiran u elektronskoj bazi podataka prvostepenog organa. Uprava je zatim ukazala na tačan naziv prvostepenog organa u vrijeme predaje pošiljke (tačan naziv organa je Uprava za stambena pitanja prema članu 1. Zakona o ministarstvima Kantona Sarajevo, a ne Uprava za upravno rješavanje u stambenoj oblasti), te navela da po njenom mišljenju priloženom potvrdom o prijemu preporučene pošiljke apelant nije dokazao da je zaista tom pošiljkom uputio prvostepenom organu zahtjev za vraćanje u posjed stana u "ulici Jošanička broj 35". Dalje je ukazala da je punomoćnici apelanta u provedenom postupku ostavljan primjereni rok kako bi dokazala da je zaista 25. maja 1999. godine podnijela zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana ovom organu navedenom preporučenom pošiljkom s obzirom da na potvrdi pošiljke nije navedeno ime pošiljaoca, odnosno kako bi apelant dokazao da je 25. maja 1999. godine boravio u Sreflijama i izvršio ličnu predaju ove preporučene pošiljke. Međutim, punomoćnica nije pružila niti predložila provođenje ikakvih dokaza na te okolnosti, niti je postupila po nalogu ovog organa.

12. Uprava je istakla da potvrda o prijemu pošiljke ne znači i da je tom pošiljkom podnesen zahtjev za vraćanje u posjed stana. Dalje je navedeno kako je na nesumnjiv način utvrđeno da se apelant obratio prvostepenom organu tek 25. oktobra 2004. godine u vezi sa vraćanjem u posjed predmetnog stana, te da se taj zahtjev može prihvatiti kao jedini zahtjev, to je on podnesen po isteku roka određenog članom 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Pri tome je navedeno da je iz zahtjeva za povrat stana koji je podnesen 25. oktobra 2004. godine i koji je potpisao apelant kao podnosilac zahtjeva vidljivo da je zahtjev pisan u ženskom rodu, a da je punomoć kojom je apelant opunomoćio Snežanu Starčević ovjerena u Općinskom sudu 10. oktobra 2005. godine, skoro godinu dana nakon podnošenja zahtjeva. Uprava je zatim ukazala na sadržaj člana 5. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te navela da su rokovi za podnošenje zahtjeva za vraćanje u posjed stana bili publikovani putem svih pisanih i elektronskih medija u zemlji i svijetu, i kao takvi su bili dostupni svim zainteresovanim licima. Također je istaknuto da je rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje u posjed stana materijalnopravne prirode i prekluzivan je, te se on morao ispoštovati ukoliko je apelant zaista htio da zaštiti svoja prava, tj. da se vrati u posjed stana. Stoga je zaključeno da kako apelant nije dokazao činjenicu da je blagovremeno podnio zahtjev za povrat predmetnog stana, s obzirom da je svaka strana dužna dokazati činjenice na koje se poziva u toku postupka, to je ovaj organ odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja.

13. Rješenjem Ministarstva broj 05/02-23-3509/15 od 29. decembra 2015. godine odbijena je žalba apelanta podnesena protiv prvostepenog rješenja.

14. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je, između ostalog, istaklo da je u konkretnom slučaju prema razlozima ožalbenog rješenja prvostepeni organ pravilno postupio kada nije prihvatio potvrdu o prijemu pošiljke od 25. maja 1999. godine kao dokaz o blagovremeno podnesenom zahtjevu. Također je ukazano da je apelant imao pravnu mogućnost da uloži žalbu zbog šutnje administracije, a potom prema pravilima Svjetskog poštanskog saveza, da eventualno pokrene potražni postupak što bi umnogome doprinijelo utvrđenju činjenice vremenskog podnošenja zahtjeva za vraćanje stana u posjed. Također je navedeno da navodi apelanta izneseni u žalbi nisu od utjecaja i nisu mogli dovesti do drugačijeg rješavanja ove upravne stvari, jer je prvostepeni organ postupio po uputama iz rješenja drugostepenog organa od 9. aprila 2013. godine, a time i po uputama iz presude Kantonalnog suda od 11. juna 2008. godine, te utvrdio da pošiljka od 25. maja 1999. godine nije zaprimljena kod prvostepenog upravnog organa, tj. proveo dokaz uvidom u prijemnu knjigu o prijemu i upisu pismena. Osim toga, navedeno je da navodi apelanta da je vještak odgovarajuće struke potvrdio vjerodostojnost potvrde o prijemu preporučene pošiljke od 25. maja 1999. godine nisu od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari s obzirom da je prema mišljenju vještaka otisak žiga Pošte Sreflije autentičan, što nije bilo sporno u ovoj upravnoj stvari, već je sporno ko je pošiljalac, kao i sadržaj pošiljke. Istaknuto je da zahtjev od 25. maja 1999. godine za koji apelant tvrdi da je uputio prvostepenom organu nikada nije zaprimljen kod tog organa, a zahtjev od 25. oktobra 2004. godine koji se nalazi u spisu predmeta je neblagovremen iz kojih razloga nije ni ispitivana njegova osnovanost. Također je navedeno da su neosnovani i navodi apelanta da je došlo do povrede načela upravnog postupka.

15. Apelant je 15. februara 2016. godine podnio tužbu Kantonalnom sudom radi poništenja rješenja Ministarstva od 29. decembra 2015. godine.

16. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 025831 16 U od 15. aprila 2019. godine odbijena je tužba apelanta.

17. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je zahtjev apelanta za povrat u posjed predmetnog stana od 25. oktobra 2004. godine neblagovremen zbog čega, u smislu člana 5. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, apelantu prestaje stanarsko pravo na predmetnom stanu. Također je navedeno da su neosnovani prigovori tužbe da su upravni organi, prilikom rješavanja zahtjeva za povrat u posjed stana, trebali utvrđivati činjenice, kada je apelant napustio predmetni stan, da li je imao status izbjeglog ili raseljenog lica, gdje je živio na dan 30. aprila 1991. godine. Zatim je istakao da se, u konkretnom slučaju, radi o zahtjevu za povrat stana u posjed za koji je Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisao rokove, pa se radi o prekluzivnom roku, koji je materijalnopravne prirode i koji predstavlja preduvjet za daljnje raspravljanje o osnovanosti zahtjeva.

18. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 U 025831 19 Uvp od 22. oktobra 2020. godine odbijen je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.

19. Vrhovni sud je ukazao na sadržaj člana 3. st. 1. i 2. i člana 4. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te člana 5. st. 1. i 2. i člana 18e. navedenog zakona, odnosno ukazao na datume do kojih su se mogli podnijeti zahtjevi za povrat u posjed stanova koji su proglašeni privremeno napuštenim (4. juli 1999. godine), stanova koji nisu proglašeni napuštenim u smislu propisa iz člana 1. ovog Zakona (4. oktobar 1999. godine), te za uništene ili oštećene stanova (5. novembar 2002. godine). Dalje je naveo da je prvostepeni sud, odlučujući o činjenici koja je sporna u ovom predmetu, da li je apelant svoj zahtjev za povrat stana podnio blagovremeno, pravilno i zakonito postupio kada je odbio tužbu apelanta podnesenu protiv osporenog rješenja, ocjenjujući da apelant nije u provedenom postupku dokazao da je svoj zahtjev podnio blagovremeno, odnosno 25. maja 1999. godine, budući da je jedini dokaz koji je apelant ponudio u tom pravcu autentična potvrda o prijemu pošiljke iz koje se može zaključiti da je pošiljalac 25. maja 1999. godine predao pošiljku Upravi za upravno rješavanje u stambenoj oblasti (što nije tačan naziv organa kojem su se predavali zahtjevi za vraćanje stana u posjed, nego je tačan naziv organa Uprava za stambena pitanja), dok se iz nje nije moglo zaključiti ko je pošiljalac pošiljke. Zatim je ponovio da je prvostepeni organ uprave pokušao službenim putem da provjeri navedeno, ali prema aktu pošte (koji je dostavljen prvostepenom organu), ti podaci nisu mogli biti dostavljeni, jer se rashodovanje poštanskih isprava vrši nakon 18 mjeseci, odnosno pet godina. Osim toga, istaknuto je da je prvostepeni organ u više navrata pozivao apelanta kako bi ga saslušao na navedene okolnosti, te mu pružio mogućnost da dokaže činjenicu kada je podnio zahtjev za povrat stana, ali se apelant nije odazivao, dok je njegova punomoćnica izričito navela da je provedeno dovoljno dokaza i da se time samo odugovlači postupak. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da prvostepeni organ nije zaprimio zahtjev od 25. maja 1999. godine na ime apelanta, po mišljenju Vrhovnog suda, neosnovan je navod iz zahtjeva da prvostepeni sud nije mogao odbiti apelanta na osnovu činjenice da nije potpisao potvrdu o prijemu pošiljke jer na njoj nije ni predviđeno mjesto za to s obzirom na činjenicu da je apelant pozivan tokom postupka da dokaže činjenicu da je on poslao navedenu pošiljku, ali da se apelant nije htio odazvati na pozive, niti je pružio bilo koji drugi dokaz u tom pravcu. Također je navedeno da ni navod da je općepoznata činjenica da je Uprava kasnila sa rješavanjem zahtjeva za vraćanje stana u posjed, odnosno da nije postupala u zakonskim rokovima, te da i oni koji su ulagali žalbe nisu postizali nikakav efekt, nije osnovan, jer apelant ne može kao razlog neulaganja urgencije ili tužbe na šutnju uprave navoditi paušalne navode da su „ostali“ izjavljivali žalbe koje nisu imale efekta.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

20. Apelant navodi da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na „dom“ iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

21. Apelant navodi da je sud proizvoljno primijenio Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te ističe da je upravnom organu predao potvrdu o prijemu pošiljke od 25. maja 1999. godine, koja je javna isprava, te se tretira kao validan i potpun dokaz da je apelant blagovremeno podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed. Apelant smatra da je pogrešan zaključak sudova da apelant nije dokazao da je blagovremeno, tj. 25. maja 1999. godine podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed, jer se iz potvrde pošte o pošiljci nije moglo zaključiti ko je pošiljalac i nije tačno naznačen naziv organa kome je pošiljka upućena. Apelant je također ukazao da osporena presuda Vrhovnog suda nije dostavljena njemu, niti punomoćnici (Seniji Poropat) koja ga je zastupala u postupku pred Vrhovnim sudom, već bivšoj punomoćnici Snežani Starčević, koja nije advokat. Osim toga je naveo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio pravila postupka, te proizvoljno ocijenio dokaze i utvrdio činjenično stanje, jer je odgovor na zahtjev za vanredno preispitivanje dao i predložio da se navedeni zahtjev odbije „Pretis“ d.d. Vogošća, koji nije zainteresovano lice jer nije vlasnik predmetnog stana, već je to „Unis TOOLS“ Vogošća u stečaju kao pravni sljednik „Unis Pretisa“ d.o.o. Vogošća.

22. U odnosu na dužinu trajanja postupka, apelant je naveo da se postupak u predmetima vraćanja stana u posjed smatra hitnim prema članu 10. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Apelant navodi da je zahtjev podnio 25. maja 1999. godine, te da je postupak trajao 20 godina i šest mjeseci, što predstavlja povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku. Apelant je tražio da mu se isplati pravična kompenzacija zbog kršenja njegovih prava.

II.Odgovor na apelaciju

23. Vrhovni sud je naveo da ostaje u cijelosti kod svoje presude i razloga na koje se pozvao u presudi, te da osporenom presudom nisu povrijeđena prava apelanta na koja je ukazao u apelaciji. Vrhovni sud je istakao da se „Unis TOOLS“ Vogošća nije prijavio u spisima predmeta kao zainteresirano lice, odnosno kao pravni sljednik „Unis Pretisa“ d.o.o. Vogošća, a da je na poziv ovoga suda odgovor na zahtjev dostavljen od „Pretisa“ d.d Vogošća u kojem je navedeno da je on vlasnik stana.

24. Kantonalni sud je naveo da je tužbom od 15. februara 2016. godine apelant pokrenuo upravni spor, koji je okončan presudom ovog suda od 15. aprila 2019. godine. Također je naveo da ostaje kod svoje odluke i smatra da nije povrijeđen zakon na štetu apelanta, niti je počinjena povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

25. Uprava je navela da je svoju odluku po zahtjevu apelanta za vraćanje u posjed predmetnog stana donijela u skladu sa važećim propisima i dokumentacijom koja se nalazi u spisu predmeta, te da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava navedenih u apelaciji.

26. Zastupnice apelanta su navele da nisu tačni navodi Kantonalnog suda da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu donošenjem presude od 15. aprila 2019. godine u kojoj je kao razlog odbijanja navedeno da je apelant neblagovremeno podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed, jer iz potvrde pošte o preporučenoj pošiljci nije vidljiv sadržaj potvrde, a apelant se nije odazvao upravnom organu radi saslušanja u svojstvu parnične stranke. Osim toga, navele su da je apelant još uvijek izbjeglica u Srbiji, u Jagodini, te da je zbog izbjegavanja troškova dolaska u Sarajevo, anganžovao punomoćnika kome je predao svu potrebnu dokumentaciju za vraćanje stana u posjed, kao i navedenu originalnu potvrdu o preporučenoj pošiljci, a koju je punomoćnik dostavio Upravi.

V.Relevantni propisi

27. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 3. st. (1) i (2) Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu:

nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

II - POSTUPAK ZA VRAĆANJE STANA U POSJED I PRAVA NOSIOCA STANARSKOG PRAVA Član 4. stav (1) Nosilac stanarskog prava iz člana 3. stav 1. ovog zakona ima pravo tražiti vraćanje stana u posjed.

Član 5.

Zahtjev za vraćanje stana u posjed mora se podnijeti u roku od petnaest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Izuzetno, rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana iz člana 2. stav 5. i člana 18b. stav 1. ovog zakona, kao i člana 83a. stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima (”Službene novine Federacije BiH", broj 19/99) je 04. oktobar 1999. godine.

Ako nosilac stanarskog prava u roku propisanom ovim članom ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (u daljem tekstu:

Komisija), odnosno zahtjev za izvršenje odluke Komisije u roku navedenom u Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (“Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99 i 51/00), prestaje mu stanarsko pravo.

Član 10.

Postupak u predmetima po zahtjevu iz člana 4. ovog zakona smatra se hitnim.

28. Zakon o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:

14. Ekonomičnost postupka Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

29. Zakon o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

30. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 U 025831 19 Uvp od 22. oktobra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu bivša punomoćnica apelanta Snežana Starčević je primila 9. decembra 2020. godine (isti datum su zastupnice apelanta navele i u tački 3. obrasca apelacije kao datum kada je dostavljena osporena odluka), a apelacija je podnesena 29. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na „dom“ iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

38. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku i postupku upravnog spora, kao i postupku vanrednog preispitivanja sudske odluke u kojem je apelant tražio povrat u posjed predmetnog stana, dakle, radi se o apelantovim građanskim pravima, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

a)U odnosu na osporene odluke

39. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda u pogledu povrede prava na pravično suđenje svodi na tvrdnje o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

40. U vezi s navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02, i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.

41. Apelant navodi da je sud proizvoljno primijenio Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, odnosno da je upravnom organu predao potvrdu o prijemu pošiljke od 25. maja 1999. godine, koja je javna isprava, te se tretira kao validan i potpun dokaz da je apelant blagovremeno podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed. Smatra da je pogrešan zaključak sudova da apelant nije dokazao da je blagovremeno podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed, jer se iz potvrde pošte o pošiljci nije moglo zaključiti ko je pošiljalac i nije tačno naznačen naziv organa kome je pošiljka upućena.

42. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed. Naime, iz obrazloženja odluka upravnih organa i redovnih sudova, između ostalog, slijedi da je na nesumnjiv način utvrđeno da se apelant obratio prvostepenom organu tek 25. oktobra 2004. godine u vezi sa vraćanjem u posjed predmetnog stana, te da se taj zahtjev može prihvatiti kao jedini zahtjev, pa je on podnesen po isteku roka određenog članom 5. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, zbog čega, u smislu člana 5. stav 3. navedenog Zakona, apelantu prestaje stanarsko pravo na predmetnom stanu. Naime, u konkretnom slučaju radi se o zahtjevu za povrat stana u posjed za koji je Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisao rokove, pa se radi o prekluzivnom roku, koji je materijalnopravne prirode i koji predstavlja preduvjet za daljnje raspravljanje o osnovanosti zahtjeva.

43. Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka upravnih organa i redovnih sudova slijedi da apelant nije u provedenom postupku dokazao da je zahtjev podnio blagovremeno, odnosno 25. maja 1999. godine, budući da je jedini dokaz koji je apelant ponudio u tom pravcu autentična potvrda o prijemu pošiljke iz koje se može zaključiti da je pošiljalac predao pošiljku Upravi za upravno rješavanje u stambenoj oblasti, dok se iz nje nije moglo zaključiti ko je pošiljalac pošiljke, niti njen sadržaj. Osim toga, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja upravnih organa i redovnih sudova proizlazi da je upravo radi razjašnjenja sporne činjenice u pogledu dokaza o slanju pošiljke 25. maja 1999. godine iz Pošte Sreflije prvostepeni organ u više navrata pozivao apelanta kako bi ga saslušao na navedene okolnosti i da dokaže činjenicu da je on poslao navedenu pošiljku, odnosno da je 25. maja 1999. godine boravio u Sreflijama i izvršio ličnu predaju ove preporučene pošiljke, ali se apelant nije odazivao, niti je pružio bilo koji drugi dokaz u tom pravcu. Pri tome Ustavni sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja tvrdnju, koju je isticao u svim pravnim lijekovima koje je koristio, o tome da u predmetnom postupku nije pravilno odlučeno jer je odbijen njegov zahtjev za povrat predmetnog stana iako je ponudio dokaze da je zahtjev za povrat predmetnog stana poslao blagovremeno. Ustavni sud zapaža da su ove navode ispitali Kantonalni sud u svojoj odluci po tužbi apelanta, te Vrhovni sud, u konačnici, u osporenoj odluci po zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda, te dali jasno obrazloženje zašto oni ne mogu dovesti do drugačije odluke, odnosno ne utječu na pravilnost osporenog akta. Dakle, Ustavni sud smatra da su se upravni organi i redovni sudovi, suprotno apelantovim tvrdnjama, pozvali na relevantne odredbe zakona, te da su dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U odnosu na navode apelanta da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio pravila postupka jer je odgovor na zahtjev za vanredno preispitivanje dao i predložio da se navedeni zahtjev odbije „Pretis“ d.d. Vogošća, koji nije zainteresovano lice jer nije vlasnik predmetnog stana, već je to „Unis TOOLS“ Vogošća u stečaju kao pravni sljednik „Unis Pretisa“ d.o.o. Vogošća, Ustavni sud nalazi da ne može naći, niti to apelant obrazlaže na koji način bi ovakvi navodi mogli utjecati na apelantovo pravo na pravično suđenje kada je apelantov zahtjev za povrat stana odbijen kao neblagovremen.

44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u vezi s kršenjem člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovana.

b)U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku Relevantna načela

45. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38. i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, stav 18).

Period koji se uzima u obzir

46. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 25. oktobra 2004. godine, kao dana podnošenja zahtjeva za vraćanje predmetnog stana u posjed, do 22. oktobra 2020. godine, kada je Vrhovni sud donio presudu kojom je okončan predmetni postupak. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje je oko 16 godina. Analiza dužine trajanja postupka

47. U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku i postupku upravnog spora, kao i postupku vanrednog preispitivanja sudske odluke u kojem je apelant tražio povrat predmetnog stana u posjed. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud ne može zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o složenom predmetu. Također, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak značajan za apelanta. Nadalje, Ustavni sud nalazi da iz dostavljene dokumentacije uz apelaciju proizlazi da je prvostepeni organ u više navrata pozivao apelanta (putem pošte na poznatu adresu, te dva puta putem oglasne table, jer je pošiljka upućena na adresu vraćena sa naznakom „nepoznat“) kako bi ga saslušao na navedene okolnosti, ali se apelant nije odazivao iz čega proizlazi da je navedeno utjecalo na dužinu trajanja postupka.

48. U odnosu na ponašanje organa Uprave i suda, Ustavni sud ponavlja da je apelant zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed podnio 25. oktobra 2004. godine, te da je predmetni postupak okončan tek presudom Vrhovnog suda od 22. oktobra 2020. godine, dakle, nakon skoro 16 godina. Ustavni sud zapaža da je Uprava, kao prvostepeni organ, s ciljem rješavanja predmetnog zahtjeva, donijela ukupno pet odluka u relevantnom periodu. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Ministarstvo, kao drugostepeni organ, donijelo također pet odluka od čega je četiri puta predmet vraćan prvostepenom organu na ponovni postupak. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u predmetnom postupku donio dvije odluke, međutim, Kantonalni sud je prvi put rješavajući o apelantovoj tužbi, također, predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak, dok je rješavajući po drugi put o apelantovoj tužbi, presudu donio nakon tri godine i dva mjeseca od podnošenja tužbe. Konačno, postupak po zahtjevu za vanredno preispitivanje pred Vrhovnim sudom trajao je oko godinu i šest mjeseci (računajući od presude Kantonalnog suda). Pri tome Ustavni sud zapaža da prvostepeni organ uprave i Kantonalni sud nisu naveli razloge za prekomjernu dužinu trajanja postupka, a da Ministarstvo nije dostavilo odgovor na apelaciju. Ustavni suda ponavlja da je predmet više puta vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realiziraju svoja prava. Ustavni sud naglašava da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sistem.

49. Ocjenjujući navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da dužina trajanja konkretnog postupka u periodu od 16 godina ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

50. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

51. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

52. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine, i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, treba isplatiti iznos od 1.500,00 KM.

53. Navedenu naknadu dužna je platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na dom i imovinu

54. Apelant, također, navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na „dom“ iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju tih prava isključivo zasnivaju na tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena prava), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na „dom“ iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani (vidi, mutatis mutandis, Odluka Ustavnog suda broj AP 4894/14 od 19. aprila 2017. godine, tačka 44).

Pravo na djelotvoran pravni lijek

55. U vezi s navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da, iako to apelant nije eksplicitno naveo, proizlazi da apelant ukazuje na povredu ovog prava u odnosu na pravo na pravično suđenje. Ustavni sud nalazi da je apelant imao mogućnost i koristio pravo na pokretanje upravnog spora i podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske presude. Činjenica da korištenje navedenih pravnih lijekova nije rezultiralo odlukom kojom bi apelant bio zadovoljan ni na koji način ne dovodi u pitanje njegovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga su i ovi navodi apelacije neosnovani.

VIII.Zaključak

56. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije imajući u vidu da je predmetni postupak trajao 16 godina. Dužini postupka u najvećoj mjeri doprinijelo je vraćanje predmeta na ponovni postupak u više navrata.

57. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada u obrazloženju odluka upravnih organa i redovnih sudova nema ničega što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sud i organ uprave za svoje odluke dali jasne razloge.

58. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju tih prava isključivo zasnivaju na istim tvrdnjama koje su istaknute u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava), a Ustavni sud je zaključio da nema povrede prava apelanta u tom pogledu.

59. Nema kršenja ni prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada je apelant imao mogućnost i koristio zakonom propisane pravne lijekove, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u predmetnom postupku per se ne pokreće pitanje povrede navedenog prava.

60. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4730/20 (R. I.) | Sudska praksa | Aktio