Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4051/20 (M. Đ.)

Odluka donesena 22. 06. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Suvlasništvo
  • Nekretnina
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4051/20

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4051/20, rješavajući apelaciju Mire Đurašinović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mire Đurašinović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 048250 20 Rev od 10. septembra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mira Đurašinović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke podnijela je 10. novembra 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 048250 20 Rev od 10. septembra 2020. godine.

2. Apelantkinja je dopisom od 29. decembra 2020. godine zatražila donošenje privremene mjere kojom bi se odložio izvršni postupak (koji se vodi protiv nje) pred Osnovnim sudom u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 335672 20 I do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po podnesenoj apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 4051/20 od 21. januara 2021. godine kojom je odbio apelantkinjin zahtjev za donošenje privremene mjere.

4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda i G. J. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 9. februara 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužiteljica su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 10. do 23. februara 2022. godine.

6. Apelantkinji su 15. aprila 2022. godine, u skladu sa članom 23 Pravila Ustavnog suda i Zaključkom Ustavnog suda broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tužiteljice na eventualno izjašnjenje.

7. Apelantkinja u ostavljenom roku od osam dana nije dostavila izjašnjenje na dostavljene odgovore.

III.Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

9. Odlučujući o tužbi tužiteljica protiv tuženih – apelantkinje te ostalih tuženih B. S., S. Š., B. M., M. M. i M. M. (u daljnjem tekstu: tuženi ili drugotužena, trećetužena…) radi utvrđenja, v. s. 32.000,00 KM, Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 048250 19 P 3 od 11. oktobra 2019. godine. Navedenom presudom Osnovni sud je utvrdio da dvosoban stan na spratu porodične kuće u Banjaluci (pobliže označen u obrazloženju presude, u daljnjem tekstu: predmetni stan) predstavlja zajedničku stečenu imovinu iz braka prednika tužiteljice (Darinke Mitrović) i prednika tuženih (apelantkinje i drugotužene) Đure Mitrovića u visini njenog udjela od ½ dijela te imovine. Istom presudom je utvrđeno da je tužiteljica suvlasnik na ½ predmetnog stana, čiji je doprinos ½ po osnovu zajednički stečene imovine prednika tužiteljice (Darinke Mitrović) u braku sa prednikom apelantkinje i drugotužene (Đurom Mitrovićem), što su tuženi dužni priznati, dok je odbijen kao neosnovan tužiteljicin zahtjev kojim je tražila da tuženi trpe da se u javne knjige, gruntovnicu i katastar upiše tužiteljica kao suvlasnik na ½ predmetnog stana, kao i zahtjev da se naloži apelantkinji i drugotuženoj da ½ dijela predmetnog stana predaju u posjed i raspolaganje tužiteljici, te je odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

10. Nakon ocjene izvedenih dokaza (koji su taksativno pobrojani na str. 4–8 obrazloženja), u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude. Tokom postupka je utvrđeno da je tužiteljica zakonska nasljednica iza umrle Darinke Mitrović rođene Mudrinić, da su apelantkinja i drugotužena testamentarni nasljednici iza umrlog Đure Mitrovića, dok su ostali tuženi zakonski nasljednici iza Voje Mitrovića. Dalje, utvrđeno je da su Đuro i Darinka 6. maja 1950. godine zaključili brak u kojem nisu stekli zajedničku djecu, da je brak trajao 23 godine i prestao je smrću Darinke Mitrović (9. juna 1973. godine). Tužiteljica je poslije smrti svoje majke (Darinke Mitrović), nakon provedenog ostavinskog postupka, naslijedila nepokretnosti koje se nalaze u Republici Hrvatskoj (nakon što joj je Đuro Mitrović ustupio svoj nasljedni dio). Nakon smrti Đure Mitrovića proveden je ostavinski postupak i doneseno rješenje o nasljeđivanju (13. oktobra 2003. godine) kojim je utvrđena njegova zaostavština, te su, između ostalog, kao testamentarni nasljednici na predmetnom stanu proglašeni apelantkinja i drugotužena sa po ½ dijela, dok je rješenjem Okružnog suda od 13. aprila 2004. godine odbačena kao nedozvoljena tužiteljicina žalba izjavljena protiv rješenja o nasljeđivanju. Iz iskaza tuženih proizlazi da su Đuro Mitrović i njegov brat Jovo Mitrović zajedno gradili spornu kuću koja je završena 1970. godine i da ona ima dva ulaza, dvije fizički odvojene stambene jedinice, da se u prizemlju kuće nalazi i kafić, tako da se radi o samostalnim posebnim cjelinama, odnosno etažnoj svojini.

11. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je zaključio da imovina, tj. predmetni stan predstavlja zajedničku imovinu prednika tužiteljice i prednika tuženih kako to predviđa odredba člana 270 Porodičnog zakona. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je kuća (u kojoj se nalazi predmetni stan) građena u vrijeme kada su prednik tužiteljice i prednik apelantkinje i drugotužene bili u braku, da su u istoj kući živjeli zajedno sve do 1973. godine (do smrti prednika tužiteljice), kao i da je kuća građena u široj porodičnoj zajednici (postojao je dogovor između braće da sprat kuće bude Đurin, a prizemlje brata Jove). Osim toga, sud se uvjerio da predmetni stan ima sve elemente zasebne građevinske cjeline i tužiteljica ima mogućnost da traži da se utvrdi da je taj sprat kuće zajednička imovina njene majke i prednika tuženih (apelantkinje i drugotužene), te je zaključio da izgrađeni dijelovi nekog stambenog objekta mogu biti predmet svojine nezavisno od prava svojine na drugom dijelu objekta, kao što je u konkretnom slučaju prizemlje, iako nije formirana posebna etažna svojina. S obzirom na to da je sprat kuće građen u vrijeme braka Darinke i Đure, Osnovni sud je u skladu s odredbom člana 272 Porodičnog zakona (da svakom bračnom supružniku pripada po ½ dijela zajedničke imovine) usvojio tužiteljicin tužbeni zahtjev. Ovo posebno imajući u vidu da tuženi nisu oborili zakonsku pretpostavku jer nisu izvodili dokaze kojim bi u skladu sa članom 273 Porodičnog zakona dokazali da je doprinos Đure Mitrovića u sticanju ove zajedničke imovine veći, odnosno isključiv u odnosu na Darinku Mitrović. Osnovni sud je posebno istakao da se radom u bračnoj zajednici ima smatrati ne samo ekonomski rad i prihodi iz tog rada već i rad supruge u domaćinstvu, oko domaćinstva, u pripremi hrane i sl. S druge strane, tužiteljicin zahtjev za upis u javne knjige Osnovni sud je odbio iz razloga što nije uspostavljena etažna svojina na predmetnom stanu (koji tužiteljica treba riješiti kroz odgovarajući upravni postupak shodno odredbama Zakona o premjeru i katastru RS i Zakona o stvarnim pravima), tako da tužiteljica ne može tražiti da se tuženim naloži da trpe upis. Takođe, odbijen je i tužiteljicin zahtjev da se naloži apelantkinji i drugotuženoj da predaju u posjed predmetni stan jer iz provedenih dokaza nije vidljivo da se predmetni stan nalazi u njihovom posjedu, odnosno tužiteljica nije shodno odredbama čl. 126 i 127 Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) dokazala postojanje prava svojine na stvari i da se stvar nalazi u posjedu tuženih.

12. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 048250 19 Gž 2 od 10. februara 2020. godine djelimično je uvažena tužiteljicina žalba i preinačena je prvostepena presuda u osporenom odbijajućem dijelu na način što su apelantkinja i drugotužena obavezane da tužiteljici predaju u suposjed predmetni stan, dok je u ostalom dijelu tužiteljicina žalba odbijena i potvrđena prvostepena presuda u preostalom odbijajućem dijelu. Istom presudom obavezane su apelantkinja i drugotužena da tužiteljici nadoknade troškove postupka, dok je odbijena kao neosnovana apelantkinjina žalba i potvrđena prvostepena presuda u osporenom usvajajućem dijelu, kao i apelantkinjin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

13. Okružni sud je u obrazloženju presude ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, te je istakao da je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da predmetni stan predstavlja zajedničku imovinu i da je udio tužiteljicinog prednika u ovoj imovini ½ dijela. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud u skladu sa odredbom člana 272 Porodičnog zakona utvrdio da je doprinos majke (prednika) tužiteljice u sticanju zajedničke imovine ½ dijela jer je pošao od zakonske pretpostavke koju propisuje odredba navedenog člana da svakom bračnom supružniku pripada po ½ dijela zajedničke imovine. Okružni sud je naveo da su tuženi u ovom postupku trebali dokazati da je doprinos Đure daleko veći od doprinosa Darinke (u sticanju predmetnog stana), te da nepokretnosti na kojima je sagrađena kuća predstavljaju posebnu imovinu umrlog Đure i njegovog brata. Međutim, tuženi nisu izvodili i predlagali dokaze u tom pravcu tako da su njihovi navodi paušalni i nedokazani, kao i postojanje dogovora oko nasljeđivanja imovine umrlih Darinke i Đure koji (osim apelantkinjinog iskaza) nije potvrđen nikakvim materijalnim dokazima. Takođe, u predmetnom postupku tuženi nisu osporili zakonsku presumpciju da svakom od bračnih supružnika pripada po ½ dijela, tako da je osnovan tužiteljicin zahtjev da je njena majka Darinka u braku sa Đurom Mitrovićem koji je trajao 23 godine i za vrijeme kojeg braka je sagrađena kuća stekla pravo susvojine sa ½ dijela predmetnog stana na spratu porodične kuće. Osim toga, Okružni sud smatra da je pravilan zaključak prvostepenog suda u pogledu neosnovanosti tužiteljicinog zahtjeva za upis predmetnog stana u javne registre iz razloga što na kući u kojoj se nalazi predmetni stan nije uspostavljena etažna svojina. S druge strane, Okružni sud je naveo da tužiteljica osnovano žalbom ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno odbio njen zahtjev za predaju u posjed predmetnog stana. Ovo iz razloga što su apelantkinja i drugotužena testamentarne nasljednice iza svog oca (Đure Mitrovića) koji je upravo njima ostavio u nasljeđe sprat predmetne kuće. Dakle, ima se smatrati da se apelantkinja i drugotužena nalaze u posjedu predmetnog stana i da tužiteljica ima pravo da traži predaju, ali samo u suposjed predmetnog strana, dok nema pravo tražiti ½ idealnog dijela nepokretnosti jer se idealni dio ne može predati u posjed. Naime, prema odredbi člana 36 stav 2 ZSP-a, predaju cijele stvari suvlasnik može tražiti samo od trećih lica, što znači da suvlasnik od drugog suvlasnika može tražiti samo predaju u suposjed. Takođe, Okružni sud je odlučio o troškovima postupka u skladu sa odredbom člana 397 stav 2 ZPP-a u vezi sa članom 386 stav 2 ZPP-a, uspjehom stranaka u postupku i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 048250 20 Rev od 10. septembra 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantkinjina revizija izjavljena protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje nižestepenih sudova, te je istakao da je pravilna drugostepena odluka. Dalje, Vrhovni sud je ukazao na sadržaj odredbi čl. 269, 270, 272 i 273 Porodičnog zakona istaknuvši da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da je porodična kuća sagrađena za vrijeme trajanja bračne zajednice Darinke i Đure, da su oni bili u braku 20 godina prije nego je sagrađena porodična kuća koja je građena u dogovoru sa Jovom Mitrovićem (Đurinim bratom), pri čemu je sporazumno odlučeno da sprat kuće pripadne Darinki i Đuri a prizemlje Jovi, kao i da je faktička podjela izvršena na opisani način odmah pri useljenju 1970. godine (i kao takva i danas traje). Stoga, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da sporni stan koji se nalazi na spratu porodične kuće predstavlja zajednički stečenu imovinu prednika tužiteljice i prednika apelantkinje i drugotužene, odvojen od prizemlja kao poslovnog prostora koji pripada predniku ostalih tuženih. Dalje, Vrhovni sud navodi da apelantkinjina tvrdnja da parcela na kojoj je sagrađena porodična kuća predstavlja posebnu imovinu njenog oca Đure nema uticaja na pravilnost pobijane odluke u pogledu utvrđenja suvlasničkih dijelova sticaoca te imovine iz razloga što apelantkinja i drugotužena nisu dokazale kolika je vrijednost te parcele u odnosu na sprat porodične kuće koji predstavlja zajedničku bračnu imovinu, niti su dokazale da je i koliko njihov prednik dobio novca od prodaje dijela te parcele 1965. godine i da li je eventualno dobijeni novac iskorišćen za gradnju spornog objekta. Vrhovni sud je naveo da nametanje obaveze od drugostepenog suda da apelantkinja i drugotužena predaju u suposjed ½ dijela stana na spratu kuće, a ne u posjed, kako je glasio zahtjev, ne predstavlja prekoračenje tužbenog zahtjeva. Takođe, okolnost da je od smrti tužiteljicinog prednika do pokretanja predmetne parnice protekao duži period (preko 30 godina), nema uticaja na tužiteljicin zahtjev koji je stvarnopravnog karaktera i kao takav ne podliježe zastarjelosti. Činjenica da su apelantkinja i drugotužena u tom periodu „održavale“ porodičnu kuću stvara samo pretpostavku da bi prema tužiteljici mogli eventualno isticati obligacionopravni zahtjev. Osim toga, apelantkinjino ukazivanje da se njen otac „odrekao nasljeđa“ u ostavinskom postupku iza umrle supruge Darinke u tužiteljicinu korist, uz dogovor da se tužiteljica „ne miješa“ u ostavinu iza njegove smrti, nije od uticaja na pravilnost odluke. Naime, tužiteljica ne spada u krug zakonskih nasljednika Đure Mitrovića, ali sve i da spada njena usmena izjava kojom se odriče nasljeđa za života ostavioca nema pravnog dejstva u skladu s relevantnim odredbama Zakona o nasljeđivanju (član 138 ranije važećeg zakona, odnosno član 158 važećeg Zakona o nasljeđivanju). Vrhovni sud je naveo da takav dogovor, ako je postojao, na strani tužiteljice stvara moralnu obavezu da tako postupi, ali ne isključuje isticanje stvarnopravnog zahtjeva iz ove parnice. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je u skladu sa odredbom člana 248 ZPP-a odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelantkinja smatra da su osporenom odlukom prekršena njena prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U tom kontekstu, apelantkinja je navela hronologiju predmetnog parničnog postupka istaknuvši da je u postupku proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, kao i da je pogrešno i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje zbog pogrešne ocjene (odsustva ocjene) dokaza. Apelantkinja smatra da nisu cijenjeni dokazi čiji je cilj bio da dokažu zanemariv doprinos tužiteljicine prednice u izgradnji kuće, odnosno predmetnog stana. Takođe, apelantkinja smatra da sud nije mogao na ovakav način raspravljati o imovini koja je u njenoj susvojini, odnosno da je trebalo prvo tražiti poništenje testamenta, a nakon toga odlučivati o predmetnoj imovini. Osim navedenog, apelantkinja smatra da je sud u predmetnom postupku prekoračio tužbeni zahtjev i sproveo ostavinski postupak iza tužiteljicinog prednika u parničnom postupku. Apelantkinja je predložila da se usvoji njena apelacija i utvrdi povreda navedenog prava, te da se ukine osporena presuda Vrhovnog suda i predmet vrati na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nisu povrijeđena apelantkinjina prava navedena u apelaciji, kao i da njegova odluka sadrži jasne i pravno zasnovane razloge koji su zasnovani na pravilnoj primjeni prava, te da je cijenio navode iz apelacije koji su bili dio revizionih navoda. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da su neosnovani apelantkinjini navodi vezano za sprovođenje ostavinskog postupka iza tužiteljicinog prednika iz razloga što, prema utvrđenom činjeničnom stanju, predmetna imovina (stan) predstavlja naknadno pronađenu imovinu koju sud raspoređuje na osnovu ranije donesenog rješenja o nasljeđivanju (bez ponovnog raspravljanja zaostavštine).

17. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri svojoj odluci i razlozima navedenim u odluci, te je istakao da nije došlo do povrede apelantkinjinih prava navedenih u apelaciji. Okružni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Osnovni sud je u odgovoru naveo da u svemu ostaje pri navodima navedenim u svojoj odluci, čija pravilnost je provjerena od dvije više pravosudne instance, te u kojoj je apelantkinji omogućeno pravično suđenje.

19. Tužiteljica je u odgovoru navela da su redovni sudovi u konkretnom slučaju na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo, pri čemu nisu povrijedili prava koja apelantkinja navodi u apelaciji. Tužiteljica je predložila da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

20. Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08, 63/14 i 56/19 – odluka USRS) u relevantnom dijelu glasi:

Član 269.

Imovina bračnih supružnika može biti posebna i zajednička.

Član 270. stav 5.

(5)Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.

Član 272. stav 1.

(1)Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine.

Član 273. st. 1. i 2.

(1)Svaki bračni supružnik može zahtijevati da mu sud odredi veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine, ako dokaže da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika.

(2)U slučajevima iz prethodnog stava sud određuje veličinu udjela bračnog supružnika prema njegovom doprinosu u sticanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o ličnom dohotku i zaradi svakog bračnog supružnika, već i o pomoći jednog bračnog supružnika drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, o brizi oko vaspitanja i podizanju djece, kao i o svakom drugom vidu rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine.

21. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 248.

Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlog na koji pazi po službenoj dužnosti.

Član 386. stav 2.

Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.

Član 397. stav 2.

Kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiće o troškovima cijelog postupka.

22. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09

– ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka USRS, 107/19 i 1/21 – odluka USRS) u relevantnom dijelu glasi:

Član 36.

(1)Svaki suvlasnik ima pravo postavljati drugim suvlasnicima one zahtjeve koji proizlaze iz njegova suvlasništva.

(2)Suvlasnik ima pravo postavljati protiv svakoga one zahtjeve koje može staviti vlasnik stvari, ali predaju cijele stvari u državinu može zahtijevati od trećeg lica prema pravilima o nedjeljivim obavezama.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 048250 20 Rev od 10. septembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 13. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 10. novembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelantkinja smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantkinja nije obrazložila na koji način je došlo do povrede njenog prava na imovinu, već se isključivo vezala za pogrešno i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje zbog pogrešne ocjene dokaza, te za primjenu materijalnog i procesnog prava u konkretnom slučaju. Dakle, iako se to u apelaciji eksplicitno ne navodi, sadržaj apelacionih navoda korespondira garancijama prava na pravično suđenje i apelantkinja suštinski ukazuje na kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa će Ustavni sud prevashodno ispitati povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3598/15 od 6. decembra 2017. godine, tačka 31, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

29. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

30. Ustavni sud zapaža da se postupak iz kojeg su proizašle osporene odluke odnosio na utvrđenje tužiteljicinog prava susvojine na predmetnim nepokretnostima na kojima je apelantkinja upisana kao suvlasnik sa drugotuženom (koje predstavljaju zajedničku imovinu prednika tužiteljice i prednika apelantkinje) i njene uknjižbe u katastru i zemljišnoj knjizi. Stoga, Ustavni sud ukazuje da je u pitanju predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantkinja uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

31. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu osporenim odlukama redovnih sudova donesenim u parničnom postupku. U tom pravcu, Ustavni sud zapaža da apelantkinja ponavlja navode koje je isticala u postupku pred redovnim sudovima, te, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi.

32. U vezi s apelacionim navodima kojima se ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Takođe, Ustavni sud, slijedeći praksu Evropskog suda, ukazuje da je prvenstveno na domaćim vlastima, posebno sudovima, da riješe problem tumačenja domaćeg zakonodavstva. U vezi s tim, Evropski sud je istakao da neće postavljati problem tumačenja domaćeg prava od domaćih sudova, osim u slučaju očigledne proizvoljnosti, drugim riječima, kada uoči da je primjena od domaćih sudova bila očigledno pogrešna ili takva da su izvedeni proizvoljni zaključci i/ili uskraćivanje pravde (vidi Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je u okolnostima konkretnog postupka koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

34. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je presudom Vrhovnog suda, konačnom odlukom u predmetnom postupku, odbijena kao neosnovana apelantkinjina revizija i u konačnici potvrđena drugostepena presuda kojom je (djelimično preinačena prvostepena presuda u pogledu predaje u posjed predmetnog stana) djelimično usvojen tužiteljicin tužbeni zahtjev i utvrđeno da predmetni stan predstavlja zajednički stečenu imovinu iz braka prednice tužiteljice i prednika apelantkinje i drugotužene, da je tužiteljica suvlasnik na ½ predmetnog stana, te su obavezane apelantkinja i drugotužena da tužiteljici predaju u suposjed predmetni stan. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud razmotrio apelantkinjine revizione navode, koje ponavlja i u apelaciji, i da je dao razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg ishoda konkretne pravne stvari. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su prvostepeni i drugostepeni sud dali jasne i argumentovane razloge zašto je tužiteljicin tužbeni zahtjev djelimično osnovan, pri čemu su se pozvali na relevantne odredbe Porodičnog zakona, ZSP-a i ZPP-a. Takođe, Vrhovni sud je jasno i argumentovano obrazložio zašto je odbio kao neosnovanu apelantkinjinu reviziju, pri čemu je istakao da apelantkinja i drugotužena u konkretnom slučaju nisu izvedenim dokazima uspješno pobile zakonsku pretpostavku o jednakim udjelima bračnih supružnika (prednice tužiteljice i prednika apelantkinje i drugotužene) u sticanju zajedničke imovine. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava, odnosno da su tužiteljicin tužbeni zahtjev djelimično usvojili uz pozivanje na relevantne odredbe čl. 269, 270, 272 i 273 Porodičnog zakona i odredbe člana 36 ZSP-a. Dakle, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoje presude zasnovali na činjeničnom stanju utvrđenom od prvostepenog suda, pozivajući se na relevantne odredbe Porodičnog zakona, ZSP-a i ZPP-a, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava, zbog čega nema osnova da Ustavni sud, u smislu navedenih stavova Evropskog suda i Ustavnog suda, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

35. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.

Pravo na imovinu

36. U vezi s apelantkinjinim navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelantkinja istakla u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena procesnog i materijalnog prava), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede ovog prava, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer ne postoje elementi koji bi ukazivali na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno ocjeni izvedenih dokaza, te primjeni procesnog i materijalnog prava od redovnih sudova, koji su dali detaljne razloge zbog čega je djelimično usvojen tužiteljicin tužbeni zahtjev, uz pozivanje na relevantne odredbe Porodičnog zakona, ZSP-a i ZPP-a, a dato obrazloženje ne ostavlja dojam proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava.

38. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelantkinja zasnovala na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.

39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4051/20 (M. Đ.) | Sudska praksa | Aktio