Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4558/20 (S. M. i R. M.)
Odluka donesena 06. 07. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Prava iz radnog odnosa
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Radni spor
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4558/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 07. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine, u predmetu broj AP-4558/20, rješavajući apelaciju Samira Mujabašića i Redžepa Međedovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Samira Mujabašića i Redžepa Međedovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 251675 19 Rev od 3.
septembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Samir Mujabašić i Redžep Međedović (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Živinica, koje zastupa Adnan Novo, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 18. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 251675 19 Rev od 3. septembra 2020. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 251675 12 Rs od 13. avgusta 2013. godine obavezan je tuženi „Energopetrol“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), da apelantima i ostalim tužiteljima (u daljnjem tekstu: apelanti i ostali) na ime razlike osnovnih plaća uvećanih za minuli rad za period od 25. aprila 2009. godine do 30. novembra 2011. godine kao dana dospijeća svih potraživanja pa do isplate, isplati ukupan iznos kao u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama i da im obračuna i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: PIO) na obračunate i dosuđene razlike plaća za navedeni period, te da im naknadi troškove postupka (sve bliže navedeno u izreci presude).
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da su apelanti i ostali tužitelji podnijeli tužbu protiv tuženog 25. aprila 2012. godine radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. Općinski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da su apelanti i ostali tužitelji zaposlenici tuženog, koji su sa tuženim imali zaključene ugovore o radu u skladu sa odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske privrede u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: GKU). Dalje je navedeno da je tuženi do 16. marta 2007. godine bio preduzeće sa većinskim državnim kapitalom, a da je nakon 16. marta 2007. godine došlo do promjene vlasničke strukture kapitala tuženog zbog privatizacije, nakon čega je tuženi donio svoj interni kolektivni ugovor – Kolektivni ugovor za „Energopetrol“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor tuženog, 18. aprila 2008. godine, 23. juna 2009. godine i 23. decembra 2010. godine). Tuženi je sa prvoapelantom zaključio novi ugovor o radu u skladu sa Kolektivnim ugovorom tuženog 1. aprila 2011. godine a sa drugoapelantom 1. juna 2009. godine, dok sa ostalim tužiteljima nije imao zaključene nove ugovore o radu. U skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke od 3. januara 2013. godine Općinski sud je utvrdio iznose razlike isplaćenih plaća koje bi apelantima i ostalim tužiteljima pripadale prema odredbama Općeg kolektivnog ugovora za teritorij Federacije BiH (u daljnjem tekstu: OKU) i prema odredbama GKU. U vezi s tim je ukazao da nije bilo osnova za nejednak tretman tuženog prema svim svojim zaposlenicima, tako da i apelantima i ostalim tužiteljima koji imaju zaključene ugovore sa tuženim, Kolektivnim ugovorom tuženog, pripadaju jednaka prava i to ona koja su najpovoljnija za zaposlenike. Budući da su se apelanti i ostali tužitelji tužbenim zahtjevom opredijelili na isplatu razlike plate prema nalazu vještaka urađenom prema odredbama OKU i GKU koji je prema mišljenju Općinskog suda primjenjiv u predmetnom slučaju, to je tužbeni zahtjev apelanata i ostalih tužitelja u cijelosti usvojen kao osnovan, dok je primjenom odredbe člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) tuženi također obavezan da im na ime troškova postupka isplati iznos kao u izreci presude.
4. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 251675 13 Rsž od 26. septembra 2018. godine žalba tuženog je odbijena i potvrđena presuda Općinskog suda od 13. avgusta 2013. godine.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je predmet spora zahtjev apelanata i ostalih tužitelja za isplatu razlike plate prema odredbama GKU za period od 24. aprila 2009. godine do 30. novembra 2011. godine. Naime, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da su apelanti i ostali tužitelji sa tuženim zaključili ugovor o radu na osnovu GKU, neki na osnovu OKU te na osnovu ZOR kao i Pravilnika o radu tuženog. Navedeno je da je imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke utvrđena razlika isplaćenih plata za utuženo razdoblje koja bi apelantima i ostalim pripadala prema OKU i prema GKU. Suprotno navodima tuženog Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo tj. odredbe GKU, jer stupanjem na snagu novog OKU („Službene novine F BiH“, broj 54/05) nije prestala primjena odredaba GKU. Smatra da su navodi tuženog u vezi primjene GKU suprotni načelu produženog trajanja kolektivnih ugovora i načelu povoljnosti shodno članu 3. stav 3. OKU. Također smatra da je pravilno prvostepeni sud naveo da nije imao osnova izdvajati apelante u odnosu na ostale tužitelje u pogledu primjene GKU, jer su apelanti za period za koji su zahtijevali isplatu razlike plata imali zaključene ugovore o radu, prema kojima se tuženi obavezao primjenjivati GKU. S obzirom na navedeno žalba tuženog je ocijenjena neosnovanom, zbog čega je Kantonalni sud primjenom odredbe člana 226. ZPP odlučio kao u izreci presude.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 251675 19 Rev od 3. septembra 2020. godine revizija tuženog je djelimično usvojena, tako što su obje nižestepene presude preinačene u odnosu na apelante snižavanjem dosuđujuće isplate razlike plaća i doprinosa, tako da je prvoapelantu za period od 25. aprila 2009. godine do 30. novembra 2011. godine na ime razlike plaće dosuđen iznos od 24.566,62 KM umjesto 26.582,45 KM a drugoapelantu iznos od 3.979,23 KM umjesto iznosa od 12.553,13 KM. Istom presudom naloženo je tuženom da apelantima na dosuđenu razliku plate za navedeno razdoblje obračuna i uplati doprinose za PIO, i da im na ime troškova postupka isplati iznos kao u izreci presude.
7. Vrhovni sud je naveo da tuženi osporava presude nižestepenih sudova zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je nesporno da su apelanti zaposlenici tuženog, da su imali zaključene ugovore o radu sa tuženim u skladu sa odredbama GKU, da je tuženi do 16. marta 2007. godine bio preduzeće sa većinskim državnim kapitalom a da je nakon 16. marta 2007. godine došlo do promjene vlasničke strukture kapitala zbog privatizacije, nakon čega je tuženi donio svoj interni Kolektivni ugovor, Kolektivni ugovor tuženog. Dakle, Vrhovni sud je naveo da je tuženi sa prvoapelantom zaključio novi ugovor o radu 1. aprila 2011. godine a sa drugoapelantom 1. juna 2009. godine, koji je po ocjeni Vrhovnog suda za njih obavezujući od datuma njihovog zaključenja, pa odredbe u pogledu visine plaće i ostalih naknada se primjenjuju prema odredbama ovog kolektivnog ugovora, odnosno prema odredbama OKU iz 2005. godine ukoliko bi primanja po internom ugovoru bila manja nego što bi apelantima pripadala prema odredbama OKU (čl. 3., čl. 6. i čl. 8.). Prema tome Vrhovni sud smatra, budući da je apelantima nakon zaključivanja novih ugovora o radu plaća isplaćena prema internom kolektivnom ugovoru – Kolektivnom ugovoru tuženog, koja je manja od one koja bi im pripadala po odredbama OKU iz 2005. godine, da je razliku plate za apelante trebalo dosuditi u skladu sa odredbama OKU, i to prvoapelantu od 1. aprila 2011. godine do 30. novembra 2011. godine a drugoapelantu od 1. juna 2009. godine do 1. januara 2011. godine, dok im od 1. aprila 2011. godine do 1. juna 2009. godine pripada razlika plate po odredbama GKU. Osim navedenog je istaknuto da ostali tužitelji nakon privatizacije tuženog nisu zaključili ugovore o radu, pa se na njih primjenjuje raniji GKU u odnosu na koja prava su bez pravnog značaja interni kolektivni ugovori doneseni nakon privatizacije (stav sa sjednice Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije BIH od 22. jula 2015. godine). Stoga, Vrhovni sud je ocijenio osnovanim prigovor tuženog o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u dijelu koji se odnosi na isplatu plaća za apelante pa je shodno odredbe člana 250. stav 1. ZPP reviziju tuženog u odnosu na apelante djelimično usvojio, dok je u preostalom dijelu reviziju tuženog odbio kao neosnovanu primjenom odredbe člana 248. ZPP. Odluku o troškovima postupka Vrhovni sud je donio primjenom odredbe člana 397. st. 1. i st. 2. ZPP a u vezi sa članom 386. stav 2. ZPP cijeneći uspjeh stranaka u postupku.
Apelacioni navodi
8. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Naime apelanti smatraju da je Vrhovni sud „promijenio“ činjenično stanje u odnosu na prvostepeni i drugostepeni postupak, te da je proizvoljno primijenio materijalno pravo, utvrdivši da im prema odredbama OKU ne pripada razlika plaća za utuženi period. Dakle smatraju da ih je tuženi u odnosu na ostale tužitelje u predmetnoj parnici, kao i ostale zaposlene sa kojima nije zaključio nove ugovore o radu stavio u nepovoljniji položaj, na način što im je dosudio manje iznose razlike plaća, odnosno na koji način ih je doveo u nepovoljniji položaj.
Relevantni propisi
9. U Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 54/05 i 62/08) relevantne odredbe glase:
PRAVA I OBAVEZE UGOVORNIH STRANAKA
Član 3.
Ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorima na razini kantona, kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, ne mogu se utvrditi manja prava od prava utvrđenih u Zakonu o radu("Službene novine Federacije BiH“br.43/99, 32/00 i 29/03) i drugim zakonima kojima se reguliraju prava po osnovu rada.
Kolektivnim ugovorima na razini područja djelatnosti, pravilnicima o radu i ugovorima o radu, ne mogu se utvrditi manja prava za zaposlenike od prava utvrđenih ovim kolektivnim ugovorom.
Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na razini kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u slučaju člana 8. stav 3. ovog kolektivnog ugovora.
Osnovna pravila za obračun i isplatu plaća Član 6.
Poslodavac je dužan zaposlenicima isplatiti jednake plaće za rad jednake vrijednosti, bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku, regionalnu, spolnu, političku i sindikalnu pripadnost i opredjeljenje. Poslodavac ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem od iznosa određenog kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, osim u slučajevima predviđenim u član 8. stav 3. ovog ugovora. Kolektivnim ugovorom za područja djelatnosti, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu određuju se periodi isplate plaće, koji ne mogu biti duži od 30 dana. Poslodavac je dužan zaposleniku uručiti pismeni obračun bruto i neto plaće prilikom njene isplate. Poslodavac koji na dan dospjelosti ne isplati plaću ili je ne isplati u cijelosti, dužan je do kraja mjeseca u kojem je dospjela isplata plaće zaposleniku uručiti obračun iznosa plaće koji je bio dužan isplatiti. Obračun iz stava 5. ovog člana ima snagu izvršne isprave.
Pojedinačne isplate plaće nisu javne Član 7.
Osnovna plaća je najniži iznos koji poslodavac mora isplatiti zaposleniku za puno radno vrijeme, za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uvjete i rezultate rada.
Osnovna plaća je proizvod najniže neto plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja.
Član 10.
Vrednovanje poslova, odnosno utvrđivanje koeficijenta složenosti, kao i normi gdje je to potrebno, utvrđuje se kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, u skladu sa njihovim radnim i proizvodnim specifičnostima.
10. U Kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske privrede u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 49/00) relevantne odredbe glase:
Član 2. stav 2.
Ugovorne strane saglasne su da se ovaj ugovor primjenjuje u svim privrednim društvima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, na teritoriji Federacije BiH.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Imajući u vidu navode apelanata i činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, Ustavni sud zapaža da iz presude Vrhovnog suda proizlazi jasno obrazloženje da je razlog za preinačenje drugostepene presude i odbijanje tužbenog zahtjeva apelanata za isplatu razlika plaće pogrešna primjena materijalnog prava. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi razmatrao slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda u predmetnom postupku. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud preinačio presude nižestepenih sudova i odbio tužbeni zahtjev apelanata, te da s tim u vezi iz obrazloženja osporene odluke slijedi da je Vrhovni sud utvrdio da je tužbeni zahtjev apelanata djelimično osnovan budući da je apelantima nakon zaključenja novih ugovora o radu u skladu internim Kolektivnim ugovorom sa tuženim isplaćivana plaća koja je manja od one koja im je trebala biti dosuđena u skladu sa OKU iz 2005. godine i to prvoapelanatu za period od 25. aprila 2009. godine do 30. novembra 2011. godine a drugoapelantu za period od 1. juna 2009. godine do 1. januara 2011. godine a do 1. aprila 2011. godine, odnosno da mu je do 1. juna 2009. godine pripada mu razlika plate prema odredbama GKU. Pri tome je Vrhovni sud eksplicitno obrazložio zašto je situacija apelanata, koji su sa tuženim (nakon njegove privatizacije) zaključili novi ugovor o radu u skladu sa internim Kolektivnim ugovorom drugačija u odnosu na ostale tužitelje koji nakon privatizacije tuženog nisu zaključili nove ugovore o radu, pa se na njih primjenjuje raniji GKU, te je u vezi s tim ukazao na stav sa sjednice Građanskog odjeljenja od 22. jula 2015. godine. U vezi sa navedenim Ustavni sud zapaža da je da je u svojoj praksi već rješavao o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju (u kontekstu postojanja internih kolektivnih ugovora poslodavaca nakon privatizacije i njihovog odnosa sa OKU odnosno GKU) sa aspekta primjene materijalnog prava (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP 1583/16 od 28. aprila 2016. godine i AP 486/17 od 15. juna 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Shodno tome, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U odnosu na navode apelanata kojima je ukazao na diskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelanti, osim paušalnih navoda, nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerojatnim da su diskriminisani u konkretnom postupku u smislu različitog tretmana u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti to proizlazi iz apelacionog spisa, naročito u situaciji kada je Vrhovni sud jasno obrazložio da se položaja pelanta razlikuje u odnosu na ostale zaposlene za koje je utvrđeno da sa tuženim nisu zaključili novi ugovor o radu nakon privatizacije tuženog i donošenja internog Kolektivnog ugovora, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu očigledno (prima facie) neosnovanim.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić