Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1142/22 („Vranica“ d.d. Sarajevo, u stečaju)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Hipoteka
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1142/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine, u predmetu broj AP-1142/22, rješavajući apelaciju „Vranica“ d.d. Sarajevo, u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Vranica“ d.d.

Sarajevo, u stečaju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ip 159097 21 Pž 4 od 19. januara 2022. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Vranica“ d.d.

Sarajevo, u stečaju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ip 159097 21 Pž 4 od 19. januara 2022. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Vranica“ d.d. Sarajevo, u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Feđad Začiragić advokat iz Sarajeva, podnio je 1. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ip 159097 21 Pž 4 od 19. januara 2022. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ip 159097 21 Ip 2 od 2. decembra 2021. godine, u izvršnom postupku pokrenutom na osnovu izvršne isprave, notarski obrađenog ugovora kojim je osigurano novčano potraživanje tražioca izvršenja prema apelantu zasnivanjem hipoteke na nekretninama apelanta, određeno je da se, iz iznosa od 1.410.000,00 KM, dobijenog prodajom nekretnina preciziranih izrekom rješenja, tražilac izvršenja (E.B.) djelimično namiruje za troškove postupka u iznosu od 4.335,32 KM i za dio zakonskih zateznih kamata.

3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 2. decembra 2021. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 Ip 159097 21 Pž 4 od 19. januara 2022. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

4. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 96. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da sud pristupa namirenju tražilaca izvršenja odmah nakon donošenja rješenja o dosudi, dok je odredbama člana 98. ZIP, između ostalog, određeno da se iz iznosa dobijenog prodajom namiruju prvenstveno potraživanja založnih povjerilaca koja se po redu prvenstva namiruju prije tražioca izvršenja. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju jedini kao založni povjerilac upisan tražilac izvršenja (koji je i podnio zahtjev za donošenje prvostepenog rješenja). Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je neosnovano pozivanje apelanta na odredbe člana 102. stav (4) Zakona o stečajnom postupku (kojima je propisano da je, ako su nekretnine opterećene razlučnim pravom, za prodaju neposrednom pogodbom potrebna saglasnost razlučnog povjerioca, te da se iz dijela dobijenog prodajom koji pripada razlučnom povjeriocu izdvaja 5% za stečajnu masu). Naime, Kantonalni sud je naveo da se pravo propisano naprijed navedenim odredbama (da se iz dijela dobijenog prodajom izdvaja 5% za stečajnu masu) ostvaruje isključivo u stečajnom postupku, a ne u postupku izvršenja. Prema tome, neosnovano apelant dalje navodi da su u konkretnom slučaju povrijeđene odredbe člana 21. ZIP u vezi sa čl. 191. i 202. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kada prvostepeni sud nije odlučio o zahtjevu apelanta za izdvajanje 5% iznosa iz kupoprodajne cijene nekretnine. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da neosnovanost žalbe apelanta proizlazi i iz činjenice da je prvostepenim rješenjem taj sud odredio da se iz iznosa od 1.410.000,00 KM, dobijenog prodajom predmetnih nekretnina apelanta, djelimično namiruje tražilac izvršenja za troškove postupka u iznosu od 4.335,32 KM i dio zakonskih zateznih kamata (prema tome, da će konačno rješenje o namirenju tražioca izvršenja sud donijeti nakon prodaje (ostalih) nekretnina koje su predmet izvršenja). Dakle, Kantonalni sud je zaključio da iz navedenog proizlazi da pobijanim rješenjem sud nije odlučivao i utvrđivao ukupnu visinu novčanog potraživanja tražioca izvršenja, niti je vršio obračun zakonske zatezne kamate, nego je odlučio samo da djelimično namiri tražioca izvršenja za iznos dosuđenih troškova postupka.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da su redovni sudovi postupili nezakonito kada iz postignute cijene nisu izdvojili 5% za isplatu stečajnoj masi apelanta, shodno odredbama člana 102. stav (4) Zakona o stečajnom postupku. Dalje navodi da rješenje o djelimičnom namirenju nije moglo biti doneseno prije nego što se ustanovi koliko je ukupno potraživanje tražioca izvršenja (posebno glavnica, a posebno zatezne kamate).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na efikasan pravni lijek

7. U odnosu na osporena rješenja, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

8. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Kantonalnog suda se odlučivalo o apelantovoj žalbi podnesenoj u izvršnom postupku koji je pokrenut (od strane prvobitnog tražioca izvršenja) na osnovu izvršne isprave, notarski obrađenog ugovora kojim je osigurano novčano potraživanje tadašnjeg tražioca izvršenja prema apelantu zasnivanjem hipoteke na predmetnim nekretninama apelanta. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava ili obaveze“ apelanta, već da su ona utvrđena predmetnom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju, izvršni postupak ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud zaključuje da je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1515/20 od 12. januara 2022. godine, dostupna na Internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).

9. Nadalje, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda da predmetni izvršni postupak ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanta o kršenju prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije takođe ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, jer se radi o akcesornom pravu koje je apelant doveo u vezu sa pravom na pravično suđenje.

U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, na koju se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno sa je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovim prednjim navodima (da su redovni sudovi postupili nezakonito kada iz postignute cijene nisu izdvojili 5% za isplatu stečajnoj masi apelanta, te da rješenje o djelimičnom namirenju nije moglo biti doneseno prije nego što se ustanovi koliko je ukupno potraživanje tražioca izvršenja), u obrazloženju osporene odluke, pozivajući se na relevantne odredbe ZIP i Zakona o stečajnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1142/22 („Vranica“ d.d. Sarajevo, u stečaju) | Sudska praksa | Aktio