Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4660/20 (T. J.)

Odluka donesena 22. 06. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršenje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4660/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-4660/20, rješavajući apelaciju Todora Joksimovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Todora Joksimovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 006577 20 Rev 2 od 8. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Todor Joksimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Modriče, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Nada Milić i Miloš Đurić iz Gradačca, podnio je 21. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 86 0 P 006577 20 Rev 2 od 8. oktobra 2020. godine, presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 P 006577 19 Gž 5 od 26. marta 2020. godine i presude Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 86 0 P 006577 16 P 3 od 7. juna 2019. godine.

Uvodne napomene

2. Postupajući po tužbi Boje Mitrović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) protiv Pere Joksimovića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelanta, kao drugotuženog, radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, Osnovni sud je donio presudu od 2. novembra 2017. godine, kojom je djelomično usvojio tužiteljičin tužbeni zahtjev protiv prvotuženog i utvrdio da ugovor o poklonu od 21. jula 2015. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor o poklonu), koji je zaključio Mitar Joksimović (u daljnjem tekstu: apelantov brat) sa prvotuženim, gubi pravno dejstvo prema tužiteljici u dijelu kojom je potrebno da se namiri njeno potraživanje po osnovu pravnosnažne i izvršne presude Osnovnog suda od 23. septembra 2014. godine i rješenja o izvršenju Osnovnog suda od 15. jula 2015. godine, po osnovu neosnovanog bogaćenja u određenom iznosu, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te potraživanja na ime troškova parničnog i izvršnog postupka u određenim iznosima, pa da je prvotuženi dužan dopustiti tužiteljici da namiri navedena potraživanja iz poklonjenih parcela navedenih u izreci presude, te nadoknaditi joj troškove parničnog postupka. Presudom je dalje odbijen tužbeni zahtjev prema apelantu, bliže naveden u izreci presude, te je obavezana tužiteljica da apelantu nadoknadi troškove postupka u određenom iznosu.

3. Presudom Okružnog suda od 29. marta 2018. godine, odbijena je žalba prvotuženog i potvrđena presuda Osnovnog suda u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog, dok je žalba tužiteljice uvažena i prvostepena presuda ukinuta u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev prema apelantu i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, te predmet u navedenom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Postupak u kojem su donesene osporene odluke

4. U ponovnom postupku, Osnovni sud je donio presudu broj 86 0 P 006577 16 P 3 od 7. juna 2019. godine, kojom je utvrdio da ugovor o prodaji nekretnina od 21. jula 2015. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor o prodaji), koji je apelantov brat zaključio sa apelantom, gubi pravno dejstvo prema tužiteljici u dijelu kojom je potrebno da se namiri njeno potraživanje po osnovu pravnosnažne i izvršne presude Osnovnog suda od 23. septembra 2014. godine i rješenja o izvršenju Osnovnog suda od 15. jula 2015. godine, po osnovu neosnovanog bogaćenja u iznosu od 11.409,91 KM, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te da je apelant dužan dopustiti tužiteljici da namiri navedena potraživanja iz kupljene parcele opisane u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina). Presudom su dalje obavezani prvotuženi i apelant da solidarno plate određeni iznos tužiteljici na ime troškova parničnog postupka, dok je apelant obavezan da tužiteljici nadoknadi troškove u ponovljenom postupku u određenom iznosu.

5. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je tužiteljica živjela u vanbračnoj zajednici sa apelantovim bratom 11 i po godina. Dalje je navedeno da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 23. septembra 2014. godine obavezan apelantov brat da tužiteljici isplati određeni iznos na ime neosnovanog bogaćenja, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, te da je Osnovni sud rješenjem o izvršenju od 15. jula 2015. godine dozvolio izvršenje navedene presude. Istaknuto je da apelantov brat 21. jula 2015. godine zaključio predmetni ugovor o prodaji predmetne nekretnine sa apelantom. Osnovni sud je naveo da je, u smislu odredbi čl. 280. i 281. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) usvojio tužbeni zahtjev prema apelantu, budući da je utvrdio da je apelantov brat, koji je izvršenik u postupku u kome je tužiteljica tražilac izvršenja, svoje nekretnine otuđio predmetnim ugovorom o prodaji apelantu te time onemogućio tužiteljicu u namirenju njenog izvršenja. Dalje je navedeno da nije prihvatio apelantove navode da nije znao da tužiteljica ima potraživanja prema apelantovom bratu, jer je zakonska pretpostavka da mu je bilo poznato da njegov brat preduzetim radnjama nanosi štetu tužiteljici.

6. Presudom Okružnog suda broj 86 0 P 006577 19 Gž 5 od 26. marta 2020. godine, odbijena je žalba prvotuženog i apelanta i potvrđena presuda Osnovnog suda. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je Osnovni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev u odnosu na apelanta i dao dovoljne i jasne razloge, pravilno cijenio provedene dokaze, te potpuno i pravilno utvrdio sve bitne činjenice.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 86 0 P 006577 20 Rev 2 od 8. oktobra 2020. godine, djelomično je usvojena apelantova revizija tako što je apelantova žalba djelomično usvojena i presuda Osnovnog suda preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka, tako što je obavezan apelant da tužiteljici umjesto obaveze solidarne isplate određenog iznosa, isplati određeni iznos, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena. Presudom je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova revizionog postupka.

8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je analizirao odredbe čl. 280, 281. i 283. ZOO, te ukazao da tužitelj mora dokazati da je naplata njegovog potraživanja potpuno onemogućena zbog insolventnosti tuženog, jer on, kao dužnik tužitelja, nema imovine na kojoj bi tužitelj mogao ostvariti naplatu svog potraživanja u postupku prinudnog izvršenja. Dalje je ukazano da stvarna ili vjerovatna nemogućnost namirenja tužiteljevog potraživanja mora postojati u trenutku isticanja zahtjeva za pobijanje. Vrhovni sud je zaključio da je tužiteljica u konkretnom slučaju dokazala da je apelantov brat, kao njen dužnik, pobojnim ugovorima (poklonom i prodajom) raspolagao svom svojom imovinom i da ne postoji druga imovina iz koje bi tužiteljica mogla namiriti svoje dospjelo potraživanje. Dalje je ukazano da prvotuženi i apelant drugačije nisu tvrdili niti dokazali. Istaknuto je da je tužbeni zahtjev, i u smislu odredbe člana 284. ZOO, pravilno postavljen. Imajući u vidu predmetni ugovor o prodaji koji je teretan i da su u pitanju bliski srodnici (dva brata), Vrhovni sud je zaključio da se u naravi radi o paulijanskoj tužbi (actio Pauliana familliaria). S tim u vezi, obrazložio je da je za uspjeh navedene tužbe potrebno da je protivnik pobijanja dužnikovu imovinu stekao teretnim raspolaganjem i da je ono učinjeno u korist dužnikovog supružnika ili srodnika po krvi u pravoj liniji ili u pobočnoj liniji do četvrtog stepena ili po tazbini do istog stepena. Dalje je obrazloženo da se na strani protivnika pobijanja nalazi teret dokazivanja da on niti dužnik nisu znali niti mogli znati da se u vrijeme raspolaganja nanosi šteta povjeriocu. Istaknuto je da apelant nije dokazao navedene činjenice. Vrhovni sud je ocijenio nelogičnim da apelantu „ne smeta“ da se njegov brat vodi kao posjednik sa 1/1 dijela na predmetnoj nekretnini, a tvrdi da je kupili na jednake dijelove „još prije rata“, da pitanje podjele i svog upisa vlasništva ne rješava iako je odavno prestao razlog zašto nije ostvario upis odmah kod kupovine (dječiji doplatak), a da samo tri dana nakon što je dostavljeno rješenje o izvršenju u korist tužiteljice na imovini apelantovog brata pristupaju zaključenju predmetnog ugovora o prodaji. Istaknuto je da su pravilno zaključili nižestepeni sudovi da apelant nije dokazao ni tvrdnju da je primao dječiji doplatak, pa time ni da mu je prepis predmetne nekretnine na svoje ime mogao smetati u ostvarenju navedenog prava.

9. Vrhovni sud je zaključio da su neprihvatljivi navodi revizije da nema mjesta utvrđenju da je bez pravnog dejstva predmetni ugovor o prodaji u visini potrebnoj za namirenje potraživanja tužiteljice, jer je pravosnažno usvojen njen tužbeni zahtjev u odnosu na predmetni ugovor o poklonu, koji je imao za predmet nekretnine znatno veće vrijednosti. S tim u vezi, obrazloženo je da u slučaju kada se tužbom istovremeno pobija više pravnih radnji dužnika ima mjesta da se tužbenom zahtjevu udovolji u cijelosti, bez obzira što su nekretnine iz navedenih ugovora različite vrijednosti i što je moguće da u odnosu na jednog tuženog bude pravosnažno usvojen tužbeni zahtjev dok u odnosu na drugog teče parnica. Dalje je obrazloženo da postojanje pravosnažne sudske odluke kojom se usvaja zahtjev i utvrđuje da je ugovor jednog od tuženih bez pravnog dejstva u odnosu na povjerioce kao tužitelja, ne znači da je zahtjev neosnovan u odnosu na ostale tužene i njihove ugovore zaključene sa dužnikom. Istaknuto je da se sud ne može upuštati u procjenu da li će za namirenje potraživanja tužiteljice biti dovoljne nekretnine obuhvaćene predmetnim ugovorom o poklonu ili će biti nužna i prodaja predmetne nekretnine, već samo sud pred kojim se vodi izvršni postupak. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i revizione navode da sud nije jasno opredijelio pravni osnov iz tužbe tužiteljice, jer se poziva i na neosnovano obogaćivanje i na pobijanje dužnikovih pravnih radnji. S tim u vezi, obrazloženo je da prema činjeničnim navodima tužbe, sasvim je jasno da se radi o pobijanju pravnih radnji dužnika i na tim materijalnopravnim odredbama su zasnovane nižestepene odluke.

10. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je tužiteljica u tužbi jasno navela pravni osnov, po osnovu neosnovanog obogaćenja, a redovni sudovi se pozivaju na odredbe materijalnog prava koje regulišu pitanje pobijanja dužnikovih pravnih radnji. Također ističe da je sud proveo postupak po neurednom tužbenom zahtjevu, a bio je dužan naložiti tužiteljici da ga uredi, što je za posljedicu imalo donošenje nepravilne i nezakonite odluke. Apelant tvrdi da su redovni sudovi izgubili iz vida odredbe materijalnog prava koje predviđaju, da bi tužitelj uspio u sporu pokrenutim paulijanskom tužbom, dužan je dokazati da je zaključenjem spornog ugovora tuženi, kao njegov dužnik, umanjio svoju imovinu u toj mjeri da nema sredstava za ispunjenje tužiočevog potraživanja, odnosno da tuženi ne posjeduje drugu imovinu iz koje bi se mogao izmiriti svoje obaveze prema tužitelju. S tim u vezi, ističe da tužiteljica nije dokazala da je apelantov brat, nakon pobijanja predmetnog ugovora o poklonu, i dalje insolventan, te da stoga nije postojao osnov za pobijanje predmetnog ugovora o prodaji. Smatra da navedeni propust redovnih sudova predstavlja povredu materijalnog prava – insolventnost dužnika u smislu odredbe člana 280. stav 2. i člana 284. ZOO. Također smatra da stav suda da povjerilac može pobijati sve ugovore svog dužnika a onda u izvršnom postupku dokazivati vrijednost nekretnina predstavlja tešku povredu prava na imovinu.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Ustavni sud podsjeća da je u predmetnom postupku koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u ovom predmetu, utvrđeno da je apelantov brat predmetnim ugovorom o prodaji prodao predmetnu nekretninu apelantu i time onemogućio tužiteljicu u namirenju njenog potraživanja u izvršnom postupku, te da apelant nije dokazao da postoji druga imovina iz koje bi tužiteljica mogla namiriti svoje dospjelo potraživanje. Pri tome, Vrhovni sud se pozvao na relevantne odredbe ZOO, koje je detaljno analizirao i obrazložio njihovu primjenu u kontekstu svih okolnosti konkretnog predmeta. Također je cijenio i apelantove navode koje se odnose na sticanje i posjed predmetne nekretnine, te uticaj činjenice da je prethodno usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice za pobijanje dužnikovih pravnih radnji u odnosu na predmetni ugovor o poklonu. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4660/20 (T. J.) | Sudska praksa | Aktio