Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1143/22 (D. I.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1143/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-1143/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Dragica Ivanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Dragica Ivanović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 004244 20 Uvp od 10. februara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragica Ivanović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Foče, koju zastupa Mile Čajević advokat iz Foče, podnijela je 30. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 15 0 U 004244 20 Uvp od 10. februara 2022. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 U 004244 19 U od 31. januara 2020. godine.

2. Rješenjem Odjeljenja za inspekcijske poslove i komunalnu policiju Opštine Foča (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) od 12. marta 2019. godine apelantkinji je naloženo da zauzetu zajedničku prostoriju (veš kuhinju) (koja se nalazi u stambenoj zgradi u kojoj živi apelantkinja, na adresi preciziranoj predmetnim rješenjem) oslobodi od složenih drva i drugog materijala, te da istu očisti kako bi se privela odgovarajućoj namjeni.

3. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv rješenja Odjeljenja od 12. marta 2019. godine, Opština Foča je rješenjem od 29. marta 2019. godine predmetnu žalbu odbila kao neosnovanu.

4. Presudom Okružnog suda 15 0 U 004244 19 U od 31. januara 2020. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelantkinje podnesena radi poništenja rješenja Opštine Foča od 29. marta 2019. godine.

5. Odlučujući o zahtjevu apelantkinje za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 31. januara 2020. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 15 0 U 004244 20 Uvp od 10. februara 2022. godine odbio predmetni zahtjev.

6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz spisa konkretnog predmeta proizlazi da je prvostepeni organ, postupajući po zahtjevu zainteresovanog lica (predsjednik zajednice etažnih vlasnika na predmetnoj adresi) za izlazak na lice mjesta radi utvrđivanja nepravilnosti koje se odnose na zauzimanje predmetne zajedničke prostorije od strane apelantkinje, rješenjem od 12. marta 2019. godine naložio apelantkinji da isprazni predmetnu prostoriju. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je, dakle, apelantkinji u konkretnom slučaju naloženo da oslobodi od svojih stvari veš kuhinju koja predstavlja zajedničku prostoriju stanara zgrade u kojoj je i apelantkinja etažni vlasnik stana, te da, time što je kupila stan u toj zgradi, apelantkinja nije stekla pravo da zauzme spornu prostoriju (obrazlažući takvo postupanje time da joj je „potreban podrum za odlaganje drva“). Naime, ugovorom o kupoprodaji apelantkinja je kupila stan, ali ne i veš kuhinju na kojoj, kao zajedničkoj prostoriji, ne može da stekne pravo svojine, kako to proizlazi od odredbi člana 4. stav (3) Zakona o održavanju zgrada (kojim je propisano da etažna svojina ne može postojati na dijelovima zgrade koji služe kao zajedničke prostorije). Prema tome, Vrhovni sud je ukazao da su neosnovani navodi apelantkinje da se u konkretnom slučaju, shodno odredbama člana

30. Zakona o stambenim odnosima, od nje ne može tražiti da isprazni predmetnu prostoriju (jer je protekom rokova iz navedenog člana zakona ona „stekla valjan pravni osnov za korišćenje zajedničke prostorije kao podruma“). Naime, Vrhovni sud je ukazao da se navedene odredbe odnose na nezakonito useljenje u stan u društvenoj svojini i nezakonito useljenje u zajedničke prostorije koje su pretvorene u stambeni prostor, odnosno koje služe u svrhu stanovanja, a ne u svrhu odlaganja drva (kao što je to slučaj u konkretnom predmetu). Konačno, Vrhovni sud je ukazao da u konkretnom slučaju nema ni povrede prava na dom iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer dom predstavlja prostor u kojem je organizovan privatni i porodični život, što bi u konkretnom slučaju bio apelantkinjin stan, a ne veš kuhinja kao zajednička prostorija svih stanara zgrade koja zapravo i nije organizovana za stanovanje.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantkinja, između ostalog, navodi da je odredbama člana 30. Zakona o stambenim odnosima propisano da, ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi, svako može dati inicijativu da pokretanje postupka njegovog iseljenja (na osnovu koje će stambeni organ donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno prostorija), ali ako od dana useljenja do podnošenja inicijative nije prošlo više od tri godine, odnosno ako nije prošao daljnji rok od pet godina (kod davaoca stana na korišćenje). Prema tome, budući da apelantkinja od 2004. godine (dakle, od kada je kupila stan u predmetnoj zgradi) koristi veš kuhinju kao svoj podrum, to su u konkretnom slučaju protekli rokovi propisani naprijed navedenim odredbama Zakona o stambenim odnosima, pa ona ima valjan pravni osnov za korišćenje predmetne zajedničke prostorije.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u konkretnom slučaju utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelantkinja u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u zahtjevu za preispitivanje presude Okružnog suda od 31. januara 2020. godine, koje navode je Vrhovni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o predmetnom zahtjevu, te, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima, jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1143/22 (D. I.) | Sudska praksa | Aktio