Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4081/20 (M. H.)
Odluka donesena 22. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nacionalizacija
- Naknada
- Pasivna legitimacija
- Eksproprijacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4081/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-4081/20, rješavajući apelaciju Mehmeda Hasibovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmeda Hasibovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 074744 19 Rev od 11. jula 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mehmed Hasibović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zlatan Romano advokat iz Sarajeva, podnio je 11. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 074744 19 Rev od 11. jula 2020. godine. Apelant je osporio i presudu Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 074744 17 Gž 2 od 13. decembra 2017. godine i presudu Općinskog suda Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 074744 15 P 3 od 14. marta 2017. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 074744 10 P2 od 3. oktobra 2012. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta i Nerimane Lika (u daljnjem tekstu: tužiteljica) kojim su tražili da im tužena Općina Ilidža (u daljnjem tekstu: tužena) na ime izuzetog zemljišta isplati iznos od 711.238,00 KM i na ime umanjene vrijednosti ostalog dijela zemljišta (zemljišta precizirana u presudi) zbog izgradnje saobraćajnice Sokolović kolonija-Butmir iznos od 400.809,50 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. februara 2009. godine do isplate. Presudom je odbačena protivtužba tužene kojom je traženo da se utvrdi da su apelant i tužiteljica izgubili privremeno pravo korištenja preciziranog zemljišta..
3. Protiv navedene presude apelant i tužiteljica su podnijeli žalbu Kantonalnom sudu koji je rješenjem broj 65 0 P 074744 13 Gž od 30. decembra 2014. godine žalbu uvažio, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio Općinskom sudu na ponovno suđenje a zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
4. U ponovnom postupku Općinski sud je donio presudu broj 65 0 P 074744 15 P 3 od 14. marta 2017. godine kojom je odbio naprijed navedeni tužbeni zahtjev apelanta i tužiteljice, a odbacio protivtuženi zahtjev tužene. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je precizirano zemljište, na osnovu pravosnažnog rješenja NOO Ilidža broj 03/10-VL-1009/1 od 5. novembra 1959 godine upisano kao državno vlasništvo sa 1/1 dijela a shodno odredbama čl. 38. i 39. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (u daljnjem tekstu: Zakon o nacionalizaciji) te da katastar ne posjeduje arhivu niti dokumentaciju vezanu za 1960. godinu. Općinski sud je naveo da je odredbama člana 38. stav 1. Zakona o nacionalizaciji propisano da građevinsko neizgrađeno zemljište koje je nacionalizirano ostaje u posjedu ranijeg sopstvenika sve dok ga on na osnovu rješenja općinskog narodnog odbora ne preda u posjed općini ili drugom licu radi izgradnje zgrade ili drugog objekta ili radi izvođenja drugih radova. Općinski sud je, s tim u vezi, obrazložio da je predmetna parcela postala državno/društveno vlasništvo tako da su apelant i tužiteljica odnosno njihovi prednici imali pravo korištenja iste samo do donošenja odluke o predaji tog zemljišta u posjed općini ili drugom licu. Prema obrazloženju Općinskog suda iz provedenih dokaza proizlazi da se predmetna parcela vodi kao posjed Fakultetskog oglednog dobra Butmir (u daljnjem tekstu: Butmir) sa dijelom 1/1 još od 1960. godine te da je iz avio snimanja koje je te godine izvršeno uočeno da izuzeta parcela nije obilježena i da ne postoji. Navedeno je i da tužena nije dostavila akt na osnovu kojeg je izvršena nacionalizacija ali je dostavila akt na osnovu kojeg je predmetna parcela prešla u posjed navedenog pravnog lica i to rješenje Vlade NR BiH od 23. juna 1949. godine i iz kojeg proizlazi da je nacionalizaciji predmetnog zemljišta prethodila eksproprijacija. Obrazloženo je i da je tačno da je u zemljišnoj knjizi ostalo upisano pravo prednika apelanta i tužiteljice odnosno apelanta i tužiteljice da koriste predmetno zemljište ali da navedene činjenice nemaju uticaja na predmetnu odluku o tužbenom zahtjevu jer je to zemljište nacionalizirano. S tim u vezi je navedeno da zbog izvršene nacionalizacije apelant i tužiteljica nemaju pravo niti su legitimirani da potražuju naknadu te da su shodno odredbi člana 39. Zakona o nacionalizaciji prednici apelanta i tužiteljice imali pravo da kao raniji vlasnici to zemljište zajedno sa trajnim zasadima na njemu sve dok je u njihovom posjedu besplatno koriste, ali i da za to vrijeme zemljište daju drugome na korištenje uz naknadu ili bez naknade saglasno tada važećim propisima o zakupu poljoprivrednog zemljišta. Navedeno je i da se to pravo iscrpilo ulaskom u posjed Butmira koje je predmetno zemljište koristilo i za isto plaćalo porez sve do izgradnje navedene saobraćajnice. Osim toga, utvrđeno je da je 2000. godine tužena preuzala navedeno izuzeto zemljište od Butmira radi izgradnje trase tramvajske pruge i da je za to zemljište isplatila naknadu Butmiru. Prema obrazloženju tog suda sve kada bi se eventualno i konstituiralo pravo apelanta i tužiteljice na navedenom zemljištu pa sljedstveno tome i pravo na bilo kakvu naknadu, zemljište bi trebalo prvo denacionalizirati ali zakon koji bi regulirao to pitanje u BiH još uvijek nije donesen. Imajući u vidu navedeno Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.
5. Protiv navedene presude apelant i tužiteljica su podnijeli žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 65 0 P 074744 17 Gž 2 od 13. decembra 2017. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U presudi je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda te, između ostalog, istaknuto da se neosnovano žalbom ukazuje da iz „istorijata predmetnih parcela“ proizlazi da se vlasništvo na njima od 1930. godine vodi na pravnog prednika apelanta i tužiteljice. Naime, navedeno je da apelant i tužiteljica nisu dostavili nikakav „istorijat“ od 1930. godine pa nadalje te da iz z.k. izvadaka proizlazi da su apelant i tužiteljica nositelji prava korištenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu sa po ½ dijela na osnovu čl. 38. i 39. Zakona o nacionalizaciji. Navedeno je da je neosnovan i žalbeni navod da pred općinskim organima nikada nije proveden postupak preuzimanja predmetnih nekretnina te da se zbog toga radi o faktičkoj eksproprijaciji u odnosu na koju i dalje postoji obaveza tužene za naknadu za takvo oduzimanje. S tim u vezi Kantonalni sud je naveo da iz rješenja Vlade NR BiH od 23. jula 1949. godine jasno proizlazi da je dozvoljena potpuna eksproprijacija predmetnih nekretnina i da će se vlasnicima dati naknada u visini prosječne vrijednosti eksproprirane nekretnine, da će se eksproprirana nekretnina predati Butmiru i prije nego što je procijeni i popiše Gradska eksproprijaciona komisija Sarajevo. Zbog navedenog, prema obrazloženju Kantonalnog suda, ne može se govoriti o faktičkoj eksproprijaciji kako to pogrešno smatraju apelant i tužiteljica.
6. Protiv navedene presude apelant i tužiteljica su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 65 0 P 074744 19 Rev od 11. jula 2020. godine reviziju odbio kao i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova revizionog postupka. U presudi su navedeni činjenično stanje i pravni stav nižestepenih sudova te istaknuto da u postupku nije utvrđeno na osnovu koje odluke je Butmir postao posjednik i korisnik predmetne parcele niti da li je između apelanta i tužiteljice odnosno njihovih prednika i Butmira postojao neki sporazum kako u vrijeme prije nacionalizacije tako i nakon stupanja na snagu Zakona o određivanu građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera. Navedeno je da je po tadašnjim propisima bilo moguće zaključenje ugovora o trajnom prijenosu prava prednika apelanta i tužiteljice na Butmir a da li je došlo do takvog sporazuma nije bilo moguće utvrditi ali je nesporno utvrđeno da je Butmir bio posjednik i da je od njega tužena preuzela predmetno zemljište i isplatila mu naknadu za to. S timu vezi Vrhovni sud je istakao da kada bi se i uzelo da je Butmir protivpravno držao predmetno zemljište bez isplate naknade prednicima apelanta i tužiteljice ili apelantu i tužiteljici to bi značilo da Butmir ima obavezu isplatiti navedenu naknadu apelantu i tužiteljici a ne tužena Apelacioni navodi
7. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Navodi da je Vrhovni sud u svojoj presudi obrazlagao pasivnu legitimacije a koja je neupitna jer proizlazi direktno iz odredbi člana 69. stav 3. Zakona o građevinskom zemljištu kao i iz prakse tog istog suda precizirane u apelaciji. Apelant navodi i da je nesporno da raniji vlasnik, a sada nositelj prava korištenja na osnovu čl. 38. i 39. Zakona o nacionalizaciji, iz čijeg je posjeda izuzeto zemljište ima pravo na naknadu i da to pravo stiče po pravosnažnosti rješenja i o preuzimanju i da mu naknadu plaća općina na čijem području se nalazi zemljište. Smatra da je neshvatljiv stav redovnih sudova da je pravo na novčanu naknadu iscrpljeno besplatnim korištenjem zemljišta od strane prednika apelanta i samog apelanta kao i da ovakav stav predstavlja pravni nonsens u istoriji BiH pravosuđa. Apelant navodi i da je Vrhovni sud obrazložio i pitanje tzv. faktičke eksproprijacije a da je nakon toga istakao da ne postoji obaveza tužene za isplatu naknade.
Relevantni propisi
8. U Zakonu o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ br. 52/58, 3/59 - ispravka, 24/61 i 1/63) relevantne odredbe glase:
Član 38.
Građevinsko neizgrađeno zemljište koje je nacionalizovano ostaje u posedu ranijeg sopstvenika sve dok ga on na osnovu rešenja opštinskog narodnog odbora ne preda u posed opštini ili drugom licu, radi izgradnje zgrade ili drugog objekta ili radi izvođenja drugih radova.
Predaja zemljišta u posed opštini ili drugom korisniku ne može se izvršiti pre nego što je korisniku to potrebno radi izvođenja građevinskih ili drugih radova kojima se zemljište privodi namenjenoj svrsi.
Član 39.
Raniji sopstvenik nacionalizovanog građevinskog neizgrađenog zemljišta ima pravo to zemljište zajedno sa trajnim zasadima na njemu, sve dok je u njegovom posedu, besplatno koristiti ili za to vreme drugome dati na korišćenje uz naknadu ili bez naknade, saglasno važećim propisima o zakupu poljoprivrednog zemljišta.
Pre predaje zemljišta u posed opštini ili drugom korisniku raniji sopstvenik ima pravo sa tog zemljišta skinuti usev i sabrati plodove.
Ako raniji sopstvenik nije u mogućnosti da skine usev i sabere plodove, on ima pravo od opštine odnosno lica kome predaje zemljište u posed zahtevati naknadu za usev i plodove po cenama koje su važile za vreme poslednje žetve ili berbe.
9. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno. (3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.). Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
1. Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku utvrđeno da je predmetno zemljište eksproprirano još 1949. godine na osnovu akta Vlade NR BIH u kojem je naznačeno da će dotadašnjim vlasnicima (prednici apelanta) biti plaćena naknada za navedeno zemljište, da je zemljište prešlo u posjed Butmira još od 1960, godine a da nije utvrđeno na osnovu kojeg dokumenta obzirom da nedostaju podaci iz javnih knjiga za tu godinu, da je od tog preduzeća zemljište izuzeto od strane tužene radi izgradnje tramvajske pruge i saobraćajnice povodom čega je tužena isplatila naknadu Butmiru. S tim u vezi Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i argumentirane razloge za svoja odlučenja pozivajući se na relevantne odredbe čl. 38. i 39. Zakona o nacionalizaciji i čl. 8. Zakona parničnom postupku. Navedena obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim već smatra da su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Pri tom Ustavni sud ukazuje da, suprotno apelantovim tvrdnjama, i nije od značaja za konačnu odluku obrazlaganje pitanja pasivne legitimacije tužene od strane Vrhovnog suda. Ovo stoga jer i da je tužena pasivno legitimirana ne bi bila obavezana za isplatu naknade apelantu i tužiteljici a obzirom na naprijed prezentirano činjenično stanje. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda, Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelacionim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić