Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1147/22 (Javno preduzeće „Televizija Kantona Sarajevo“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 22. 06. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Prekršaj
  • Javna vlast
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1147/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-1147/22, rješavajući apelaciju Javnog preduzeća „Televizija Kantona Sarajevo“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Javnog preduzeća „Televizija Kantona Sarajevo“ d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 834954 22 Pžp od 17. januara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Javno preduzeće „Televizija Kantona Sarajevo“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Inja Pašalić advokat iz Sarajeva, podnio je 1. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 834954 22 Pžp od 17. januara 2022. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Pr 834954 20 Pr od 19. oktobra 2021. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 Pr 834954 20 Pr od 19. oktobra 2021. godine apelant (kao pravno lice) oglašen je odgovornim što se, prije donošenja rješenja o otkazu ugovora o radu (zaključenog 31. jula 2019. godine sa A.M.) sa ponudom izmijenjenog ugovora o radu od 7. februara 2020. godine, nije obavezno konsultovao sa vijećem zaposlenika, odnosno sindikatom, a što je utvrđeno prilikom inspekcijskog nadzora izvršenog 14. februara 2020. godine, čime je apelant počinio prekršaj iz člana 23. Zakona o vijeću zaposlenika, zbog čega mu je, na osnovu člana 39. stav (1) tačka 3) navedenog zakona, u vezi sa čl. 21. i 22. Zakona o prekršajima Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima), izrečena novčana kazna u iznosu od 1.100,00 KM.

3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je najprije ukazao da je u konkretnom slučaju A.M., koji je sa apelantom imao zaključen ugovor o radu od 31. jula 2019. godine (prema kojem je obavljao poslove radnog mjesta Urednik), rješenjem o otkazu navedenog ugovora o radu sa ponudom izmijenjenog ugovora premješten na „niže“ radno mjesto Novinar, zbog čega je A.M. podnio prijavu Kantonalnoj upravi za inspekcijske poslove koja je, slijedom predmetne prijave, izvršila predmetni inspekcijski nadzor. Nadalje, Općinski sud je naveo da je uvidom u zapisnik o izvršenom inspekcijskom nadzoru od 14. februara 2020. godine utvrdio da je u istom konstatovano da je postupajući inspektor tražio informaciju od odgovorne osobe apelanta da li je, a u vezi sa otkazivanjem ugovora o radu sa ponudom izmijenjenog ugovora o radu uposlenika A.M., u konkretnom slučaju tražena saglasnost od Vijeća zaposlenika, te da je odgovorna osoba tom prilikom izjavila da „nije znala da postoji vijeće zaposlenika“. Prema tome, Općinski sud je naveo da, kako odgovornoj osobi uopšte nije bilo poznato da postoji Vijeće zaposlenika iz samog zapisnika proizlazi da odgovorna osoba nije konsultovala vijeće zaposlenika (koje postoji), što je sve i konstatovano u zapisniku o inspekcijskom nadzoru. Nadalje, da iz uvida u naprijed navedeni zapisnik proizlazi da je D.J. (direktor apelanta) bila prisutna prilikom predmetnog inspekcijskog nadzora i da je potpisala zapisnik bez primjedbi, pa je Općinski sud, imajući navedeno u vidu, utvrdio da je predmetni zapisnik sačinjen na zakonit način, te da, u smislu odredbi člana 44. Zakona o inspekcijama u Kantonu Sarajevu, ima dokaznu snagu javne isprave. Dakle, Općinski sud je naveo da je zapisnik o inspekcijskom nadzoru od 14. februara 2020. godine ocijenio kao objektivan dokaz, a činjenično stanje konstatovano tim zapisnikom tačnim. Prema tome, da je iz provedenih dokaza nesporno da apelant nije konsultovao Vijeće zaposlenika, a da iz odredbi člana 23. stav (1) Zakona o vijeću zaposlenika proizlazi da je poslodavac obavezan da konsultuje vijeće zaposlenika i u slučaju kada se radi o premještaju zaposlenika (kao što je to bio slučaj u konkretnom predmetu), pa da je, dakle, apelant u konkretnom slučaju postupio suprotno naprijed navedenim odredbama Zakona o vijeću zaposlenika. Nadalje, Općinski sud je naveo da je našao osnovanim da za počinjeni prekršaj apelantu izrekne novčanu kaznu kao u dispozitivu predmetnog rješenja, te da je navedenu kaznu odmjerio na osnovu člana 22. stav (3) Zakona o prekršajima (uzimajući u obzir sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, težinu počinjenog prekršaja, njegove posljedice, kao i okolnost da je prema registru novčanih kazni apelant ranije bio kažnjavan).

4. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 19. oktobra 2021. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 Pr 834954 22 Pžp od 17. januara 2022. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

5. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da u cijelosti prihvaća razloge prvostepenog suda zbog čega je taj sud smatrao dokazanim da je apelant počinio prekršaj koji mu je stavljen na teret u konkretnom slučaju. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je, preispitujući odluku o prekršajnoj sankciji, pravilno apelantu izrečena predmetna novčana kazna, te da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju adekvatno cijenio težinu učinjenog prekršaja, stepen prekršajne odgovornosti i utvrđene okolnosti koje opravdavaju izricanje novčane kazne u navedenom iznosu. Naime, Kantonalni sud je naveo da je, primjenom odredbi člana 22. Zakona o prekršajima, apelantu izrečena minimalna novčana kazna propisana za predmetni prekršaj.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da redovni sudovi u svojim odlukama nisu naveli po kojoj tački člana 23. Zakona o vijeću zaposlenika je apelant oglašen odgovornim jer se „otkaz spominje u tač. 2. i 3. navedenog člana zakona“, ali se tumačenjem navedene norme može zaključiti da se „otkaz“, kako je propisan u tom članu zakona, ne može dovesti u vezu sa konkretnim slučajem. Navodi da u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“, te osporava i odluku o prekršajnoj sankciji.

Relevantne odredbe

7. Zakon o vijeću zaposlenika („Službene novine Federacije BiH“, broj 38/04) Član 23.

Prije donošenja odluke značajne za prava i interese zaposlenika poslodavac se obavezno konsultuje sa vijećem zaposlenika o namjeravanoj odluci, a naročito kada se radi o:

– donošenju pravilnika o radu;

– namjeri poslodavca da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga otkaže ugovor o radu za više od 10% zaposlenika, ali najmanje petorici;

– planu zapošljavanja, premještaju i otkazu;

– mjerama u vezi sa zaštitom zdravlja i zaštitom na radu;

– značajnim promjenama ili uvođenju nove tehnologije;

– planu godišnjih odmora;

– rasporedu radnog vremena;

– noćnom radu;

– naknadama za izume i tehnička unapređenja;

– drugim odlukama za koje je kolektivnim ugovorom predviđeno konsultovanje vijeća zaposlenika u njihovom donošenju.

Član 39.

Novčanom kaznom od 1.000,00 KM do 7.000,00 KM kaznit će se za prekršaj poslodavac ako:

[…] 3. ne konsultuje vijeće zaposlenika (član 23.);

[…] Za prekršaj iz stava 1. ovog člana kaznit će se i odgovorno lice kod poslodavca koji je pravno lice novčanom kaznom od 200,00 KM do 1.000,00 KM.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. S obzirom na pravni status apelanta, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima.

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Općinski sud u obrazloženju svoje odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud takođe zapaža da je Kantonalni sud, osim što je naveo da u cijelosti prihvaća razloge prvostepenog suda zbog čega je taj sud smatrao dokazanim da je apelant počinio prekršaj koji mu je stavljen na teret u konkretnom slučaju (u kojima Ustavni sud, kako je naprijed navedeno, ne nalazi proizvoljnost), pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, jasno ukazao da je apelantu u konkretnom slučaju izrečena minimalna novčana kazna propisana za predmetni prekršaj, tako da Ustavni sud i navode apelanta kojima osporava izrečenu kaznu, takođe cijeni neosnovanim, odnosno ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1147/22 (Javno preduzeće „Televizija… | Sudska praksa | Aktio